Prsten na tuđoj ruci
Mobitel je zazvonio baš u trenutku kada je Lidia već pritisnula gumb na automatu za parking. Izvukla ga je iz torbe, zaslon je svijetlio s imenom “Darko”, i iz nekog razloga nije odmah odgovorila. Sekundu je stajala, gledala treperave brojeve na displeju automata, pa se ipak javila.
Lido, bok. Slušaj, ostat ću ovdje. Sastanak se otegao, kasnije su još bili neki razgovori… znaš već kako to ide. Prespavat ću ovdje, vraćam se sutra navečer.
U Rijeci?
Da, u Rijeci. Znaš ti već to.
Znala je. Trideset godina braka naučilo ju je svakakvim sitnicama. Kako Darku riječi postaju mekane kad je umoran. Kako zastane prije nego kaže “znaš već”, ako želi izbjeći razgovor. Kako “da, da” izgovori s lahkim prijekorom kad ga se propitkuje.
Ali ovaj put nešto nije štimalo.
Lidia je spremila mobitel u torbu, okrenula se i baš tada prepoznala njegov auto na parkiralištu. Tamni passat, kojeg je znala napamet, s ulubljenjem na stražnjem braniku koje je Darko obećavao popraviti već dvije godine. Auto je stajao u najudaljenijem kutu parkinga kod trgovačkog centra. Tu, u njihovom gradu. Nema nikakve Rijeke.
Nije potrčala. Nije ga zvala ponovno. Samo je još minutu stajala, gledala taj sedamdeset posto poznati tamni automobil, pa se polako uputila do svog auta, upalila motor i pošla kući.
Kod kuće je stavila vodu za čaj, narezala kruh, premazala ga maslacem. Sjela je za stol i jela, iako joj se uopće nije jelo. Vanjski listopadski sitni pljusak tukao je po limenom prozorskom okviru i taj zvuk bio je upravo ispravan, dobro ukomponiran s onim što je osjećala.
Ili nije osjećala. U tome je stvar.
Očekivala je paniku, suze, bijes. Ali unutra je bila tišina; hladno kao u sobi u kojoj dugo nije gorjela peć.
Sljedeći dan nazvala je sestru.
Maja se nije javila. To je bilo čudno jer Maja uvijek odgovara, čak i kad je vremena najmanje, javila bi se svojim živčano-brzim “halo”. Lidia je pokušala još dvaput. Treći puta stigla je poruka: “Lido, sad sam u gužvi, javim se kasnije.”
To “kasnije” proteglo se na tri dana.
Nikad prije nisu toliko dugo šutjele. I kad bi se posvađale, rijetko bi pauza išla preko dana. Maja je bila deset godina mlađa, i tih deset godina uvijek se osjećalo Maja je bila nagla, površna, samo-šaljiva i znala krenuti s pričom u sedam ujutro jer nije mogla čekati do večeri.
Lidia je bila naviknuta na to. Naviknuta na Maju koja dođe bez najave s kroasanom ili tračem, na njen smijeh, na previše energije.
A sad tri dana tišine.
Nije čekala više. Sjetila se kako je prije mjesec dana na Sv. Duhu nosila stvari u rodilište. Prijateljica Ivana je postala baka drugi put, Lidia je nosila paket za snahu. Zapamtila je put, jer uz rodilište je bio mali park sa žutim grmljem, i pomislila je tada: kako lijepo ovo izgleda.
Zašto je baš rodilište iskočilo u mislima, ne bi znala reći. Samo je nešto tiho kliknulo u kutku uma, neizrečeno zapažanje.
Došla je tamo u srijedu, oko podneva.
Parkirala je na istoj strani ceste, nekoliko metara od ulaza. Izašla pod gotovo ogoljela drveta, samo je još pokoji zlatni list prkosno držao grančicu. Bilo je hladno, zakopčala je kaput do zadnjeg gumba.
Darko se pojavio na sporednom ulazu. Nosio je cvijeće, mali buket, bijelo-ružičasti, zamotan u celofan. Hodao je kao uvijek posljednjih godina brzo i pogrbljeno. Lidia ga je promatrala iz sjene krošnji, misleći: sad će se okrenuti i vidjeti me, i nešto će se dogoditi. Nije se okrenuo. Vratio se kroz vrata.
Stajala je još dvadesetak minuta. Tada se pojavila Maja.
