Kofer s gornje police
Mirjana, zašto si se penjala na gornju policu? Pa rekao sam ti, tamo nema ničega rekao sam, ne podižući pogled s novina.
Reci što hoćeš, ali tamo su tuđe stvari. Kofer. Stari, smeđi, s kopčama.
Pa to je moj. Još iz studentskih dana.
Dobro. Onda mi objasni što je unutra.
Napokon sam dignuo glavu. Pogledao sam je kao čovjek koji je prekinut usred važnog posla radi sitnice. Smireno, pomalo živcirano. Naviknuto.
Stari papiri, Mirjana. Vjerojatno skripte. Ni sam više ne znam.
Skripte, ponovila je.
Nije više ništa rekla. Spustila je šalicu koju je držala u ruci i izašla iz kuhinje. Ja sam se vratio novinama.
Bio je običan listopadski večer u Zagrebu. Kiša je lagano padala vani, miris mokrog lišća širio se stanom, a radijatori su već polako ispuštali toplinu. Mirjana Jakovljević, pedeset tri godine, nastavnica hrvatskoga u sedmoj osnovnoj školi, dvadeset dvije godine u braku sa mnom, Viktorom Jakovljevićem, majka jedne odrasle kćeri Nikolete, vlasnica trosobnog stana na trećem katu u mirnom kvartu. Život, onako kako ga je razumjela, tekao je mirno, po redu. Možda bez posebnih uzbuđenja, možda bez romantike iz romana, ali sigurno, čvrsto, predvidljivo.
U sobu se vratila tek sat vremena kasnije. Kofer je stajao na podu pokraj kreveta. Već ga je otvorila, ali pogledala je samo površno, na brzinu, jer me čula po stubištu. Sada sam bio zauzet vijestima u dnevnom boravku, ona je imala vremena.
Kopče su lagano škljocnule. Poklopac se otvorio s tihim uzdahom, kao da je netko u njemu izdahnuo. Miris zaboravljene, pomalo slatke i ustajale hartije. Gore je ležao uredno složeni sako. Ispod njega svežanj nekih dokumenata stegnut gumicom. Nekoliko omotnica. I na samom dnu, zamotana u tanku tkaninu, debela bilježnica na kvadratiće.
Mirjana je uzela prvu omotnicu.
Bila je potpisana. Ne adresa, ne poštanski žig. Samo ime. Lijepim rukopisom. Onim rukopisom koji je znala cijeli život.
Dora.
Njenu majku zvala se Dora Matijašević. Otišla je prije osam godina, tiho, u snu, bez velike bolesti. Samo je legla i više se nije probudila. Tada je Mirjana mislila da je to možda i najljepši način odlaska za čovjeka. Bez boli, bez dugog rastanka. Mama je uvijek govorila da bi tako htjela.
Omotnica je bila zatvorena. Mirjana ju je držala u rukama, pa je otvorila.
Unutra pismo. Pisano rukom, na dva lista. Muški rukopis, ali uredan. Odmah ga je prepoznala. Moj rukopis uvijek koso, slova d s dugim repom.
Dora, ne mogu sada doći. Mirjana bi mogla nešto slutiti. Znaš kakva je, lako primijeti sitnice. Strpi se još malo. Naći ću način. Ti si mi važna…
Mirjana je zastala. Pročitala ponovno, pa opet. Slova su ostala ista.
Nije zaplakala. Samo je sjedila na podu pokraj kreveta i gledala papir. Iza zida, televizor. Spiker najavljuje vrijeme za idući tjedan.
Pismo je napisano 98. godine. Mi smo bili u braku već četiri godine. Nikoleta je imala dvije.
Uzela je drugu omotnicu.
Onda treću.
Bilo ih je sedam. Sve potpisane istim imenom. Sve mojom rukom. Razne godine. Najranije 96. Najkasnije 2003. Znači, Dora je otišla 2015. Između zadnjeg pisma i njezinog odlaska prošlo je dvanaest godina. Što se događalo tijekom tih dvanaest godina? Mirjana nije znala.
Čitala je polako, bez žurbe. U njezinoj nutrini otvorila se praznina, ne bol, ne suze, samo praznina, kao da je nešto što je bilo uvijek tu izvučeno van, i ostao samo zrak.
Pisma su bila nježna. Ne strastvena, ne onako kao u romanima. Pisao sam jednostavno. Zanimajući se za zdravlje. Govoreći da mislim, da nedostaje, da mi je važna. Tako se piše nekome koga voliš dugo, naviknuto, bez suvišnih riječi i patetike.
U trećem pismu pišem o sinu.
Ivica već hoda. Pravo kažeš, na mene je. Pogled posebno. Vidio sam ga prošle srijede, dok je Mirjana bila na sjednici. Dobro dijete, Dora. Žao mi je što ne mogu biti uz njega javno.
Ivica. Mirjana je ponovila to ime u sebi. Ivica. Sin mene i njezine majke. Njezin polubrat po majci. Ili ipak ne brat. Samo dijete koje nije poznavala. Koje joj nisu ni pokazali. Namjerno, kako izgleda.
