Običan svijet
Na ulicama Zagreba ovih proljetnih dana vladao je šum, kao da grad pije sunčevu toplinu iz punoće proljeća, sve izgleda isprano, virovi koji se slijevaju niz masivne tramvajske pruge na Zrinjevcu blistaju poput srebrnih nitki i putuju sve do malih prolaza na Gornjem gradu, pa dalje prema crkvi sv. Marka, gdje se i ondje danas nešto meškolji. Izašla je iz sjajno bijeloga kombija skupina ljudi: žene ogrnute u marame nebeskoplavih, zelenih i bijelih tonova, muškarci u odijelima, lakiranim cipelicama, kravate navezane do grla. Marame su im čudnovato pristajale kao nacrtane snovima.
Iz sasvim drugog automobila, onog presvučenog u boju dunje, cvrknula je van žena. Znatiželjna i sumnjičava, kao da ne zna sanja li.
Lenka! poviknuo je iznenada njezin suprug, pa dojurio do vrata. Što sama izlaziš? Dođi, podignut ću te! Tu si, mila moja! Samo polako, Vjeko je zaspao, ne smijemo ga probuditi.
Nemoj vikati, Višeslave. Stvarno me strah da se mali ne prepadne. Nikad nisam krstila dijete šaptala je Lenka, suznih kapaka. Niti je dosad bila majka. Niti zna što će se zbiti kad mala čuda dožive prvi put svete vode. Mali Vjeko je možda kao prošli tjedan kad su ga prvi put umakali u kadu, vrištao je do iznemoglosti pa su na kraju pozvali liječnicu.
Mirno, gotovo flegmatično, došla je pedijatrica teta Ivana. Sa sobom je nosila zrak s mirisom domaće kave i nekih stranih putovanja, ali kad je ušla u sobu gdje je Lenka lamatajući pridržavala uplašenog dječaka, sve je u trenu postalo uljuljkano u njene brze, ruke.
Položite ga kratko je zarežala.
Molim, kako? Da ga položim? upitala je Lenka sanjivim glasom, u polusnu.
Položite dijete, pa nećete ga valjda tresti bez prestanka! Možda ste već sve kosti u glavi premetnuli, ajme! šapnula je doktorica Ivana ravno kraj njezina uha.
O sveta Djevice… Lenka je dignula obrve i skamenjeno pogledala Višeslava.
On se slabašno nasmiješio.
Ta Lenka bila mu je još uvijek dijete, a već ga je usrećila sinom, nasljednikom. Oboje su nespretni u ulogama roditelja. Kako dalje?
Položi ga, dušo moja, bit će dobro, pogledaj kak je snažan mali mazila je teta Ivana glasom. Pravi mali Hrvat, sve na tatu i njegove Gavriloviće!
Višeslav se ukočio od ponosa. Svi pričaju, Lenka vuče na svoje, ali njegov nos, usići, to je čista Gavrilovićeva krv! A Lenka? Samo lagano klima, od umora.
Lijep, maštovit čelo, sigurno je pun misli! Ali prozor zatvorite, da nas ne prehladi mali! doviknula je Ivana.
Višeslav je potrčao do prozora.
Doktorice, što mu je? upita Lenka kroz suze.
Ma što bi mu bilo. Da je djevojčica, možda bi i drugačije bilo, al’ mali Vjeko, pravi muškarac! Tvoj je i tišina u kući, i galama tješila je doktorica, dok je nježno premetala djetetovo tijelce, ispravljala nogice, raskriljivala ručice kao rasplet snova po jastuku. Kolike su, Jelena, zapišem šta dajete, a vi nemojte tako poskakivati, dosta je plakanja, vaš je pravi mali, snažan. Kako ste vi? Ajde, pustite mu dudu, dajte, muči se jadničak!
Mi smo protiv duda meko reče Višeslav.
Protiv? kao nečujno, klimnula je doktorica, pa se okrenula Lenkinoj majci Idite skuhajte čaj, spavaj malo, pustite muža da pase dijete, i zapepenjajte ga, sigurnije je.
Lenka je oklijevala, ali umorna, predade Vjeku Višeslavu.
Hajde, sad zaista jedna šalica čaja smijala se doktorica Ivana, gotovo zatečena što ih vodi pod ruku.
