Muž se vratio, ali nije bio isti
Jesi li kupio kruh?
Pogledao me kao da sam ga pitala nešto na jeziku koji nikad nije čuo. Ne zbunjeno, ne, nego s pauzom. Dugom, neprirodno rastegnutom pauzom koja je klizila kroz kuhinju ravno u moj želudac, kao da nikada nije bila dio našeg života.
Kakav kruh, rekao je napokon. Nije pitao. Izgovorio je to, jednostavno, dlanom rečenice obrisao svaku intonaciju pitanja.
Onaj sivi, iz Bagrem, uvijek tamo uzimaš.
Spustio je onu plastičnu vrećicu na pod, pogledao oko sebe, kao da je prvi put kročio u ovu kuhinju dok sam preslagivala zdjele na štednjaku.
Nisam ulazio u dućan.
Kimnula sam i okrenula se loncu. Ništa posebno, govorila sam si. Umoran je. Nije ga bilo cijeli tjedan, konferencija u Osijeku, hotelska soba, tuđa hrana, tuđi zrak. Naravno, iscrpljuje čovjeka.
Ali uvijek je donosio kruh. Sedamnaest godina, svaki put kad bi se vraćao s puta, makar i kratkog, ušao bi u “Bagrem” kod tržnice i donio sivi kruh. Nije to bila dogovorena navika, više kao refren njegove povratničke rutine. Tako si je, jednostavno, ulazio u kuću.
Promiješala sam juhu i pustila priču da klizi. Nije vrijedilo. Neka ga je uvukla nevidljiva paučina.
Njegovo ime je Zlatko. Zovu ga Zlajo. Meni je pedeset i osam, njemu šezdeset i jedan. Živimo u Rijeci, u dvosobnom stanu na četvrtom katu, kojeg smo kupili još 99. kad je naša kći Morana bila mala. Morana je već godinama u Zagrebu, zove nas nedjeljom. Radim u školskoj knjižnici, Zlajo je prije tri godine otišao u mirovinu, ali povremeno predaje predavanja o građevinskim propisima u tehničkoj školi. Mirni smo, pritajeni kao riječka magla, bez većih trzaja. Treba to razumjeti. Nije bilo ničega što bi moglo objasniti prozor u nepoznato koji se napuknuo nakon njegova povratka.
Večera je prošla u tišini. Jeo je pažljivo, gledajući u stolnjak kao da na njemu piše nešto što ne vidi. Očekivala sam da će podignuti pogled i ispričati nešto o putovanju kolege, hotelski lift koji zapinje, kako mu nedostaje pravi domaći gulaš. Tako je obično bivao prvi razgovor poslije puta.
Kako je bilo u Osijeku? pitala sam, napola kroz tanjur.
U redu.
Jesi li dobro prošao na seminaru?
Jesam.
Spustila sam žlicu.
Zlajo, jesi li dobro?
Pogledao je na tren u mene. Oči kao lupa: sive, umorne.
Dobro sam. Samo sam umoran.
Pokupila sam tanjure. Otišao je u sobu, legao s mobitelom, kao da je sve u redu, kao da ništa nije skriveno ispod površine. Samo nije bilo kruha. I nije bilo priče. I nije bilo toga trećeg, onog čijeg imena nema.
Prvu noć pripisala sam umoru. I drugu.
Trećega dana, petak, dogodilo se nešto doista čudno.
Pila sam kavu uz prozor, gledala u dvorište. Izašao je iz kupaonice, prošao do kuhinje, natočio si vode. Zatim je posegnuo za staklenkom s heljdom, otvorio je, pomirisao i vratio. Nisam rekla ništa. Ali Zlajo nikad nije jeo heljdu. Još na našem prvom spoju, smijući se, govorio je da je heljda najdosadnija hrana ikada smišljena, da su je izmislili ljudi bez mašte. Pripremala sam mu rižu, ječam, proso, što god. Heljdu nije taknuo.
Sada je stoji s nosom u staklenci. Kao da bi je kušao.
Ti bi heljdu?, upitala sam ga tako da u glasu ne ostane trn.
Ne bih, rekao je i otišao natrag u sobu.
Ostala sam proučavati staklenku, kao da u njoj čuči odgovor.
U subotu je nazvala Morana.
Tata se vratio?, upita istog trena.
Vratio, u srijedu.
Kak je?
Zastala sam, taman na korak.
Umoran je. Sve ok.
Super. Mama, dolazimo u listopadu, Siniša je dobio godišnji.