Majka. Koju je pamtio kao sitnu, tihu ženu, koja se uvijek držala po strani, nije se miješala, nije kritizirala mene, često govorila: Mirjana, najvažnije je da si ti sretna. Dolazila na nedjeljne ručkove, tiho pila čaj, dok sam ja pripovijedao nešto za stolom.
Mirjana je zatvorila oči.
Prisjetila se nečeg davnog, skoro zaboravljenog. Jednom, bilo je to 99. ili 2000., nenajavljeno je došla majci. Pozvonila na vrata. Majka otvara, nekako zamišljena, odsutna. Stan zagušljiv, iako majka nije pušila. Mirjana tada pomisli, netko od susjeda je bio. Majka kaže: Susjeda Ruža, pile smo čaj. Mirjana ode do kuhinje. Dvije šalice, obje oprane i okrenute na krpu.
Tada to nije značilo ništa.
Sad je značilo.
Mirjana je dohvatila bilježnicu.
Otvorila nasumce.
Majčin dnevnik. Dore Matijašević. Napisano brzopletim, neurednim rukopisom. Ne onim kojim bi ostavljala bilješke na hladnjaku. Življe, stvarnije.
Mirjana okrene na početak. Datum prve bilješke 92. godine. Tada smo se tek upoznali. Vjenčali tek 94.
Prve stranice obične. O vremenu, poslu, zdravlju. Onda se pojavljuje moje ime. Viktor. Samo to, bez prezimena, bez objašnjenja. Viktor dolazio. Nazvao Viktor. Razgovarali dugo, do kasno.
To je 93. Već osam mjeseci smo se viđali.
Mirjana lista dalje. Zapisuje majka povremeno. Nekad svaki dan, nekad svaki tjedan, nekad nema bilješki po nekoliko mjeseci. Ona čita selektivno, hvata se poznatih imena.
Zapis iz ožujka 94., dva mjeseca prije vjenčanja.
Ne znam radim li dobro. Kaže da voli Mirjanu, da je dobra osoba i da će se njome oženiti. Vjerujem mu. I sama ga volim, ali nije to ona mladenačka ljubav. Drugačije. Neću smetati. Neka je ona sretna. To je najvažnije.
Mirjana je ovo pročitala triput.
Majka je znala od početka. I šutjela. I smiješila se. Dolazila na nedjeljne ručkove. Govorila: Mirjana, važno je da si sretna.
Iza zida se začuo moj smijeh, nešto s televizije.
Mirjana je listala dalje. Polako. Kao da proučava dokumente.
Bilješka iz siječnja 96.
Trudna sam. Bojim se reći mu. Reći će da ne smije. Da će Mirjana saznati. Razrušit će sve. Ali već imam 42 godine. Ne znam, radujem li se ili se bojim.
Bilješka iz veljače iste godine.
Zna. Rekao je da šutim. Da će smisliti. Da će dijete biti, samo tiho. Pristala sam. Ne znam je li ispravno.
Mirjana je zastala. Majka je bila starija jedanaest godina. Kada se rodio Ivica imala je 42 ili 43. Ona tada bila mlada supruga s malenom kćeri Nikoletom.
Nikoleta.
Prostor u sobi nekako se promijenio. Mirjana je to osjetila, iako nije znala objasniti kako. Samo je postalo drugačije. Tiše, napetije.
Potražila je bilješke majke iz 94.
Nikoleta je rođena u listopadu 94. Porod je bio težak, toga se dobro sjećala. Probudila se već u sobi, ja sam sjedio pokraj kreveta i držao je za ruku. Rekao sam joj: sve je u redu. Djevojčica je zdrava.
Tražila je majčine zapise iz listopada 94. Majka je bila u bolnici. Posjećivala je, Mirjana se toga sjeća kroz maglu, kroz umor.
Bila je bilješka. Dvanaestog listopada 94.
Mirjana ju je pročitala jednom. Pa je složila bilježnicu, spustila na pod. Ustala. Prišla prozoru. Pogledala van u mokru ulicu.
Pa vratila se, uzela bilježnicu i pročitala ponovno.
Mirjana je rodila. Djevojčica nije preživjela. Proživjela tri sata i otišla. Viktor mi je odmah javio. Noću. Nisam spavala. Rekao je: Mirjana ne smije znati. Već je dogovorio. Druga rodilja, sama, bez novaca, pristaje dati dijete. Također djevojčica. Platio je. Sve je dogovoreno. Mirjana će se oporaviti, vidjeti dijete i mislit će da je njezino. Rekla sam mu da to nije u redu. Rekao je: neće preživjeti gubitak. Radi to za nju. Ne znam da li da mu vjerujem. Ali sam šutjela. Bog mi je svjedok.
U dnevnom boravku se promijenio program. Sada je svirala glazba.
