Lucijina priča
Lucija je često dolazila ovdje.
Vukla je veliku platnenu torbu preko ramena, izlazila iz starog autobusa iz Novog Zagreba, uvijek popravljala svoj pleteni krem šeširić, pa bi, prošavši kroz masivna, hrđava vrata, polagano hodala stazom uz ogradu, brojeći redove čempresa. Zatim bi se okrenula udesno, oprezno preskakala zaboravljene grobove, tu i tamo zastajala, odlagala torbu, namještala tuđe cvijeće, ispravljala staklene lampione srušene vjetrom, uzdisala.
Lucija je imala nježne, tanke crte lica, gotovo prozračne, ali sama svoju ljepotu nije osjećala stalno bi se spuštala ramena, stisnula poput sjene, kao da se trudi nestati u živoj slici grada.
Odjeća joj je uvijek bila skromna, pomalo izblijedjela, iz druge ruke za nešto bolje nije još bilo kuna.
Svakako, nije bila udana. Zašto?
“Tko bi takvu?”, šaptale su susjede, dok je Lucija ispirala kosu u zajedničkoj kupaonici. Nekima je bilo žao, drugima nimalo, a treće su, potpuno neočekivano, osjećale neku čudnu zavist. Čemu? Zbog čega zavidjeti? Duši? A, od duše se ne živi sretno… Ili možda ipak, tko zna? Možda su zavidjele Lucijinoj mladosti, toj otvorenoj budućnosti gdje se sve još može popraviti.
Nakon smjene, žene umorne od vrućih peći, zadubljene u miris svježih peciva, brzo bi se opraale, stiskale ogoljele potkoljenice isprepletene venama, zamotavale se u frotire, pudrale obraze pred sićušnim ogledalima, češljale i žurile svaka svojim putem u dućan, na tržnicu, na kavu s ljubavnikom. Samo bi Lucija odlazila kući.
Imala je sreće mala garsonijera na zagrebačkoj Trešnjevci, sa starim tapetama i pogledom kroz prljave rolete na zid susjedne zgrade. Neka, nije bitno što ne vidi nebo ni hrastove, samo je ta njezina tiha jazbina važna.
Svako je jutro, gotovo mehanički, radila gimnastiku. Mašući tankim rukama, skakutala bi, saginjala se svaka pršljen vidio se ispod kože, kao perle niz špagicu ispod potkošulje.
Slijedio bi brz doručak malo pašteta, tvrdo jaje, topli čaj, zatim posao.
Itao, posao je lako našla. Čim je završila srednju pekarsku, već je mijesila tijesto na tvorničkoj traci u tvornici kruha kod Jankomira.
“Zašto si tako tiha, Lucija? Ajde, druži se, mi smo tu kao obitelj!” dobacivale su žene.
Ali Lucija je više voljela biti sama, tiha, ne miješati se. Nije gledala nikoga poprijeko, nitko joj nije bio kriv. Samo je živjela svojim putem.
“Lucija, ajde s nama do kafića, proslavit ćemo Mirinin rođendan, malo da se zabavimo, zapleši!” šaputala joj je Ruža, gledajući na sat smjena pred krajem.
“Ne mogu, nemam vremena”, odmahivala bi Lucija, s blagim osmijehom.
“Nemam vremena ima valjda dijete doma? Ili nekoga čuvaš? Mi idemo samo na kratko, Lucija! Moraš se ponekad opustiti!” navaljivala je Ruža, uvijek živahna, često i preglasna, s tugom u očima.
“Ne, hvala. Imam obaveze,” pokorno bi ponovila Lucija.
“Pa dobro. Lucija, imaš ti momka barem?” šaptala je Ruža, smijući se s ostalim ženama.
“Nemam. Nikad ga nisam imala.”
“Ma koga briga”, slegnula bi Ruža ramenima. “Mi želimo znati, nismo mi stranci jedni drugima!”
“Jesmo, Ruža”, odgovorila bi Lucija mirno, gledajući ravno ispred sebe. “Pravi nisu radoznali ovako. A ti mi smetaš.”
Svi su se smijali, ali nitko se ne bi usudio prkositi Ruži ne iz poštovanja, nego iz straha.
Ruža bi planula, podignutih obrva: “Pazi ti nje! Što nama nije jasno? Ti iz doma, nisi naučena na bliskost, vi tamo svi rastete ko korov! Mi ti hoćemo pomoći!”
