Ogrtač od Lisičjeg Krzna
Mirjana Kovač uvijek je dolazila u dućan “Ogrtač” pola sata kasnije nego ostale “curke”.
Još u hodu bi zadihano skidala šal sa crvenog vrata, topola od sparine, otpošila nekoliko puta, prešla pogledom po svježe opranom podu i živahnim korakom prošla pokraj zaštitara Ivice, pa dalje, između redova obješene lisice i jazavca, prema službenoj prostoriji.
Dobar dan! uspravio bi se uvijek precizni Ivica kao vojač u stroju, brzo zauzeo pravilno držanje, kao da Mirjana Kovač dolazi u inspekciju, a on je već nešto gadno pogriješio.
Dobar, sada već ozbiljno umorna od vrućine i vlage, izdahnula bi Mirjana i brzim pogledom ispitala trgovinu. Evo me, cure.
Pozdravile su je suptilnim kimanjem kolegice, prodavačice-stručnjakinje, rasute po dućanu na smirenoj podlozi prigušenih boja lisice, zeca, kune i jazavca. Sve su nosile crvene bluze i crne suknje.
Zašto baš crveno? Sve mi titra pred očima! ljutnula se Mirjana na jednom od brzinskih jutarnjih sastanaka. Crno dolje, bijelo gore, taman! Pristojno.
Ma to je svugdje tako. Nama treba nešto posebno! okrenula je glavu administratorica Marina. A crvena se tako dobro vidi! Naše klijentice neće lutati dućanom tražeći pomoć. Svaki dan bluze uredne, suknje ispod koljena Cipele na petu po želji.
Nakon toga Mirjanu je obuzelo čisto nezadovoljstvo. U crvenoj bluzi izgledala je ogromno, kao planina koja sija u sutonu. I ta boja uopće nije laskala njezinim ionako crvenim obrazima
Mirjana, skuhao sam čaj od kamilice, popij! zatreperila bi Zdenka, sitna, mršava žena vječno hladnih ruku, kose ošišane na ježa. Zdenka i njezina sestra Vesna, obje iznad pedeset, radile su zajedno. Zbog niska rasta kupci ih često nisu ni primjećivali iza bundi su jednostavno nestajale.
Je, Zdenka, uf Kažeš mi baš nešto novo. Imam dovoljno otoka, plivam kao akvarij, a ti s čajem, promrmljala bi Mirjana i nastavila dalje kroz dućan.
Rame joj je svakog trena zapinjalo o skupe komade krzna, na njima su znali ostati tragovi kišnih kapi s ulice, ali njoj je bilo svejedno. Doći do stolca kod službene garderobe, samo to
Sjedila je napokon, mukotrpno otkopčavajući dugmad na kaputu, kad je, jedva smjestivši se, noge ispružila pred sobom.
Matea, pomozi mi, ne mogu se sagnut! zastenja ona toj energičnoj, atletski građenoj ženi.
Matea nipošto ne prestaje pratiti kupce pogledom po dućanu: zzziknuo je patent, Matea se kao na feder pružila, ispravila Mirjanin šal i već žurila dalje za klijentima.
Daj, bolje si poravnaj kravatu. Te kravate, izmišljotina! povukla je Mirjana svoj uski kravatić oko vrata.
Matea popravi i kravatu i bluzu.
Žeđate? upita zabrinuto.
Dosta ste vi svi meni nudili. Hoćete da puknem? odbrusi Mirjana, pa uzdahne. Ajde, idi, tvoji će uzet onu srebrnosivu lisicu. Gospođa je stalno promatra.
Matea pojuri k njima, a Mirjana ostane rasplinuta, kao ogromni crveni oblak što nikako da popusti ispod vlastite težine.
Dućan je bio prazan, trgovina je slabo išla. Radni je dan, svi rade, glavni promet ide predvečer. Onda navrate “gospodarice života” sa supruzima, svi s trbusima i suhim suprugama-plavušama.
