– Kamo si me to doveo, Goran? Marija se zbunjeno okretala oko sebe i vidjela samo napola srušene kuće. Nije bilo teško pogoditi da u ovom selu već odavno nitko ne živi.
Ali zašto je Goran uopće ovdje stao? Što je sad smislio?
– Da ti iskreno kažem, Marija, ni sam ne znam kako smo završili tu
Dečko je izašao iz auta, prešao nekoliko metara u jednom smjeru, pa u drugom, i na kraju se vratio gdje je bio.
– Stvarno ne znaš, ha? nasmijala se Marija, ne vjerujući mu baš previše jer je Goran rođen pustolov i od njega je uvijek očekivala svakojake gluposti.
No, ovaj put mu je stvarno u očima vidjela neku nelagodu.
Možda, za čudo, ovaj put stvarno nije ništa smislio i završili su ovdje sasvim slučajno.
– Ne lažem te, stvarno, – krenuo je opravdavati se Goran. Skrenuo sam na krivom raskrižju. Navigacija uopće ne radi.
– Dobro, dobro, vjerujem ti nasmiješila se Marija i ponovno pogledala prema zabijenim prozorima napuštenih kuća. Ajmo onda natrag, što ćemo ovdje stajati?
– Može, – složio se Goran i ušao u auto.
Da bi se okrenuo, morao je produžiti skoro do samog kraja ulice.
Još je malo manevrirao naprijed-nazad, užurbano okrećući volan.
Konačno je uspio, i taman kad se spremao stisnuti gas i pobjeći iz tog čudnog mjesta, Marija ga odjednom zgrabi za ruku i povika:
– Goro, stani! Mačić je ispred auta! Ne zgazi ga!
– Šta? Kakav mačić? nagnuo se naprijed i dobro pogledao kroz vjetrobransko staklo, ali nije ništa vidio.
– Ispod kotača, – uzdahnula je Marija.
– A nema tamo ničega, – odgovori Goran. Samo ti se pričinilo. Otkud bi u napuštenom selu bio mačić?
Krenuo je polako dalje, ali Marija ga opet uhvati za ruku:
– Stani!
U istom trenutku, ispod auta izleti nešto malo, spetljano, kao klupko dlake s ušima i šapicama, i…
u strahu završi ravno u ogromnoj lokvi na makadamskoj cesti.
Sav preplašen, mačić je glasno zamijaukao, ali umjesto da se vrati i pobjegne na drugu stranu, odlučio je skočiti na mali busen trave koji je virio iz vode i u njegovim preplašenim očima bio poput pravog spasilačkog otoka.
Ali kako se s tog otoka opet vratiti na kopno, to jadničak nije znao.
Nije mu baš odgovarala voda, to je bilo jasno.
Da nije bilo tog limenog čudovišta koje je skoro prešlo preko njega, ne bi on uopće ni skočio u tu lokvu. Nikada.
Čak i da su mu obećali deset kila mačje hrane u zamjenu. Mijau tužno je zamijaukao gledajući Mariju. A u njegovim okicama bila je samo jedna molba: Spasi me, molim te.
– Gorane, moramo mu pomoći Marija pogleda dečka.
– Pomoći? Kako to misliš? počeše se Goran po glavi.
– Vidi, samo prošećeš dva koraka kroz lokvu, pokupiš mačića i vratiš se. Za tebe, pravog muškarca, to je sitnica!
– A zašto ne bi ti probala? nasmijao se Goran. Lako je tebi reći sitnica. Da ne spomenem da imam nove tenisice, platio sam ih 130 eura, znaš, od prave kože prisjetila se Marija kako joj se prošli tjedan hvalio.
– Pa izuj ih. Gdje je problem?
– Ma nema šanse! Razboljet ću se. Nije baš srpanj, znaš.
– A kako si mislio ići na kupanje? Tjednima nagovaraš da odemo na jezero krajem svibnja!
Goran nije odgovorio.
Nije joj htio priznati da mu je jezero bio samo izgovor i da, realno, nije ni planirao kupanje. Ispekli bi roštilj, popili vina, onda bi se zavukli u šator i…
– Gorane, gdje si sad odlutao? Slušaš li me uopće?
– Slušam, slušam ali u tu lokvu ne idem. Ni govora.
– Znači, hoćeš da u vodu idem ja?
– Pa tebi je baš stalo da spasiš mačića. Ja bih ga jednostavno zaobišao i gotovo.
– I onda se ja moram pitati čemu si ti meni uopće? Kad se jednog dana oženimo, moram li sve svoje probleme rješavati sama? Tako ti zamišljaš zajednički život?