“Imala sam roditelje. Imala” ispravi se Lucija. “I o nama ne znate ništa. Ništa. Ne treba mi pomoć. Imam sve.”
Navečer, Lucija mokra od kiše došla bi u svoju malu sobicu, dugo se tuširala, brzo zaspala. Sutra je nedjelja opet će na Mirogoj, njima.
Po blatnjavoj zemlji stigla je do poznatog mjesta, torba u travi, iz džepa izvukla maramicu i pažljivo brisala blatnjave slike: čovjek u vojničkoj uniformi, ozbiljan, već prosijed, i žena s nježnim licem, veselim očima koje bi se mogle svakog trena nasmiješiti.
Uvijek bi Lucija poželjela da joj ta žena, da mama, ipak bar na slici uzvrati osmijeh. Nikad ga nije bilo.
“Vidović Ante, Vidović Ana” pisalo je sitnim krasopisom ispod fotografija.
Brzo je navukla rukavice, počela čistiti osušeno cvijeće i skupljati lišće. Onda je išla po pijesak. Trebalo ga je nasuti, jer je ulegnulo voda se zadržavala i razlivala.
Pijesak je stajao na glavnoj aleji, blizu mrtvačnice. Našla je kantu, napunila je mokrim, težim pijeskom. Kiša je počela sitno dašiti, navlažila joj je jaknu, šeširić se zalijepio za čelo. Nije voljela taj osjećaj, ali je šutjela i vukla kantu dalje, udarajući njome svako malo o asfalt.
Drška kante zarezala bi joj nogu, pocijepala stare najlonke. Na trenutak stala, gledala crvenu tanku crtu koja je potekla niz nogu.
“Trebam dezinficirati”, automatski je pomislila, pa dodala: “Kasnije!”
Odlučno ponovno uzima kantu, zadignute brade. Ona je kći vojnika, neće se žaliti radi posjekotine!
Pijesak je brzo bio razasut po ograđenom kvadratu, prekrio je crnu, mokru zemlju gdje su nedavno rasle neven i jaglac. Sve je iščupala, bacit će u kontejner. Neka glodavci ne nađu sklonište.
Nikad nije imala vrt, ni cvijeće; znala je samo što ne valja, a što jest. Tamo gdje je odrasla nije bilo vremena ni volje za cvijeće i povrtnjak. Sad je do svega stalo.
“Je l’ vam dobro sad?”, šaptala je ona. “Nisam baš uredna, ali pijesak je bio težak… nemojte se ljutiti, molim vas.” Zastala bi, pa tiho nastavila: “Tata, jučer sam vozila na crno u tramvaju. Nemoj se ljutit’, stvarno mi je žao! Izgubila sam novac… Sramota, znam… Mama, nemoj ga braniti, znaš da ima pravo. Drugi put idem pješice…”
Pričala je dalje o poslu, Ruži i njezinim upitima, o tome kako doma sve održava čistim, baš kako je naučena.
“Imam novu kuharicu, mama! Učim kuhati,” nastavila bi, sakrivajući osmijeh. “Kad mi dođu gosti, sve ću znati… Ne, nisam nikad pila rakiju, nemoj mislit, smiješne ste!”
I Lucija bi tada tiho jecala, od umora ili tuge što nitko iz tišine nije odgovarao.
A onda, naglo je netko dotaknu po ramenu.
Lucija poskoči, okrenu se, sklizne po blatu, zamalo ne padne. Ali netko je uhvati za ruku i pridignu je.
“Ruža?” drhtavo će Lucija.
“Lucija?… A što ti radiš ovdje?”, upita žena. “Dobila si stan jer si iz doma, a nas s Tanjom i Anom ostaviše da čekamo pet godina. Ti nikog nemaš, a imaš stan… Nama bi više trebao! A opet, možda je bolje tak, ti se naučiš biti sama. Mi bismo, znaj, pravu veselicu napravile… Pa što tu radiš?”
“A vi?” uzvrati tiho Lucija.
“Moja teta leži tu, pod brezom. Bila je ljuta, stroga žena. Udarala ničim izazvano. Ali kad se razboljela, sve sam joj opraštala, bila s njom dok nije izdahnula. Udomila me, podizala… Znala si da ne znam ni svoju majku ni oca. A teta je vjerovala u Boga ikone po cijelom zidu. Kasnije ih je prodala njegova žena, kad je pokojna. Ja nisam ništa uzela. Niti sam vjerovala.”
