Susjeda od svekrve
Nemoj se ljutiti, Mirjana, ali Ružica to nikad ne bi napravila.
Stajala sam kraj štednjaka, miješala juhu. Drvena žlica kružila je po loncu, juha je lagano ključala, para se dizala prema stropu. Čula sam svaku riječ, ali nastavila miješati. U krug. U krug.
Ružica uvijek soli na kraju. Kaže da se tako vitamini bolje sačuvaju. Nemoj se ljutiti, samo govorim.
Moja svekrva, Zdenka Tomić, šezdeset osam godina, sjedila je za mojim kuhinjskim stolom, leđa ravna kao da joj je to posljednji zadatak, s izrazom lica osobe koja je tu da pomogne. Uvijek isto žena tu da pomogne. Ruke stisnute na koljenima. Usne zategnute od brige.
Mama, juha je gotova dobacuje iz hodnika Đorđe.
Moj muž. Trideset osam godina. Ima to savršeno, uvijek dođe kad treba i baš tako da ne promijeni ništa.
Ne smetam, samo komentiram kaže Zdenka, ne okrećući se. Mirjana je odrasla žena, uzet će to na znanje.
Imam trideset četiri, radim kao knjigovotkinja u građevinskoj firmi. Znam skuhati juhu i začiniti je kad to meni odgovara. Ali tad sam samo nastavila vrtjeti žlicu, i mislila odrasli život sam zamišljala sasvim drugačije.
Mislila sam, odraslost je kad imaš svoje ključeve i znaš kuhati. Prvi ključ sam dobila s dvadeset i dvije, kad smo Đorđe i ja prvi put iznajmili stan u Zagrebu. Kuhati sam znala od prije. Mislila sam da je to dovoljno, da poslije toga ide samo život, razumljiv i tvoj. Ali ono pravo odrastanje dođe kad ti u stan ulaze drugi ljudi s gotovim pravilima kako “treba”.
Ružica se u našem životu pojavila tri mjeseca prije te jeseni s juhom. Ružica Dudaš, pedeset četiri. Živjela je na našem katu, par vrata dalje. Doselila se u naš kvart nakon razvoda, iznajmila stan, radila u ljekarni kao tehničarka, imala je tri teglice ljubičica na prozoru i hodala hodnikom u tišim vunenim papučama. Pozdravljala sam se s njom, smješkale bismo se, ponekad mi pridržala vrata lifta. Sasvim obična susjeda.
Onda ju je primijetila Zdenka.
Moja Zdenka živi dvadeset minuta vožnje dalje, na Voltinu, u dvosobnom stanu s pogledom na parkiralište. Kod nas dolazi svaki tjedan, ponekad dvaput. Formalni povod uvijek drukčiji: donijeti pekmez, provjeriti Đorđa nakon gripe, ili kao “bila sam u kvartu”. Neformalni razlog uvijek isti biti sigurna da su njezina pravila na snazi.
Kako su se ona i Ružica upoznale, ne znam. Vjerojatno u liftu, progovorile koju, i Ružica joj ponudila domaći kolač sa sirom. To je, shvatila sam poslije, bila sudbonosna kušina. Jer od tada se Ružičino ime počelo provlačiti u Zdenkinoj priči redovito kao reklama za idealnu snahu.
Ružica ti radi takve kolače! Probala si?
Ne, mama.
Moraš probati. Tijesto joj je kao pjena. Kaže da mora stajati preko noći.
Slušala sam i klimala. Nije me zanimao Ružičin kolač, ja sam pekla svoje. Drugačije, ali svoje.
Ali Zdenka nije posustajala. Tjedan za tjednom. Kako je jesensko vrijeme bilo kraće i tmurnije, dolazila je češće, i Ružica je postala stalni lik naših razgovora kao lik iz sapunice koju ne gledaš, ali toliko o njoj slušaš da znaš detalje.
Znala sam da Ružica ne jede crveno meso. Da se diže u šest. Da ima odraslog sina u Osijeku, zove je svake nedjelje. Da nikada ne povisi ton, da je blaga. Da je “praktična” i “zna s ljudima”.