Maja je izašla na glavni ulaz, s njom je išla mlada medicinska sestra koja je gurala kolica. Maja je išla uz kolica, jednom rukom lagano pridržavajući ručku, s izrazom lica koji Lidia nije mogla točno imenovati, ali nije bila sreća; bilo je nešto umorno i nježno pogled usmjeren na ono što je sasvim njeno.
Lidia je zakoračila naprijed.
Maja je podigla pogled i zastala. Gledale su se preko staze, nekoliko metara između njih, a vjetar u listopadu nosio je Majine uvojke.
Sestra je suptilno odgurala kolica malo u stranu, praveći se da gleda u drugom smjeru.
Lido, rekla je Maja. Glas joj je bio miran, ali Lidia je vidjela kako joj je ruka napeta na ručki kolica.
Zdravo, Majo.
Šutjele su još nekoliko sekundi. Onda je Maja rekla:
Ajmo unutra. Hladno je.
U maloj sobici za posjetitelje mirisalo je na staro, radijator je bio užaren. Lidia je skinula kaput, objesila na stolicu, sjela. Maja je ostala stajati. Sestra je nestala s kolicima.
Jesi znala da ću doći? upitala je Lidia.
Nisam. Ali znala sam da ćeš… nekako…
Nije dovršila. Protrljala je sljepoočnicu, pa odjednom, gotovo ljutito, rekla:
Lido, nije ono što misliš. To je surogatstvo. Za tebe. Htjele smo te iznenaditi, kužiš? Uvijek si žudjela za djetetom, kad su liječnici onda rekli…
Da, mojim zdravljem, ponovila je Lidia. Ne kao pitanje. Samo je ponovila.
Da. Oni su rekli… da više ne možeš. Pa smo Darko i ja odlučili… poklon za tebe. Dijete za vas…
Majo. Lidia je digla ruku, Maja je ušutjela. Vidim mamim prsten.
Maja je s pogledom sišla na svoju ruku. Na prstenjaku lijeve ruke bio je prsten s tamnocrvenim kamenom, stara gravura oko ruba. Mamim prsten. Dogovorile su se, još nakon maminih sprovoda, da će ga nositi naizmjence, svake godine druga. Zadnji put ga je Lidia nosila prije tri godine, onda ga predala Maji. Maja je trebala vratiti prošle godine.
Nije ga vratila. Rekla je da ga je izgubila. Lidia je bila nesretna, ali nije radila scenu.
A evo ga, sjaji na prstenjaku lijeve ruke. Ondje gdje kod nas stoji vjenčani.
Majo, rekla je tiho Lidia. Daj mi dokumente koje je Darko ostavio na stolu u hodniku. Vidjela sam fascikl.
Maja ništa nije odgovorila. Samo je gledala u prsten kao da ga prvi put primjećuje.
Lidia je ustala, izišla u hodnik, uzela fascikl sa staklenog stolića. Vratila se, otvorila. Papiri iz medicinske klinike, nalazi, izvadci. Svi na ime Lidije Kovačević. Brzim okom je prošla kroz retke. Piše da Lidija Kovačević boluje od primarne insuficijencije, da trudnoća nije moguća, da je dokument izdan prije pola godine klinikom “Zdravlje Plus”.
Lidia nikada nije bila u toj klinici. Zapravo, nije bila na ginekološkom pregledu zadnje dvije godine, stalno je odgađala. Darko je to znao.
Položila je fascikl na stol i šutjela dugo.
Laž je ovo, rekla je napokon.
Maja nije odgovorila.
Pogledaj me.
Sestra je podigla pogled. Oči su bile suhe, ali nešto je bilo u njima polomljeno.
Koliko to već traje?
Maja je malo šutjela. Onda:
Sedam godina.
Lidia je kimnula. Sedam godina. Kad je Maja imala trideset osam, Lidia četrdeset osam. Znači, njih dvoje su tada iza sebe već imali dvadeset tri godine braka. Dvadeset tri godine, i on je našao vremena biti s njezinom sestrom.
Nije više ništa rekla. Navukla je kaput, uzela torbu. Na vratima je zastala.
Donesi mi mamin prsten ovaj tjedan. Ili ću prijaviti krađu.
I otišla.
Na povratku kući nije plakala. Uključila je radio i slušala šumove, gledala cestu. Na semaforu pored nje zaustavio se auto s glasnom glazbom. Pomislila je da treba kupiti krumpir, nestalo je krumpira doma.