Mirjana nikad nije shvaćala zašto sve bogate dame, one što mogu dati dvjesto tisuća kuna za bundu, farbaju kosu pepejasto plavo. Nije svima to dobro stajalo. Njoj je pristajalo možda prije petnaest-dvadeset godina, kad su joj oči još bile snažno plave, a ne bezbojno-mliječne. Pokušala je, htjela iznenaditi muža, ali on nije ni vidio.
Gdje je pogriješila? Prestroga? Da, govorili su svi držala je muža na kratkoj uzici, ali misli da su bile dobre razloge za to. I te su je razlozi uništili. Ne muža. Nju…
Raspršio je njezin san udarac vratima. Iz službene sobe izleti neka nepoznata cura, usput skoro obori Mirjanu Kovač. Držala je mobitel na uhu, šaptala kroz zube da neće i ne bude, a ona se neće ponižavati.
Bila je u crvenoj bluzi, pa Mirjana shvati to je nova djelatnica, o kojoj je Marina sinoc samo kratko rekla kad su brojale pazar za zatvaranje. Da, bude neko novi.
A zakaj nam ona treba? upita Matea. I ovak nas fali.
Treba, radi poznanstva. Komšinica, nisam mogla odbit. Ajmo dalje
Ali Mirjanu ništa nije zanimalo. Ni gdje visi ogrtač, ni tko im se pridružuje.
Pazi malo, ubit ćeš nekog! zagrakala je Mirjana, teško dok je cicala zrak.
Cura se okrenula, namrštena pogledala u blatnocrvenu bluzu Mirjane.
Kaj? Vi tu ne smijete ni sjedit! U dućanu treba radit, a ne tu visiti. Ponovno frustrirano u mobitel: Mama! Ovo ti je krš, raj za stare babe! Neću tu
Mirjana nije ni čula kraj razgovora.
I naravno, ova mala svađaša imala je pravo.
Stare babe. Nisu sve stare, ni sve babe, ali malo ih je “uređenih”. One koje imaju doma obitelj i posao, neće dvanaest sati stajati između lisice i kune. Njima ne treba. One nose te iste bunde. Na sebi.
A one što im doma tišina, što su se djeca razletjela, podigli kredite, mirovina jedva za kruh, eto njih u crvenim bluzama i s kravatom. Tako i Mirjana…
Matea pozvala je Mirjana kolegicu koja joj je pomogla sa čizmama. Tko je ova ekspresna? Šiknula me vratima, modrica će biti! protrljala je rame, pa spustila ruku kao uginula grana.
A… to ti je Tihana. Jučer zvali. Marina rekla da je ne diramo. Premoštra. A što je onda došla, ako neće raditi? A vi, zašto ste došli danas?
Mirjana je stisla usne, uzdahnula, podigla suknju da odmori svoje pune noge prošarane venama, odmahnula čizme, stopala u najlonkama jedva se vrtila. Prokleti bubrezi.
Što da sjedim doma? I ja sam na poslu, kao po nekim pravilima. Taman kao u saboru. Prijemni dan danas, tron je doduše mali, ne stane guza, ali nije važno! nasmiješi se i potapša po bokovima. Dobro, sad znam. Tihana, neka ide radi. Idi ti. Za tu gospođu u terakot jakni ne nuditi joj taj s pomponom.
Matea je ispratila pogledom kolegicu, osmjehnula se široko i vratila se klijentima dok je Mirjana još malo sjedila, onda teško ustala i otišla u službenu sobu. Tamo se nagnula nad stol, dugo kašljala šakama u drveni pokrov.
“Mogla bih ipak u bolnicu… ali ne podnosim to, guši tamo.” pomislila je i natočila si čaj od kamilice…
Tihanino je lice ljutilo sve ono oko nje miris janjeće kože, lude dlačice koje žalacaju, izmaglica na luksuznom krznu koje si više nije mogla priuštiti.
Do nedavno su ona i njena mama imale skoro sve. Auto, markiranu odjeću, novaca u šakama, nakit Tata je imao čak sef u kojem je bio bunt novčanica i pištolj.