Mirjana je stajala nasred sobe s bilježnicom u ruci. Nikoleta je navršila 29. Živjela u Splitu, radila kao dizajnerica, zvala nedjeljom, dolazila za Novu godinu. Smišlja, plave kose, s jamicama na obrazima. Mirjana je cijeli život mislila da su jamice od mene. I ja sam ih imao mlad.
Sad više nije znala čije su to jamice.
Nije znala čije je uopće dijete.
Ženska sudbina to se tako kaže. Sudbina, kad misliš da sve znaš, imaš pod kontrolom, pa otvoriš stari kofer na polici i shvatiš da nisi znala ono najvažnije. Dvadeset godina dok si kuhala juhu i ispravljala zadaće djeci, uz tebe se odvijala sasvim druga priča. Paralelna, koja te se izravno tiče.
Mirjana je sve vratila u kofer. Pažljivo. Pisma u omotnice. Dnevnik u tkaninu. Dokumente pod gumicu. Zaklopila kopče. Gurnula kofer pod krevet.
Otišla u dnevni boravak.
Sjedio sam u naslonjaču. Gledao u nju.
Jesi spremila kofer? pitao sam.
Jesam.
Hoćemo večerati?
Hoćemo.
Otišla je u kuhinju i počela podgrijavati juhu.
Te noći nije spavala. Ležala je na svojoj strani kreveta, slušala kako dišem. Uvijek sam brzo zaspao. Zavidi mi na tome cijeli život. Sad je gledala u strop, misli su joj se raspršile na više strana.
Mislila je na majku. Kako je to, znati i šutjeti više od dvadeset godina? Dolaziti kćeri na čaj, sjediti za stolom s čovjekom s kojim imaš dijete, smiješiti se, odlaziti doma. I opet dolaziti, i opet odlaziti. Cijeli život.
Htjela je biti bijesna. Stvarno, s gorčinom. Nije išlo. Majke je već osam godina nema. Ljutiti se na mrtvog je kao na vjetar besmisleno. Majka je uradila što je uradila. Zašto Mirjana odgovora vjerojatno nikad neće naći.
Mislila je na Nikoletu.
Nikoletu, koju je dojila. Koju je učila hodati. Vodila prvi dan u školu. Objašnjavala zašto je dječak vuče za repić. Šivala haljinu za maturalnu. Plakala joj na ramenu nakon prvog dečka. Koja je odselila u drugi grad, zove nedjeljom.
Biološki nije njezina.
Ali što znači biološki nakon dvadeset devet godina zajedno? Kad pamtiš miris kose u drugoj godini? Bdjela uz temperaturu? Svađala se u četrnaestoj dok su zidovi tresli, pa mirila ujutro jer ne može drugačije?
Biologija je slovo u dokumentu. Ostalo je život.
Okrenula se. Ja sam spavao, lice mirno kao uvijek. Bio sam zgodan mlad. Sad sijed, malo puniji, ali uredan. Uvijek brižan. Nikad nisam vikao, bio grub, povrijedio. Dobri muž sve su govorile. Susjede zavidjele. Kolege poštovale.
Muž s koferom na policama.
Ujutro je ustala prije mene. Skuhala doručak. Došao sam spreman za posao, ona mi je ulila kavu i rekla:
Viktor, imaš još jednog sina. Ivicu. Od majke.
Spustio sam šalicu.
Mira…
Ne trebam objašnjenje danas. Samo želim da znaš da znam.
Čitala si pisma.
Jesam.
I dnevnik.
Jesam.
Sjeo sam. Gledao u stol. Dugo. Onda podigao pogled.
Nisam znao kako to reći.
Dvadeset godina nisi znao?
Mirjana…
Ne treba. Idi na posao.
Otišao sam. Ona je oprala šalice, obukla se, uzela torbu i otišla u školu. Imala je četiri sata sedmaši, osmaši. Predavala je kao obično. Govorila, objašnjavala, slušala odgovore. Djeca nisu ništa primijetila. Samo Matea iz 7.b, pametna djevojčica, pri kraju sata upita:
Razrednice, danas ste nekako drugačiji.
Kako? upitala je Mirjana.
Ne znam. Kao da nešto svoje mislite.
Svi ponekad misle svoje, Matea rekla je. To je normalno.
Psihološka proza piše da bol može biti različita. Oštra, tupa, ili takva koju ne zoveš bolom. Nešto se preuredi unutra. Kao da si pomaknuo namještaj, sve je isto ali više ne znaš gdje su rubovi.
Tako je prošla sljedeća tri dana.
Ja bih dolazio. Ona bi kuhala večeru. Sjedali bi za stol. Kad bih pokušao razgovarati, zaustavila bi me jednom riječi, ili samo pogledom. Zašutio bih, nisam pritiskivao. Čekao sam.
Četvrti dan, navečer, sjeo sam nasuprot nje.
Moramo razgovarati, Mirjana.
Znam.
Želim objasniti.
Slušam.
Pričao sam dugo. Sve sam ispričao. Nisam se izvlačio, nisam pravdao. Glas tih, miran, kao čovjek koji sebi ponavlja desetljećima, sada samo izgovara naglas.