To zadnje najčešće sam čula.
Nemoj se ljutit, Mirjana, ali ti si ponekad preoštra. Ružica ti nikad ne bi tako rekao, ona mirno razgovara. Lijepo ju je slušat.
Mama, ja samo kažem što mislim.
Zato kažem. Nekad nije sve za reć. Ružica zna kada treba šutjeti.
Đorđe bi u takvim trenucima gledao u mobitel ili natočio vode. Stručnjak za nestanak bez traga. Visok, crne kose, stvarno dobar čovjek koji bi, kad bi požar krenuo, radije iskočio kroz prozor nego gasio. I nije mi smetalo, zapravo sam ga shvaćala. Razumijevanje i ne-ljutnja nisu isto, i to tada još nisam razlikovala.
Obiteljske priče rijetko krenu s dramom. Češće krenu ovako žlica kruži loncem. Ime se ponavlja češće nego što treba. Male igle svaka ne peče, ali navečer osjetiš svrab.
Listopad je bio hladan. S Đorđem sam živjela u trosobnom stanu, sedmo kat. Spavaća, radna-spremište, dnevna s balkonom. Obožavala sam taj balkon. Tamo je bio pleteni stolac, kupili smo ga na Britancu, mogla sam sjediti s čajem i gledati krovove. Moj komad prostora.
Prvi put Ružica ulazi k nama početkom listopada. Ne sama nego “sjedila s mamom u hodniku pa svratile”. Donijela staklenku svojih kiselih krastavaca i paketić medenjaka. Smiješila se blago, pomalo ispričavajuće znaš onako, čovjek ulazi nenajavljen.
Ne smeta? Samo na tren, kaže ona iz hodnika.
Ulazite uzvratim.
Što drugo da kažem?
Ružica je ispala niska, punačka, kratke prosijede frizure i iznimno tihog glasa. Kao da se stalno ispričava, i pogledom i podtonom i pokretima. Sve u njezinom držanju govorilo je “nisam došla smetati, mogu otići svakog trena, samo recite”.
Postalo mi malo neugodno. Napravila sam čaj, izrezala medenjake, sjeli smo sva četvero za stol. Đorđe je, čudom, ostao i čak pričao. Razgovor je tekao oko cijena po dućanima, vremena, novog lifta u susjednoj zgradi…
Promatrala sam.
Ružica zna slušati. To se vidi odmah. Gleda u oči, klima kad treba, ne upada u riječ. Zdenka uz nju cvjeta, sve glasnija, pokretljivija, smije se. Voli to. Uživala je kad ima nekog tko je sluša bez otpora.
I ja znam slušati. Ali, valjda ne tako. S nekim otporom, izgleda.
Kad su išle, Zdenka mi u liftu kaže:
Dobra žena. Jednostavna, vrijedna. Sama, pa se ne žali. Ti bi od nje trebala učiti.
Zatvorila sam vrata i stala u hodniku.
Psihologija odrastanja, u knjigama, priča o procesima, prihvaćanju, odvajanju. Ja o procesima tada nisam mislila. Samo sam osjećala kako mi u 72 kvadrata postaje tijesno, iako ih ima sasvim dovoljno.
Teško je to prepričati kao da zraka u stanu ima, ali pluća ne rade.
Ružica je potom dolazila sama. Isprva rijetko, svakih tjedandva, poslije češće. Nosi staklenku pekmeza, kiticu kopra s placa, komad kolača “dok nije ustajao”. Uvijek najavi domofonom. Nikada preko sat vremena.
Formalno sve OK.
Ali, malo-pomalo njezine stvari su se naselile kod nas. Najprije dekica plava na sitnu kocku, jako mekana. Donijela je, kaže “imam dvije, ostavite na kauču, baš je topla”. Htjela sam reći “ne treba”, ali već je Đorđe pripipao.
Ovo je pravo mekano. Hvala, Ružice.
Dekica ostala.
Onda ubrusi s cvjetićima. Dva paketa. “Višak imam.” Onda u hladnjaku nalazim Zvijezda majonezu, koju nikad ne kupujem, a Ružica “uzela za francusku kad je bila u dućanu”.