– Opet ti sve izvrćeš!
Goran je pokušao glumiti uvrijeđenost, ali slabo mu je to išlo; lakše mu je išlo pričat.
– Nije to moj plan za zajednički život. Ali ne idem u lokvu. Imam skupe tene, i još na sve to…
– Da, da, bojiš se gripe…
– Smij se, ali cijeli život imam slab imunitet, čim se prehladim danima ležim.
– Dobro, Gorane, idem ja po mačića.
– Nemoj, Marija, ajmo jednostavno doma.
– Kući? Mačić da ostane sam tu? Jel’ tebi išta ljudsko ostalo?
Marija je pogledala lokvu, skupila hrabrost, već je krenula podignuti nogu, kad je iza njih odjeknuo muški glas:
– A, evo tebe! Tražim te već deset minuta! Gdje si se skrio, mali vraže?
Goran i Marija su se okrenuli i ugledali mladića u gumenim čizmama.
– Vi vi ste…? Marija je bila zbunjena.
– Ja sam Ante… A kako ste vi tu završili? Izgubili ste se?
– Prilično… – promrmljala je Marija, pa se sabrala. – Mislili smo da ovdje nitko ne živi. Inače, ja sam Marija.
– Drago mi je. Nema ovdje stanovnika. Samo ova mala ekipa tu nasmiješio se Ante pokazujući na mačića.
Prošao je kroz lokvu, podignuo mokrog mačića i vratio se na čvrsto.
– Evo, mali glumac, tražim ga, a on vas zabavlja našalio se Ante.
– Krivi smo, mi smo ga preplašili. Hvala što ste ga spasili zahvalila je Marija.
– Nema na čemu
Ante je pogladio mačića, koji se odmah umirio.
– Da nije bilo vas, već bih ga pronašao, ali mali je od straha samo potrčao. Inače se zove Miško.
– Hm, neki se boje i u lokvu zakoračiti, a o močvari da ne pričam pogledala je Marija Gorana.
– Gdje su ti takvi junaci, boga ti? začudio se Ante.
– Ovdje, ispred vas jedan stoji Zamolila sam ga da spasi mačića, a on mi spomenuo svoje tene od krokodilske kože…
Goran se ozbiljno namrštio.
– Dobro, a što vi tu zapravo radite? upitao je Ante.
– Skroz slučajno smo zalutali… mrzovoljno promumljao je Goran.
Marija je preuzela objašnjavanje.
– Išli smo prema Lokvarskom jezeru. Trebalo bi biti negdje blizu.
– Blizu? Ha, nema tu ništa, najbliže jezero je ona mala bara kod Praputnjaka, desetak kilometara ovdje. I prehladno je još uvijek za kupanje. Jeste sigurni da ste dobro gledali po karti?
– Pa da Gledali na karti. Navigacija ionako šteka…
Marija je izvadila kartu iz pretinca i pokazala mjesto kamo su trebali stići.
– Skroz ste zalutali. Na raskrižju ste krenuli desno umjesto lijevo.
– Ma naravno, krivi je moj dečko… Sigurno me ‘tio negdje zaturiti nasmijala se Marija. Je li, Gorane?
– Znaš šta?! Goran se trgnuo pa znaš, idi ti…
– Oprosti? Marija je ostala bez teksta.
– Išli smo na izlet, biti sami, a ti ovdje ćakulaš s nekim zastao je pa udahnuo.
– Hajde, reci… nasmiješio se Ante.
– Ma dosta više! Goran se okrenuo, sjeo u auto i zamaknuo natrag odakle su došli.
– A ja? doviknula je Marija. Ostavljaš me s nepoznatim tipom?
Auto se zaustavio, vrata su se otvorila, i njezina torba za plažu pala je na mokru zemlju. Unutra su bili ručnik, deka i kupaći kostim.
Vrata su se zalupila, a Goranov SUV nestao iza ugla.
I onda je počela kapati kiša.
Nebo je još jutros bilo sivo, a Goran je bio uvjeren da će do podneva zablistati sunce.
Divno, krasno… – pomislila je Marija.
Pogledala je prema cesti, koljena su joj se tresla, a Ante joj sad više nije bio ni drag ni simpatičan čovjek, nego, tko zna zašto, netko koga se bojala.
Iako razloga za strah nije bilo.
– Je li moguće da te dečko stvarno sad ostavio? upitao je Ante.
– Ma nisam ja ostavljena, ja sam njega ostavila! inatila se Marija. I bolje tako. Nisam luda se udati za takvog. Tata me gurao prema njemu radi nečijih poslova…
Prešutjela je ostatak rečenice. Ni sama nije znala zašto to sve priča.
