Mamin bijeg
– Ostani doma, znaš? Molim te! Ledom razvalilo, ništa nije počišćeno, a virusi… Svaki drugi u tramvaju šmrca, svaki prvi kašlje! Pola mog ureda je već na bolovanju! – ozbiljno je nagovarao mamu Ivan.
Zvao ju je svaki večer, pitao za zdravlje, ima li kruha i mlijeka, opet o zdravlju. Onda bi prešli na njega, na onu temu “Kada ćeš, Ivane, svojoj Dunji konačno staviti prsten na ruku?”, o vikendici kod Grožnjana, o tome kako treba popraviti ogradu čim zatopli…
Marija Slavković slušala je sina vrlo pažljivo, razlikovala svaki njegov uzdah i ton glasa, znala odmah je li zdrav, što ga muči, je li zabrinut ili samo umoran.
– Da, Ivane, čujem te. Bit ću stvarno oprezna, – izmaknula se Marija naletu novih pouka kako da sjedi doma.
– Mama, di ćeš? Još ti jednom govorim: sad se treba paziti i ostati doma. Nema onih tvojih gluposti, shvaćaš?
Marija je uzdahnula i kimnula glavom.
Gluposti… Ali kako je dosadno! Nije ona kao druge njezine vršnjakinje da cijeli dan plete, gleda TV, uzgaja presadnice na prozoru ili rješava križaljke. Smrtno joj je bilo dosadno!
A da se bar može odvažiti i zaputiti s Martinom, fotografkinjom pet godina starijom od nje, u Zadar. U noći stići, cijeli slijedeći dan lutati starom jezgrom, sjediti u kafiću uz kuhano vino, pa navečer pasti u krevet hotela i nespavati od uzbuđenja, samo slušati zvukove grada Sutra natrag za Zagreb to je Mariji prava stvar.
U njezinu udovičkom životu bilo je noćnih vožnji brodom po Jarunu, kartaške partije kod Jurasovih, jednom mjesečno kazalište, dvaput mjesečno šetnje trgovačkim centrima “ne iz zabave, već iz koristi”, kako bi rekao njezin pokojni muž. I još ponešto sitnih radosti, za koje Ivan nije znao. On to ne bi ni razumio, grmio bi i svađao se.
Ivan je zaista brinuo za nju, vjerno i pedantno. Najviše za zdravlje.
Nalazi, pregledi dvaput godišnje, tablete, dodaci prehrani, čajevi i tinkture sve je on držao pod kontrolom.
Zajednički odlasci po bolnicama bili su nemogući s Marijom.
Odmah bi našla nekog za priču u čekaonici, i dok si rekao keks, svi znaju cijeli njezin život, ona već veselo brblja i propušta svoj red.
– Mama! Zašto nisi ušla?! Mama, rekao sam ti za peti kat! Ivan je trčao hodnikom s bočicom vode.
– Oprosti, dušo! U razgovoru sam se zaboravila! Doviđenja! mahala je ona veselo, namigujući kao da se upravo s nekim dogovorila za sitno zlodjelo, pa ulazila u ordinaciju.
I s doktorima bi krenula ista stvar djeca, psi, Pag, Sljeme, borovnica rakija, balet, filmovi. U sve se razumjela. Pa opet skretala s teme.
– Mama, možeš li barem malo šutjeti? ne bi izdržao Ivan, sam bi iskapio vodu, trljao vrat. – Pita te čovjek trnu li ti prsti!
– Ivane! Ja sam u godinama kad mi može i rep utrnuti, ali to ne znači da neću s doktorom pričati o antičkom staklu! ljutila bi se Marija.
Bila je načitana, fina i izrazito društvena.
To ju je nekad i koštalo.
Nakon razgovora sa sinom, Marija je izašla baciti smeće. Na stubištu je provjerila je li zalila cvijeće na svom katu, i naletjela na susjeda, Edija Stipetića.
Ivanu taj Edi nije ležao. Uvijek nešto namršten, šutljiv Mrk. Tako nekako!
Edi je stalno čačao po cvijeću ispred zgrade, a onda išao na ribolov.
– Danas idem na deveriku! javljao bi Ivanu.