Sve male stvari, nevažne. Svaka ima objašnjenje. Ali zajedno je to kao da s nama živi još netko s tuđim željama i navikama.
Probala sam s Đorđem razgovarati.
Smeta li te šta što te stalno dolazi?
Ma, dobra je ona. Samo je usamljena.
Kužim. Samo, to je naš stan.
Pa dobro, popit čaj sat vremena nije drama, Mirjana.
Ne pričam o drami. Samo, sad ima i ona ključ od frižidera.
Kakav ključ, donijela je majonezu.
Misaono, Đorđe.
Gleda me kao da pokušava shvatiti, ali mu ne ide.
Preuveličavaš oprezno će. Ne radi ništa loše.
Znam. Ne pričam o lošem. Temu. Ali to “moje” je tada bilo neobjašnjivo i njemu i meni. Osjećaj je bio kao kad ti netko zamakne stvar u sobi, sve izgleda OK, ali osjećaš nešto nije.
U studenom Zdenka pokupi neku virozu. Ništa strašno, ali sama je, nije joj lako. Skupljamo namirnice, Đorđe i ja. To mi je jasno, treba pomoć. Ali dolazi i Ružica. Donosi pileći bujon, apotekarske lijekove, sjedi kraj nje. Zdenka se za tjedan dana diže na noge, pa svima “hvali” Ružicu.
Ružica me stvarno spasila! Tri puta na dan navraćala. Nitko je nije molio, sama. E, takva je osoba.
Preda mnom. Ravno u oči.
Šutim. Smiješim se službeno.
To je ona priča o susjedi koju promatraš iznutra, i svaka epizoda te malo gurne. Fizički sam osjećala kako mi se glas smanjuje. Nitko ga ne stišće samo je tiši, tu i tamo.
Onda sam Đorđu počela ostavljati bilješke.
Nije da ne pričamo, već kad pričamo, kao da nešto nestane putem. On uhvati moje riječi, ali ne ono ispod. U poruci mogu napisati točnije, bez njegovih pogleda koji uvijek žele utješiti prije nego izgovorim do kraja.
Prva poruka je bila kratka. Ostavljam je kraj pulta u kuhinji:
“Đorđe, nije mi ugodno što je Ružica tako često ovdje. Ne zato što je loša, nego zato što je ovo naš dom. Samo želim da to čuješ.”
Zove me oko pauze.
Pročitao sam.
Dobro.
Pa… ne znam što napraviti.
Za sada, samo slušaj. Ne tražim više ništa.
Tišina.
Ma, dobro. Čujem.
Malo je, ali je nešto. Shvatila sam da bilješke bolje štimaju od priča sa Zdenkinim monolozima i televizijom u pozadini. I pisala sam dalje.
To je bio moj marker, mali ali važan. Počelo se nešto iznutra mijenjati. Odnos s mužem ne skužiš odmah često ga shvatiš kad skužiš da čita tvoju poruku na pauzi i zove. I to je odgovor.
Prosinac je donio još jednu promjenu. Ružica subotom ujutro dolazi na čaj. Prvo “samo na tren”, onda svaki put, pa podrazumijeva se. A meni je to bilo jutro za knjigu. Tišina, kava, bez planova. Kad subote postanu javni događaj, više nije to to.
Jednog jutra, skuhala kavu, uzmem knjigu i odem na balkon, zatvorim vrata. Hladno, ogrnem se jaknom. Sjedim tako četrdeset minuta. Vratim se, Zdenka me dočeka:
Što si zebuvala vani? Čekali smo te!
Čitala sam.
Mogla si s nama sjesti.
Htjela sam čitati.
Pogleda me s blagom uvredom i kaže:
Ma, nemoj se ljutit, Mirjana, samo kažem.
Nisam dovršila. Samo sam otišla natočit novu kavu.
To je bio sredina prosinca. Do trenutka kad mi kliknulo bilo je još malo.
Jednog četvrtka dolazim s posla, otključavam i čujem glas. Zdenka u dnevnoj na fiksnom, vrata poluotvorena, prolazim prema vješalici.