Majkom sam se upoznao prije nego što sam upoznao Mirjanu. Na nekom predavanju, spontano. Bila je tad potpuno druga, živa, duhovita, lijepa. Imao sam 27. Ona 38. Viđali se neko vrijeme, bez obveza.
Onda sam upoznao Mirjanu. S Dorom sam prekinuo. Ona nije prigovarala, samo rekla: Idi ako želiš. Otišao sam.
Oženili smo se. Rodila se Nikoleta. Doru nisam vidio godinama. Onda smo se slučajno sreli. Opet počelo. Nije više bila strast, nego priviknutost, navika.
Trajalo je do 2003. rekao sam. Onda je ona prekinula. Ivica je odrastao, rekli su trebaju mir. Pomogao sam novčano. Rijetko viđao dječaka. Jednom godišnje, možda dvaput.
Koliko sad ima Ivica? upita Mirjana.
Dvadeset osam.
Zna li tko mu je otac?
Oklijevam.
Zna. Dora mu je rekla s osamnaest.
Je li te tražio?
Jest. Sreli smo se par puta. Živi u Osijeku. Radi u tvornici. Dobro dijete.
Dobro dijete, ponovi Mirjana. Moj polubrat po majci. Nikad nisam upoznala. Nitko mi nije pokazao.
Mirjana…
Šuti.
Ustala je, natočila čašu vode, popila uz sudoper.
O Nikoleti mi ispričaj.
Duga stanka.
O Nikoleti ponovila je.
Ispričao sam.
Porod je bio težak. Komplikacije. Djevojčica je preživjela samo nekoliko sati. Stajao sam u hodniku, nisam znao što da radim. Kako reći ženi koja leži bez svijesti. Mislio sam samo na nju.
U bolnici iste noći rodila je druga žena. Skroz sama, bez obitelji, bez sredstava. Djevojčica je bila zdrava. Žena je bila očajna. Nisam znao kako točno, ali razgovor sa sestrom, novac. Dogovorio sam.
Ta žena. Znala je? upitala je Mirjana.
Jest.
Živa je?
Ne znam. Nikad je poslije nisam vidio.
A Nikoleta?
Ne zna ništa.
Je li znao njeno pravo ime?
Tatjana. Prezime ne znam. Možda sam zaboravio, možda nikad nisam.
Mirjana je dugo šutjela. Onda rekla:
Oduzeo si dvoje djece. Drugoj ženi, meni. Ništa ni meni nisi rekao. Živio si s tim gotovo trideset godina.
Htio sam te zaštititi.
Htio si sebe zaštititi rekla je mirno. Od razgovora. Od moje boli. Od toga da nešto moraš rješavati. To nije zaštita, to je kukavičluk.
Nisam odgovorio.
Idi rekla je. Sad odmah. Uzmi što treba za par dana i idi.
Mirjana…
Ne pravim scenu, ne urlam. Samo te molim idi. To je sve što tražim.
Spakirao sam torbu. Ona je stajala u hodniku i gledala kako vezujem cipele. Podigao sam pogled.
Hoćeš mi javiti?
Kad budem spremna rekla je.
Vrata su se zatvorila.
Otišla je u sobu, izvukla kofer, stavila ga na krevet, otvorila. Uzela bilježnicu. Sjela uz prozor i čitala od početka. Više nije birala dijelove, već redom, sve.
Čitala je do dva u noći.
Bio je to čudan osjećaj. Čitati dnevnik majke koja je umrla prije osam godina i otkriti drugu osobu. Ne onu tihu, koju je poznavala. Ovdje je Dora bila živa, smijala se, svađala, voljela, bojala, griješila.
Bilješka iz studenog 94.
Vidjela sam Mirjanu i djevojčicu. Dobra je. Tiha. Držala sam ju na rukama. Viktor stoji, gleda kao da se boji da nešto kažem. Nisam rekla. Što reći? Mirjana je sretna. To je jedino što vrijedi.
Bilješka iz prosinca iste godine.
Vidjela sam unuku, onu pravu. Viktor mi je pokazao gdje je. Mali humak, bez imena. Stajala sam i mislila: nisi dočekala ni dan, a već te nema. Oprosti nam svima, djevojčice. Nismo bili spremni za tebe.
Mirjana je zatvorila bilježnicu.
Njezino pravo dijete, mala djevojčica bez imena, ležala je negdje dvadeset devet godina. Mirjana nije znala gdje. Niti je znala kako se zvala.
Ili je možda imala ime? Ja bih znao. Morao bih.
Ujutro je nazvala Nikoletu.
Mama, bok! Rano je.
Nikoleta, trebam te ozbiljno. Ne sada, ne na telefon. Možeš li doći idući vikend?
Stanka.
Što je? Jesi dobro?
Samo mi je bitno da dođeš, ništa više.
Tata je u redu?
Živ je i zdrav. Trebam razgovarati s tobom.
Dobro. Dolazim u petak navečer.
Dobro. Čekam te.
Prekinula je. Onda ponovno nazvala mene.