Pokazivao je Tihani, dao joj držati težak i hladan. Nije mislila da oružje toliko teži. Zamolila je da puca, tata se nasmijao, ali ju je odveo na strelište. Bila je dobar učenik. Miris baruta joj se sviđao.
Imali su, ukratko, sve, želje su ispunjavane kao klik mišem.
Onda je sve prsnulo kao balon od sapunice.
Tihanu još tresu ruke kada se sjeti događaja. Ljudi su uvečer došli, odgurnuli tatu, pokazali mu neku crvenu značku s fotografijom, počeli premetati sve po stanu, bacali rublje i haljine, prevrtali ladice, skidali slike, trgali. Potom su tražili da se otvori sef.
Tamo više nije bilo ni novca ni pištolja. Tata blijed, znojav. Mama je plakala i ponavljala: “Bože, kako?…”
Plač još zvoni Tihani u ušima. Steže uši rukama, ali iznutra majka i dalje jeca.
Tatu su odveli. Nije se pozdravio, kao da ga je bilo sram. Poslije su popisali imovinu, konfiscirali, a oni otišli kod bake u stan od šezdeset kvadrata. Tatin stan zapečaćen.
Baka, umorna od hranjenja osiromašenih članova, zaposlila je unuku u dućan s krznom “Ogrtač”.
Neću biti prodavačica! Neću! stomakala je nogama. Idite vi!
Hoćeš, mala. Hoćeš. Dok ste s tatom živjeli, meni ni pare nisi poslala. Sad ćeš radit! A pazi samo ako ukradeš što! zaprijetila je baka.
Tihana je zaplakala. Tako se našla tu, u zagušljivom “Ogrtaču”.
Ajde, ponudi nešto! Volka noge hrane, netko ju je pogurnuo prema skupini zlatnih kupaca. Znaš li išta o krznu?
Tihana pogleda unatrag. Matea, nezadovoljna, ukočena, promatra je svisoka.
A Tihana, zapravo, znala je o krznu ali s modne strane. Što joj ide, što neće. Ostalo je pokupila iz časopisa ili s televizije dok je jela doručak.
Ali principi, dimenzije, krojevi to je bilo dosadno.
Tihana je pristupila paru starijih ljudi.
Izaberite nešto mojoj gospođi. Ali skupo! otresao je starac. Starica, po Tihani to je bila bakica, strijelom gledala u modne modele.
To vama ne stoji, tamo su kaputi za starije, promrmljala je Tihana.
Molim? Ne, niste shvatili! Hoću bundicu, za teatar, za…
Baka je zastala, a Tihana nastavila.
Za cirkus. Za groblje
Matea je odgurnula Tihanu, pohvalila stariji par, povela ih ka “srednjem rangu”.
A kad su sretni platili, Matea je prodaju upisala kao Mirjaninu.
Lažete! Moji su! Tihana je poplavila. I Zoya nije ni prišla, sjedi tamo kao žaba!
Izjedalo ju je. Otac je bio kriv, mislila je.
I da, pola prodaja upisivali su na Mirjanu.
Ja sama znam prodavat! I, uz to, Mirjana mi je pomogla s onim parom. Tihana, opusti se i smij se. Radiš u lijepoj trgovini, nisi na tržnici, nego među bundama! Toplo je, uskoro pauza
Matea ode do klijenata, a Tihana ostane stajati i gledati mrko Mirjanu Kovač crvenu tucu na stolcu, koja obrva migolji, rukama pokazuje, i sve su se “curke” usklađivale po njoj.
Gospođice! Da, vi, što spavate na nogama? Evo ove bijele bundi s ogromnim ovratnikom dajte mi je!
Tihana nespretno pruži bundu.
Pa, gdje vi nalazite takve krive modele? podigne obrve gospođa. Uklonite. Ne sviđa mi se.
Ako se ne proba, nije ni čudo! Prava stvar. Samo ste vi prestar(a) za nju.
Molim? Dete, pa ti si Rimska? Iz visokih sfera među sirotinju? Pozdravi majku. Jel i ona ovdje? Svi radite skupa? Ili je još u “poduzeću” kod tatice? Koliko je dobio? Sud?