Ovaj bi samo kimnuo. Loviti ribu u Savi činilo mu se glupim i nečistim.
Zimi bi Edi skijao na Sljemenu, hranio vjeverice tamo, kičio bor u dvorištu i opet nekako bio tmuran.
– Edi, dobra večer! O, kakva mećava! dobacila je Marija kroz prozor. Evo me, sin zvao, molio da ostanem doma ali – nagla je Marija glavu kao dijete uhvaćeno u laži. A sad stvarno moram ići Ne znam kako ću mu reći.
– Kome? bezbojno je upitao Edi.
– Ivanu. On govori ostani, a meni treba Ma kasnim. Doviđenja! požurila je Marija, ostavivši ga zamišljenog.
Imala je Marija i kolesterol, a tlak bi znao podivljati, boljeli koljena kad je kiša, žulj desno na stopalu bubnjao. Ali, Bože, pa zar to može zaustaviti ženu koja želi ljepotu u životu? Ne može.
Edi je gledao kako sjeda u taksi, kako auto krivuda po snijegu, zadnja žarulja mu trepće, nestaje na Zvonimirovoj među deset drugih taksija.
Edi pogladi sijedu kosu, počeše se po bradi i zagrne zavjesu…
Marija Slavković bila je u svom elementu! Voljela je plesati. Partner joj, Oleg Vukas, visok, krupan, s urednim brkovima, već joj je udijelio nekoliko komplimenata, citirao pjesnika, istina, malo zbrkano, ali to nije bitno. Nije on baš njezin tip, ali tko kaže da ga mora kuhati, ženiti? Pa neka se samo pleše!
Mariji je bilo dosta kontrole i skrbi, htjela je stvarati gluposti i ludosti, zakovitlati se, smijati, zaboraviti brige, sanjariti i šaliti se kao nekad.
Ne, nije posebna. Samo žena s brdom problema i gubitaka, sinom oko čijeg se života previše vrti jer se još nije ženio, i perspektivom da joj za deset godina društvo pravi neka teta njegovateljica i drugi “čarolije” staračke svakodnevice.
Ali večeras, pred Novu godinu, u ovom velikom, svijetlom dvoranom punoj glazbe, bilo joj je baš lijepo. Pobjegla je, malo slagala sina, ali kako je predivno
Vukas je, brišući čelo rupčićem, ostavio partnericu kod stupa, otišao po narančadu.
Marija nije ni pila vino ni pjenušac, bojala se da joj se ne zamuti u glavi pa da ne mora doma. Već je Ivan zvao, znači više neće smetati. Rekoše joj za ovaj mali party “za starije” putem letka u sandučiću. Tek otvoreni fitness klub, čist, s velikom dvoranom punom stakla i ogledala, nudio takve događaje. Kotizacija je mala, svima drago, jer kvart je bio miran, do zabave daleko tramvajem ili busom, a tu sve pri ruci
I klubu dobro dođe, voli staru kunu, pardon, euro!
Marija se nije dugo premišljala, odabrala haljinu, sročila frizuru, stavila malo šminke i sad već pleše.
Oleg je donio dvije narančade, jedan odmah popio, drugi joj odnio.
– Oprostite, jako volim… to jest, piti. Pijte i vi! – gurnuo je čašu prema njoj.
Marija je lagano namrštila čelo. Čudan taj Oleg…
– Evo, sad ću Baš pada snijeg! Prava zimska bajka! – okrenula se Marija prema prozoru. I bor u dvorištu vam je prekrasan. Bravo, dečki!
– Tko? – upita Oleg. Što ne pijete?
– Pijem, pijem! – reče ona i otpije gutljaj.
– Dobro je, ha? zagledao se u njeno lice. Ovdje uvijek daju neku čudnu limunadu, hahaha!
Čudna rječnika Nije Marija na to navikla.
– Tu sam peti put. Ovi balovi su svakog utorka i četvrtka, pa dolazim. Ovdje gutam tu limunadu jer sam ostavio alkohol, znate… Sad radim na sebi, imidž, znate li što je imidž?
Postavio je pitanje kao da je Marija iz špilje došla.
– Znam, naravno, – uvrijeđeno ona.