…ma, nemoj to uzimat k srcu, znaš kakva je Mirjana, ima svoju narav. Nije loša, samo brza, sve joj vidiš na faci. Nemoj zamjerit, treba joj vremena za priviknut se.
Stanka.
Evo, ti samo napravi svoje. Znam da se trudiš. Nemoj zamjerat joj.
Stojim kod vješalice s kaputom u ruci.
Nije baš bijes, iako ima ga. Nešto jasnije ko da cijelu jesen gledaš mutnu fotku, pa je približiš i odjednom vidiš sve oštro.
“Nemoj zamjerit, nemoj uzimat k srcu.” Znači nije slučajno. Znači Ružica je dio plana. Ne nekog zlog plana, ali je plan, svejedno. Zdenka je pronašla saveznicu, osobu koja će dolaziti, biti blaga i podatna tihi adut u dokazivanju kakva bi snaha trebala biti.
Objesim kaput. Uđem u dnevnu.
Zdenka spušta slušalicu.
Evo te, čekala sam, Đorđe će kasnit. Hoćeš večere?
Mama kažem, i čujem da mi je glas miran. Ni dizan, ni grčen. Samo miran. Želim nešto reći.
Gleda spremna za razgovor. Spremna da čuje i još jednom objasni di sam ja pogriješila.
Slušam.
Mi smo ovdje obitelj. Odluke o tome kako ovaj stan funkcionira, tko dolazi i kako često, donosimo Đorđe i ja. Cijenim što želiš pomoći. Savjete ću slušati kad ih zatražim. U ostalim trenucima, ne.
Šutnja. U izrazu joj svašta uvreda, iznenađenje, možda i nešto poštovanja koje ni sama nije očekivala da će osjetiti.
Ti to… ozbiljno?
Da.
Ja sve iz dobre namjere. Nemoj se ljutit.
Nisam ljuta, želim reć što je meni važno. To nije isto.
Pauza duža. Onda kaže:
Ja sam mislila da pomažem.
Znam. Zato pričam mirno, a ne galamim.
Uzima torbu. Ustaje. Na vratima se okrene:
Nisi ti jednostavna, Mirjana.
Znam kažem. Ali ovo je moj stan i ovdje mi se može.
Otišla je. Gledala sam plavu dekicu na kauču.
Kad je Đorđe ušao, natočila sam čaj i rekla:
Trebam da odabereš stranu.
Gleda me ozbiljno.
Zbog mame?
Zbog nas. Mama je drugo. Moramo pričat.
Sjeo je. Onako, na stolici kao osoba koja ostaje.
Slušam.
Gubiš se kažem. Nije kritika, više činjenica. Kad je mama tu, povučeš se u sebe. Nema te. Nisi tu. Samo čekaš da prođe.
Stanka, pa klima glavom.
Da. Valjda.
Zašto?
Jer, ako sam na tvojoj strani, ona je uvrijeđena. Ako na njezinoj, ti. Nikako ne mogu pobijediti.
Ne radi se o pobjedi. Radi se o tome da budeš doma.
Pogleda me pažljivo.
Kako to misliš?
Ne odeš fizički kad je gužva, ali ni ne ostaneš dovoljno. Da bi bio stvarno doma, moraš biti prisutan, pa i kad je napeto. Ne pobjednik, nego tu.
Dugo šuti. Kaže:
Valjda moram naučiti.
Naučit ćeš.
Nema ljutnje više. Samo povjerenje da može i bolje.
Razgovor s Ružicom dogodio se kasnije, tek u siječnju, kad su temperature pale i obje smo, slučajno, bile na balkonu. Hranim vrapce, ona izašla udahnuti zrak. Balkoni naslonjeni; dijeli nas samo pola metra betona i hladnog zraka.
Hladno, kaže ona.
Je.
Šutnja. Vrapci kljucaju mrvice.
Zatim kaže tiho, gledajući krovove:
Ljutita si na mene, Mirjana.
Nisam.
Ljutita si. Osjetim.
