Ove godine more nam je nedostižno, rekao je muž i otišao na službeni put. Dan kasnije vidim njegovu sliku s plaže… u zagrljaju s mojom sestrom.
Ivana, pa prestani! Ti si razumna žena, računovođa! Sama izračunaj. Vidiš brojke. Kredit za auto odnosi 300 eura. Stambeni je još 400. Mama na selu čeka na novi krov, to još 200 eura mjesečno. Kuća u Istri će propasti, ako ne presložimo crijep prije jeseni. Kakvo more? Kakvi Maldivi? Nemamo za to. Zar da živimo na kruhu i vodi?
Marko je hodao po našoj uskoj kuhinji, nervozno mahao rukama, stalno otvarao i zatvarao ormariće, zveketao čašama, punio vodu u čašu pa je odmah izlijevao. Nije mi htio pogledati u oči, izbjegavao me poput porezne inspekcije.
Sjedila sam za stolom pogrbljena, gledala otvoreni prozor agencije na laptopu. Ekran je mami plavetnilom Jadrana, bjelinom šljunka, borovima nagnutima nad apartmanom. To nije bila samo slika. To je bio San. San kojem sam težila posljednje tri godine, kao posljednja nada.
Marko prošaptala sam, trudeći se skriti drhtaj u glasu ja sam štedjela. Svjesno. Nisam trošila božićnicu, nosila sam ručak sa sobom svaki dan. Radila sam dodatno, izjednačavala račune za tri obrta do kasno u noć dok ti spavaš. Na posebnom računu imam 4000 eura. Ostavi auto, raspadajuću kućicu, bit će i to, ali nama treba predah. Pet godina nismo nigdje otputovali, otkad otplaćujemo stambeni. Ti si stalno pod naponom, brzo planućeš. Ja sam na rubu živaca, trzam na svaki šum. Trebamo otići negdje, sami, sjetiti se da nismo samo suradnici u banci dugova.
Nije stvar samo u novcu! povikao je, šalica mu je drhtala u ruci, zvonila o tanjurić. Na poslu sam zatrpan! Rokovi izgradnje, šef stoji za vratom. Ne mogu tek tako ostaviti sve i peći se na suncu kad firma gori! Ako me otpuste, nema ni Maldiva ni stana!
Ali prošli tjedan si govorio da je sve gotovo, da imate zatišje…
Sve se promijenilo! povisio je ton i pocrvenio. Pojavile su se nove zahtjeve u projektu. Sve iz početka! Zaključujem ove godine ništa od mora. Za Prvi maj idemo kod mame u Gorski kotar pomoći u vrtu, popraviti plastenik, peći roštilj. Zrak čist, šuma blizu. Je li i to loše?
Ne mogu više kod tvoje mame izustila sam gotovo nečujno, osjećajući kako mi vruće suze naviru. Tamo nisam na odmoru. Radim drugu smjenu plijevim, kopam, kuham za pola sela tvoje rodbine. Ja želim na more. Želim ležati i gledati u nebo.
Puno ti želiš! tresnuo je rukom po stolu. Sve bi po svom! Misliš samo na sebe! A ja radim za nas! Imam hitan službeni put. U Rijeku, na dva tjedna. Kontrola terena. Šef šalje. Sjedi kući i ne prigovaraj. Daj još novca s tog morskog računa, za put i smještaj.
Zašto? Službeni put firma bi trebala platiti…
Plaćaju oni, ali kasnije, kad donesem račune. Hotel je skup, četiri zvjezdice, moram imati prezentabilan ručak s klijentima Ne mogu jesti sendvič pred direktorima.
Koliko ti treba? pitala sam slomljeno.
2500 eura.
Dvije trećine mojih ušteđevina?! To je moj godišnji odmor!
Vratit ću, čim mi vrate. Još i dnevnice ću ti dati. Zar ne vjeruješ mužu?
Gledao me s nekom mješavinom ljutnje i uvrijeđenosti da me zapeklo.
Stvarno. On ide raditi, za nas, a ja s morem… Što sam ja sebična budala.