Mirjana? javio sam se od prve, kao da čekam.
Trebam znati gdje je pokopana moja kći. Mjesto, ime, ako su dali. Sve što znaš.
Duga stanka.
Nije imala ime, rekao sam tiho. Pokopana je na parceli za neprepoznate. Znam gdje je. Mogu ti napisati adresu.
Napiši.
Mirjana, ja…
Samo mi pošalji adresu. Sve drugo nije potrebno.
Stigla je poruka za par minuta. Ime groblja. Sektor. Red. Parcele. Ime nigdje.
Sljedećih dana Mirjana je živjela u tišini. Tišina je bila nepoznata. Dvadeset dvije godine uvijek je netko bio uz nju. Ja, koji uključim radio ujutro. Nikoleta, mala, koja ništa nije znala raditi tiho. Sada u stanu čuješ kako grije radijator, pod škripi od susjeda.
Nije stalno razmišljala o onom što je saznala. To je nemoguće. Mozak sam dozira što može podnijeti. Odlazila je u školu, predavala, ispravljala zadaće, kupovala, spremala ručak, ponekad gledala televiziju. Živjela.
Ali u prazninama između posla, izranjalo je sve opet.
Izranjalo lice majke na ručkovima. Smiješak upućen meni. Sitno, gotovo neprimjetno. Mislila je da ga cijeni. Ispostavilo se da je nešto drugo.
Izranjalo Nikoleto lice. Jamice, osmijeh. Navika da šalicu drži s obje ruke.
Izranjalo ime Tatjana. Negdje, u ovom ili drugom gradu, živi žena kojoj je uzeta kći. Mislila je: kako je ona živjela s tim? Je li žalila, tražila?
Nikoleta je došla u petak kako je obećala. Nazvala na parlafon, popela se, ušla u predsoblje.
Gdje je tata?
Tata još živi odvojeno.
Zastala je s jaknom u ruci.
Što?
Sjedi. Skuhala sam čaj.
Sjele su u kuhinju. Nikoleta je gledala majku budno, s rezervom. Uvijek je osjećala stanje, od djetinjstva.
Razvodiš li se?
Ne znam još. Prvo ti moram nešto reći.
Mirjana je govorila dugo. O koferu. O pismima. O dnevniku. O Ivici. Da nije njezina biološka majka, rekla je na kraju, tiho i kratko.
Nikoleta nije prekidala. Sjedila je mirno, ruku na stolu. Lice joj se mijenjalo tijekom priče. Najprije čuđenje, onda nešto zatvoreno u izrazu.
Kad je Mirjana zašutjela, dugo su bile tihe.
I što sad? napokon je pitala Nikoleta.
To ti odlučiš.
Ne, mama. Ti mi reci.
Mirjana je gledala kćer. Plavu kosu, jamice koje bi izašle pri najblažem osmijehu, i sad, kad se ne smiješi, tek naslućuju se. Ruke što drže šalicu.
Ti si moja kći, rekla je Mirjana. Ništa to neće promijeniti. Nikakvi papiri. Samo sam htjela da znaš istinu. Odrasla si, imaš pravo.
Moram razmisliti rekla je Nikoleta.
Znam.
Ne znam čak ni… stegnula je šalicu. Svjesna si da je sve to…
Svjesna.
Ne znam kako na to reagirati.
Ne moraš znati. Možeš samo sjediti i ne znati. I to je u redu.
Nikoleta se nasmijala. Kratko, malo nervozno.
Ti si uvijek takva. Kažeš nešto, pa ne znam treba li plakati ili se smijati.
Takav je plan rekla je Mirjana.
Još su dugo sjedile. Popile čaj, pa skuvale još. Nikoleta je pitala o Ivici. Mirjana ispričala koliko znade. Osijek, tvornica, dvadeset osam, majka je umrla.
Njegova majka pa to je moja baka rekla je Nikoleta polako.
Je.
Čudno.
Je.
Želiš li ga upoznati?
Još ne znam iskreno je rekla Mirjana. Prvo sa sobom da raščistim.
Nikoleta je ostala vikend. Spavala u svojoj staroj sobi. U subotu su zajedno išle na tržnicu, kupile jabuke, cijeli dan kuhale pekmez, kako svake jeseni oduvijek. Nisu govorile o teškom. Samo kuhale, puštale glazbu s male kutije na prozoru, smijale se sitnicama.
Bilo je isto kao uvijek. I potpuno drugačije.
U nedjelju, prije odlaska, Nikoleta ju je snažno zagrlila u hodniku.
Mama, rekla joj je na rame. Ti si meni mama. Bez obzira na sve.
Mirjana ju je držala i mislila: to je to. Sve drugo može biti teško, zapetljano, bolno. Ali ovo je jednostavno. Ovo traje.
Idi, zakasnit ćeš na vlak rekla joj je.
Idem, idem.
Tjedan dana poslije odlaska Nikoleta, zvonio je nepoznat broj. Osijek.
Dobar dan rekao je mlad muški glas, oprezan, pomalo napet. Je li to Mirjana Jakovljević?
