Pekao sam palačinke kod kuće, kad je odjednom ušla nepoznata muškarac ovo sada prepričavam svima koje sretnem, iako mi tada uopće nije bilo smiješno. Zamislite samo; sam ste, u stanu nikoga i ne može biti. I odjednom, eto ga! Upravo meni se to dogodilo.
S Ružicom sam se rastao još prije pet godina. Meni je sad skoro 60. O novoj vezi nisam ni razmišljao. Djeca su daleko, svatko u svom gradu.
Živio sam tiho i spokojno. Sa susjedima sam bio u odličnim odnosima, duša od ljudi. A zbog te dobre atmosfere zadržao sam naviku da ulazna vrata povremeno ne zaključam. Nikad ne znaš, možda će susjeda Ivanka navratiti na kratko. Tog dana nisam nikoga očekivao. Izašao sam baciti smeće, pa dok sam prao ruke i hranio svoju macu Snježanu, potpuno sam zaboravio na vrata. Uostalom, nije me bilo strah. Bio je dan, u velikoj zgradi, ni na kraj pameti mi nije bilo da bi netko nepozvan mogao navratiti. Nije to šetnja po mračnoj šumi!
Odlučio sam napraviti palačinke. Upravo kad sam jednu prebacio na tanjur, ugledao sam njega potpuno nepoznatog čovjeka, u mojoj kuhinji. Kao da je iz zraka pao!
U tom trenutku čitav mi je život proletio pred očima, od vrtićkih dana pa nadalje. Vjerujte mi, stvarno se tako čovjek osjeća. Pomislio sam da će uzeti što može. Nisam imao puno, ali sam nedavno kupio veliki televizor, a dobio sam i mirovinu. Novci su još bili u torbi u hodniku. Mislio sam da je sigurno to već pokupio i sada gleda što bi još mogao ponijeti. Samo sam šapnuo: Uzmite što želite, samo me pustite na miru, imam još unučad koju moram čuvati. Nikome ništa neću reći, obećajem! A onda se taj čovjek počne ispričavati, pokušavajući nešto objasniti. Glava mi je bila kao puna vate, ništa nisam razumio. Savjetovao mi je da ugasim štednjak, što sam mehanički i napravio. Sjeo sam na stolicu, a on nasuprot mene. Počeo mi je objašnjavati svoj ulazak.
Kaže, šetao je ulicom kad mu je pristupila grupica pijanih tipova. Tražili su novac. Nije htio ulaziti u svađu pa je počeo bježati. U tom trenutku je netko izlazio iz mog ulaza pa je uspio ući unutra. Ta grupica je ušla za njim. Nije bilo vremena za zvanje policije, a kad je pokušao pokucati po vratima, nitko nije otvarao. Povlačio je kvake i moja su bila otključana tako je upao kod mene. Zamolio me da pogledam kroz prozor. Pogledao sam, stvarno, nekakvi sumnjivci se još muvaju po dvorištu. Postajali su tamo i potom otišli.
Predstavio se kao Zvonimir Jurić. Kad je strah popustio, bolje sam ga pogledao. Velik čovjek, nespretan, a oči mu blage. Da mu obrneš kaput, bio bi pravi sveti Nikola.
Da vas pitam, mogu li dobiti palačinku? Nisam ih jeo sto godina otkako je supruga umrla, zamolio me Zvonimir. Već je bio izuo cipele, a sjedio je u jakni.
Čekaj, stvarno si ga nahranio? Svaka ti čast! Ja bih ga istjerala van bez milosti! smijala se kasnije susjeda Ivanka.
Ipak, ja sam odlučio ponuditi. Samo sam ga zamolio da opere ruke. Otišao je, brzo se vratio i dugo smo pili čaj, pričali o svemu. Ispričao je da je udovac, nema djece, i godinama je sam.
Kasnije se ispričao što me prepao i otišao svojim putem.
Osjećao sam se kao glavni lik iz kakve hrvatske sapunice. Prožimao me neki ponos jer sam sve izdržao. Kad sam prepričao doživljaj svima, najednom me uhvatila praznina. Možda sam trebao nastaviti poznanstvo? Možda ga još jednom pozvati na kolače? Imam dobru štrudlu s gljivama i sjajne buhtle.
No, što je tu je, mislio sam propuštena prilika. Sutradan sam ipak odlučio ispeći kolače. I tad kucanje na vrata. Nježno. Pomislio sam sigurno je Ivanka. Pogledam kroz špijunku, a kad tamo srce mi zadrhtalo! Brže-bolje sam popravio kosu, navukao malo bolji pulover, a nakon toga još i kap parfema koji nisam godinama koristio. Otvorim vrata.
Zvonimir je stajao na pragu s buketom cvijeća u ruci.
Došao sam da ispravim ono od jučer, ipak sam vas preplašio. Evo, uzmite ovo, i idem, neću smetati.
Pa kud ćete? Upravo sam ispekao kolače, dođite probati! nasmijao sam se i pustio ga unutra.
A kako sam silazio stepenicama, zamirišalo mi kao u pekari! Pomislih, evo sreće kome je žena ovako dobra! rekao je zamišljeno Zvonimir.
Nisam oženjen. Izvolite, uđite! odvratio sam.
Od tada živimo zajedno. Sada mi je prvi pomoćnik u vrtu. Djeca su ga prihvatila, a unuci već zovu did Zvonko. Igra se s njima kao sa svojom djecom.
Dugo je bio sam, sada je oživio među našima. Tako je nepoznati Zvonimir postao svoj, najbliži.
Moji prijatelji su ljubomorni: Vidi ti njega, našao normalnog čovjeka za stare dane, i to na ovako neobičan način sam došao, kao iz vedra neba!, čude se.
A ja se samo smješkam i klimam glavom. Samo, od onda vrata uvijek zaključavam. Naučio sam da povjerenje ne znači da trebaš zaboraviti na oprez, ali toplina i dobra volja uvijek nekog privedu tvom domu.