Prebacila sam mu novce. 2500 eura. Ruke su mi drhtale.
Vjerovala sam mu. Deset godina zajedno. Moja stijena, ponekad grub, škrt, ali pouzdan. Nikad me nije iznevjerio do sada.
Idući dan je otišao.
Pakirala sam mu kofer.
Nemoj se dosađivati, Ivančice! rekao je veselo, navlačeći sako. Mirisao je na skupi parfem kojeg sam mu kupila za Božić – štedjela sam na sebi.
Zvat ću, ali znaš Rijeku, loša veza, teren, baza negdje u Trsatu. Nećeš me uvijek dobiti.
Čuvaj se rekla sam, pritežući mu šal. Noći su još hladne.
Znam, uzeo sam i termo-donji veš.
A zašto ti onda trebaju kupaće? pitala sam, naletjevši na kupaće u koferu.
Na sekundu je zastao, pa odmahnuvši glavom nastavio: Hotel ima bazen i wellness, nakon posla ćemo s kolegama.
Logično. Klimnula sam glavom.
I otišao je, noseći moj novac i moje snove o odmoru.
Stan je utihnuo, grad siv, proljeće samo u kalendaru. Robotski sam išla na posao, navečer grijala juhu i gledala turske sapunice o tuđim životima.
Bila sam strahovito sama.
Palo mi je na pamet nazvati sestru, Anitu.
Anita moja suprotnost. Ja tamnokosa, tiha, domaća, računovođa. Ona plava kao kukuruz, manekenka, influencerica, stalno negdje leti, na partyje, uvijek s nekim novim dečkom. Pet godina mlađa, ali se ponaša kao razmažena klinka.
Nismo bile bliske, ali ipak krv je krv. Pomagala sam joj kad je studirala, izvlačila iz nevolja.
Birala sam njen broj.
Korisnik trenutno nije dostupan ili izvan područja pokrivenosti.
Čudno. Uvijek je online. Živi na Instagramu, story svakih pet minuta: Jedem salatu, U Uberu sam, Kupila sam novi ruž.
Pogledala sam joj profil. Zadnji post prije tjedan dana, baš na dan kad je Marko otišao.
Fotka rozog kofera Spremna za put iz snova! Pogodite gdje? Vruće je! Tajno! #putovanje #more #iznenađenje.
Otišla je, dakle. Netko ju je opet pozvao, možda neki Talijan.
Tjedan dana prošlo.
Marko se javljao rijetko, svaka dva dana. Zatrpan sam, loša veza. Glas mu je bio neobično veseo, raspričan, bez traga umora. U pozadini šum. Ne zvuk ureda, ni bura s Kvarnera. Više šum valova?
I glazba. Daleka, vesela, ljetna.
Marko, koja je to glazba? Gdje si ti?
A, to na radiju u autu! Idemo prema terenu, vozač voli zabavnjake.
A šum?
Vjetar, Ivana. Vjetar ovdje dere, prava bura. Zovem kasnije, gubim signal!
Puk-puk.
U petak navečer ne mogu spavati, tjeskoba me izjeda.
Sjedim u kuhinji s hladnim čajem, bezvoljno prolazim Facebook uz VPN.
Hrpetina djece i mačaka, dosadno.
I odjednom…
Obavijest: Anita Jurić označila vas na slici.
Zastane mi srce. Anita? Kakva slika?
Kliknem na zvono.
Slika se učitava polako. Prvo plavetnilo. Onda tirkizno more. Bijela šljunčana plaža.
Ljudi.
Fotka s plaže, ona iz snova iz agencije. Taj pogled s mola, borovi, apartmani u Makarskoj. Gledala sam tu sliku stotine puta.
U prvom planu, na ležaljci, leži Anita u crvenom badiću, gigantske sunčane, u ruci koktel, nasmijana, preplanula.
A pokraj nje
Pokraj nje, grli je oko pasa dlakava ruka s prepoznatljivim Casio satom (koji sam kupila Marku za rođendan).
Isto one šarene kupaće.
Marko.
Moj Marko.
