Pronaći krivca bilo je teže nego što smo mislili. Djeca su, jureći prema rijeci, zaboravila zatvoriti papagaja u kavez. Baka, vraćajući se iz dućana na rivi, širom je otvorila prozor. I naravno, kad smo navečer primijetili da nam nedostaje Fedor, brzo smo shvatili da je naš ljepotan amazonski papagaj nestao tko zna kamo. Tri dana i tri noći smo, ostavivši sav posao, neumorno lutali po vikendaškom naselju tražeći izgubljenog prijatelja. No, nikakvog traga. Fedora nije vidio nitko. Djeca su razmazivala suze po obrazima, baka je uzdisala i tužno jecala: “Ajme meni, Bože!”, a mi s mužem smo ljutito okrivljavali i starije i mlađe.
Našeg vlastitog psa, airedale terijera Mikija, ovih je dana bilo gotovo nemoguće poslati na ikoga. Miki je bio utučen. Pokazivala je znakove života samo kad bi netko pozvonio na vrata: jurnula bi prema hodniku s bučnim lajanjem, ali nakon sekunde bi zastala, shvaćajući da joj je lajanje usamljeno, pogledala oko sebe i vratila se sporo na svoj tepih. Četiri godine su gosti u našoj kući ulazili uz poznatu psu-papagaj harmoniju. Fedor je lajao tako dobro, da se znalo učiniti kako zna bolje nego Miki sama.
Upravo je pseći lavež bio prvo papagajstvo u Fedorovom životu. Dok je još bio zelenko (i doslovno!), naš je ljubimac izluđivao mačku time što bi joj se prikrao dok bi spavala sklupčana i iz sveg glasa zalajao kraj njenog uha. Mačka, Mila, uz skvižanje bi skočila uvis, na što bi, začuvši buku, utrčala Miki te bi u kući nastao potpuni kaos.
Mila je Fedora trpjela, premda se ponekad činilo da mu ni malo nije sklona. No Miki ga je iskreno voljela. Nije joj smetalo ni kad bi joj papagaj bukvalno sjedio na glavi; najčešće bi joj tada Fedor držao moralne prodike. Po pola sata bi, imitirajući bakinu intonaciju, gnjavio psa pitanjem:
Tko će pojesti ostatak kaše?
Nakon dramatične pauze, nadodao bi prijekorno:
Nismo mi svinje!
Psu bi na te papagajeve riječi ostala jednaka reakcija kao djece na bakin govor nikakva. Ponekad, kad bi Fedor pretjerao, Miki bi ga lagano gurnula šapom ili ga liznula po repu, tek toliko da mu pokaže gdje mu je mjesto.
Nestanak Fedora cijela je obitelj, osim Mile, doživjela kao osobnu tragediju. Nakon dva tjedna, kada smo se već pomirili s mišlju da ga više nikada nećemo vidjeti, krenule su glasine po naselju: kod jata vrana što su harale po voćnjacima, pojavila se nova. Žarko zelena, s crvenom glavom, iznimno drska. Nije samo graktala, već je znala i zalajati, pa čak i opsovati i to baš ljudskim glasom. Ta činjenica zapravo je zamalo utrnula ono malo nade što nam se vratilo u našoj se kući govorilo svakako, ali prostačenja ipak nisu bila svakodnevica. Ipak, pomislili smo, slobodan, možda je Fedor pokupio svakojake brlje isto kao Mila buhe, pa smo pojačali potragu za svojim pticolikim nestaškom.
Sreća nas je posjetila desetak dana kasnije. Sagnuta nad gredicama čula sam znani glas:
Pa kaj je?
Na višnji, među nekoliko crnih prijateljica što su mirno uživale u plodovima, sjedio je moj mališan.
Fedorček, dođi, sinek. Dođi svojoj mami, donijet ću ti sjemenki
Fedor je nagnuo glavu razmišljajući.
Fedor, svi te tražimo, i tata, i Sunčica i Mihael, i Miki. Dođi mami
Polako sam pružala ruku prema drvetu, već sam mogla dohvatiti granu, ali
Eh, nećete vi mene, Smetićevi! podrugljivim glasom predsjednika naselja rekao je Fedor i zajedno s vranama nestao iz dvorišta.
Fedorova sloboda potrajala je sve do prvih mrazeva. Pojavljivao se oko kuće tu i tamo, ali dogovor s njime nije bio moguć. Na naše molbe i nagovore da se vrati kući i obitelji, Fedor je mudro graknuo i odlepršao svojim putem.
Kasno u jesen ljudi su ga sve češće viđali samotnjaka. Sve češće se pojavljivao u našem dvorištu. Tužan, napućen, sjedio je na ogradi ili na drveću, ali nam se nije približavao. I tad smo posegnuli za teškom artiljerijom Mikijem. Što mu je naša kujica rekla, nikada nećemo znati, ali isti dan vratio nam se Fedor sjedeći uzdignute glave, pobjedonosno na leđima riđe pse Miki.
