Sjenu
Nakon što je Ante izašao iz kome, u kojoj je proveo nekoliko godina, i napustio bolnicu, već pri prvom koraku u ovoj novoj stvarnosti, primijetio je kako se svijet nevjerojatno promijenio. Ne, nije bilo letećih automobila, ljudi se nisu počeli odijevati drugačije niti su uveli čudne tehnologije, ali…
Najviše ga je iznenadilo nešto drugo činilo se da nikoga ne zanima što se oko njih događa, kao da su svi toliko zaokupljeni vlastitim brigama i poslovima, da ih gotovo ništa u svijetu više ne može iznenaditi ili šokirati. Kako je to moguće?
Anto, sve te sjene što sad vidiš pojavile su se iste godine kad si ti završio u bolnici. Prvo je svijet potresla vijest o novoj hadronskoj bombi. Znanstvenici tvrde da je ovo posljedica tih pokusa snaga tog oružja i ono što je uslijedilo tada prestrašilo je čitavu međunarodnu zajednicu, zapravo svakog čovjeka na Zemlji. Nisam ti ja neki fizičar, ali u vijestima i na internetu ne prestaju o tome pričati. Tad je sve podivljalo: počele su oluje i tsunamiji, nebo je požutjelo, vrijeme je poludjelo, skoro cijelu godinu ni ljudi ni priroda nisu mogli doći sebi. I potresi su trajali danima. Kod nas u Hrvatskoj nije bilo tako strašno, ali dovoljno da svi osjetimo. Pojavila se i neka čudna svjetlosna luknja, kao pri zavarivanju, išla je iz smjera polova prema svemiru. Noći su bile svijetle, iako su prašina i pepeo lebjeli u zraku. Svi su mislili da će nešto eksplodirati ili će nastati crna rupa, ali odjednom je sve stalo. Možda nas ipak netko odozgo štiti? nasmiješila se teta Mila Pavlović, mamina najbolja prijateljica još iz gimnazije.
Možda, tko zna. A kako je priroda podnijela sve to? upitao sam, tiho srčući zeleni čaj.
Ma, priroda… Bila je to katastrofa, znaš. Uginuo je mnogi životinjski i biljni svijet. U parkovima po gradovima, krošnje drveća su se osušile. More se zagrijalo, koralji i plankton su nestajali i to je skoro izazvalo globalnu katastrofu. Zatim su počeli vulkani eruptirati, a kad se pepel i prašina slegli, nastao je trenutak kad smo svi prvi put zapazili te sjene. U našoj svakodnevici, uz život ljudi, stvorio se još jedan život život sjena. Ako bolje pogledaš, to je kao naša, ali nijema i neuhvatljiva svakodnevica. Sjene se preklapaju s našim životom, kamo god pogledaš. Besplatni nijemi film, na koji smo se svi već navikli. Ljudi brzo prihvate svaku novost i prestanu na nju obraćati pažnju.
Zar mi to onda gledamo neki paralelni svijet? upitao sam dok sam, pažljivo stavljajući šalicu na stol, odmarao naslonjen u naslonjaču i gledao tetu Milu.
Tako to objašnjavaju znanstvenici. Nekad ih gledam pa zamišljam da pratim sapunicu. Gledam u susjednu zgradu i uz nju stoji sjena iste, ili ipak ne, kuće. Neki put se slika pojavi kroz zidove stana – kao da gledam seriju Život izuzetnih sjena.
Kao valovi što prolaze kroz beton? Sve mi je to čudno, kao da stojim u kinu i oko mene svi gledaju slajdove. I svi su mirni. A što ako to znači nešto više? Pa valjda se znanstvenici bave tim, ne?
Ma, ništa se značajno nije promijenilo, Ante moj. Samo je sve poskupilo, ali tako je i prije bilo cijene samo idu gore, nikad dolje. Nadam se da imaš nešto ušteđevine jer teško ćeš bez posla izdržati ovu skromnu svakodnevicu.
Imam nešto, valjda će za početak biti dosta, taman za miran, skroman život.
Pazi, sad su cijene sve izjednačile, svi živimo skromno, više nitko ne juri za luksuzom.
Nakon posjete teti Mili, staroj obiteljskoj prijateljici kod koje sam svratio po ključeve od stana, polako sam, koliko su mi noge dopuštale, krenuo prema ulici Gaje Alage, gdje zapravo stanujem. Na svakom koraku sam zastajkivao i promatrao tu predstavu sjena, tu nekakvu paralelnu svakodnevicu.