Pogledam je. Ne gleda u mene, crvene obraze od mraza.
Mogu te nešto pitati, kažem. Dolaziš jer ti je lijepo, ili jer “moraš”?
Okrene se prema meni. Gleda dugo.
Ne kužim razliku.
Lijepo je kad želiš doći. Moraš je kad te strah ne doći.
Duga stanka. Vrabac odleti, vrati se.
Bojim se da me nitko neće voljeti kaže na kraju. Tiho i jednostavno. Ako nisam od koristi, nisam potrebna, koga briga za mene? Sin daleko, muž otišao, prijatelji svi u svojem. Dođem, nešto donesem, pa mislim: gle, opet sam potrebna.
Gledam je.
Ružice oprezno vole te, ne zbog kolača.
Znam kaže, ali zvuči kao da ne vjeruje.
Ne znaš. Inače te ne bi bilo strah.
Trlja ruke, diše u prste.
Zdenka je rekla da si ti oštra.
Je. Valjda.
Ali nisi ti oštra, ti si iskrena.
Nekad je to isto.
Šutnja. Dolje auto prođe. Mraz peče uši.
Nisam te htjela istisnuti kaže ona. Ako je tako izgledalo…
Znam. Samo što je bilo tako, bez loše namjere.
Kimne.
Što voliš raditi osim pomagati drugima?
Zbuni se, kao da joj je to najteže pitanje u životu.
Prije sam slikala. Akvarelom. Ali odustala.
Zašto?
Nije bilo kad. Posao, obitelj…
Sad imaš vremena.
Sad imam, kaže, polako kao da to prvi put čuje.
Onda slikaj. To nije kolač, ne baci se i ne pojede za dan.
Nasmiije se tiho, ali pravo.
Ti si smiješna, Mirjana.
Takva sam kad sam “oštra”.
Još par minuta stojimo, svaka na svom balkonu. Nije sve riješeno, ali nešto se pokrenulo.
U veljači Zdenka opet pokupi gripu. Ovog puta ozbiljnije, bronhitis. Liječnik spomene “najbolje mir i bez stresa”. Treba odlučiti tko i kad ide.
Zovem Ružicu.
Slušaj, treba nekako organizirati pomoć za Zdenku. Sama je, treba joj, a mi ne možemo svaki dan.
Mogu ja kaže odmah.
Čekaj, ne tako. Možemo se dogovoriti, da ne bude da netko gori sam.
Stanka.
Dobro.
Sjednemo u kafić na uglu, zapišemo blok. Pravi “obiteljski sastanak” dvije odrasle žene s papirom.
Ponedjeljak i četvrtak radim ja. Hrana, provjera.
Utorak i petak ja. I mogu lijekove, pošto imam popust u ljekarni.
Ok. Srijeda nitko. Odmor. Ako šta, zovemo.
Vikendi?
Vikendi su privatni život. Ako treba, Đorđe će navratiti. Nije nužno svake subote.
Gleda me s blagim čuđenjem.
Organizirana si…
Knjigovotkinja. Volim tablice.
Pali li to u obitelji?
Paši više nego sol na kraju juhe.
Klimne. Gleda snijeg vani.
Misliš, hoće bit drugačije s tvojom svekrvom?
Ne baš. Zdenka je Zdenka, šezdeset osam godina, karakter gotov. Ali može naviknuti da neka pravila vrijede drugačije.
Ne ljutiš se više?
Nekad da. Znam da voli Đorđa na svoj način, preko mjere. Ima i to neku vrijednost.
Čudna škola ljubavi.
Ljudi vole čudno. Netko kroz kolače, netko savjetima, netko šutnjom.
Ruži se pogled promijeni, kao da je nešto novo shvatila.
O svemu puno razmišljaš.
Nakon tridesete stalno analiziraš ove stvari.
Stvarno je to život poslije tridesete nije drama ni kriza, nego shvatiš razliku između “moram” i “ovako biram”. Mali korak, ali važan.
Vraćam se doma, Đorđe na kauču s knjigom. Plava dekica sad prebačena sa strane. Nije na njemu. Kao da je pomaknuo za svoj prostor.
