Znaš, jedan dan sjedim s Matijom na kavi i pričam joj ovo što mi se dogodilo samo tebi mogu ovako iskreno, znaš? pa ti odmah sve ispričam, iako je kao iz nekog filma. Dakle, zamisli, sve je zapravo počelo sasvim obično, u Rijeci. Sjećaš se, kad sam se udala za Luku, bilo je to prije sedam godina. I tada mi je njegova mama, Jasna Vuković, prvi put u lice postavila pitanje koje mi se cijeli život vrti u glavi.
Pita ona mene, dok stoji kraj prozora, gledamo kišu, ona onako hladne ruke na šolji kave: Reci mi, Irena, kad si zadnji put nešto odlučila samostalno? Bez da si ikoga pitala za mišljenje, samo napravila, kako ti paše? I ja šutim. Gledam dolje na ulicu, neki dječak šeta psa, psić onaj mali špic što stalno bježi za golubovima, a vlasnik iza njega teškom mukom. Pokušavam se sjetiti, ali ne mogu. Iskreno, nemam pojma. Kažem joj: Ne sjećam se. Ona samo zakima glavom: Eto vidiš, spusti šalice bez zvuka, sve radi s nevjerojatnom preciznošću.
Tada mi nije palo na pamet ništa posebno, mislila sam, brine za svog Luku i za naš brak. Ni ton njenog glasa, ni pogled kojim me odmjerava, nisu mi tada značili ništa. Danas su mi kao neki znakovi, znaš? Nisam tada shvaćala da me zapravo proučava, a ne samo upoznaje.
Upoznala sam Luku na poslu. Prava slučajnost ja sam radila u gradskoj knjižnici kao knjižničarka, on predavao povijest na fakultetu, a njegova majka, Jasna, bila glavna na katedri za psihologiju. Stvarno se sve u Rijeci nekako isprepliće. Naš prvi susret bio je na promociji knjiga u kontu, on kroz gužvu prolazi tako opušteno, ništa mu nije bilo previše važno, a svi su se trudili ostaviti dojam. Ali Luka? Prirodan, tih. To me odmah privuklo. Nema velikih riječi, ali uvijek zna što treba reći.
Godinu dana smo hodali, sve lagano. On uvijek točan, kad kasni, javi na vrijeme. Zna da ne volim hladnu kavu, a sa mnom uvijek sjedi bliže prolazu u kinu da mogu brzo van u slučaju nužde. Prisjetim se, Matija mi tada kaže: Irena, to trebaš čuvati. Nije svaki dobar muž zlato, ali tvoj je baš to. I ja stvarno mislim da ga cijenim, osjećaji su mirni, nema onih mladenačkih drama, sve nekako sigurno, kao da te nosi plima, a ne valjuga.
Jasna je u moj život ušla gotovo odmah. Nakon mjesec dana Luka me vodi k njoj na Kantridu živi sama u velikom stanu nakon smrti supruga. Prijem topao, ali rezerviran, sve me propituje: o mojoj obitelji, poslu, djeci, stavu o ženama u obitelji. Sve odgovaram kako mislim ispravno, nisam ništa skrivala. Kasnije Matiji pišem poruku: Pametna, ozbiljna žena. Malo stroga, ali ok.
Svadbu smo imali skromnu, tridesetak ljudi. Jasna je organizirala, ja nemam snage ni volje za raspravu. Ispalo je lijepo, svi zadovoljni, klopa odlična. U prvih pola godine nakon svadbe, Jasna zove svaki dan, točno u pola devet navečer. Najčešće s Lukom priča, ali nekad mene uhvati: Irena, kako ti je prošao dan? I pričam joj detalje što sam radila, koliko se gužvalo na poslu, što sam kuhala. Nije mi bilo čudno, svašta svake svekrve pitaju.
Luka i ja živimo u njezinom stanu, poklonila nam ga za vjenčanje. Stan predivan, u mirnom dijelu grada. Povremeno si mislim trebala bih uložiti nešto svoje, otplatiti koji dio, ali Luka uvijek kaže: Daj ne gnjavi, to nam je dom, poklon od mame. Jasna dolazi svake subote popodne, donese kolače ili samo dođe popiti kavu. Uvijek nazove prije, ali ima ključ. Luka joj dao, nije ni pitao mene. Pokušala sam s njim otvoriti tu temu, a on samo: Pa mama je, što tu ima za raspravljati? I ja utihnem. Nikad nije radi mene nered radila, sve fino i mirno, ali uvijek je tu promatra, pamti, postavlja pitanja, a kasnije ti se uvuku u glavu.