Gordana Nalinić… Tihana je pocrvenjela do ušiju. Sramota! Užas!…
Nalinići su ih znali viđati na tatinim okupljanjima.
Naigrali ste se… Gordana odmahuje glavom kao profesorica. Dugo će biti kazna. A ti privikavaj se
Pratila je Tihanu, dok je djevojci konačno zasuzilo.
Gordana je to voljela. Vidjelo joj se na zadovoljnome smiješku i iskušenome ispravljanju ramena. Još bi nešto rekla da nije spazila Mirjanu koja se približavala.
Iz njenog crvenila čulo se duboki, hrapav izdisaj, dok je teška ruka pala na slabo ramena Tihane.
Dame, mogu vas poslužiti? izgovorila je Mirjana Kovač, gledajući tužno i izmučeno Gordaninu prijateljicu. Vašem tipu lice i figura odlično će pristajati oni jedinstveni komadi. Vjerujte. Tihana, prepusti meni sada, nasmiješila se Tihani. Onda se okrenula klijenticama i još dodala: Tako dragocjena, mlada i energična djevojka,, pa mora biti živahna! Treba dopustiti mladosti da živi punim plućima, ne?
Nalinićka je pomislila da “ljudi nove generacije” znači kompliment njoj, nasmiješila se zadovoljno. Mirjana je pritom blago lupila Tihanu po mršavoj stražnjici i prošaptala:
Idi u WC i sredi se. Iako si me izgrdila, ne volim kad velike ribe napadaju male. Nakon, sve ću te naučiti.
Tihana ugrize usnu i odjuri.
Te je večeri Mirjana zaključila jedinu svoju prodaju, ali važnu. Nije ni važno radi prodanog ovratnika, već zbog brige.
Ostale prodaje, naplata, sve će “curke” upisati na Mirjanu, jer ona sa svog stolca uvijek zna reći što napraviti kada posao zastane. Nestrepljivi, zbunjeni, samo “gledatelji” rijetko tko izađe bez nečega, bar rukavica, šal, torbica. I njezina provizija odmah raste.
U principu, tko proda, njemu lova! objasnila je Tihani Matea. Ali Mirjana Kovač je posebna. Ne zbog šefova. Zbog nas.
Što je u njoj posebno? Da, sad me spasila pred onom Tihana kimne prema dućanu ali Mirjana većinu dana ne radi ništa. A vi joj dajete svoj promet!
Svi joj nešto dugujemo. Ne novac. Ti jedi, brzo će pauza, svi trebaju ručak, uznemirila se Matea i otišla, ne popivši čaj
***
Godinama ranije, kao u drugom životu, Mirjana je stajala pred Petrovačkom bolnicom, čekala je muža. Obećao je doći ili se njoj činilo. Jedva je shvaćala išta, nakon što je izgubila mnogo krvi, rodila kćerku koja nije preživjela. Morala je sama kući, prazna i izgubljena. Suprug Tomislav nije došao.
Mirjana je stisnula krzneni ovratnik, krenula prema stanici autobusa. Kako je došla doma, kako se popela ne sjeća se. Ali sjeća se kako je vikala: “Da svi ti lešinari odu, da Tomislav istjera svoje goste.” Ljubomorna, on je inatljiv nitko više ne zna. Ostala je sama. Ljuta, isplakala se, pa je nakon toga ostalo samo prazno. Djeca neće biti, muž je i tako nestao. Novca ne. Morala je nešto raditi. Prijavila se u trgovinu krznenih komada, prvi oglas koji je vidjela. Tih godina na oglasnim pločama.
“Ogrtač” je rastao, kao i ona. Postala je stručna, putovala na sajmove, jedno vrijeme bila i administratorica. Ovamo je povukla Ivicu, koji je skoro postao žrtva sudbine, htio okončati život kad ga je Mirjana spasila svojom starom Ladom.
Kako tako? upitala ga jednom Mirjana.
Sve je loše odgovorio on.