A onda pomislila: sedam godina.
Darko se vratio kasno navečer. Ušao je kao netko tko zna da ga čeka neugodan razgovor. Znači da je Maja već zvala. Spremio torbu u hodnik, skinuo jaknu i ušao u kuhinju. Lidia je sjedila s čajem, gledala kroz prozor.
Lido, započeo je.
Sjedni, rekla je mirno.
Sjeo je nasuprot. Šutio. Onda:
Znam da ovo izgleda…
Darko. Samo reci što je bilo. Ne pričaj mi o surogatstvu. Ni o mojim bolestima kojih nema. Samo reci.
Dugo je šutio. Gledao je stol, pa nju, pa opet stol. Prsti su mu gužvali rub stolnjaka. Kad je nervozan, uvijek nešto gužva.
Istina je sedam godina, rekao je napokon. Nisam to planirao. Jednostavno se…
Nemoj “jednostavno”, molim te.
Zamukao je. Onda:
Dijete je… moje. Mislio sam, bit ću otac. Htjeli smo biti zajedno.
Lidia podigne šalicu, otpije. Čaj je bio hladan. Vrati šalicu.
Dijete je tvoje? upitala je. Od tebe?
Nešto u njezinu tonu, ili u pitanju, natjeralo je Darka da zastane prije odgovora. Sekunda, dvije. Vrlo kratak zastoj, ali Lidia ga je osjetila.
Naravno, rekao je, nijansu prebrzo.
Lidia je kimnula.
Kasnije, kad je Darko zaspao u dnevnom boravku, a ona ležala u mraku, mislila je o toj stanci. O tome da zna Maju četrdeset pet godina. I da je Maja prije dvije godine jako voljela nekog Roka koji je radio u građevinskoj tvrtci, i da je Roko otišao u Osijek i prestao zvati. Maja je tada bila slomljena, Lidia je slušala duge telefonske razgovore i suze.
A onda se nekako oporavila. Lidia se čak obradovala: dobro, preboljela je.
Mislila je o svemu, osjećajući slutnju bez riječi, koja se sutra pretočila u misao.
Nazvala je prijateljicu Gogu, koja je radila u kvartu gdje je Roko živio. Onako usput, pitala ima li kontakt od tog čovjeka, treba joj nešto vezano uz jedan posao. Dala joj je broj.
Lidia Roka nije zvala. Ali kad je već idući dan Maja došla donijeti prsten, kad su obje sjedile u njezinoj kuhinji, Lidia je pitala izravno:
Je li dijete od Roka?
Maja je tresnula šalicom da je čaj poletio po stolu.
Otkud ti…
Majo. Od Roka?
Sestra se okrenula prozoru. Dugo je šutjela. Van su ljudi prolazili, netko je šetao psa, velikog bijelog, vukao je prema grmlju.
Nisam znala da će otići, tiho je rekla Maja. Već sam znala da sam trudna. A on je samo nestao. Prestao se javljati.
A Darko?
On me voli. I želi odgajati dijete. Rekao je da nije bitno…
Lidia je gledala sestru. Njen elegantni profil, žive kovrče, mamin prsten skinut na stolu, na tuđem stolu zamrljanom čajem.
Imala je štošta za reći. Da Darko i nije toliki junak kad samo preuzima tuđe dijete kako bi pobjegao, da ovo nije “ljubav”, da sedam godina laži ne postaju manje zbog izgovora.
Ali nije rekla ništa. Ustala je, pospremila šalice, uzela prsten i stavila ga u džep ogrtača.
Idi, Majo, rekla je.
Sestra je otišla. Sjela je još minutu, kao da očekuje da će Lidia promijeniti mišljenje. Onda je navukla jaknu i rekla: “Lido, volim te”, i otišla.
Lidia je čula škljocaj brave. Izvukla prsten iz džepa, stavila ga na dlan. Mamino. Zapravo, od bake mama ga je dobila od svoje majke i nosila dok je mogla. Mali tamnocrveni kamen, pod svjetlom skoro rubin.
Navukla ga je na srednji prst, ne na prstenjak. Onda je otišla zvati oca.
Tonči Kovač se javio odmah.
Lidice, što je? Kakav ti je to glas?
Tata, trebam razgovarati. Mogu li doći?