– Ma, nemojte. Svi misle da znaju, a zapravo su samo lutke. Ove naše ovdje sve su ofarbane, došle u lov… zarežao je, pa se okrenuo prema Mariji. Odmah ste i vi po meni skužile da sam dobar ulov! Imam stan, auto, vikendica na Cresu, sve uredno. Ja to ne dam! mahao prstom. Neću to dijelit ni s kim, shvaćate?! Vi
Pocrvenio je, nos mu sve crveniji, obrve skoro do očiju!
– Što ja? Meni vaše vikendice ne trebaju! Samo sam htjela plesati. Zašto se lijepite za mene? – Nagnula je Marija, ali Oleg nije dao proći.
Sigurno je popio. Umiješao nešto u piće Sreća pa samo sebi.
– Pustite me! ozbiljno je zapovjedila Marija.
Gdje tamo! Još se naceri, iskrivi usne.
– Bože! Koja perja, koje čarape! A boje na tebi kao da si se u kantu razlila! Užasno, Marija… Ili kako tebe zovu? Marija? E, Marija… Ti si strašna, došla si mi uzet stan, ali ja ne dam! Shvaćaš?
Svi su stali, šaputali.
Marija se odjednom rasplakala.
Te riječi – tako bolne i neugodne! Trudila se, obukla lijepu haljinu, napravila frizuru – što je za nju prava patnja jer je rame boli, došla dobro raspoložena, a on joj uspio slomiti srce….. Ivan ima pravo, svuda je samo nevolja, bolje ostati doma!
Požurila je prema vratima, pobjegla u ženski WC.
Samo kući, Bože Samo doma!
Suze su lile, maskara joj crna po licu, sjenilo se razlilo.
Zazvoni torbica. Ivan.
– Da? – drhti glas žene.
– Mama, gdje si? Došao sam, zvonim. Molio sam te da budeš doma! A što ako pokupiš gripu ili bronhitis? Pola sata objašnjavam…
– Ivane, zlato, samo sam se prošetala. Znaš, zagušljivo doma Pa sam izašla na zrak – zaječala je od pomisli na dom. – Vrati se, molim te. Otišla sam daleko, neću trčat nazad
– Doći ću po tebe! – nudi se on. – Gdje si? Pogledat ću na karti!
– Ne! Ne treba! Marija preklinje Nemoj dolazit!
– Mama, sve znam. Već sam pred ulazom lijevo, čekam. Mama… Ivan uzdahne.
– Ne mogu… zaplače Marija. Ja sam…
Gleda se u ogledalo. Strava! Cijela šminka pomiješana. Izgleda kao panda.
– Čekam, mama. Tvoj susjed Edi Došao je unutra tražit tebe. On me zvao, rekao da mu nije mirno srce. Mama, što je s vas dvoje?!
Marija ne objašnjava. Samo prekida vezu. I opet plače.
– Što je vama tu? pita glas iz polumraka spremačica je ta.
“Moderna dvorana, a spremačice kao iz Jugoslavije”, pomisli Marija, a naglas kaže:
– Malo se umivam. Sin mi je tu. I susjed. Kako ću takva pred njih?..
– Susjed? Je li onaj što je sad onog don Olega izbacio van iz dvorane? Nazirem, nije naš, ne pleše! Zanimljivo! I Je l’ ljubav to? pita spremačica radoznalo. Ma, pusti oko, dosta suza! Kao klinci! Sad ćemo srediti. Pusti sapun, ti se! Nije to za lice, možeš dobit osip. Imam ja nešto bolje, unuka mi ostavila, vidiš ovu maramicu, evo!
Iz tajnog ormarića vadi plavu kutijicu, otvori, pruži joj maramicu.
– Lagano prebriši, ovako! Tolko godina pa ti plačeš zbog muških! Eh, grijeh naši teški! Polako! Ovo su NEURO WAVE, specijalne maramice. Jedna strana mekana, skida i maskaru, i sjenilo, i puder. Moja Martina, unuka, ljepotica, koristi samo fino. S ovim uvijek spašava sebe. Dobro?