Ruža šutke nagne glavu, cigaretu pipka po džepovima, ne nalazi šibica.
“Kod tebe ima li što za zapalit’?”, upita unervožena, gledajući Lucijinu natopljenu jaknu. “U čemu ti držiš volju za životom?”
Lucija šuti, masira hladne prste, noga boli.
“Zapravo, ne znam tko su ti ljudi”, odjednom će tiho. “Iz susjedske kuće. Gledala sam ih dok je njihova jazavčarka, stara i lijena, šepala po stazi, a žena bi je uvijek čekala i nježno dozivala. Mislila sam, to mi je mogla biti mama… Možda je smiješno, ali sam si to zamislila i nekako, srce je bilo lakše.”
“Imala si sreće sa stanom. Ja ti zavidim”, nasmiješi se Ruža, ali onda zapali šibicu koja ne gori, kutija mokra. “Ipak, možda je bolje tako. Učiš se biti sama, ja bih pošandrcala u tihim sobama. Smjestili me u dom, a tko? Ne znam. Nikad Boga nisam našla, ali sad s tobom kao da ga vidim. Ne mogu vjerovati da možeš s bilo kojom grobnicom razgovarati…” nasmije se gorko.
“Ne bilo kojom. Vidovićima… Bili su posebni. I kad nemam svojih roditelja, mogu ih sanjariti, zar ne? Oni tu nemaju nikoga; nitko im ne dolazi. Meni nije problem doći…”
“Znači ih nisi ni pokopala?”, začudi se Ruža.
“Ne. Samo sam znala da su poginuli u prometnoj… Nikad me ne bi pustili na sprovod! Naknadno sam počela dolaziti.”
“Ti si čudo. Meni treba štap da dođem na grob, a ti sama… ‘Ajmo, smrzla si se!”
Krenule su, Lucija je složila alat u torbu, Ruža zalila dlanove iz krigle, htjela ponuditi maramicu, Lucija je samo obrisala ruke o jaknu. “Znaš, možda nisam sva svoja”, priznala je potiho. “Nemam prijateljica, teško je u domu… Imala sam Juliju, ali ona je nestala. Sad, ja osjećam da su mi ova dvoje ogroman oslonac. Zamijeni se, možda stvarno nisam normalna.”
Tisnute u autobus, šutjele su; lupkao je alat u torbi ili su zubi drhtali.
“Oprosti, gruba sam, bježi od mene,” promrmljala Ruža. “Teta me zato i nije voljela imam loš karakter.”
“Ali si prelijepa”, tiho je priznala Lucija.
Ruža je planula smijehom, možda joj je bilo lakše.
***
“Imate djevojčicu”, ravnodušno je poručila sestra Branka, naviknuta na brzu, hladnu smjenu rađanja, Gordani, koja je dlanovima primila trusnu bebu na prsa.
Bratina sestra Željka stanovala je s njima. Živjeli su u dvosobnom stanu u Dugavama, Gordana doma, Željka nezaposlena, njen muž Toma kontinuirano na putu, navraća, pojede, prespava, ode. Sve se svodilo na prepirke među sestrama.
“Toma je takav zbog tebe! Obeezvređuješ ga, pa se ne želi ni vratiti”, plakala je Željka, ljuljajući se s trudovima. “Samo prigovaraš!”
“U svojoj sam kući. Trebala bi do liječnika, izgledas loše…” nagovarala je Branka, no Željka nije slušala.
Toma se žalio Branki: “Odbacuje me, bježi…” “Treba ti liječenje, mir”, opet je Branka ponavljala.
Željka je peti put bila trudna, svaki put neuspješno. U liječnike više nije vjerovala.
“Toma, ne idem nikamo! Dosta mi je bolnica. Radije ću upaliti svijeću na oltar…”
“Ženska glavo… sad ti je zdravlje važnije od crocsica i molitvi!”
“Što Branka zna? Ili ti nju voliš, a ne mene?” urlala bi Željka kroz suze.
Ruža se rodila prerano, sitna, plavkasta, vezana pupčanom vrpcom dva puta skoro nehotično, više je pištala nego plakala.
“Bar diše! Ali kako ste mogli tako zanemariti sebe? Odsad brinite, nemojte ovako!”, prijekorila je doktorica Željku, ali Branka nije rekla ništa, samo je šutke stisnula sestrinu ruku.
Toma je pokopao ženu, neko vrijeme sam tavorio s djetetom, onda otišao na put zauvijek.