Postat će dobro. Radit ćeš ovdje, pod mojim nadzorom, napisala je adresu na papirić i pozvala ga idući dan.
Brinula za njega, oblačila ga dok nije stao na noge.
Matea i sestre su došle iz galanterije. Matea sama brine za troje djece dok joj suprug po bolnicama; sestre su se znale hvaliti da su propale aristokratkinje. Morala ih je primiti.
Sad radi Matea u prodaji, oči više nisu toliko britke, a Mirjana sve motri. Sestre u salon, “dobročiniti”.
Sve u crvenim bluzama, sve “Mirjanine”. Djeca, muževi alkoholičari, propasti poduzeća, bankroti… Mirjana je birala koga dovesti. Prvo izdaleka procijeniti, pa kao mačka hvatati.
Kad se zdravlje pogoršalo, povukla se iz menadžerske pozicije. Manje novca, ali bolja noć. Bubrezi, otečenost, zadihanost Liječnici su nudili bolovanje, ali Mirjana nije mogla. Kod kuće pusto, hladno. A u “Ogrtaču” život!
Tihana, ne srami se što si postala prodavačica. Nije ni loše ni dobro. Uči, napreduj. Nije važno što ove gospođe misle. sjela je Mirjana na stolicu koja se odmah oglasila. Najbitnije je kad od sebe izgradiš nešto novo, lijepeći samu sebe. Tad je dobro. Neće ti nitko prigovarati. Gresi oca ostaju njemu, tvoj život ide dalje. Znaš… dok sjedim na ovom stolcu, sve gledam kao kazalište. Ljudi, scene… zanimljivo. Zanimljivo je ugoditi im, ući im u um. Kad sam bila u braku, htjela sam stalno suprugu uljepšati život, a nikad sebi. U restoranu gledam ga, što želi da odgovorim. Bojala sam se ne pogoditi. Bila sam ogrtač što grije, a on hladan. I otišao je, Mirjana tužno uzdahne. Ostala sam bez svega, samo zato što je njemu svejedno bilo. Ali tehnika prepoznavanja ostala je oštra kao britva. Nađi sebe, Tihana. Gledaj, ona gospođa što te muči, grize nokte ispod ovratnika. Znači ni kod nje nije sjajno kak’ izgleda. Hajde, probaj onu bundicu, vidi kako ti stoji! uperi prst prema vitrini.
Ivica uputi pogled prema Tihani, ali Mirjana ga pogledem otjera. Nije vrijeme za ljubakanje, morat će na noge stati
Dućan “Ogrtač” bio je, ako ne Mirjanino dijete, barem njezina tvorevina. Izlog, pravila, čak miris sve je ona uvodila. Dućan su znali po Zagrebu. Dolazili su “vidjeti” sebe, bundu. Postao je uzor.
Sredinom prosinca Mirjana je bila teško pokretna, liječnici preporučili bolnicu, ali nije htjela.
Ležat ću, a tko će za moje cure? Ne, kasnije… slegnula bi ramenima.
Ubit ćete se ovakvim tempom! prijetila je terapetkinja.
Ne učite me životu! Bolje si kupite one rukavice. Vidjela sam vas kako gledate! Dajte, javite, sredim popust.
Terapetkinja pocrveni. Znala je Mirjanu još iz njenih mladih dana, poslije je liječila. Ista generacija. Ali takvu snagu kakvu je imala Mirjana, liječnici su samo sanjali.
Odakle vama ta upornost? konačno je pitala.
Zato što nema tko pokupit ako padnem, valjda, šapnula je Mirjana.
Ali pogriješila je.
“Ogrtač” gori već sat i pol. Vatrogasci prostiru crijeva, gašenje traje. Mirjana, obaviještena od Ivice, dolazi prva. Jedva izlazi iz taksija, nalazi Ivicu, traži izvješće.
On samo širi ruke. “Odavno smo zatvorili, kako je izbio požar nitko ne zna.”
Ničega nisu spasili.
I što sada, Mirjana? plakala je Matea. I Marina je gutala tablete “za srce”.