Koji je u Rijeci, smrzava se na gradilištu, spašava tvrtku.
Smiješi se široko, zaljubljeno. Gleda je onim pogledom kakvim mene nije pogledao godinama.
Opis ispod: Sreća voli tišinu ali moram podijeliti! Moja ljubav mi je priuštila raj! #more #ljubav #mojmuz #sestraoprosti.
I ona je tagirala mene. Točno u Markovo lice.
Namjerno? Da. Da me dotuče. Da pokaže: Pobijedila sam. Lijepa sam, mlađa, bolja od tebe, glupače koja plaća naš odmor.
Gledala sam ekran i sve mi se zamaglilo, prostorija se zaljuljala.
Moj muž.
I moja sestra.
Mojih 2500 eura i, vjerojatno, kredit još pride.
Oni su mi ukrali san. Moj život.
Nema novaca, sjedi doma.
Sebična si.
Riječi Marka zvonile su mi u glavi, pretvarajući se u izrugivanje. Lagao mi je u lice, a uvjerena sam da je već tada mazio Anitu po leđima kremom.
Počela sam drhtati, prvo sitno, onda kao u groznici. Zubi su mi cvokotali o šalicu.
Otišla sam u kupaonicu, povraćala.
U hladnoj vodi pogledala sam se u ogledalo.
Sijedo lice, crvene oči, bore oko usana. Gospođa Nitko.
A tamo Anita: mlada, utegnuta, bezbrižna. Naravno da je s njom veselje.
A plaća Ivana.
Vratila sam se laptopu. Ruke su mi se tresle, ali glava je bila kristalno bistre, ledena.
Screenshot, još jedan, spremam fotku.
Snimam video ekrana, prolazim kroz njen profil (storiji u avionu s pjenušcem, svadbeni ručak, Marko nosi Anitu u more).
Pogledam banku.
Kredit za auto (Octavia, Markov ponos) na meni. Dug još 10000 eura. Otplata je bila iz njegovih uplata, ali kupac sam ja.
Stambeni na oboje, ali sam na papirima ja.
Račun na koji sam prebacila 2500 eura saldo 0. Novac proslijeđen AdriaTours, agenciji.
Plakala sam cijelu noć, gušeći jecaje u kuhinjsku krpu.
U meni je umrla ona naivna Ivana što vjeruje u obitelj.
Ujutro je ostala samo hladna, crna mržnja. I želja naplatiti.
Oni piju koktele na mom novcu. Smiju se meni. Naivka!
OK.
Dovest ću vam Jadran do Rijeke, pa ćete se smrzavati pod palmom.
Marko je zaboravio jednu stvar.
Generalna punomoć na autu.
Dao mi je tu punomoć prošle zime, da možeš registraciju riješiti, ili prodati ako pritisne novac. Na tri godine. S pravom prodaje.
Njegova Octavia bila mu je svetinja.
Obukla sam hlače, štikle, crveni ruž (po Antitinom savjetu, inat).
Uzela sve papire, rezervni ključ, punomoć, prometnu.
Otišla u Auto salon kod Križe, tamo radi Mario, moj kolega s faksa.
Mario, prodajem auto pod hitno.
Vidio auto, zvižnuo.
Ivana, što je bilo? Marko zna? Lud je za autom.
Marko sapleo se kockanjem, ode s nekom u Makarsku, treba mu para. (Ako lažem nek lažem).
Mario sve pojmi. Punomoć imam? Imam, rok važi.
Kupljeno za gotovinu, ali cijena ispod tržišta. Možemo dati 18000 eura za brzinu.
Može. Danas, u novčanice.
Dva sata kasnije držala sam u ruci 18000 eura.
Otplatila sam dug za auto taj dan. Dala u banci još 10000 eura, dobila potvrdu. Ostatak, 8000, prebacila na svoj privatni račun na svoje djevojačko prezime Marko nema pristup.
Vratila sam se kući.
Pozvala kombi.
Spakirala Markove stvari. SVE. Od odijela do štapova za pecanje, od džojstika, laptopa, čarapa do omiljene šalice.