“Branka, ti ćeš preuzeti Ružu. To je tvoje! Ja ne mogu, plete mi sliku Željke pred očima…”
Branka je skrbništvo preuzela, našla vrtić, zamrzla svoju administrativnu karijeru.
Kasnije je ogorčena na svijet, jer s Ružom nije bilo ni lako ni veselo karakter tvrd, mršav, a bez majke svako dijete drukčije raste… Nikad se nije udala, oni koji su pokušali tražili su da Ruža ode.
Voljela je Tomu, jednom ga poželjela poljubiti, ali on se zacrvenio i nestao. Oprostila mu, uvijek. Stan mu ostavila. Ima drugu ženu, neka ima, Raša će snaći svoj put.
Na smrt nije stigla ni zatražiti da joj Ruža oprosti. Zašto? Jer nije mogla voljeti kao majka. Nije imala snage.
Nitko od njih nije znao da se ta dva osamljenika, Ruža i Lucija, sada truckaju u istom tramvaju, drhte, gledaju se ispod oka. Čudno, grubo, da je Lucija izabrala u srcu baš one koji su je odbacili sa sjećanjem. Čudno da poznaje Brankinu nećakinju, čudno da nikad nitko još nije prepoznao što ih spaja.
No, iz tog tramvaja one izlaze zajedno, prebacuju torbe, pritišće ih vjetar, smišljaju izgovore.
“Ajde, idem po krumpir, da ne dođem praznih ruku”, grubo će Ruža, neugodno joj je, ali ipak do kraja svoja.
“Ne treba! Siva si kao nebo! Brzo unutra, ugrijat ćeš se. Sve imam. Prvo u kupku. Ja ću spremiti nešto Kupi sam novu kuharicu!” nestrpljivo će Lucija. “Nikad nisam imala goste, oprosti”
“Ma nu tebe! Ja tvoja gošća?! Jaja na oko i slanine imaš? I luka daj!” kihne Ruža, obje se smiju.
Što bi im više trebalo? Život je pred njima, njihov vlastiti, slobodan, sretni! Prijateljstvo bojažljivo klija, ali već grije obje njihove sjene.
Prošlost? Nestala je, kao da se stopila s maglom Save. Tko bi o tome još pričao?
“Lucija, ja se udajem…” šaptat će Ruža za dvije godine.
“Jao, Ružice, kako si sretna! Bože mili, divota!” plesala bi Lucija u haljini koju joj je Ruža sašila, oko njih sve je bilo novo i lijepo, cijeli svijet pjevao.
Prošlost ne može pokvariti tu sreću.
Na grob Vidovićevih Lucija više nije išla. Njihov sin je stigao i istjerao Luciju, sestru prognao.
Onda je dugo sjedio sam na ogradi, tumarao, pio, sam, zaboravljenAli svaka nova nedjelja imala je vlastiti miris, svoje sunce, a Lucijini koraci sada su, prvi put, išli ne prema prošlosti, nego ravno prema životu. Ispod prozora, u njenoj garsonijeri, Ruža je ostavila cvijeće u praznom emajliranom loncu. Lucija je pila kavu, brižljivo slagala stolnjak, dok joj se, kroz mali prorez roleta, na zidu crtala sunčeva zraka. Vani, galebovi su tražili put iz magle prema nebu.
Ponekad, kad bi u sumrak začula slab šum tramvaja, Lucija bi osjetila laku, blagu toplinu nije više bila sama ni tu. Prsti su joj sada mirno grlili šalicu, a srce, to srce je znalo: ponekad, najteže je priznati da si zaslužio toplinu. Da smiješ biti sretan, makar samo zbog jedne prave gošće, glasnog smijeha i mirisa pečenog luka.
Tišina u sobi više nije bila praznina, već prostor u kojem raste nada. I kad su padale kiše, ili je vjetar prijetio prozorima, Lucija bi u sebi šaptala: “Ponekad ne treba ništa više od obične ruke na ramenu. I nitko nije sam, dok god ima koga sanjati.”
A negdje daleko, nad starim grobom gdje sad raste djetelina, niknuo je mali žuti jaglac baš onakav kakav je Lucija nekoć nježno ostavila. Magla je nestala, a ona, možda po prvi put, otvorila širom prozor, pustila zrak i mirise proljeća unutra. Zamahnula je kuhačom, nasmijala se glasno sama sebi, i znala: sve što vrijedi, tek dolazi.