Da.
Ja sam Ivica, Ivica Dorić. Mislim… Znate tko sam.
Sekunda šutnje.
Znam.
Dali su mi vaš broj Viktor i… nisam znao zvati li. Ali odlučio sam.
Kako si, Ivica? prekinula ga je.
Stanka. Onda on se nasmije.
Dobro. Radim. Sam živim. Majke više nema. Sad…
Ušutio je.
Razumijem te rekla je Mirjana.
Govorili su skoro sat vremena. Prvo oprezno, pa lakše. Ivica radi kao mehaničar. Voli povijesne romane. Ne zna kuhati, živi na gotovoj hrani, što mu ne odgovara, ali mu se ne da promijeniti. Ima mačka po imenu Marko Marulić, kojeg je pronašao kraj smeća prije godinu dana.
Zašto Marko Marulić? pitala je Mirjana.
Jer gleda kao sudac. Ozbiljno i bez milosti.
Nasmijala se.
Ivica rekla je.
Da?
Ti nisi kriv ni za što što se dogodilo. Bitno mi je da to znaš.
I vi rekao je on.
Znam.
Mogu li vam opet zvati?
Možeš.
Nakon tog razgovora dugo je sjedila s mobitelom u ruci. Komplicirana sudbina. Dječak bez pravog oca, jer nije smio znati. Majka umrla. Sada sam u Osijeku s mačkom Markom Marulićem, ne znaš kuhati.
Nije osjećala ljutnju niti nelagodu. Samo čovjek. Mlad, zbunjen, prepušten sam sebi. Nije birao ništa od ovog.
Sa mnom se srela u studenom, tri tjedna nakon što sam otišao. Našli smo se u kafiću. Došao sam prvi, sjedio uz rubni stol, umoran. Više sijedih, ili samo sad primjeti.
Kako si? upitao sam.
Dobro.
Je li Nikoleta dolazila?
Je.
Zna li?
Sve zna.
Klimnuo sam. Pogledao kroz prozor.
Mirjana, želim se vratiti kući.
Znam što želiš. Još ne znam što ja želim.
Pošteno.
Viki prvi put u mjesec dana me tako nazvala. Trznuo sam malo. Neću raditi dramu. Nije moj stil. Ali moram neke stvari razjasniti.
Koje?
Moja kći. Ona koja je živjela par sati. Ima mjesto gdje mogu stajati uz nju. Bez imena kao što si rekao. Idem sama tamo.
Mogu s tobom.
Ne. Idem sama.
U redu.
Drugo. Ivica. Može doći ako želi upoznati. Ne znam kako će biti, ali možeš mu reći.
Dugo sam je gledao.
Ti… pristaješ?
Ne pristajem ni ne pristajem. To nije moja priča odlučiti. Njegova je. Samo kažem, nisam protiv.
Mirjana…
Što?
Ti…
Ne treba rekla je. Ne treba ništa. Popij kavu. Imamo još puno toga raščišćavati. Polako.
Izašli smo iz kafića svatko na svoju stranu. Hodala je po jesenjoj ulici, mislila: takav je kompliciran život. Ne kao u knjigama, da se završi ljepotom. Ovako je. Ideš, u glavi puno toga. A do ponedjeljka treba ispraviti trideset zadaća.
I ispravila je.
Krajem studenog otišla je na groblje.
Ustala rano, polako se spremila. Uzela nekoliko bijelih krizantema. Došla autobusom, zatim pješice kroz park, drveće već ogoljeno. Hladno, tiho, nebo sivo, ali bez kiše.
Našla parcele po mojoj bilješci. Išla polako, čitala pločice. Tamo su ljudi koje nitko nije preuzeo. Mali humci, neki bez natpisa.
Na kraju je našla. Našao sam i ja tada, stavili smo malo kamenje. Bez imena.
Mirjana položi krizanteme.
Zastala.
Nije znala što se treba raditi. Govoriti naglas? Misliti? Samo biti? Samo je stajala uz kameni humak, mislila na djevojčicu koja nije ni ime dobila, koju nije ni vidjela, jer je ležala bez svijesti.
Pa tiho rekla:
Nisam te zaboravila. Samo nisam znala za tebe. Sada znam.
Još malo ostala, pa otišla.
Na putu natrag mislila je o imenima. Htjela joj je dati ime. Bez papira, bez svjedodžbe. Ali u glavi može. Birala ih je u mislima. Htjela jednostavno, nezakomplicirano.
Zora. To je palo na pamet.
Zora.
Lijepo ime.
Prosinac donio prvi snijeg i novi poziv s Ivicom. Razgovarali su jednom tjedno, ni oko čega nisu dogovarali. On o poslu, ona o učenicima. Marko Marulić, kaže, udebljao se i ne stane više na prozor.
Kako slaviš novu godinu? pitala je.
Ništa posebno. Obično sjedim doma. Ponekad navratim susjedu Viktoru, igramo domino.
Domino?