Naravno, draga, baš me veseli.
Nisam joj ništa rekla. Što bih uopće? Da tata nije kupio kruh i da miriše heljdu? Ništa to ne zvuči ozbiljno. Zvuči kao nešto što se može razložiti smiješkom.
Ali već sam znala da nešto nije u redu. Ne glavom, ne razumom. Već onim ispod rebara, što ne objašnjava, već alarmira.
U nedjelju sam ga pozvala u šetnju. Ponekad, nedjeljom, šetali smo na Zamet, do Parka heroja. On je volio klupu uz jezerce, kupio bi nam čaše kvasine na štandu ako je radio, prigovarao na leđa, ja mu govorila da mora vježbati, on mahnuo, i smijeh kroz rane bore. Mali, tihi ritual, jedan u nizu.
Hoćemo li prošetati do parka?, predložila sam.
Podignuo glavu od ekrana.
Do kojeg parka?
Do Parka heroja. Lijepo je vrijeme.
Zamislio se, što je bilo neobično, jer bi inače odmah rekao ajmo ili samo da uzmem jaknu. Tu se nije imalo što razmišljati.
Dobro, popustio je napokon.
Šutjeli smo dok smo hodali. Nisam forsirala, samo promatrala. On je gledao oko sebe, mirno, bez usputne znatiželje, a ni s onom nedjeljnom opuštenošću. Kao da prvi put hoda tim putem i pamti ulice.
Pri ulazu u park stajao je starac sa psom, žuti, debeli koker španijel.
Vidi, Buša, rekla sam. Tako smo zvali sve debele španijele otkako je susjeda Zdenka imala jednog istog, istog imena prije osam godina. Bila je to naša mala šifra.
On pogleda psa. Nema ni sjene reakcije.
Buša, šapnem.
Lijep pas, reče on, pristojno, neutralno.
Zastala sam kasnije kod grma šipka, praveći se da gledam bobice. Srce mi je udaralo kao da nije šetnja.
Nije se sjetio Buše. Ili je glumio da nije. Samo što, zašto bi glumio?
Kod jezerca nije bilo kvasine, valjda su zatvorili nakon ljeta. Sjeo je na klupu, zagledao u vodu.
Lijepo je ovdje, rekao je.
Često dolazimo.
Da?
Okrenula sam mu se.
Zlajo. Ovdje šetamo deset godina, najmanje.
Klimnuo je, mirno, bez nelagode.
Pa da. Samo sam rekao da je lijepo.
Nešto se u meni stegnulo i više se nije otpuštalo. Tek kasnije, u noći, ležeći uz njegovo ravnomjerno disanje, shvatila sam nije rekao sjećam se ili naravno. Samo pa da, kao netko tko potvrđuje tuđu priču.
Nisam spavala dugo. Mozgala sam ima li definicija za to kad ti bliska osoba nestane, ali fizički ostaje. Negdje sam, možda, pročitala da ljude može stres izmijeniti toliko da ti se čini kao da netko drugi živi u poznatoj koži. Medicinski izraz, ali nisam ga se sjetila. Ali nije tu bilo nikakvog stresa, konferencija o građevini…, Osijek…, nije to razlog za pretopiti se u drugu osobu.
U tri ujutro ustala sam, popila vode i stala kraj prozora. Na dvorištu ni žive duše, svjetlo od lampi puca kroz kapljice na staklu. Gledala sam to i mislila: dobro, neka. Možda je doista nešto proživio, možda ne govori. Možda svašta ni ne moram znati. Ljudima se dogodi. Osobito poslije šezdesete, kad je puno toga iza, a naprijed magla.
Vratila sam se u krevet. Okrenuo se licem prema zidu. Stisnula bih mu rame, lako, kao obično. Ništa.
U ponedjeljak sam nazvala moju Ninu. Prijateljica s faksa, s druge strane grada, radi u dom zdravlja, na šalteru. Nina je uvijek bila bez fige u džepu, cijenila sam to.
Nina, da dođem?
Što je bilo?
Ne znam. Možda ništa. Samo da popričamo.
Dođi u pet, bit ću doma.
Kod Nine uvijek miriše na štrudlu, i kad je ne peče. Pripremila nam je čaj, sjela sam u kuhinju i sve ispričala. Kruh, heljda, Buša, i “pa da” kod jezerca.
Nina je slušala, ne prekidajući. Onda šutnja.
Ma Tanja, gle, možda ti je to neka depresija… ili početak sjećanja pada. Svi starimo.