Sitnica, ali sam to primijetila.
Kako?
Dogovorile smo se. Imam svoju tablicu s Ružicom.
Za ozbiljno? i smije se.
Knjigovotkinja, ne zaboravi.
Mama zna?
Sutra ću joj reći.
Protiv će se.
Možda. Lakše s tablicom pred sobom.
Zatvori knjigu.
Promijenila si se ovih mjeseci nije kritika, više je pohvala.
Ispravila sam leđa.
Kako to misliš?
Egzaktno.
Gleda me par sekundi, pa kimne. Kao da nešto važnije shvati.
Otišla sam u kuhinju, spremala večeru. Narezala luk, stavila tavu, izvadila svoj majonez iz frižidera i makla stari “zvijezda” od Ružice. Stavila svoj.
Sitnica. Ali bitna.
Što znači biti “ugodna” dugo sam razmišljala. To znači smanjiti prisutnost, govoriti tiše nego osjećaš, pristati na stvari na koje ne bi, smiješiti se kad te usporede sa susjedom, miješati juhu i šutjeti.
Ugodna žena je poželjna drugima. S njom je lako. Ne pravi probleme. Problem je što polako postaneš prozirna. Manje te vide, slabije te čuju. I s vremenom moraš sama vjerovati da tako treba biti.
A ja to nisam htjela.
Ožujak je donio otapanje snijega. Zdenka je ozdravila. Prva stvar je da me zove.
Nemoj se ljutit, Mirjana, ali Ružica kaže da ste vi nešto složile oko rasporeda.
Da, mama. Ponedjeljak i četvrtak ja, utorak i petak Ružica, srijedom mir.
Kako na poslu?
Praktičnije.
Praktičnije, ponovi ona zamišljeno.
Treba ti što sad?
Nije sad, samo pitam.
Ako šta treba, samo zovi.
Pauza.
Dobro kaže, kratko, kako sad često zna.
Odnosi snahasvekrva ne mijenjaju se u jedan dan. Događa se mali pomak, pa drugačije pričaš. Ne toplo, ne hladno, nego izravno.
Travanj. Snijeg nestao. Na balkonu sam izvukla pletenu stolicu i stavila teglu s pelargonijom. Crvena, uspijeva mi uvijek.
Ružica se predbilježila na tečaj akvarela. Saznala sam slučajno susrele smo se u hodniku. Nosila veliku mapu:
Kaj to nosiš?
Papir za slikanje. Sad idem u centar na akvarel utorkom navečer.
Govorila je tom opreznom radošću, kao neko tko još ne vjeruje da može imati nešto dobro.
Što crtaš?
Za sad jabuke i vrčeve, još učim. Profesorica kaže da imam osjećaj za boju.
Pa imaš, ljubičice su ti kao izrezane s reklame.
Smijemo se.
Od tad dolazi kod nas manje. Ne jer smo u svađi. Jednostavno, ima svoje. Svoj utorak navečer, svoju mapu, svoj osjećaj za boju.
Sretnemo se u hodniku, popričamo deset minuta. Ponekad javi domofonom, donese komad kolača, ne ulazi samo preda. Nekad popijemo čaj, svaka drugo-treće-tjedno, i baš je lijepo. Bez skrivenih usporedbi.
Plavu dekicu sam vratila. Rekla dobili smo svoju novu. Ubrusi potrošeni, kupila sam svoje. Po svom izboru.
Zdenka sada dolazi jednom na tjedan, nedjeljom, dogovoreno na vrijeme. Nekad daje savjete, slušam one korisne. Za ostalo kažem “razmislit ću”. To nije laž stvarno razmislim. Ponekad je stvarno u pravu.
Jednom je rekla:
Nemoj se ljutit, Mirjana, ali palačinke su ti bolje od Ružičinih.
Pogledam je:
Imam svoj recept.
Znam. Baš mi paše.
Mirno izgovoreno, bez posebne težine. Ali to sam upamtila.
Jer “tako je kod nas” nije obrana ni štit. To je samo odgovor ovdje smo mi i imamo svoj način, ni bolji ni lošiji. Samo svoj.