Marija pomiriši, miriši na aloe veru i još nešto. Gama Gama piše, gamamelis. Sigurno ono što smiruje kožu, spominjala joj je njena kozmetičarka
Počne lagano brisati lice. Ugodno i mekano.
– Zanimljivo – odjednom se osmjehne Marija. – Druga strana je malo grublja, baš kao što ste rekli. Ne kao brusni papir više kao pijesak.
Taj detalj ju je veselio. Bitno je sada misliti o jednostavnim, svakodnevnim stvarima.
– Aha, ta je za piling. Da kožu očisti. Kao da oguliš breskvu!
– Razumijem vas, – Marija se dotakne njene ruke. Lijepe riječi nisu sve u životu To s pijeskom zove se piling, prije spavanja nekad radim.
– Vidite, pametni ste! Samo mi nemojte više plakati. Imate lijepu haljinu i baš ste lijepo plesali… Taj muškarac je pokvaren, vidi mu se na faci!
– Je li? Nisam skužila… – šapne Marija.
– Vi ste u lovu na sreću. Ja na mopu. I to je život. Sve će proć’!
Dugo su brisale šminku.
Maskara, sjenilo, ruž, sve je ostala na maramici, a Marija je izgledala potpuno prirodno, nježno, pa možda joj je tako i ljepše.
Izašle iz WC-a, a vani stoji Edi, čeka.
Izgleda nespretan, u staroj jakni, s pletenom kapom, ali njega nije briga. Tu je i čeka je.
Vukas je već dobio svoje “naletio” je Edi baš kad je ovaj počeo vrijeđati Mariju. Sad je Oleg negdje vani, ledi vilicu…
– Vi? Što vi radite tu? – namršti se Marija.
– Brinem za vas, – smireno odvrati Edi.
– Kako ste me našli?
– Zapamtio sam broj taksija, nazvao, simpatična cura operaterka, malo sam je nagovorio pa mi rekla adresu. Gospođo Slavković, plakala ste zbog onog tamo? Ma vi ste bila tako lijepa, a on Eh! Edi stegne šaku. Ne, loše sam rekao. I sad ste lijepa, domaća nekako Prije ste bili…
– Kakva? pita Marija, nesvjesno vrteći narukvicu od avanturina.
– Sjajna. Ma, što ću pričat Idemo, Ivan nas čeka! slegne Edi.
– Da! Ivan čeka Samo da… Marija se okrene do spremačice. Hvala, mila! Ni ime ne znam
– Zorica, – sliježe žena ramenima.
– Kako lijepo, starinsko ime… Hvala još jednom!
– Nema na čemu. Ženska solidarnost! Uzmi tih maramica, dobre su. Još će mi unuka donijeti. I ja sam nekad voljela biti lijepa, a kod kuće često nema vode zbog puknutih cijevi. Sve najbolje!
Gurne joj paketić od stotinu komada u ruku i nestane.
Napokon, pred zgradom, stoji Ivan. Dominira, a Marija – mala, pogurena, kao da je dijete koje je nešto zgriješilo.
– Pa dobro, mama! Što ti radiš? Brinem za tebe! Volim te! prijekorno on.
– Znam, Ivane, znam. Oprosti Ali ne mogu ne živjeti, razumiješ? Ne mogu samo šćućurena doma biti, ne mogu bez prijateljica, bez šetnji, bez Ivane, želim biti sretna, ne stalno u strahu!
Nježno ga pogladi po ruci.
Ivan se namršti, stisne usne.
– Dobro. Sjedite. Edi, hvala vama! Mama, a što još ne znam? Plesovi, domjenci, kavaliri, tučnjave Što još? okrene se i pomaže pričvrstiti sigurnosni pojas.
– Pa – zastane Marija.
– Recite sve, kad smo već tu! promrmlja Edi.
Marija pocrveni, nakašlje se pa šapne:
– Igram belu s curama, a tu i tamo idem na yogu.
Nastupi tišina, Ivan upali grijanje do kraja, jer Marija se stresla.
– Razumijem reče napokon. Nadam se da znaš varati na beli, inače će te tvoje žene oderati!
Marija se osmjehne. Ima dobrog sina.