Ima šezdeset i jednu.
Pa što? Petrić s petog kata je u isto vrijeme počeo. Nema pravila.
A on uvijek sve pamti bolje od mene. Datume, imena…
Sve se promijeni.
Gledala sam u šalicu.
Nina, nije to zaboravljivost. Nije zaboravio. Gleda me… kao da me gleda pristojno, kao nekog novog, kad ne znaš još pravila.
Odlomila je komad štrudle.
Jesi se naspavala?
Nisam.
Eto ga. Tanja, sama se strašiš. Možda ga je nešto potreslo, pa mu sad treba vremena. Daj mu tjedan dana.
Klimnula sam. Možda ima pravo. Sigurno ima.
Ali dok sam se vraćala kući, mislila sam na tu staklenku heljde. Kako je zabio nos unutra nevažno i minimalno, ali opet, nekako tuđe.
Bio je doma kad sam stigla. Sjedi za kuhinjskim stolom, papirologija svuda. Stavljam svoj paket na stol, palim čajnik. Ni ne digne pogled.
Bila sam kod Nine.
Hm.
Donijela sam štrudlu.
Pogledao je, odmjerio štrudlu.
S čime?
S kupusom. Tvoja najdraža.
Nisam baš od kupusa.
Položim vrećicu. Polako. Vrlo polako.
Zlajo.
Što?
Još si kao dijete pričao kako ti je mama pekla s kupusom, da ti je to najdraže.
Gleda me mirno.
Mama je radije s jabukama pekla.
Tišina.
Njegova mama, Ana, umrla prije dvanaest godina. Dobro sam je poznavala. Radila je štrudlu s kupusom i jajetom, uvijek. Bila je ponosna na to.
Ana je uvijek s kupusom, rekla sam tiho. Ja to dobro znam.
Možda i jest. Davno je bilo, slegne ramenima i vrati se papirima.
Izašla sam u dnevnu. Gledam kako se automobili prazne peron ispod prozora.
Izvadim mobitel, tražim kontakt njegove sestre. Marica, živi u Varaždinu, nisu nešto bliski, čuju se dvaput godišnje. Nazovem.
Tanja, zlato!, uvijek tako, glasno, srdačno. Kako ste?
Dobro. Marica, moram te pitati je li tvoja mama radila štrudlu s kupusom?
Pauza.
Ma da, uvijek. S jajetom. Propisno. Zašto?
Ma zastala sam nad receptom. Zahvaljujem ti.
Stisnula sam mobitel u ruci, noge kao tuđe. Kvaka do kvake, reći štrudla, a posumnjati u sve…
Možda je ipak nešto s pamćenjem. Možda neurologija, možda doba života. Treba kod doktora. Treba razgovor.
Za večerom sam ga pitala:
Zlajo, boli li te glava zadnjih dana?
Ne.
Spavaš dobro?
Dobro.
Hoćeš li kod doktora, onako, čisto kontrola?
Spustio je vilicu.
Zašto?
Da provjeriš tlak, nisi dugo mjerio.
Doma ga gledam. U redu je.
Zlajo, brinem.
Pogledao me dugo, ozbiljno.
Misliš da mi nešto fali?
Samo brinem.
Sve je u redu, Tanja. Dosta s tim.
Podignuo je vilicu. Razgovor je završen. Imao je taj način, Zlajo, presjeći sve s jednom rečenicom, bez da diže glas. Znala sam to, obično ga nisam salijetala.
Ali sada sam gledala kako sjedi, kako drži pribor, kako naginje glavu… netko u meni povlači paralelni popis. Ovako sjedi, baš ovako? Možda je prije sjedio ispravnije. Drži vilicu desnom, to svakako. Desnoruk. Da, desnoruk.
Povukla sam se u kupaonicu, gledala sebe u zrcalu. Umorna žena, kratka siva kosa, bore oko očiju što ih je volio zvati smijalice, jer su rasle od smijeha, ne od godina. Pomislila sam, Tanja, uobražavaš. Nitko ne zna kako točno drugi drži vilicu. Samo si preplašena jer nisi navikla. Dogodi se.
Zaspala sam, ali u noći me probudila tišina. Ne zvuk tišina. Ispipam rukom njega tu nije. Krevet hladan.
Na kuhinji je svjetlo. Sjedi za stolom i piše nešto u notes rukom, što je čudno, jer zadnjih godina piše samo za dokumente.
Zlajo?
Podigne pogled, mirno.
Ne da mi san.
