Snimila je Ivančica Marinković, pomalo zbunjena, kako stavlja veliki poslužavnik s pečenim patkom na stol prekriven čipkanym stolnjakom, među blistave tanjure i svjetlucave čaše. Znala je, svako časa pojavit će se sinovi i njihove supruge.
Nedavno se mlađi oženio. Svadba da je barem bila kakva valjačija, ali bila je jednostavna, mala, skromna. Danas su mladi takvi, šta ćeš, pomisli Ivančica, dok joj se u mislima ponovo izmjenjuju slike vremena kad su ona i pokojni muž samo sami otišli u općinu i vjenčali se, prstenje kupili tek godinu iza, dva tanka zlatna prstena. Djeci je poželjela pravi veseli pir, razigran, ali kako oni hoće.
Nije Vinka loša, pomisli Ivančica o nevestki, ali odmah dopuni samo što je previše…uređena. Nije znala baš kako joj reći. Vinka je, priznaje, draga cura i najviše dobro utječe na njezina Gorana; otkako su zajedno, pronašao je bolji posao, napredovao, stao na svoje noge. Do tridesete dane ni pas mu nije pritrčao, a ni on nije pokazivao volju za nečim više. Ivančicu je tištalo to, ali Vinka kao da je sve riješila.
No, Vinkina slabost uzdignuta frizura, uvijek nova haljina, nokti svježe nalakirani, obrve oblikovane, koža glatka, mirisna. Toliko ide po salonima, sve bi što iole postoji na sebi isprobala. Piše li se toliki račun zato? Njoj, Ivančici, žena s obitelji ne bi smjela tako razbacivati kune a uvijek nešto treba, uvijek je crni dan pred vratima.
A kad dođu djeca, hoće li umjesto gojzerica sinu, dati 150 kuna na šminku? Zna ona takve. Sve za druge, za sebe na zadnje mjesto. Pogotovo kad udovica postane a sinovi, ni odrasli, uvijek trebaju još nešto od nje.
Trgnuo je zvon zvona. Došla je njihova mladost. Vinka zakorači u dnevni boravak kao da plovi virovima Save. Kosa joj lepršava, nokti blistavi, lice blago dotaknuto rumenilom, a čini se nenamjerno.
Vinko moja, prelijepa si! izusti Ivančica glasno i iskreno, a opet joj zaiskri lagani ton neodobravanja. A ovaj kostim, novi je?
Je, kupila ga jučer slatko se nasmije Vinka. Na poslu sam dobila nagradu.
Treba ti to novce sa strane stavit, nije mogla šutjeti Ivančica. Nagradica, honorar, trinaesta plaća sve čuvaj, nikad ne znaš kad će crni dan.
Vinka je prešutjela. Sviđala joj se Ivančica, jednostavna žena, cijeli život posvetila obitelji. Ali u sebi, Vinka vjeruje da crni dan tiho dođe baš tamo gdje ga uporno svih godina očekuješ.
Večer je bila ugodna, premda je nekoliko puta svekrva okrenula priču na štednju i oprez. Vinka je osjetila njezina adresa tema.
Kad ste zadnji put bili na manikuri, gospođo Ivančice? upita, ne izdrži.
Ja?… Nikad. Kod kuće nešto sredim, samo da su ruke čiste. Više ništa ni ne treba.
Nikoga nije zanimao taj kratak dijalog – osim Vinke. Bilo joj je žao. Zamislite, odgajala dvoje, sad primaju solidne plaće, a ona ni kunu na sebe potrošit ne bi.
Na povratku, upita Goran:
Gorane, radi li tvoja mama išta za sebe?
Ma… spremi, postavi, televiziju gleda… Šta fali?
Fali joj! Trebali bi je u kino vodit, u kazalište, restoran…
Ma daj, što će joj to. Ne dramatiziraj.
Vinka je zašutjela pa u sebi usporedila Ivančicu s vlastitom majkom. Kakva god situacija, uvijek je pronašla za frizera, novu haljinu, kazališnu pretplatu kojoj bi se veselila.
Odlučila je: svojoj svekrvi mora pokazati da može živjeti i za sebe, ne čekajući unuke pred ugašenim televizorom.
Prošlo je nekoliko dana. Vinka nazove Ivančicu i nagovara je na zajedničku šetnju, kavu, salon poslušat stručnjakinju, i predloži nešto novo.
Ma pusti to prepadne se Ivančica. Bolje da ja pričekam u predvorju ili vani; ti obavi svoje.
A zašto čekati? Pola sata, sat, bolje iskoristimo! Da barem nokte ili ruke sredimo?
Svekrvin pristanak je bio na kapaljku, ali je bio. Vinka je u salonu objasnila situaciju, detaljno na hrvatski način:
Djevojke, moja sveki nikad to nije iskusila. Molim vas, svu pažnju joj! Ako pita za cijene, neka zna, plaćeno je, može uživati.
Kad su stigle, Ivančica još tužno upita:
Samo pola sata, je l tako, i koliko je to kuna?
Zaokruži ih salon, preuzmu je stručne ruke, Vinka sjede u foaje i izvuče mobitel, ne planira ništa za sebe danas.
Prošlo je dva sata. Ivančica izlazi potpuno izmijenjena, smirena, podmlađena.
Sve su mi nešto radile! I kava, i biljni čaj. Jao, koliko košta ovo…
Danas imate akciju! blistavo će recepcionarka. Dovedi prijateljicu i procedura gratis vama ukupno ništa, uživajte.
Zadovoljne, odu dalje na kavu. Ivančica uzima gutljaj kapučina i opušta se.
Hajmo to ponoviti, skupa, predloži Vinka. Ima uvijek popusta, a vama je bilo dobro, priznaj.
Bilo, prizna Ivančica smireno. Nisam znala da je toliko lijepo.
Trebalo je još prije probati!
Ma, ranije… su djeca bila mala, muž, pokoj mu duši, škrto pazio svaku kunu, a kasnije nekako… nije bilo smisla.
A sad ima! Bit ćete mi društvo, dosadno mi samoj.
Nekad… s tobom… može.
I tako, korak po korak, svekrva je počela zajedno s nevestkom brinuti o sebi. Diplomatska Vinka joj osvježila ormar, uvijek brojeći cijene dva-tri puta manje nego stvarno. Nagovorila Goran na večeru u restoranu, izašli skupa u kino, a na Novu godinu Ivančica je dobila pretplatu za kazalište.
Joj, kako si podmladila! pohvale susjede Ivančicu Marinković.
Eto, mladost vuče, sramežljivo se nasmije ona.
Uistinu, tako joj se činilo kao da joj se upravo sada, u mirovini, dok je majka dvojice odraslih muškaraca, mladost zarumenila po drugi put.