U jednoj kući neki čovjek ulazi u dnevnu, dočekuje ga, valjda žena, teško reći po sjeni, ali djeluje sasvim obična. On, krupan, skida kapu, pruža ruku kao da pokazuje baš prema meni i… Čekaj, zar nas O NI vide?
Ne, takvo nešto nitko nije nigdje potvrdio, vjerojatno ti se pričinilo objašnjavao mi je Tonko, stari prijatelj s kojim sam se zadnjih godina najviše družio. Sve što znamo jest da su one vidljive nama, ne obratno.
Došavši kući, širom sam otvorio sve prozore da izbacim ustajali zrak. Pogled mi zastade na staroj slici žena i sin. “Trebam Luku nazvati, koliko sad ima, šesnaest? Zbilja…”, zamumljao sam sam sebi.
Sa Silvanom smo se razišli godinu dana prije mog pada u komu. Jednostavno, više nije išlo. Nestalo je zajedničkih tema, ostale su samo obveze. Pošto smo još bili relativno mladi željni sreće i novih iskustava, rastali smo se bez puno galame i teške drame; zapravo, inicijativa je bila njena, koliko pamtim. Sve je prošlo prilično mirno. Iako mi je ponekad bilo teško zbog samoće i zbog razvoda općenito, osobito radi zajedničkog sina, Luke Antunovića.
“Vjeruješ li, šesnaest godina već”, nasmiješio sam se poluglasno.
Narednog jutra satima sam visio na internetu, želio sam saznati što više o tim pokusima s novim oružjem i posljedicama koje su prouzročili.
Jedan portal objavio je ovako:
Prilikom sudara protona, kvarkovi se spajaju u barione. Tijekom tog procesa oslobađa se golema količina energije. Hadrono djelovanje čestica je izrazito snažno, a kad se te veze prekidaju, oslobađa se neusporedivo više energije nego pri cijepanju jednog jezgra urana….
Ljudi će sami sebe uništiti prije ili kasnije, prvi korak je očito već napravljen… procijedio sam za doručkom i odlučio da mi je dosta tih informacija, ali pitanja je bilo još puno, naročito oko sjena. Ali, očito niti znanstvenici točno ne znaju što se događa; sve su to bila nagađanja.
Nazvao sam potom sina i dogovorio susret. Spremao sam večeru, otvorio pivo iz frižidera, natočio si čašu, pa kad sam već htio ugasiti svjetlo, predomislio sam se. Poželjelo mi se gledati život sjena kroz zidove vlastite sobe. Sjene su se naime pojavljivale svuda, kroz zidove, zgrade, betonske barijere… Isijavale su poput crno-bijelih skica sada i ovdje, bez tona; samo vanjski rubovi i obrisi bili su jasni:
Evo dvoje, vjerojatno mladić i djevojka, pričaju, djevojka odlazi, za njom dijete, dečko joj prilazi, uzima usisavač… “Ma čiste po kući” pomislih. I smiješno je gledati tuđe sjene, malo neugodno, kao da netko može i nas promatrati dok mi gledamo njih.
Ustao sam i ugasio svjetlo, sjene su se prvo razrijedile, a onda nestale, kad sam navukao debele zastore ne bi li obuzdao gradsko svjetlo u noći.
Ne znam samo jedno je li taj paralelni svijet stvarno paralelan ili s nama baš i nema veze? pitao sam Tonka kad smo se sreli u šetnji, dok je on gurkao kolica.
Nisam o tome razmišljao, samo sam prihvatio da je to preslika našeg svijeta.
A u usporedbi s našim vremenom? Djeluje sadašnje, možda je tamo sve isto, jedino se male stvari razlikuju?
Vjerojatno. Svaki paralelni svijet je naša preslika, samo s drugim izborima. Recimo, ti dođeš do raskrižja i odeš lijevo, a tvoja sjena ode desno. Sigurno si u životu razmišljao što bi bilo da si drugačije odlučio? E, pa tamo je sve baš drugačije posloženo…
Najprije mi na pamet pada baš moj brak.
Normalno! Tko zna, možda tamo još živiš sa Silvanom.
Jesi li primijetio kod sjena njihovu arhitekturu, kuće, krovove, koliko se to poklapa s našim gradom?
Nisam baš, ali viđaj, možda nešto i skužiš, kad imaš vremena, ti nisi ni u stisci s poslom… I ne znam je li to baš o nama film, možda su to neki Švicarci, a mi gledamo njihove sjene… Treba vremena da se to odgonetne.
Treba otići na Sljeme žičarom rekao sam.
Probaj, pa javi! Ajde, moram doma, Ljuba me čeka.