Što pišeš?
Misli neke.
Smijem li?
Zastane.
Osobno je.
Gledala sam ga. Miran je, bez straha.
Nikad mi nije rekao osobno zbog pitanja. Sedamnaest godina mogu pitati što god. Imali smo svoje granice, naravno, ali on se nije zatvarao ovako.
Dobro, dignem ruke, povučem se.
Legla sam. Čujem kako još piše, potom ustane, gasi svjetlo, vraća se. Ležao je dugo prije nego što je zaspao.
Ujutro notes nije bio na stolu.
Tražila sam ga. Ne znam zašto, ali jesam. Po kuhinjskim ladicama, ništa. Otvorim njegov noćni ormarić, što nikad nisam, jer to je sveto. Gotovo prazan. Stare naočale, kuna, par papirića. Notes nije bio tu.
Odnio ga je.
Otišla sam na posao. U knjižnici je dobro, uvijek mirno, papir i prašina, to me umiruje. Vraćanje knjiga, upiti Lare, mlade kolegice, listanje časopisa. Obyično.
Tijekom pauze sjedim u spremištu i mislim kako znati da se netko izmijenio. Pravo, temeljno; ne iz sitnica, ne godine, nego ono pod kožom. Kad misliš da poznaješ osjet smijeha, strahove, miriše na papir i sapun, pa se sad čini da dio klizi u daljine.
Prisjetila sam se psihološka zamjena. Toga sam se uhvatila, negdje čitala. Kad bliski iznutra postane netko drugi, simptom, ili možda samo… godine. Ljudi se mijenjaju. Kriza poslije pedesete, šezdesete, nije rijetkost. Kad djeca odu, posla manje ili ga nema, i ostanu dvoje, pa se gledate… Tko je sad ova osoba?
Ali znala sam svoga Zlaju.
Uvečer je bio doma prije mene. Ulazim, on stoji uz prozor, gleda van.
Što radiš?, pitam.
Gledam.
Što?
Ništa posebno.
Od njega, posebno čudno. Nije bio tip za gledanje; uvijek je radio ili bar mrmljao sebi pod nos. Ovo je nešto drugo.
Kako je prošao dan?
Uobičajeno.
Učenici?
Učenici…
Pomislim tada da pređem na najjače. Reci mi nešto o Osijeku.
Što točno?
Gdje si bio, s kim, jedeš li dobro, kako seminar.
Hotelska soba, seminar u hotelu, kraći izlet do novog zdanja. To je sve.
Kolege? Ima ih iz Zadra?
Bilo par iz škole…
Je li Goran Lovrić bio?
Profesor Lovrić radi s njim, često na istim seminarima, bili su i na ribičiji. Znam skoro sve o tom čovjeku.
Lovrić? Nije.
Uvijek ide na te seminare.
Ovog puta nije.
Kasnije, kad je on zaspao, šaljem poruku njegovoj ženi, Vesni Lovrić: Pozdrav, Vesna. Je li Goran otišao za Osijek? Odgovara brzo: Ma nije, ostao je doma, nije ni išao. Ispričam se, zahvalim i ležim u mraku.
Ne zna je li on bio na seminaru. Ili zna, a laže. Zašto?
Pitam se možda nisu u dobrim odnosima, ne želi pričati o njemu. Možda je to nešto njegovo intimno. Ili nije ni bio na konferenciji… Možda je tjedan dana proveo negdje drugdje…
Stani. Sad već idem u nepoznato.
Ali misao je tu.
Sljedeći dan nađem izgovor. Trebaju nam novi zastori za sobu. Predložim da odemo do Bumbara, velikog tekstilnog dućana kod Zameta, Zlaju uvijek nervira, ali… Odem sporo kroz hodnike, pitam ga za mišljenje (“ne znam, ti odaberi”), pa pred vratima izletim s idejom:
Idemo na pitu, kao i svaki put ovdje?
Gdje?
Ovdje, mala kavana sa strane. Uvijek tu jedemo.
Gleda me.
Ne znam za to.
Nasmijem se, onako, glumim da mi je smiješno.
Ajde, pokazat ću ti.
Skrivena kavana s žutim natpisom, uvijek punoj mirisa tijesta, Toplo, radi sigurno dvadeset godina.
Eno, vidiš?
Pogleda kavanu.
A, kaže, nisam primijetio.
Uzeli smo štrudlu. Gledam ga. Jede, gleda desetke lica. Samo jednom upilji se u natpis. Kao da pokušava upamtiti.