U kuhinji slabom svjetlu mirisala je kava, a kroz prozor se čulo kapanje sanjina.
Ajmo, šalica, žlica, kruh, nešto na brzinu… pogleda oko sebe doktorica kao domaćica san, izvuče šalicu, niotkuda.
Lenka je izložila dvije šalice. Pedijatrica je bila nekako… drugačija…
Kakva drugačija? presiječe je misao doktorica Ivana.
Lenka je već pričala naglas, što joj se nije događa…
Nijedna vas ne grdi, ne poučava, samo… ljudski… tiho slegne ramenima. Lijepo je biti pedijatar, ne bojiš se ničega…
Doktorica samo šuti, smije se u sebi. Bože, da ova Lenka zna kakva je i nju hvatala panika kad je prvi put postala majka…
A što te ja imam učit’! Svi danas čitaju knjige, sve se može naći na internetu, a ono što treba čitat’ je u svakom pogledu u naborima tvoga djeteta! Imaš odgovornost, vidi se po tebi! Ovaj termometar na plutanje, čist ogrtač, sve je to ljubav. Ajde, pij čaj dok možeš!
Pedijatrica joj je podmetnula šalicu čaja, niotkuda, s mirisom vrta.
Samo si se prepala, samo je mali nek’ pokazao glas, proći će… A ako treba, znam i viknut. Da je sve po snu, kako ti zamisliš? nasmiješila se doktorica.
Ne treba promrmljala je Lenka i briznula u plač.
Što je sad? zabrinula se doktorica.
Umorna sam. Sve mi se pomiješalo, dan, mjesec, godina, ime… Treba mi još tri ispita da diplomiram, a nemam snage… uzdahnula je Lenka.
Doktorica je duboko odahnula.
A gdje su pomagači? Imate li rodbinu? pitala je dok je prebirela po tabletu.
Imamo, ali… Svekri su daleko, ne mogu doći, ni mi njima ne možemo. Moji… Bili su protiv braka, protiv Vjeke. Mama rekla prerano, pa smo se posvađali i sad će pomoći nikada doć. Moja krivnja, zar ne?
Lenka je otpila čaj, zatvorila oči.
Kriva si što si postala majka? Samo su ti Nebesa poklonila sina. Prava sreća, mlada dama! Četiri, skoro pet kila, a? nasmiješila se doktorica.
Četiri i šesto nasmiješila se Lenka kroz suze.
Vidiš, ukrala si dar s Neba, budeš još ponosna na to! I jedi što više. Gle, smirili se tvoji dečki. Možda čak i ne treba duda… Najedi se i idi spavat! Mali je toliko vikao da će dugo spavati. I ti moraš.
Ostavila je Lenki papir sa savjetima.
Najvažnije ne brini. Sve će biti dobro. Čuvaj mir. Sve će sjesti. Maleni je zdrav, a život je veći od jednog lošeg sna!
Pogladila je Lenkino rame i otišla snovima.
Lenka je pojela kotlet, zalila čajem, pojela jabuku iz Siska koju je Višeslav nabavio, i zaspala odmah, umotana u krpu na malom kauču. Ni pokriti se nije mogla. Zaspala u svom snu, baš tako…
Kao da je sve bilo jučer.
Sad već stoji u krem haljini, cipelama s niskom petom, s Vjekom u naručju pred ulazom malog žutog zdanja pokraj crkve sv. Marka. Danas će Vjeku krstiti, i Lenka je prestravljena.
Hajde, Lenka! Daj ga meni! Moje slatko dijete! Višeslav umiljato uzima sina i odlučno ide među goste.
Uskoro ulaze u kapelicu, počinje krštenje, Vjeko zastenje par puta, namrgodi se, otvori oči, pogleda u svete likove na svodu i kao da se iznenadi, razgali. Svi se osmjehnu, krsna, Lenina prijateljica, mlada kao i ona, kimne zadovoljno.
Mali Vjeko je prava glava! šapće ona Lenki. Baš ste nešto posebno!
Doktorica Ivana ulazi kroz kovanjena vrata, prekrsti se.