– Igramo samo za zabavu, sine. Mirovina ne dopušta rizike, – odmahuje ona, malo otvori prozor i udahne.
Lijepo je Sve je lijepo Ivana ne grdi, snijeg tiho pada, bliži se Nova godina, Edi je danas branio njezinu čast Baš romantično!
Vukas za njima baci grudicu snijega, fula, opsuje, ode
Doma, nakon što je nahranila Ivana i skuhala kavu, Marija izvuče one famozne NEURO WAVE maramice i stavi pred sina.
– Što je to? – namršti se Ivan.
– Ivane, to je za lice. Daj, molim te, Dunji. Sve piše, jako su dobre, imaju losion, meku i grubu stranu. Da skine šminku, očisti pore, i tako dalje
– Kužim, opet te vaše ženske stvari Eh, mama, dokad ćeš biti nestašna? zavrti glavom.
– Ne znam, sine A naš Edi je baš zgodan, znaš! On me pozvao u šetnju. Mogu, Ivane?
Ivan zakašlje, pa mahne rukom:
– Radi što hoćeš! Možda je vrijeme da te pustim na miru, ženim se i živim, a?
– Ja bih baš bila sretna, Ivane! Dunja mi se stvarno sviđa, a tebe volim najviše! šapne Marija i zagrlivši sina ušuti.
Novu su godinu dočekali četvero Marija, Edi, Dunja i Ivan. Bila je to posebna Nova godina, puna topline.
– Hvala vam za maramice! šapne Dunja budućoj punici. Spas u zadnji čas, preporučila sam ih svim curama!
– Nema na čemu, draga. Drago mi je da mogu pomoći.
Pričale su, smijale se, pa nastupili otkucaji ponoći, šampanjac i pokloni. Svi su pogledali prema prozoru, a ispod njega stajao je snijegom posut bor, blistav od lampica i staklenih ukrasa poseban dar za posebnu ženu, rekao je Edi i samo se osmjehnuo. Marija ga je pogladila po ruci. Bila je sretna.
(Osobna pouka: U životu treba biti svoj, bez obzira na godine i zabrinutost djece. Važno je veseliti se, jer samo tako možemo podijeliti pravu sreću s onima koje volimo.)Kad su satovi odzvonili ponoć, Dunja je prva skočila i poljubila Ivana, a kroz smijeh Marija je osjetila kako joj srce stvarno raste od radosti ista ona toplina koju je osjećala u nekim najboljim danima svoga života, ali sada još bogatija, jer je prožeta mudrošću i hrabrošću da svijetu ipak pokaže svoje boje.
Edi, tih i pomalo nespretan, stajao joj je uz rame, ali njegove oči sjale su toplije od borovih lampica.
Van prozora zaiskrile su prve vatromete, a njihove se boje prelile preko bijelog krova, pokrivale stari kvart novim snovima.
Marija je u tom trenu osjetila nevjerojatnu lakoću: sve pogreške, suze i sitne sramote večeri rastopile su se u jednom dubokom osjećaju dočekati Novu godinu u svom ritmu, okružena smijehom i rukama koje drže tvoje. Da se može plesati kroz život, pa i onda kad ti nitko ne vjeruje da još znaš.
I baš tada, Edi ju je tiho upitao:
Marija, a idući tjedan ima u HNK novi balet. Netko treba i plesnu maramicu, znaš?
Marija se nasmijala kroz suze od veselja i stisnula mu ruku:
Znaš što, Edija? Možda još nismo gotovi s “glupostima”. Samo moramo birati s kim, kad i zašto.
A Ivan je, gledajući ih, razumio: ponekad su najbolji pokloni oni neočekivani, oni zbog kojih učimo pustiti i pustiti voljene da žive vlastite ritmove.
I tako, dok je Nova godina šaptom ulazila u stan, sve Marijine strahove zamijenili su tihi, nježni pogledi, pune šalice čaja i smijeh što je rasvjetljavao cijelu kuhinju. Život je, zaključila je, uvijek spreman za mali bijeg onaj u kojem bježimo ravno prema sebi.
A snijeg je i dalje tiho padao, pokrivajući tragove spreman čuvati još puno plesova, i još ljepših početaka.