Zlajo, kažem Sjećaš li se mene?
Što to znači? začudi se. Ti si Tanja, moja žena.
Znam. Pitam sjećaš li se svega nas. Onoga što smo imali.
Što je bilo, Tanja?
Ništa. Samo, drugačiji si u zadnje vrijeme.
Svi se ljudi mijenjaju.
Upravo kako sam si i ja to ponavljala prije dva dana. Ti si uvijek tvrdio suprotno.
Šutio je, dovršio zalogaj.
Možda i ja mijenjam.
U povratku gledala sam oblake nad Učkom, mislila o strahu da ne prepoznaš svoga čovjeka. Ta briga, nije izmišljena. Nije paranoja. Dogodi se stvarima. Obično je negdje test, skriveno pitanje.
U četvrtak, kad je otišao na predavanja, ja u njegovu sobu. Prostor koji zovemo kabinet, samo prividno, iz šuplje spavaće smo iskoristili još tu nekad. Pisan stol, police, fascikli.
Ne želim kopati. Ali sjednem. Otvorim gornju ladicu.
Notes.
Otvorim. Prve stranice prazne. Negdje u sredini počinju zapisi. Tisnim, urednim, tuđim rukopisom. Zlajo uvijek piše nespretno ja kažem kao doktor; ovo je kaligrafija.
Čitam.
Popis. Samo popis: Tanja. Supruga. 58. Knjižnica. Kći Morana, Zagreb. Pije kavu bez šećera. Želi nove zastore. Najbolja prijateljica Nina, dom zdravlja. Zatim: Štrudla s kupusom, navodno voli. Nedjelja – park kod jezera. Španijel, Buša, šala. Pa još: Ana, majka. Kupus ili jabuka. Provjeriti.
Nestalo mi zraka.
To su bilješke nekoga tko proučava nečiji život. Pravi kartu, proučava, upisuje sitnice da ne bi pogriješio.
Zatvorim notes, vratim ga. Odem u kuhinju, natočim vodu, pijem stojeći. Još jednu.
Misli su jednostavne, oštrog ruba: Tko je ovaj čovjek?
Živi u mojem stanu tjedan dana. Izgleda kao Zlajo, njegovo je lice, glas, zna kako me zovu, zna za Moranu i moj šećer u kavi. Prati popis. Istražuje nas.
Nazovem posao, kažem da sam bolesna, ostat ću doma. Sjedim, gledam te točke u tepihu, ni misli mi ne traje.
Amnezija. Postoji ono, dissocijativni poremećaj, kad čovjek izgubi dio svoju, dio pamćenja, pa upisuje svijet sve ispočetka, s oooprezom. Možda je nešto doživio, možda je prešutio. Možda mu je neugodno reći. Ili mu je samo neugodno.
To je moguće. Objašnjava sve.
Osim rukopisa. To nije njegov rukopis.
Rukopis nisam pratila kod drugih, ali njegov znam kao vlastitu bilješku. Tjerao me da pogadjam pojedine rečenice. Ovo… ovo je tuđe.
Stani. Mijenja se rukopis. Nakon moždanog, na primjer. Ali tada bi bilo drugih simptoma. Ne bi stajao ovako, govorio jasno.
Protrljam lice rukama.
Vratio se oko sedam. Večera na stolu. Očišćena, namirisana kuhinja. Moram nešto raditi, mislim.
Umorna si? priupita. Nisi išla na posao.
Boli glava, prošlo je.
Kimne, spremi torbu, ruke pod vodu. Sve kao treba.
Za stolom gledam ga; razmišljam kako izgleda gubitak bližnjega. Ne fizički duhovno ispražnjenje. Koža je blizu, ali ono iznutra izblijedjelo, nešto glavno nestalo.
Zlajo, šapnem.
Mmm?
Reci mi nešto o nama. Kako smo se upoznali?
Pogledao me. Bez žurbe.
Zašto?
Samo to želim čuti kako ti to vidiš.
Odložio je vilicu. Razmišlja.
Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja. Na proslavi. Imala si plavu haljinu.
Čekala sam. Istina, upravo tako. Plava haljina, rođendan Snježane Konjević, 23. rujan 1997. Do sad točno.
Onda smo se još par puta našli, počeli izlaziti.
Stanka.
I to je to.
Gledam ga.
A poslije?
Pa, vjenčali smo se. Morana došla. Kupili smo stan.
Zlajo. Kad si mi zaprosio, kamo smo išli?