Jedan put, pita ona mene: Ne bi li upisala kakav tečaj, nešto za napredak na poslu? Činiš mi se pametnijom od svoje pozicije. I ja naravno odmah osjećam kao da me nešto smeta, iako nisam uvrijeđena. Više kao nelagodnost, kao da nisam dovoljno, da kaskam. Upisala ja tečaj o vođenju projekata, izdržala do pola, pa stala umor, a Jura nam bio stalno bolestan. Ni riječi Jasna ne kaže, samo onim pogledom vidiš, znala sam.
Jura se rodio dvije godine kasnije. Porod dobar, sve u redu, Jasna u bolnicu dođe prvi dan, donese cvijeće, ogromnu torbu svega što treba. Znala je unaprijed što spremiti, ja joj na tome zahvalna. Prvih mjesec dana svaki drugi dan dolazi da pomogne. Sve bi bilo ok, da jedna njezina rečenica, dok gleda Juru kako spava, nije zazvonila u glavi: E, sad je projekt kompletan.
Stojim na vratima i mislim, jesam li dobro čula. Pitam: Molim? A ona samo: Sad je obitelj potpuna. Ne komentiram, ne želim si davati zamjerke, beba ima pet tjedana, bolje da ne analiziram svaku riječ. Ali, počne mi se to motati po glavi.
Godina teška ne zato što se nešto loše dogodilo, nego sam osjećala da se gubim. Polako, ne osjetno, ali nestajem. Ne idem više na izložbe, koje sam obožavala. Ne čitam što želim, nego što Jasna preporuči, dobra knjiga, odgojna, korisna. Luka je i dalje miran, dobar, okrenut malom, sve obavlja, ne pije, ne galami što bi žena više htjela? A meni stalno u glavi misao što on zapravo misli? Probam pričati s njim: Luka, možeš li mi reći što osjećaš, izvan posla, izvan Jure, o nama? On samo: Sve je dobro, mi smo dobra obitelj. Kad god bi tako rekao, imam osjećaj da još više nestajem.
Petu godinu prvi pravi sukobi. Ništa strašno, ali počelo je. Jasna predloži privatni centar za razvoj Jure, s druge strane grada, skup, ali najbolji. Ja kažem, ima ih i kod nas u kvartu. A ona: Hoćeš li najbolje za djete ili samo ono što je najbliže? Ja pokušam objasniti da želim normalno, bez nepotrebnog pritiska, a ona me pogleda kao da sam dijete. Luka naravno stane uz nju, pa mama zna bolje.
Skupljam to u sebi par dana pa zovem Matiju: Jesi zamijetila da ja zadnje vrijeme ništa sama ne biram? A ona: Dobro, tvoja svekrva je jaka žena, zna se to. Možda samo trebaš pričati s Lukom. Ja kažem da jesam, on kaže sve je dobro. Pomirimim se nakratko, ali nije dobro.
Šeste godine, počinjem primjećivati kako Jasna sve pamti. Čak i male stvari, dvije godine star razgovor prepričaš do detalja. Kad sam je pitala, kako to sve pamti, rekla je: Sve bitno bilježim, još od faksa. Ja pitam: Bilježite što? Ona: Navika iz akademije, vodim dnevnik promatranja. Na koga? Na sve oko sebe, na ljude, na procese. Nisam imala snage tada dalje pitati.
Sve se promijenilo kad sam, sređujući knjige, našla diktafon iza knjiga u polici. Mali, nov, pun baterije. Uključim ga moj razgovor s Lukom, star tri-četiri mjeseca, o renovaciji kupaone i svaki detalj snimljen. Ispočetka šok. Isključim, vratim ga, sjedim u hodniku. Vratim se, uzmem ga još jednom. Pozovem Luku: Što je ovo? Gleda u diktafon, mirno.
Kaže: To je mamin. Ona to koristi cijeli život, profesionalna deformacija. Pokušavam shvatiti, on uporan to je dio metode, znanstveni rad, uvijek radila s obiteljima. Pitam: Bez našeg pristanka? On: Nije to ništa protiv nas. Tada mi pukne nešto u glavi, ali tiho, kao kad se stara brana samo malo raspadne.