Jedne svibanjske večeri sjedim na balkonu, chair, čaj, pelargonija cvate. Đorđe dođe, nasloni se na ogradu.
Dobro ti je ovdje.
Uvijek ti kažem.
Znam.
Šutimo. Dolje djeca, negdje laje pas, mali miris trave i asfalta.
Mirjana kaže ono u prosincu nisam najbolje riješio.
Znam.
Jesi ljuta?
Jesam bila. Sad već nisam.
Lako to kažeš “više ne”.
Jer si sada stvarno ovdje. To je važnije nego prosinac.
Gleda me.
Pa se trudim.
Vidim.
Nije bilo dramatično, ni muzike ni zagrljaja. Dvoje ljudi na balkonu u svibnju, malo bolje nego pol godine prije.
Jer imati svoj oslonac nije biti tvrd i nepopustljiv, nego imati kralježnicu fleksibilnu, ali neprekidnu. Glavno da postoji.
Priča o susjedi ne završava time što je nema. Živi vrata dalje, slika akvarele, tu i tamo donese kolač. Sad su to samo kolači, a ne nečiji plan.
Ženske priče često su o potezima, prevarama, oprostu, ali najvažnije je nekad naučiti reći “tako mi živimo” i ne ispričavati se ni za što.
Mala priča, ali moja.
U lipnju u nedjelju Zdenka zove mimo dogovora. Javljam se.
Nemoj se ljutit, Mirjana, ali me zanima možeš li mi pokazat kako ti radiš tijesto za palačinke? Po mojima nikad ne ispadnu ko tvoje.
Stanka.
Dođi sljedeću nedjelju. Zamijesit ćemo skupa.
Drugačija pauza nego prije.
Dobro kaže. Kratko, kako je sada navikla.
Spustim slušalicu, pogledam Đorđa.
Mama se dolazi učiti palačinke, kaže s osmijehom.
Sljedeće nedjelje.
To je revolucija.
Palačinke su revolucija.
Palačinke su složi se.
Ne znam što će biti više možda ništa, možda nešto. Zdenka je kakva je, to je istina. Ali ona dolazi učiti po mom načinu. I to je važnije.
Te iste sedmice dođe mi poruka od Ružice. Bez razloga, samo tak fotografija akvarela. Pelargonija. Crvena, skoro kao moja.
“Pogledaj, crtala sam po sjećanju na tvoju s balkona”, napisala je.
Gledala sam je dugo. Pelargonija malo kriva, ali boja živa, savršena.
“Lijepo,” natipkam.
“Zbilja?” odgovara. U tom “zbilja?” tolika ona stara strepnja moraš biti potrebna, mora kolač, inače te “nema”.
“Zbilja,” napišem. “Imaš osjećaj za boju. Malo tko ima.”
Odg ovori smajlićem. Samo smajlićem. Znam što je iza toga.
Kako postaviti granice, nema jednog odgovora. Granica nije zid, to je tvoja linija nekad olovka, nekad kemijska, nekad izbrišeš pa opet povučeš. Glavno da postoji.
Ponekad mi se ta jesen s juhom i “nemoj se ljutit” čini davna. Ponekad kao da je bila jučer. Valjda je to odraslost: nemaš trenutak kad si drugačija, nego samo vidiš da stojiš uspravnije.
Mrvicu ravnije. Sa šalicom čaja, na svom balkonu, u vlastitom životu.
To su ti pravi ključevi.
Nedjelja još nije došla. Do palačinki sa Zdenkom još tjedan dana. Možda opet kaže “ja bih drugačije” ili šuti. Možda joj stvarno bude fino.
Stavila sam stol, zakuhala vodu, uzela svoju bilježnicu s receptima, onu od prve garsonjere s dvadeset dvije. Stranice već požutjele.
Otvorila sam gdje treba. Recept za palačinke mojim rukopisom, brzim, s ispravkama u redu sa sodom.
“Mi tako radimo,” pročitala sam natuknicu na marginama, što sam davno zapisala, i nasmiješila se.