Rekla taksistu: Adresa njegova majka, Kutina, Trg Bana Jelačića. Neka mama čuva sina.
Potom sam promijenila bravu, najjaču i alarm ugradila.
Imali ste provalu? pitao je bravar.
Glodavci su se pojavili.
Još jedan detalj za desert.
Imala sam lozinku za Markovu e-poštu (njegov rođendan, tipično njegov).
Ulogirala sam se. Pronašla voucher iz AdriaTours, potvrdu i rezervaciju hotela u Makarskoj.
Nazvala sam hotel.
Dobar dan, ovdje Ivana Radić, glavna računovođa, hitno trebam menadžera.
Spojili su me.
Neugodno, ali moj suprug Marko Radić ima rezervaciju pod lažnim kartičnim podacima, firma je blokirala transakciju, slučaj je predan policiji, novac će biti povučen s računa. Preporučam vam da ih odmah iselite da nemate problema.
Menadžer zbunjen,
Provjerit ćemo!
Učinite to. I recite mu: Besplatna zabava je gotova. Ivana.
Sat kasnije stigla obavijest iz banke. Odbijeno terećenje 300 eura s kartice. (Hotel pokušao pokriti troškove.)
Nakon još sat poruka. Marko.
Nisam se javljala.
Poruka od Anite.
Nisam se javljala.
Krenuo pljusak poruka:
Marko: Ivana, što je ovo? Kartica ne radi, izbacuju nas! Nemamo keša!
Marko: Javi se, molim te, istjeruju nas na ulicu, Anita plače!
Anita: Ivana, nisi valjda ozbiljna? To nije kako misliš, nismo spavali, slučajno smo naletjeli! Pošalji nešto, nemamo ni za bus do Zagreba!
Marko: Koja prodaja auta? Mario mi javio! Uništila si mi život!
Čitala sam i smijala se na glas, grčem.
Poslala sam im samo onaj screenshot iz storyja.
Uz natpis: Sreća voli tišinu. Uživajte u tišini. Auto prodan po punomoći, novac potrošen na obitelj (i moja nervozna terapija). Stvari kod tvoje mame. Ključevi zamijenjeni. Sud već pokrenut. Adio.
Marko se vratio za tri dana.
Pozajmljivao je silom kod prijatelja koje je slagao o službenom putu. U hotelu ih tjerali par sati, izmolio je nekog za uplatu.
Vratio se crn kao rak, bez lipe, bijesan.
Lupao po mojim novim vratima.
Otvori! Moj je stan! Ispunit ću tužbu!
Ova je hipotekarna, na mene, a raspodjelu sam već pokrenula, rekla sam kroz vrata. Tvoj je udio dug banci. Ovdje više ne živiš.
Susjed, policajac, je stajao pored, netko je upalio plavi rotator.
Marko, idi kući, ili te vodim rekao je policajac.
Marko je još malo lupao pa otišao.
Razvod je bio težak i ružan.
Auto je pokušao osporiti, derao se u sudnici.
Sud: Generalna punomoć? Važeća? Prodan za otplatu duga? Ostatak?
Potrošen na obiteljske potrebe hrana, režije, tablete za živce.
Nije mogao dokazati suprotno.
Sa sestrom ne razgovaram.
Roditelji plakali, majka u šoku.
Pa to ti je sestra! Ne zna što radi! Marko ju je zaveo! Oprosti!
Nemam sestru. Ta je umrla.
Anita je odmah ostavila Marka po povratku. Nema para ni stana, ne treba mi. Sad slika iz Dubaija. Neka joj je sretno.
A ja…
Onih 2500 eura plus 8000 od auta.
Kupila sam ljetovanje.
Na Jadranu. U Makarskoj. Ista kuća, čak bolja soba. Sama.
Sjedim na ležaljci, pijem pinacoladu.
Gledam tirkizno more.
Dobro je za dušu.
Dišem punim plućima.
Slobodna sam. Imam solidan backup na računu i nikad više neću dopustiti muškarcu da odlučuje jesam li zaslužila odmor ili ne.
Ja sam zaslužila sve.
