Sanja nije mogla podnijeti dane kada su u Dječji dom dolazili potencijalni posvojitelji! Jer kroz sedam godina, koliko je tu provela, nitko ju ni jednom nije odabrao.
Dok je bila sasvim mala, s nestrpljenjem je iščekivala te dane. Očarana bi gledala nasmijane žene i muškarce. U njenim očima, djelovali su kao čarobnjaci koji će ju povesti u svoj dvorac! Nova mama bi je svaku večer poljubila prije spavanja. Novi tata bi je nosio na ramenima. Imala bi svoju sobu. I više ne bi morala danima viđati tog odvratnog Tomislava. On bi joj uvijek povukao pletenicu i zvao ju Grdelin.
Sanja nije znala što to znači, ali zvučalo joj je jako uvredljivo. A Tomislav je stalno ponavljao:
Grdelin, Grdelin!
Imala je pet godina kad je došla u dom. Roditelji su joj poginuli u nesreći. Sanja nije mogla shvatiti zašto mama i tata ne dolaze i zašto su je ostavili.
S vremenom je shvatila da ih više nema. Lica su joj izblijedjela iz sjećanja. Glasovi su nestali. Mirisi su izblijedjeli. Zaboravila je i zajedničku kuću.
Silno je željela da je barem jednom izaberu! Ali, čudo se nije dogodilo, a ona je rasla i shvaćala da od posvojenja neće biti ništa. Nikad nisu birali nju samo one lijepe djevojčice s vrpcama u sjajnoj kosi, sa smiješkom na licu.
Tomislav je i dalje pronalazio načina da joj dosađuje. Sad je znala da je grdelin ptica.
Toga dana ponovno su došli posvojitelji. Sve su djevojčice uredili i stavili im vrpce u kose. Sanja je, inatljiva, sama sebe ošišala nakratko, poput dječaka. Više nije htjela da je itko izabere. Odlučila je odsad će ona birati u svom životu!
Kad su tete ugledale njezinu kratku kosu, samo su uzdahnule, a Tomislav je, kao i uvijek, dobacio iza leđa:
Grdelin!
Bilo joj je dvanaest. Tomislav je bio tri godine stariji od nje.
Tog dana, naravno, nitko ju nije odabrao. Njena kratka, neuredna kosa i oči iz kojih je sijevalo odbile su posvojitelje.
Tri godine kasnije Tomislav je napustio dom. Pozdravio se sa svima, a onda prišao Sanji.
Zbogom, Grdelin?
Zbogom, ravnodušno je odgovorila Sanja.
Drži se! Nije ti još dugo ostalo tu! Još tri godine! Onda dolazim po tebe! izgovorio je odlučno.
Da tebe čekam? Tko kaže da ću te izabrati? Budalo! odbrusila je.
Tomislav ju je dugo pogledao i otišao, ne osvrnuvši se.
Sanja je, zatvarajući vrata doma za sobom, napokon osjetila miris slobode. Od ružnog pačeta pretvorila se u predivnog labuda. Duga smeđa kosa, krupne zelene oči, vitka figura. Pošla je prema roditeljskom stanu. Odjednom je začula:
Hej, Grdelin!
Okrenula se, a ispred nje je stajao Tomislav.
Što želiš? upitala je.
Obećao sam da ću doći po tebe. Evo me, prišao joj je bliže.
Rekla sam ti, birat ću sama! Sanja ga je pogledala odozdo prema gore. U međuvremenu, Tomislav je izrastao i ojačao.
Pa mene izaberi, Sanja! tiho je zamolio.
Razmislit ću, odgovorila je i pošla prema svom novom domu.
Tomislav je pratio sve do ulaza. Sačekao je da uđe, pa se udaljio. Od tog dana svaku večer bi dolazio. Sjedio na klupi ispod njezinog prozora dok ne bi ugasila svjetlo.
Crveno ljeto zamijenila je kišna jesen, za njom je stigla zima. Tomislav je dolazio stalno. Jedne večeri, Sanja je sjela pokraj njega na klupu.
Nije ti dosadilo? Smrzavaš se ovdje.
Ništa zato. Pretrpjet ću sve, samo ako me izabereš, molim te! pogleda ju nježno.
Sanja je skočila s klupe kao opečena i pobjegla kući. Iza zavjese gledala je kako Tomislav podiže pogled prema njezinim prozorima.
Na staru godinu Sanja se žurila kući s posla. Trebala je još pripremiti stol, odjenuti novu haljinu Nova godina je pred vratima! Tomislav nije bio na klupi. Srce joj je preskočilo. Možda mu se nešto dogodilo?
Sat vremena kasnije sve je bilo spremno. Ulila si je malo šampanjca. Pogledala prema prozoru nema Tomislava. Stislo joj se nešto u grudima, predosjećaj nikako dobar… Strah joj stegao želudac…
Što da radim? Gdje da ga tražim? Ne znam ni adresu, ni broj! Glupa sam, baš sam glupa! grizla se Sanja.
U tom trenutku, nešto je bljesnulo ispod prozora!
Već pucaju petarde, pomislila je i stala uz prozor pogledati vatromet.
U snijegu su žarile ogromne plamteće riječi:
IZABERI MENE, SANJA!!!
A Tomislav je sjedio na klupi, gledao njezin prozor i mahnuo joj rukom…