Za razliku od muškarca u iznošenoj kapici i kabanici s kapuljačom, ali u odijelu, koji skeptično promatra svijetleći križ, ona zna: ponekad samo Bog, ili Nebo, ili tko zna što, može pomoći.
Skini kapu, mladiću, ipak je ovo sveto mjesto! reče Ivana odlučno.
Muškarac nerado skine šiltericu, prođe rukom po proćelavoj glavi. Doktorica samo mahne glavom: Nema više ni običaja…
Hvala za “mladića”, promrmlja i gleda krštenje kao i Ivana.
Lijepo krštenje, lijep par, a i dijete pravo zlato! kimne ona.
Krštenje kao krštenje. Dijete muče! odseče on.
Ne razumijete vi, mladiću… odgovori žena.
…
Vjeko mora biti kršten. Osjetim da tada sve sjedne na mjesto, da ozdravi! vikala je kroz suze Ivana svom mužu Nikoli iz Snova. Ona je bila pedijatrica, dom za sebe, sigurna… ali Snovi razaraju i najbolje planove.
Nikola je bio ponosan otac, sanjar, mazio sina, smišljao planove, pecanje na Jarunu, jahanje, siječenje drva… A onda, usred tog sna, uslijedio je telefonski poziv iz rodilišta.
Stanje kritično. Malo nade. Tako to biva…
Što? Ne razumijem… šaptao je Nikola.
Kako je moguće da pedijatrica ima bolesno dijete? Upad sa snene tamne strane, bezumno okrutan.
Usijane bolnice, igle u glavu, neprospavane noći, Ivanine suze, Nikolina ljutnja i obračun sa starim prijateljem, dr. Brunom iz Rija.
Bruno, reci mi istinu: tko je kriv?! lupao je Nikola šakom po stolu.
Slušaj, Nikola, sad nije vrijeme za tu raspravu. Oni će ozdraviti, pustit ćemo ih doma, a ti se dobro brini za njih!
Ali Nikola nije popustio, izbacio sve, napolje…
Bruno više nikad nije došao kod njih kući, zamjerio se, sve je nestalo iz prijateljstva…
Kad su konačno pustili Ivanu i Vjeku kući, dočekala ih je sterilnost stana, a Ivana je grlila Nikolu kroz suze.
Ali sljedeći tjedan opet temperatura, ospice, neprespavane noći. Veteranka iz bolnice, dr. Ivanka, zatekne Ivanu skršenu.
Imunitet je slab. Opet bolnica. Nađi snage, Ivana! Skupljaj! oštro reče.
“Skupljaj” kao šamar, Ivana izgubi dah od suza i slabosti, glava prazna, srce slomljeno.
U tami snova izvuče je vesela bolnička pomoćnica Petra. Bila je djetinjasta, iz sela kod Osijeka, od svoje sedme godine brinula o braći. U bolnici je, dok je šibala pod spavaonicom, pjevušila:
Slušajte kakvi glasovi, kao da Vjeko viče na utakmici! veselo trkeljala.
Petri je sve bilo jasno, znala je iz iskustva: ne treba tješiti, treba vjerovati. Vjeko će ozdraviti, imaju anđela čuvara i to je to!
Petra viče kroz bolnicu:
Topli dan, patke na Dravi, Vjeki će to biti mila stvar!
Zatim kaže nešto nestvarno, snovito:
Bit će on navijač Dinama, već čujem kakav će to glas biti čudo od glasa!
Sanja Ivana kako joj sin, snažan i širok, navija na Maksimiru i svi ga čuju. I onda se budi osvježena.
Kasnije, kad su Petru pitali što je nagnalo da nagovori Ivanu na krštenje, ona reče jednostavno:
Lako se krsti! A i anđeo stoji za leđima! Sve moje krštene, pa spavam mirno sanjam anđele!
Krštenje je bilo neobično: pozvali su najdraže, kumovi su im prijatelji. Nikola se smrknuo na pomisao da će dijete umakati u vodu, u tuđe ruke, da će mu čovjek s crnom bradom zvoniti iznad lica, i san se tu zapetljao.
U njegovoj obitelji svi su bili nevjernici. Ali… zbog Ivaninih suza, popustio je. U trenutku kad je Vjeko zaplakao, Nikola je izletio, ukrao dijete iz ruku svećeniku, pritisnuo ga k sebi, štitio život, i otišao.