Tanja…
Samo reci.
Duga pauza.
Ne sjećam se svih detalja. Bilo je davno.
Uvijek si govorio da pamtiš svaki trenutak. Pričao si to na našem srebrnom piru.
Tišina.
Kamo smo išli kad si mi zaprosio?
Gledao me. Dugo. U oku mu nije bilo ni srama, ni smetenosti. Nešto između umor, ili računica.
Tanja, tiho. Ne znam kako bih ti to odgovorio.
Gledam mu ruke, rub usana, sijede na tjemenu.
Je li ovo iskreno?
Koliko može biti.
Vani je počela riječki kiša, ona što šara krovove. Slapkala je po prozoru, sasvim običan zvuk.
Što da radim s tim? nisam njega pitala, već zrak.
Ne znam, odgovori.
Odem napraviti kavu. Bez šećera. Gledam ulicu.
On ustane. Osjetim ga na korak iza sebe.
Tanja.
Što?
Glas ti pamtim, znaš. Od prvog trenutka, način na koji pričaš. To mi je ostalo.
Nisam se okrenula.
Malo je to.
Znam.
Kiša pada dalje. Negdje zatrubi auto pa je opet mir.
Treba mi vrijeme, promrmljam.
Dobro.
Ne znam što će biti.
Shvaćam.
Okrenem se i gledam ga. Stoji, i izgleda kao da ima što još reći, a ne zna kako. Ili zna, ali ne može.
Reci mi jedno želiš li biti ovdje?
Malu vječnost šuti. Kiša bode prozorske ćoškove.
Želim, napokon šapće.
Gledam ga. Čovjeka iz mog stana, zna ime, piše bilješke, zaboravlja drage detalje, govori rukopisom koji nije njegov, ali drži šalicu onako kako je uvijek držao Zlajo.
Onda, idi i kupi kruh. Onaj sivi. Iz Bagrem kod tržnice.
Kimne. Uzme jaknu. Već na vratima.
Tanja.
Što?
Onu priču o rijeci… Ispričat ćeš mi poslije?
Dugo ga gledam.
Vidjet ćemo, rečem.
Vrata za njim. Stojim s kavom na prozoru, slušam njegove korake po stepeništu. Četvrti kat, šesnaest stepenica. Uvijek sam brojala.
Šesnaest.
Vidim ga kroz prozor, izlazi u dvorište, diže ovratnik. Običan čovjek u običan kišni dan.
Na uglu nestaje. Držim šalicu, ne znam što misliti, ni što osjećati. Možda prvi put nema buke, nego tišina u kojoj odgovori tek trebaju doći. Bez glume.
Mobitel vibrira. Nina.
Kako si?
Ne znam.
Jesi pričala s njim?
Jesam.
I?
Gledam kroz prozor. Ugao je prazan.
Nina, bi li mogla živjeti s nekim tko ne zna tko je?
Pauza.
Je li ti on to rekao?
Otkprilike.
Tanja, to se ide doktoru, znaš. Ozbiljno. Ovo se ne rješava čajem za stolom.
Znam.
Što ćeš sad?
Pažljivo spuštam šalicu.
Ne znam još. Otišao je po kruh.
Kakav kruh?
Sivi. Iz Bagrema.
Nina šuti.
Tanja, plašiš me.
Sve je u redu, Nina. Zvat ću kasnije.
Stavila sam mobitel, otpila gutljaj kave. Malo mlaka, ali još dobra.
Šesnaest stepenica. Uvijek brojim.
Dvadeset minuta kasnije zalupi vrata na ulazu. Koraci na stubištu. Šesnaest, redom.
Ne mičem se.
Ključ u bravi. Ulazi.
Evo, čujem iz hodnika. Sivi. Zadnji komad bio.
Okrenem se. Stoji na vratima kuhinje s kruhom. Mokar do kože, šiške zalijepljene.
Stavi na stol, rekoh.
Stavio je.
Gledali smo se.
Hoćeš čaj?, ponudim.
Hoću.
Stavila sam vodu da kuha. On je skidao jaknu, vješao na čavao. Sjeo za stol. Stajala sam leđima, slušala njegovo tiho prisustvo, ni teško, ni lako. Samo prisutno.
Tanja…, tiho.
Što?
Ispričaj mi jednom priču o rijeci.
Voda proključa, nježno, sve jače.
Stojim i mislim.
Ne sada, kažem nakon nekog vremena. Možda kasnije.
Dobro, kaže on.
Voda vrije dalje.