Lako, hajde, čujemo se.
Narednih dana, u bojama ranog zagrebačkog listopada, krenuo sam žičarom prema Sljemenu. S vrha sam mogao donekle zaključiti kako se svjetovi poklapaju katkada sam nalazio podudarnosti, drugi put ne. S vremenom sam, ipak, shvatio da poklapanje postoji, samo su neki detalji pomaknuti, ali, zanimljivo, iz grada se ipak bolje prate događanja u svijetu sjena.
Vrijeme je prolazilo, jesensko šarenilo penjalo se ka vrhuncu.
Ej, di si nestao? povikao je Tonko kad smo se sreli u dućanu.
Po Sljemenu, po gradu, pa shvatio da stvarno postoji geografsko podudaranje! Zbilja!
Šališ se?
Ne. Sad točno znam gdje se što poklapa i koliko.
Ajme, trebaš o tome napisat rad, možda dobiješ neku nagradu!
Ma daj, pričaj mi, kao da bi itko vjerovao…
Ali zbilja je zanimljivo. Imaš li problem?
Ma koliko god da sam tražio sebe u tim sjenama, ne uspijevam. Možda se to ni ne može pronaći… Najduže sam to analizirao, ali još uvijek ništa. Tko zna, možda su naši stvarni životi tamo potpuno drukčiji.
Možda bi trebao tražiti sjenu iz tvog starog kvarta, tamo iz Ivanić-Grada?
Možda, možda baš tamo. Kad smo mijenjali život u gradu, često sam sumnjao, nisam htio otići, Silvana je tad inzistirala, pa… možda je baš tamo odgovor. Luka je tada imao četiri godine.
Nije ni važno, paralelni svijet može kasniti ili žuriti s vremenom. Pokušaj, nemoj se opterećivati kronologijom!
Bome, možda vrijedi probati. Ovaj vikend idem u Ivanić-Grad sam.
Ja ne mogu, Ljuba mi ima goste pa malo obiteljske fešte… Javit ćeš se!
Njezin poziv zatekao me dok sam pregledavao stare albume.
Bok. Mirno, ali nekako toplo, zvučao je Silvanin glas u slušalici.
Bok, kako si? odgovorio sam pomalo nervozno.
Dobro. Kad si izašao iz bolnice?
Ima već mjesec dana, taman na kraju ljeta.
Kako si sad?
Opet se navikavam na hodanje, noge mi klecaju na kraju dana, ali šetam kad god mogu. Kako je Luka?
Dobro, u školi i na engleskom, trenira i sve mu je popunjeno. Sljedeće godine upisuje fakultet.
Dobro, nazvat ću ga, volio bih ga vidjeti.
I on bi, rekao mi je.
Nakon tišine, Silvana reče:
Samo sam htjela pitati kako si.
Dobro, hvala. Drago mi je što si zvala.
Ok. Ozdravi do kraja, drži se, bok.
Sretno.
“To i bi razgovor”, promrmljao sam i prišao prozoru.
Ulica je već bila obojena jesenskim tonovima. Crveni javori i žuto-zeleni kesteni letjeli su zrakom, vjetar je premještao gomile lišća s jednog kraja šetališta na drugi, kao da uređuje krajobraz. S vremena na vrijeme dočarao bi mi poznat miris dima spaljenog lišća – onaj što sam toliko volio u djetinjstvu. Volio sam jesen, osobito kad smo još živjeli izvan grada, kad je dan mirisao na urod, gljive, divlju ružu i guste magle. Tada smo na sred dvorišta palili vatru, čistili suho granje i palili lišće… Luka je uvijek skakao oko lomače, veselio se odlascima u šumu, pecanju na Savi…
***
Možete podržati naš književni klub donacijom u kunama.
Ili se pretplatite na Premium i podržite razvoj Papirnatog Slona.
***
Dok sam se sjećao svega toga, svjetla na ulici već su se upalila, mračilo se sve ranije. Šetalištu nije smetao promet, ali zvuk auta s Avenije brujao je u daljini, bez prestanka i danju i noću.
Luka je bio iskreno sretan zbog susreta. Prošetali smo kroz centar, poslušali ulični bend, a zatim svratili na kavu u kafić na uglu Tkalčićeve i Amruševe.
Kako god ispadne…
A što ti zapravo želiš?
Meni više paše engleski.
E pa…
Ali mama ima drugo mišljenje.
A što joj fali? Engleski je dobar?
Kaže da je budućnost u IT-ju, da programeri dobro žive.