– Znaš, ne miješam se u tuđe odnose, ali podržavam te. Ostaviti ženu usred ničega je baš muški.
Stvarno, usred ničega s nepoznatim tipom prošlo joj je kroz glavu, ali nije pokazivala strah.
– Ante, koliko je do grada odavde?
– Četrdesetak kilometara autom, nije ništa strašno.
– Kako se ovo selo zove, da probam zvat taxi?
– Ma teško, ovdje mobiteli baš ne rade.
– Zašto?
– Nema signala, nažalost.
Izvukla je mobitel, ali ekran je bio prazan, bez crtica.
Samo joj je još toga falilo.
– Ne brini se, imam auto, mogu te povesti do grada. Ionako uskoro idem. A do tad ajmo na čaj, ugrijat ćemo se.
– Samo na čaj?
– Samo čaj, časna riječ.
Marija je još jednom pogledala oko sebe, duboko udahnula i kimnula. A što joj je drugo preostalo?
Ići pješice po kiši četrdeset kilometara? Nikako. Možda stopirati, tko zna tko bi stao.
– Idemo, Ante. Mogu ja nositi mačića?
– Naravno.
S mačićem u rukama osjećala se sigurnije.
Uvijek je voljela držati macu kad je bila nervozna. Nekako je to smiruje…
*****
Za pet minuta došli su do kuće koja je bila u puno boljem stanju od ostalih. Moglo se u njoj živjeti, ako treba. Ali tko bi ostao u napuštenom selu…
– Marija, koji čaj voliš? Crni, zeleni ili biljni?
Biljni? Ne, hvala. Tko zna od kojih trava!
– Crni, molim nasmiješila se Marija trudeći se izgledati hrabro. Ovdje živiš s Miškom ili?
– Ma ne, kakvi…
Ante je nasuo šećer u šalice i uključio kuhalo za vodu.
– Ovamo nitko ne živi već tri mjeseca. Selo je napušteno skoro godinu. Ali teta mi je ostala do prije tri mjeseca, onda je umrla…
– Žao mi je.
– Hvala. Teta je umrla, a mačke ostale.
– Mačke?
– Da, točno trinaest mačaka ima tu. Teta ih je obožavala.
– Pa to je baš puno…
– Da, ali nije ona bila neka luda mačkoljupka. Svi starci u selu imali su mačke. Kad bi umrli, mace bi završile same na cesti. Teta ih je uzimala. Sama ne bi preživjele.
– Strašno
– A ovog malog, Miška, danas sam našao uz cestu kad sam došao. Nekome je smetao, pa ga ostavio…
– Jadno stvorenje! Kako može biti toliko ljudi bez srca?
– Baš tako. O, da ga samo sretnem jednog dana…
Ante je iznio dvije šalice crnog čaja i tanjur keksa.
– Poslužite se. Nema baš ničeg drugog, nisam znao da ću imat goste.
– Hvala. A ima struje u selu?
– Nema, ali doveden je agregat pa mogu uključiti čajnik, mikrovalnu kad treba…
– Dolaziš li ovdje baš svaki dan?
– Da, svaki dan. Trebam nahraniti ekipu. Tijekom tjedna nakon posla, za vikend dođem ranije. Sreća što je sad proljeće, ne znam što će biti zimi. Trebalo bi ložit peć radi mačaka.
– A nisi pokušao dati ih nekome?
– Pokušao… Nitko neće. Svi imaju svoje, ili se ne žele zamarati. Jesam i na oglasnike stavljao, ništa. Malog Miška bih možda mogao zadržat, ali što s ostalima? Previše su za stan. U skloništu još i gore nema mjesta. Sve sam probao.
– Mogu li ih vidjeti? Marija je popila čaj i upitljivo pogledala Antu.
Do tada je panika prošla i sada je bila znatiželjna. Voljela je mačke, imala je dvije doma: Miu i Katu, obje s ulice.
– Naravno, idemo van, vrijeme je za ručak. Čim sam došao, tražio sam Miška, nisam stigao drugi obrok podijeliti.
Izašli su u dvorište, a Ante je pozvao:
– Cica, cica, cica!
Odjednom, iz svakog kutka dvorišta počele su izlaziti mačke sive, crne, pa čak i crno-bijele…
Marija ih je prebrojavala u sebi. Jedanaest, dvanaest, trinaest…
– Stvarno ih je trinaest!
– Rekao sam ti!