Tako. Idemo dalje. Previše je toga nagomilano! Sve osigurano, budi pametna. Glavu gore. Vrijeme je Vrijeme.
I Mirjana ode. Više je ništa ne veže. Nitko je ne čeka.
Nakon dva dana primaju je u bolnicu. Nikome ne javlja.
Pola tjedna kasnije u bolničku sobu ulazi Tihana blijeda, ozbiljna, s vrećicom u ruci naranče, sok, buket cvijeća.
Što ti tu radiš? Pokret otpora? Bolujem, ne primam nikog!
Mirjana, dobar dan. Greška je ne primati. Sestra kaže da smijete.
Tihana raspakirava darove na ormarić.
Lažeš! promrmlja Mirjana.
Vi lažete. Učili ste me slušati sebe. Lijepo vam je što sam tu! Kako ste?
Prvi puta Tihana je bila u bolnici.
Ja? Dobro… Ne znam. Zabranili pušenje. Možeš zamolit sestru za izlazak u šetnju? Tamo bih zapalila…
Ne smijete. Ipak, prošetat ćemo. Obucite se!
Tihana se diskretno okrene od Mirjane koja se izvlačila iz pidžame u trenirku što je jedva obavijala trbuh.
Spremna sam. Tihana, a ti? upita Mirjana već u hodniku.
Tihana primijeti Mirjaninu štaku.
Dobro. Oca puštaju uskoro van. Mama manje plače, baka isto. Zaposlila sam se u drugom dućanu. Vratila sam se na fakultet, položila sve zaostatke i sad sam opet studentica. nasmiješi se.
Bravo! Sada gradi sebe, onda te nitko neće slomiti. Svi mogu na tuđem valu, ali kad sam staneš: tada vrijedi. Žao mi je “Ogrtača”. Bio je simpatično mjesto…
Skrivene iza grma, Mirjana utrlja cigaretu.
Tihana je nije zaustavljala. Nije došla radi toga. Došla je pomoći, podržati, posjetiti. Mirjana joj se stalno pričinjala u toj crvenoj bluzi i na stolcu. Sanjala je o tome.
Došla je jer je sama tako htjela.
Nije trebala puno reći. Mirjana je bila zadovoljna samo što je Tihana bila tu.
Daj da popijemo kavu? prošapće Mirjana gurkajući je laktom.
Što radite?! I vrat vam gol! insitirala je Tihana u bakinom tonu.
Ma daj vrat. Kavu hoću, dosta mi je cikorije! Mirjana tresne nogom, Tihana zakoluta očima.
***
Kavu su popile, ali mnogo kasnije, kad je Mirjana došla Tihani u goste. Dovezao je Ivica.
Mirjana nije bila u posjetima sto godina, uvijek su je zaboravljali zvat, a kad bi došla bili bi nervozni.
Kod Tihane je bilo drugačije. Baka stare škole gost je Sveti Petar: stol, pjesme, čašica. Mami bi sjajno pristajala ona duga uska bunda s duty stola Mirjane…
Bit će i bunde, i Nove godine s mirisom bora i čudom u zraku, bit će proljeća i cvrkuta vrabaca. Sve će Mirjana Kovač još doživjeti! Samo bez “Ogrtača”. I neka.
Teta Mirjana i Tihana su i dalje najbolje, posjećuju se, raspravljaju, žešće ponekad. Tihana je nagovorila Mirjanu na sport, lagano plivanje u kvartu, osjetila se bolje. Tihana je ispratila semestar, sprema praksu. Mirjana i njezina mama bodre je kao navijački kolektiv. Tihani prija.
Znači, ovaj njihov susret bio je potreban. Za obje. I nijedna nije ogrtač od krzna, nježna, ali suvišna niti su stvar koju danas nose, a sutra bace. One su one koje gore iznutra, s pouzdanjem koje je vrijednije od svakog bundi.
A naučeno? Svatko nek’ bude svoj, pa koliko god to trajalo. Nikad nikome ogrtač ako možeš biti izvor topline.