Svećenik je samo šapnuo:
Bog sve vidi. Najveća je ljubav ta što ste ga zaštili. Anđeo je uz njega.
To nikad više nisu spominjali.
S vremenom, Vjeko je ojačao, prestao bolovati. Ivanin je mir bio Božji dar.
Kad je Vjeko imao sedam, vraćao se iz škole kroz ulice Prečkog, žvakao sendvič kad se pred njim stvorila crna mrlja pas, umoran i bijesan na sav svijet.
Dijete se streslo, ali tad mu nepoznata ruka, topla i snažna, položi dlan na rame:
Samo mirno! reče mu glas.
Pas nestane, odnese sendvič, a Vjeko utrči doma, ispriča sve majci i ocu o ruci koja ga spasila.
To je bio tvoj anđeo, Vjeko šapne Ivana.
Nikola više ništa ne govori, shvaća nešto blago postoji iznad svijeta…
Tako sada, na crkvenom dvorištu, gledaju Lenku i Višeslava kako nose Vjeku na krštenje, i Ivana se smiješi: bit će dobro.
Dok izlazi na ulicu, sunce blista kroz slapove, Zagreb je svjež, umiven i spreman za proljeće. Svi idu istim smjerom, prema vjenčanju ispod Griča.
Stane Ivana i pogleda mladence:
Nikad neću dočekati Vjekinu svadbu… reče doktorica tiho.
Čiju svadbu? promrmlja pratilac.
Imam sina, divan dječko, ali neće ženiti. Sam živi, to je užasno! pojasni Ivana.
Eh, sad su druga vremena. Moj sin zna što su prioriteti: najprije posao, stabilnost, pa tek onda obitelj! Oni su sada svi kao djeca! odvrati čovjek.
Graditi! nasmije se Ivana. Moj Vjeko gradi kuće. No nije život ni kuća ni plan… Ljubav je važna. Vaš sin ima krivi kompas!
Vi, žene, uvijek biste sve u vjenčanje! Muškarci su u svom vremenu, mi nismo nikad prestari! Ljubav ostane, znate, mojoj ženi sam sve prešao, ljubav…
Ali moj ne vjeruje u ljubav. Kaže: to je bilo, sad je nestalo. Što ako su svi zaboravili voljeti? upita Ivana.
Glupost! Vjeruju oni, samo vama ne govore. Da vama kažu, vi bi odmah pitali sve a kako se zove, čim se bavi… Vi ste previše znatiželjne!
Muškarac iznenada zagrli Ivanu i poljubi je.
Što to radite?! iznenadi se Ivana. Pozvat ću policiju!
Zovi, svi viču već sto godina da sam vaš! Živimo zajedno, pa što!
Mladi se okreću, Ivana pocrveni.
Mama, tata! Dođite! Svi čekaju! Vjenčanje! poviče njihov sin Vjeko. Prstenje je kod mene.
Vjeko! plahne Ivana.
Meni je sve dopušteno! Roditelji mi se žene. Drugi put. A ja, polukršten, sve to smišljam. Svijet je poludio!
Vjeko zakoluta očima, pa drži roditelje i vodi ih u dvoranu za male gozbe.
Tamo slave običan, prosječan brak: život, djetetov osmijeh, ni jednom nije palo na pamet rastati se. Ivana je pedijatar, muž Nikola projektant i uzgaja mikrozelje, sin mu se uvijek ruga što ne voli vitamine.
Vjeko, dobar i veseljak, živi život majci neshvatljiv, obećava svadbu ali poslije. A “poslije” traje već godinama, i Ivana je malo zabrinuta. Ponekad se sjeti: Vjeko ima anđela i sigurno neće propustiti važno u životu. Nije ni do krštenja, nego do ljubavi. Neki nas vole, onako kako jesmo, i čuvaju nas kroz sve snove i zbilje.
Nikola vjeruje snazi razuma. No nekad pogleda u nebo.
U to nebo je gledao dok je Vjeko bolovao, i Nebesa su pomagala. Uvijek kroz ljude, kroz zbunjene, zaljubljene, one koji griješe, ali znaju pomoći. Hvala…