– Vjerujem ti sada. Imaš pravo bogatstvo. Za mene je trinaest baš sretan broj, pogotovo kad su mace u pitanju.
– Slažem se, – nasmijao se Ante posipajući im granule u zdjelice. A s Miškom ih je sad četrnaest.
– Tako je, nasmijala se Marija.
*****
Na putu za Rijeku Marija je bila zamišljena. Ante to prepozna i pusti je u tišini, iako mu se jako svidjela. Fina, topla, draga cura.
Čak se i Miško ispružio na stražnjem sjedalu i zaspao.
– Znaš šta, Ante? prekinula je tišinu Marija.
– Što?
– Imam jednu ideju kako ti mogu pomoći s mačkama.
– Ozbiljno?
– Da. Daj mi broj, javit ću ti za par dana što sam uspjela dogovoriti.
– Može, bilo bi odlično. Mačkama stvarno treba dom.
– Slažem se.
Za četiri dana Marija je nazvala Antu i dogovorila susret u kafiću.
– Pozdrav! mahne mu veselo kad ga je ugledala.
– Bok, osvrnu se Ante.
Naručili su kavu. Kad im je konobar donio narudžbu, Marija se udobno zavalila i tajanstveno nasmiješila.
– Ante, iskreno, voliš li provoditi vrijeme po kafićima?
– Pa… volim, naravno.
– Zamislio bi li da u kafiću možeš piti kavu i maziti mace?
– Kako to misliš?
– Jednostavno! nasmijala se što misliš o ideji da otvorim “mačkokafić”?
– Mačkokafić?
– Da! Umorni ljudi svrate na kavu, opuste se, igraju s macama koje tumaraju po kafiću.
– To bi moglo funkcionirati?
– Naravno. Zamisli, mnogi ne mogu imati ljubimca, a vole maziti mačke. Ovdje mogu doći i uživati u društvu, bez danonoćne brige.
– Zvuči dobro.
– Tako nešto nema kod nas puno. Zasićeni smo klasičnim kafićima meni se to čini posebnom prilikom.
Ante je popio gutljaj kave zureći u Mariju, željan što prije čuti konačnu ideju.
– Imam potporu obitelji, lako mogu osigurati prostor i opremu. Jedinu brigu još imam oko radnika za renovaciju tu kod nas nikad nemaš sreće.
– E, tu ti ja mogu pomoći! Ante se nasmijao. Imam građevinsku firmu i ekipu. Što treba, riješit ćemo.
– Stvarno? Ti si majstor na svom? Marija ga nije mogla vjerovati.
– Vlasnik firme, što treba, riješit ćemo brzo i pouzdano.
– Super! Trošak renovacije mi ne brini, materijal ću u pola cijene uzeti od dobavljača.
– Bravo! oči su joj zasjale. Ostao mi je trošak za veterinara pa možemo krenuti. Iskreno, profit me i ne zanima, radim to srcem i mogu si priuštiti.
– Pomažem, koliko treba, a ti me uzmi kao pravog partnera!
– Ante, od danas smo pravi poslovni partneri!
*****
Mjesec i pol kasnije u Rijeci se otvara prvi pravi mačkokafić.
Isprva su ljudi bili skeptični, neki su i gunđali kako mačke mogu gledat besplatno ispred zgrade, ali kroz tjedan dana kafić je bio prepun.
I kako ne bi: što je ljepše nego na miru popiti kavu, pročitati knjigu (polica s knjigama bila je dostupna svima), i maziti najmekšu ekipu na svijetu?
Neki su se gosti toliko vezali za mace da su molili Mariju i Antu pa čak i plakali da smiju povesti koju kući.
Brzo se pokazalo da je to zapravo sjajno.
I tad je Mariju pogodila nova ideja.
Kad je broj maca iz napuštenog sela rapidno pao, ona i Ante počeli su tražiti nove po gradskim kvartovima i u skloništima.
Znate što? Mačke su odlazile kao krušne žemlje i to u prave ruke, ljudima što ne mogu bez njih.
Može se reći da je Marija itekako imala sreću naići baš tada u to selo.
Sad ima posao iz snova, u gradu je manje napuštenih životinja, a našla je i ljubav u Anti čovjeku na kojega se može osloniti.
Kad god treba, Ante bi prošao i kroz močvaru s čizmama, ali i bos, za ono što je bitno.
Uskoro im je i vjenčanje, a njihov obiteljski posao nije radi novca, več radi duše.
A Miško, kojeg je sve zapravo i krenulo, uživa s Marijinim macama Mijom i Katom svojoj pravoj obitelji.