Odem kod Matije prespavati, kažem da trebam mir. Ležim na njezinoj garnituri, ne mogu spavati. Sve motam po glavi: projekt, diktafon, njen dnevnik, moj život u tuđim tablicama. Ujutro zovem Luku: Hoću razgovarati s tvojom mamom. On: Smiri se. Ja: Smirena sam. Dogovori vrijeme.
Sjedimo u njenom stanu. Brzo u stvar: Reci mi o diktafonu. Kaže ona da znaš, sve za znanost, šira slika, 20 godina istražuje odnose u obitelji i prenošenje utjecaja, mi smo samo dio toga. Trebala je, kaže, naći partnericu za Luku prema profilu, ja idealna kandidatica. Pametna, stabilna, niska konfliktna crta, lako se uklapam. Je li Luka znao cijelu priču? Ona: Znao je osnovno, vjerovao je da radimo nešto korisno. Ja šutica, osjećam se kao eksperiment. Ja nisam pristala njima biti projekt! Upravo zato, podaci su objektivni… Uzmem torbu, tražim sve materijale. Ona da mi dio, ostalo zadržala.
Vraćam se doma, skupljam stvari i kažem Luki: Jednu riječ, molim, samo istinu. Jesi li znao da tvoja mama snima? Da ili ne? On: Da, znao sam, mislio sam… pa, vjerovao sam da ćemo nekome pomoći. Ja mu samo kažem nisi mi dao mogućnost da biram. Pokupim Juru i iselim.
Nađem garsonjeru na Kozali, treći kat, pogled na mirne trešnje u dvorištu. Matija mi pomaže. Jura navečer plače, ali kažem mu da će tate uvijek biti u njegovom životu. Luka se ne bori, dogovorimo se mirno, ide Jura kod njega vikendom.
Jasna me pete dana zove, pokušava me vratiti: Radiš veliku grešku, Irena. Razmisli o Juri. Ja: Razmišljam stalno, ali odluke više donosim sama. Ode to u prazno.
Stigne onda kuvert, obična, bez adrese. Unutra USB stick i poruka: Evo dio materijala. Da vidiš tko si nam bila u projektu. Nisam ga danima otvarala, na kraju popustim. Tablice, grafovi, moji odgovori, njene interpretacije moje svakodnevice… U jednoj tablici piše: Stupanj utjecaja eksperimentatora na odluke subjekta A: 74%. Nisam znala bih li plakala ili se smijala.
Nakon nekoliko dana, Jasna počinje prijetiti da će izvaditi te snimke na sudu. Kaže ima privatne stvari, razgovore s prijateljicom, s mojom mamom, našla bi ona sve načine.
Nađem odvjetnika, stariji gospodin s Viškova, smiren, sluša me: Znate gospođo, to su ozbiljne stvari. Snimanje bez pristanka nije bezazleno. Ja želim samo dalje živjeti mirno, ali, on kaže, neka sve odradimo po pravilima.
Razvod prolazi kroz par mjeseci. Luka ne stvara probleme. Stan je njegov, ali dobivam odštetu. Jura sa mnom, kod tate svaki vikend, Jasna ima viđanja jednom u dva tjedna, ali samo u Lukinom društvu. Komunikacija je službena, više ništa od onih subotnjih ručkova.
Uključim se ponovo u posao u knjižnici. Nitko ne pita previše, a meni to paše. Počnem pisati sve što mi se dogodilo. Nisam znala je li to knjiga, ali već nakon osamdeset stranica shvatim da je. Pišem o nekoj Nadi, učiteljici iz Osijeka, ali zapravo pišem o sebi.
Jednog popodneva naletim na bijelu kuvertu pod vratima. Unutra mali papirić, Jasnin rukopis: Ciklus završen. Promatranje okončano. Izašla si iz sustava. Gledam u te riječi Zapalim ju šibicom iz kuhinje, ostavim da izgori nad sudoperom, operem pepeo.
Skuham si čaj, sjednem pred veliko starinsko ogledalo od bake. Pogledam si lice, ovako kakvo je sad, bez da razmišljam kamo žurim ili što treba sutra obaviti. Samo se gledam nekako to možeš samo kad si prošla sve što ja jesam.
Tad uzmem mobitel, zovem Matiju: Ma možeš slušat pet minuta? Ovo su prve stranice Ovo je priča o ženi koju su cijeli život uvjeravali da je projekt. A ona je samo željela odlučivati sama. I krenem joj čitati.
Eto, to je to. Zapravo nisam bila ničiji projekt. A još uvijek sam samo ja Irena iz Rijeke.