Da. Naučio me. Dobra stvar, opuštajuće.
Ivica, rekla je Mirjana. Nikoleta će biti kod mene za novu godinu. Dođi i ti.
Duga šutnja.
Ozbiljno? pitao je.
Ozbiljno. I Nikoleta zna da možeš doći. Obavijestila sam je.
Kako je?
Rekla je: neka dođe.
Opet šutnja. Onda:
Dobro.
Nikoleta je došla 28. prosinca. Sjele su u kuhinju, vadile stare obiteljske fotografije, album iz crvene korice što ga Mirjana nije gledala godinama.
Vidi, tu mi je tri godine pokazala je Nikoleta. Kakvi obrazi.
Bila si pravi bućko kao mala rekla je Mirjana. Svi su te štipkali.
Sjećam se. Ne bih ponovila.
Prelistavale su. Mirjana je mislila: sve te priče, izmišljene, prave, ponesene, već su se dogodile. Ne prepravljaš. Ali što dođe dalje još nije zapisano.
Mama, hoće li tata doći na novu godinu?
Ne.
Već si odlučila?
Nisam do kraja. Ali ove godine ne.
Razumijem. Nikoleta zatvori album. Mama, ne moraš sve odlučiti sad, znaš?
Znam.
Nekad si takva, kao da moraš odmah pronaći pravi odgovor za sve.
Profesionalna deformacija kaže Mirjana. Učiteljica. Uvijek moraš znati odgovor.
Nema uvijek pravog odgovora.
Ipak ga nekada nađeš. Samo ga ne vidiš odmah.
Na staru godinu, malo prije šest, netko je pozvonio. Mirjana je otvorila.
Na pragu visok mladić s torbom i kesom u ruci. Tamna kosa, razbarušena. Oči. Odmah je uočila sive, poluzatvorene. Viktorove oči. Ali lice nije moje. Nešto novo, otvoreno, zbunjeno, drago.
Dobar večer rekao je Ivica Dorić. Donio sam mandarine. Nisam znao što.
Mandarine su najbolji izbor rekla je. Uđi.
Skinuo je jaknu. Iz kuhinje se pojavila Nikoleta. Pogledali su se. Pauza.
Bok rekla je Nikoleta.
Bok Ivica.
Nikoleta.
Ivica.
Znam. Hajde, pokazat ću ti gdje možeš oprati ruke.
Otišli su u hodnik. Mirjana je ostala s mandarinama u ruci.
Novogodišnji stol je bio običan. Francuska salata po bakinim receptu. Haringa pod krznom. Pečena piletina. Mandarine u zdjeli. Šampanjac.
Razgovor je krenuo oprezno. Onda su Ivica i Nikoleta skužili da su gledali iste crtiće u djetinjstvu. Potom da oboje krivo govore espresso cijeli život ekspresso. Mirjana je slušala i mislila tako je to. Ne svečano, ne uz fanfare. Dvoje sjede i prepiru se oko riječi.
U ponoć su se kucnuli čašama.
Za što pijemo? pitala je Nikoleta.
Za istinu rekla je Mirjana. Kakva god bila.
Ivica je klimnuo. Nikoleta ju je pogledala dugo, pa isto klimnula.
Popili su.
Ivica je ostao još tri dana. Onda se vratio u Osijek. Na rastanku mu je Mirjana dala debelu bilježnicu.
Ovo je tvoje rekla je. Tvoja majka. To pripada tebi.
Uzeo ju je s obje ruke. Držao dugo.
Jeste sve pročitali?
Sve.
I?
Voljela te je rekla je. To piše u svakoj zabilješci. Čitaj.
Stavio je bilježnicu u torbu. Pozdravili su se kratko, malo nespretno. Onako kako se grle ljudi koji još ne znaju što su, ali nisu tuđi.
Nikoleta je otišla petog siječnja. Ja sam nazvao šestog.
Kako Nova godina?
Dobro. Ivica je bio.
Mala stanka.
Stvarno?
Da. Dobro dijete. Trebaš ga upoznat kao čovjeka, ne ovako kroz zid.
Da. Imaš pravo.
Znam. Viki, hoću te pitati nešto.
Pitaj.
Ta djevojčica, koja je živjela malo sati… Jesi li bio tamo? Jesi li je vidio?
Dugo šutim.
Jesam rekao sam tiho.
Je li bila lijepa?
Bila je mala, rekao sam. Ali da. Lijepa.
Dala sam joj ime rekla je Mirjana. Zora. Jesi li protiv?
Opet stanka.
Lijepo ime.
I ja mislim.
Prekinula je.
Van je bio siječanj. Snijega iznenađujuće mnogo, na prozoru sloj. Mirjana je skuhala kavu, sjela uz prozor.
Razmišljala je.
U ožujku puni pedeset i četiri. Nije mlada, ali nije ni stara. Prošla je polovica života, možda i više. Sve što je bilo bilo je stvarno. Čak i laž je bila stvarnost. Živjela je u njoj. Voljela, odgajala dijete.