Kad god hoćeš, ne pitaj. Dođi sad.
Otac je živio u istom gradu, još uvijek u staroj kući na Trsatu gdje su odrasle ona i Maja. Lidia je stigla za pola sata. Tonči je otvorio vrata, pogledao u nju i bez riječi otišao staviti vodu.
Sjeli su u kuhinji, baš kao nekada, iste zavjese, iste police s teglama, samo novi stol. Lidia je pričala dugo, tiho, skoro bez suza. Otac je slušao, nije prekidao. Samo jednom, kad je došla do lažnih medicinskih papira, duboko je uzdahnuo i ona je stala.
Pričaj, rekao je.
Ispričala je sve. O autu na parkingu, rodilištu, prstenu, Darkovoj pauzi. O Roki, dijetetu koje je vjerojatno tuđe. O sedam godina.
Tonči je dugo šutio. Pio je čaj, gledao u prozor. Onda je rekao:
Znaš, Darko radi kod mene već godinu i pol.
Znao je. Darko je bio financijski direktor u očevoj građevinskoj firmi. Mislila je tada da je to dobro sve je pod istim krovom.
Maknut ću ga, rekao je otac. Suho, kao da priča o suvišnoj stolici.
Tata…
Lidice, ne raspravljaj. Maknut ću ga po zakonu, tiho. Ima tu nekih papira, provjerit ću s odvjetnikom. Ako je što pronevjerio, bit će drugačije.
Gledala je oca. Sedamdeset pet godina, kosa mu skroz bijela, ali ruke su još bile snažne. Sam je, u devedesetima, izgradio sve od ničega. Govorio je malo, ljutio se tiho, ali tada su ga se svi bojali.
Ne želim da to radiš zbog mene…
Ne zbog tebe, rekao je. Zbog njega. Sam je to bir’o.
Onda je zastao.
Što se tiče Maje… ne znam što da ti kažem. Ona je moje dijete, ali ovo… teško ću svariti.
Ne trebaš je se odreći, tata.
To je moje, rekao je tiho. Ti sad brini za sebe.
Brinuti za sebe čudna stvar. Lidia je cijeli život brinula za druge. Muža, sestru, roditelje, kuću, prijatelje. Radila je kao računovotkinja u maloj firmi, posao siguran, predvidljiv. Nikad se nije žalila. Ne zato što je bilo idealno, nego zato što se tako posložilo.
A sad je trebalo slagati po novom.
Razvod je bio gotov u četiri mjeseca. Darko nije puno prigovarao, samo je jednom pokušao otvoriti temu oko zajedničke imovine, ali Tonči je već imao dobrog odvjetnika i rasprava je brzo završila. Stan je ostao Lidiji, što je bilo ispravno tata je svojedobno priskrbio za kredit, i to se moglo dokazati.
Darko je iselio u studenom. Spakirao stvari u dva dana, tiho, precizno. Lidia je tada odlazila k Ivani, nije htjela gledati kako bira što će ostaviti, što ponijeti. Kad se zadnji put vratila, prošla je kroz stan. Nepoznato prazno na njegovim policama zjapila je rupa od trideset godina nečije prisutnosti.
Stavila je tamo fikus, dotad u kutu. Izgledalo je bolje.
U prosincu, kad je pao prvi snijeg i grad zamuknuo, Lidia je otišla na pregled u centar s dobrim imenom, ne onaj Zdravlje Plus s lažnih papira. Dogovorila je kompletan pregled. Rezultate je čekala dva tjedna.
Liječnica, mlada žena s naboranim kapcima, dugo je gledala nalaze, zatim Lidiju.
Kod vas je sve u redu, rekla je. Za svoje godine ste iznad prosjeka. Nikakve insuficijencije nema, nikad ni nije bilo. Vi ste potpuno zdravi.
Lidia je šutjela.
Čujete me? upitala je liječnica.
Čujem, hvala.
Izašla je iz klinike. Van je puhao vjetar, snijeg je padao dijagonalno. Zaustavila se na ulazu nekoliko minuta. Ljudi su prolazili, netko u žurbi, netko polako, žena s kolicima borila se kroz snijeg, starac sa jazavčarom šetao u krug.
Lidia je mislila: tako je to. Bila je zdrava. Nitko joj nikad nije rekao suprotno. Sve je bilo izmišljeno, dio nekog plana, izlika ili jednostavna laž, koju je Darko trebao da opravda svoju priču.