Možda, ali najvažnije je raditi ono što voliš. Svaki profesionalac je plaćen dobro, kad ima iskustva. I ovako, stalno govore da je IT budućnost, kao da će jednog dana informatika pojesti svaki drugi posao. Glupost! Svi trebamo još mnoge vještine.
Zbog toga sam si ubacio još par sati jezika.
Bravo! Bit ćeš najpametniji u našem rodu, ja mislim! Ja od njemačkog više ni riječ ne znam… Sjećam se tek par riječi koje mi je učiteljica doslovce natukla ravnalom!
Luka se smijao, i meni je nekako toplije bilo pri srcu.
Onda sam ga ispratio do tramvaja i krenuo pješice u smjeru doma.
“Vidi ti Lukicu, mali je baš pametan, a roditelji… Eh”, smijuljio sam se stajući ispred dućana pa ušao po kruh i nešto za doručak.
U Ivanić-Grad sam krenuo zorom. Nakon sat vremena i šezdesetak kilometara, zaustavio sam se uz stari kvart, pred kućom u kojoj smo, izgleda, živjeli najbolje godine života. Sjedio sam u autu i čekao da se magla digne zbilja se nije obazirala na sunce. Ali sjene su se već lijepo vidjele.
“A da nismo ovdje našli svoju sudbinu, tko zna što bi bilo”, pomišljao sam ponovo. “Ali, sve su to prazne misli…”
Mijenjao sam mjesto auta, gledao u sjene, ali nikako pronaći pravu, onu moju. Možda kod… tamo… ako je Silvana imala dužu kosu i drugog psa… O Bože, to smo MI! Da, kakav sam ja glupan… Prebacio sam auto i u retrovizoru pratio njihovu svakodnevicu. Trebalo je malo namjestiti poziciju.
Bio sam zalijepljen za staklo, gledajući tu moju, a ipak ne moju, svakodnevicu, satima. Tek predvečer, kad su sjene nestajale, vratio sam se natrag.
Idućih vikenda postalo je to moj novi ritual dolazio bih i gledao svojevrsni serijal. Bio je ozbiljan, tih, ali nevjerojatno zanimljiv. “Još da ima zvuk!”, pomišljao sam.
Jednom mi je čak pošlo za rukom nagovoriti Silvanu da dođe u Ivanić-Grad, nije lako pristala.
Sjeli smo u auto, a onda sam joj objasnio zašto sam je doveo.
Mogu ja gledat i doma te tvoje sjene, mislila sam nešto stvarno važno.
Je, važno je. Ima nešto što nećeš doma vidjeti, zato samo probaj malo gledati u ono što ti želim pokazati.
Sjedili smo bez riječi. Onda je ona tiho izustila:
Duga kosa… Još od faksa je nisam imala.
Pogledao sam je; bila je ozbiljna, usredsređena na svijet sjena. Znao sam da i ona vidi što i ja.
Sjene nisu otkrile ništa spektakularno:
kuhinja, muškarac nešto popravlja, dijete od sedamosam godina, vjerojatno djevojčica, žena s dugom kosom kuha, mali pas skače, mačka spava na prozoru. Uvodi još jednog mladog čovjeka u kuhinju možda Luka? Sipa vodu i odlazi. Muškarac završi, djevojčica diže ruke od radosti, penje se na stolicu, žena je ljubi na tjeme pa zagrljuje muža i dijete, oko njih skače pas, potpuno razdragano…
Gledao sam Silvanu. Suza joj se kotrljala niz obraz, gledala je mirno i nekoć napeto, disanje joj je bilo duboko, ali nije makla pogled.
Tad sam tiho upitao:
Silvana, razumiješ?
Da. Sve mi je jasno, Ante odrezala je.
U povratku u grad sjedila je nepomično, glave naslonjene na vrata, gledajući van. Kad je izlazila iz auta, rekla je samo: “Bok” i zalupila, ne pogledavši unatrag.
Sjedio sam još neko vrijeme u autu, pa duboko odahnuo i krenuo doma.
Doma sam pogledao mobitel, ništa doli reklama iz banke. Napisao sam poruku Luki, pitao je li mama stigla kući, odgovorio je: da.
Večer sam proveo u krevetu, pripremajući telefon na Ne smetaj, kad stigla poruka od Silvane: “Hvala na izletu i filmu. Stvarno mi se svidjelo. Ako još ideš, rado ću ti praviti društvo.”
Osmijehnuo sam se, prvi put nakon dugo, dugo vremena, i napisao nazad:
“Imam u planu. Bit će mi drago ako mi se pridružiš.”