Razmišljala je što će s nama. Rastati se? Ostat zajedno? Nije znala. Nije osjećala ni mržnju, ni bivšu ljubav. Nešto treće, za što još nema ime. Možda će naći. Možda i ne treba.
Mislila je kako bi trebalo nešto novo. Oduvijek je željela učiti crtati. Cijeli život odgađala. Sad joj se činilo: čekanju je kraj.
Razmišljala je o Ivici. Možda opet dođe. Ne treba biti praznik, može i samo tako. Marko Marulić, kaže, sada linja, puna je stan dlake, treba nešto poduzeti.
Razmišljala je o majci. Na kraju, i majka je bila živo biće, ne samo mama. Sa svojim pogreškama, ljubavima, strahovima. Pogriješila je, snažno. Ali bila je svoja. To što je voljela Mirjanu, vidjelo se na svakoj stranici dnevnika. Po svom, teško, zapetljano ali voljela.
Prekinuo je snijeg. Izašlo blijedo zimsko sunce. Nije grijalo, ali bilo je dobro što ga ima.
Mirjana je otpila kavu. Uzela mobitel, pogledala likovne tečajeve u kvartu. Jedan počinje u veljači, srijedom navečer. Stiže nakon škole.
Razmislila. Prijavila se.
Spustila mobitel. Popila kavu do kraja.
U školi idući tjedan nova četvrtina. Trebalo je spremati program za osmaše, velika tema Tolstoj, svaki put misli kako ih zainteresirati da ne zaspu. Težak zadatak.
Uzela bilježnicu za nastavu, otvorila, započela plan lekcije. Slova su tekla ravno, poznato. Ruka nije zaboravila posao.
U veljači bi trebala doći Nikoleta, obećala je za rođendan. U ožujku, možda će opet nazvati Ivica. Ja sam bio kod brata, povremeno smo se čuli. Nije bilo rješenja ni dogovora.
Obiteljska tajna što je dvadeset godina stajala na polici u smeđem koferu, sada je stajala u njoj. Nije nestala. Ne prolaze takve stvari. Ali nije bila više tajna. Postala je dio onoga što jest. Dio života koji ide dalje.
Mirjana je pisala plan lekcije. Vanjska zimska svjetlost padala kroz prozor. U veljači će učiti crtanje. U travnju će opet otići Zori, s proljetnim cvijećem. Nikoleta će zvati u nedjelju, kao uvijek.
Što dalje, nije znala.
Ali prvi put nakon toliko godina, to je neznanje nije plašilo. Bilo je čudno, nepoznato, ali gotovo ugodno.
Mobitel je zazujao. Poruka od Ivica.
Mirjana, Marko Marulić je srušio vašu bilježnicu s receptima. Sad gleda kao da je bilo slučajno. Ja mu ne vjerujem. Kako da vam ju pošaljem?
Mirjana je pogledala u ekran, pa odgovorila:
Donesi kad budeš blizu. Uz to ću te naučiti kuhati pravi gulaš.
Odmah stigao odgovor:
Prihvaćam ponudu. Marko Marulić isto. On je za gulaš.
Odložila je mobitel i vratila se planu nastave.
Život koji sada slaže iznova, još nema čvrst plan. Samo nekoliko točaka oslonca: kći koja zove svake nedjelje. Mladić iz Osijeka što nosi mandarine. Mali sivi kamen na udaljenoj parceli groblja. Tečajevi crtanja srijedom navečer. I pitanje bez odgovora, od kojeg više ne bježi.
Jedne večeri krajem siječnja, nazvala je Nikoleta.
Mama, kako si?
Dobro. Pišem plan. Tolstoj, osmaši.
Ozbiljan posao.
Može proći. Ti?
Dobro. Pauza. Mama, mogu li pitati nešto?
Pucaj.
Jesi li… razmišljala o toj ženi? Mojoj biološkoj majci. Tatjani.
Mirjana je šutjela.
Jesam.
I?
Ne znam kako da je pronađem. Ni treba li. To je tvoja odluka.
Ne znam rekla je Nikoleta. I hoću i bojim se i ne znam zašto.
To je normalno.
Mama, bi li ti htjela da ju nađem?
Mirjana je stvarno razmislila prije nego što je odgovorila.
Ne znam, Nikoleta. Mislim da je i ona samo čovjek. Bilo joj je teško. Imaš pravo znati. A ti si moja, i to neće nestati. Što god bilo.
Duga stanka.
Znaš reći odgovor i ne-odgovor rekla je Nikoleta.
Učiteljski talent.
Mama…
Što?
Volim te.
I ja tebe.
To je sve.
Sve.
Mirjana je ostala sjediti neko vrijeme. Zatim nastavila pisati plan.
Život je išao dalje. Sa svim nedorečenim pitanjima, s ne-odgovorima, s ljudima koji uskoče neočekivano i zauzmu mjesto koje je nevidljivo bilo prazno. Nije išao prema sretnoj ili nesretnoj završnici.
Samo je tekao.
Kao što teče uvijek, svima. Dok traje.