Nije znala što bi trebala osjećati. Olakšanje? Ljutnju? Tugu što su trideset godina prošle pored čovjeka koji je ovako lako izokrenuo stvarnost? Vjerojatno sve to, zamršeno.
Krenula je prema autu i razmišljala o pekari.
To je bila njezina davna želja, toliko stara da ju je skoraj zaboravila. U ranim dvadesetima željela je otvoriti nešto svoje, malo, toplo, gdje miriše kruh i cimet, gdje se peče što voliš, ljudi dolaze zadovoljni otići. Onda je došao Darko, pa posao, pa još nešto, a san je potonuo na dno.
Sad je dno nestalo, i san je isplivao.
Počela je istraživati u siječnju. Čitala članke, gledala video, pričala s ljudima. Putem poznanstva pronašla je ženu, Mirjanu, koja je vodila malu slastičarnicu u kvartu. Otišla je kod nje, popila kavu, pojela pitu od višanja i ispričala joj sve o najmu, opremi, dozvolama, o tome kako prvi mjeseci budu teški, ali kasnije krene.
Najvažnije, ne boj se, rekla je Mirjana. Svi se boje na početku. Tko se ne boji, taj je razigran.
Lidia je osjetila kako joj dugo nije bilo tako zanimljivo.
Tata, kad je ispričala plan, dugo je šutio pa upitao:
Trebaš li novce?
Tata, ne. Imam nešto sa strane.
Ne nudim zajam, nudim poklon.
Tata…
Dobro, odustao je. Ali javi ako zatrebaš.
Prostor je našla u travnju. Mali lokal u prizemlju stambene zgrade, bivša ljekarna, prozori gledaju na tihu ulicu s lipama. Vlasnik je bio umirovljenik, malo sitničav, ali cijena je bila pristojna, dogovorili su dugoročan najam.
Adaptacija je trajala dva mjeseca. Lidia je dolazila svaki dan, gledala kako prostor raste. Stavili su profesionalnu pećnicu, frižidere, radne stolove. Zidovi su obojeni u krem boju, police od svijetlog drva. Ivana je donijela uzorke zavjesa i sat vremena se prepirala s Lidijom oko nijansi, i bilo je smiješno i toplo.
Ime je došlo samo: “Lidin kruh”.
Otvorili su u lipnju. Lidia je noć prije skoro cijelu provela budna, vrtjela popis stvari u mislima. Ustala je u pet, došla prva, upalila svjetlo, prvi tijesto stavila u peć. Kad se kruh digao i prostor ispunio toplinom, sjela je u kut i konačno udahnula.
Dan je prošao u žurbi i veselju. Došli su susjedi, Ivana s prijateljicom, starac s jazavčarom kojeg Lidia često vidi. Skoro sve su razgrabili; do dva popodne ostalo je nekoliko štruca i jedna pita od jabuka.
Kasno navečer, dok su je boljele noge i ruke mirisale na tijesto, osjetila je mirnu sreću. Ne onu filmsku, nego tihu, pravu, svoju.
S Majom nisu komunicirale. Ponekad bi Lidia mislila na sestru, osobito ujutu, kad se još ne bi probudila do kraja. Osjećala bi nešto između ljutnje i tuge. Četrdeset pet godina nisu izbrisive. Ali nije mogla dalje; ne zato da kazni, nego što nije znala odakle krenuti, ni treba li.
Otac se povremeno viđao s Majom, znala je to. Jedanput je nazvao i rekao:
Bio sam kod nje. Dječak je dobar, zdrav.
Dobro, rekla je Lidia.
Puno plače.
Znam, tata.
Nisu o tome više pričali. Tonči nije tjerao pomirenje. Dolazio bi katkad u pekaru, sjeo kraj prozora, pio espresso i listao novine. Lidia je sjedala pokraj, razgovarali o svemu. I to je bilo dobro.
O Darku nije mislila baš nikako. Ponekad bi iz prošlosti isplivala kakva zgoda večera, izlet, izgubljeni kofer. Pa opet potonula, a ona nije pokušavala ništa ni zadržati ni otjerati.
O očevoj provjeri nije pitala. On je nakon nekog vremena sam rekao: “Našli su nešto. Ništa opasno, al’ ružno. Tiho rješeno.” Zaklimala je glavom. Tiština je ionako postala svakodnevica.
O nečem još je razmišljala, kad bi se dopuštala razmišljati. O tome da nije imala djece. Mogla ih je imati, kako reče liječnica sve je bilo u redu. Trideset godina kraj muža koji nije htio tražiti dublje odgovore; lakše je bilo reći ne možeš ti, i mirno živjeti tuđim životom.
Boljelo je stvarno, bez metafora. Oko srca, noću.
Ali Lidia je naučila živjeti s boli, ne poricati, ne dopustiti joj da proguta sve. Boli, istina. Izgubljeno je, ne može se vratiti. Trideset godina prošlo je tako, moglo je drukčije.
A opet lipanjski miris kruha u zoru. Lice starca s jazavčarom, koji svaki put kupi raženi kruh i pirošku s kupusom. Ivana koja dolazi petkom i brbljaju za pultom kao nekad. Otac, koji pije espresso i žvače novine.
Nešto živo i stvarno. Njeno.
Pred kraj rujna, kad je pekara napunila tri mjeseca, Lidia se jedne večeri odšetala po zraku. Dan naporan: stigao dobavljač, pokvarila se mala peć, na kruasane se stvorio red. Izašla je van u radnoj pregači, kosu svezanu, i samo stajala, gledala kako se nebo iznad krovova mrakni.
S druge strane pločnika hodao je Darko s kolicima.
Prepoznala ga je nakon trenutka, ali je nešto u njoj kliknulo. Stariji za cijelu godinu, više poguren, u jakni koju nije vidjela prije. Gurao je sklopiva kolica, iz njih je vrištalo dijete. Darko je uz hod ljuljao kolica, jednom rukom trljao sljepoočnicu. Lice iznenada krhko, prozirno od umora.
Podignuo je pogled.
Sreli su se očima.
Sekunda ili dvije. Klinac u kolicima vrištao, vjetar nosio prve lišće, izdaleka je stizala automobilista trublja.
Lidia nije skrenula pogled. Samo ga je pogledala, pa se nasmiješila, ne njemu, nego tek sebi, ustima što se zakrivila kad iznutra sve postane potpuno jasno.
Okrenula se i vratila u pekaru.
Unutra je mirisalo na kruh, cimet i trunku kave. Za pultom je bila Marina, mlada pomoćnica, pakirala je ostatke prodaje. Podigla je glavu kad je Lidia ušla.
Sve u redu? upitala je Marina.
Sve je u redu, rekla je Lidia. Kako je s ostacima?
Gotovo sve je otišlo. Ekleri, kruhovi… Samo još dvije pite s jabukama.
Ostavi jednu za Tončija. Rekao je da dolazi sutra.
Lidia je otišla u kuhinju, skinula pregaču, objesila na čavao. Pogledala čiste stolove, ugašenu peć, red staklenki s začinima. Mamin prsten na srednjem prstu uhvatio je svjetlo i zabljesnuo tamnocrvenom iskrom.
Ugasi svjetlo u kuhinji i otiđe pomoći Marini zatvoriti blagajnu.
Vani je sipio lagani jesenski pljusak. Lidia je izašla posljednja, zatvorila vrata, provjerila bravu. Pod strehom je stajala pola minute, gledala kako kiša svjetluca po asfaltu, svjetla iz stanova trepere.
Imala je pedeset pet godina. Pekaru koja miriše na cimet i kruh, oca što pije espresso ujutro kraj prozora, prijateljicu s kojom dijeli petke i mamin prsten na ruci.
Nešto novo se unutar nje gradilo polako, bez žurbe, još bez imena. Nije bilo to sreća što poništava bol. Nego vlastiti život, u koji je napokon ušla, kao iz kiše u toplo.
Gorčina je ostala. Trideset godina, koje nisu bile ono što je mislila, ta težina je stalna i neće nestati. Povreda Majom stajala je u posebnoj ladici, nije ju otvarala, ali je znala da je tu. Bol što je moglo biti djece, prava na drukčiji život, bila je stvarna.
Ali uz to je stajalo i nešto drugo.
Podignula je kragnu kaputa i korakom bez žurbe krenula prema autu. Pod nogama mekano lišće, preko ramena kiša šuška, a Lidia je mislila da sutra mora probati novi recept medeni kruh s kimom, već dugo želi, stalno odgađa.
Sutra će probati.
