Mama, znaš da ovo više nije samo razgovor? Ivan i ja smo sve odlučili.
Marija Herljević je stajala uz prozor i gledala dvorište. Tamo, pod starom trešnjom, njihala se uže od davno skinute ljuljačke. Kćer je nešto govorila, ali riječi su joj dopirale do nje kao kroz vodu.
Mama, čuješ li me uopće?
Čujem te, Martina. Čujem te.
Onda se okreni prema meni.
Okrenula se. Martina je stajala na sred kuhinje, još uvijek u gradskom kaputu, nije ga ni skinula otkad je ušla, mobitel joj je bio u ruci. Vjerojatno je već načela kakve brojeve, pripremila argumente. Martina je uvijek tako: dolazila je s odgovorima i na nepostavljena pitanja.
Našli smo dobar dom rekla je Martina. Nije državni, nemoj se bojati. Ima male sobe, vlastiti namještaj, možeš donijeti svoje stvari. Ima dvorište.
Ja već imam dvorište.
Mama.
Što, mama? Kažem ti, imam dvorište. Evo ga, kroz ovaj prozor. Četrdeset godina ga kopam.
Martina je spustila mobitel na stol. Pomirbeni znak, to Marija poznaje. Kćer sjedne nasuprot, sklopi ruke.
Slušaj me. Imaš sedamdeset i dvije godine. Sama si u ovoj kući. Prošlu zimu si pala na stepenicama i ležala satima, dok susjeda Anđa nije zapazila.
Noga je sama prošla.
Mogla si se smrznuti, mama.
Ali nisam.
Martina ju je promatrala dugo. Potom je ustala, otišla do kuhala, uključila ga. Znak koji prepoznaje: kad riječi dođu do zida, kćer počinje nešto raditi rukama.
Ivan kaže da bismo mogli iznajmiti kuću. Novac bi išao za dom, još bi ti ostalo.
Iznajmiti moju kuću.
Ili prodati. Ako sam želis.
Marija je pogledala kroz prozor. Trešnja stara, ove godine skoro da nije rodila. Nije je namjeravala rušiti.
Marti šapnula je sjećaš li se kako je tata posadio ovu trešnju?
Mama, nemoj te priče.
Imala si četiri godine. Pored njega si kopala, gurala ruke u jamu, smijao se tata…
Sjećam se.
Ne, ti misliš da se sjećaš. Ja sam ti pričala.
Kuhalo je uzavrelo. Martina natoči vodu u šalice, stavi pred majku. Šutjele su. Po dvorištu je prošla Anđina mačka, zastala na trenutak, pogledala kroz staklo i nastavila dalje.
Ja ne idem nikuda napokon reče Marija.
Dobro odgovori Martina. Po tome kako je to rekla majka shvati da razgovor nije završen. Tek je počeo.
Martina je otišla još te večeri. Oprostile su se uz kapiju, kao i uvijek, i kćer je van s ulice gledala kuću, kao da joj mjeri zidove, nečemu pamti. Marija je to primijetila ali ništa nije rekla.
Te noći dugo nije mogla zaspati. Ležala je i gledala u strop. Stari strop, s pukotinom u kutu, još od Jugoslavije, ne raste i ne nestaje. Mnoge stvari u ovoj kući su takve. Samo postoje.
Pitala se zašto baš sada ovaj razgovor. Pala si prošlu zimu, kaže Martina. Ali zima je prošla prije osam mjeseci. Da je razlog samo pad, zašto čekanje do jeseni? Znači, još nešto. Nešto što ne izgovara naglas.
To je Martina nosila cijeli život. Nikada nije pitala pravo pitanje odmah. Prvo okolnosti, brojevi, argumenti. Tek kad majka ne pristane, pokaže se ono pravo.
Marija ustane, obuče kućni ogrtač, ode u kuhinju. Natoči vode, popije stojeći kod sudopera. Upali svjetlo iznad štednjaka. Ta mala toplina uvijek je davala život kuhinji.
Na stolu je ležao Martinan mobitel. Zaboravila ga je.
Marija ga uzme u ruke. Ekran taman, ništa ne pritišće, samo drži malo pa spusti.
Sutra će kćer doći po telefon. I opet će razgovarati.
Nije došla idućeg dana, nego dva dana kasnije. Marija je već pomislila da je zaboravljen mobitel tek izgovor, da zapravo odugovlači. Ali u četvrtak ujutro, pred kapijom je stao auto, a iz njega su izašli i Martina i Ivan.
Zet visok, pristojan, s onom suzdržanom ljubaznošću iza koje Marija nikad nije znala prepoznati pravog čovjeka. Držao je vrećicu.
Donijeli smo nešto reče umjesto pozdrava. Martina kaže da volite onaj kruh iz Dobrih Pekara.
Volim Marija potvrdi. Uđite.
Sjeli su svi troje za stol. Ivan izvadi kruh, sir, neku paštetu u staklenci. Martina toči čaj. Sve mirno, baš to ju je brinulo.
Gospodo Herljević započne Ivan nakon jela želimo iskreno pričati.
Nisam ni protiv otvorenog razgovora.
Brinemo. Stvarno brinemo. Nije da vas se želimo riješiti, znamo da tako može zvučati…
Nije da može zvučati, tako govorite.
Ivan se lagano nasmiješi.
Govorimo o sigurnosti. Imate veliku kuću, jedno prizemlje ali dosta prostora. Okućnicu. Zimi grijete peć na drva.
Trideset godina grijem.
Upravo tako. I prije je ovdje bio Stjepan.
Marija stavi šalicu na stol.
Ne spominji Stipana.
Mama tiho kaže Martina ne želimo te povrijediti. Samo, tata ti je pomagao. Sada ga nema već četiri godine, a sve podnosiš sama. To je puno.
Mogu ja podnijeti.
Znam. Ali ja više ne spavam noćima reče Martina, glas joj bude drugačiji, bez brojki, bez argumenata. Samo tako.
Marija je pogleda. Kćer bulji u stol.
Marti, dugo ne spavaš?
Od one zime. Kad je Anđa nazvala i rekla da te vidjela na stepenicama. Vozila sam i mislila…
Znam što si mislila.
Ne znaš. Ne možeš znati kako je kćeri kada…
Mogu. I ja sam bila kći.
Stol je utihnuo. Ivan je gledao kroz prozor gdje je vjetar ljuljao zadnje lišće trešnje.
Dobro napokon reče Marija. Pokažite mi to mjesto. Da znam što ste našli.
Martina podigne pogled.
Hoćeš pogledati?
Idem pogledati. To nije isto što i pristati da idem. Razumijete razliku?
Razumijem tiho Ivan.
Dogovorimo se za idući tjedan. Moram prvo zaliti plastenik i odnijeti Anđi staklenke što sam obećala.
Ustane i počne pospremati stol. Razgovor je završio, to je pokazala leđima. Kćer i zet su se pogledali, Marija to osjeti, ništa ne kaže.
U nedjelju joj navrati susjeda Anđa. Prijateljica trideset godina, otkako su obje odgajale djecu i stajale u redovima. Anđa tri godine mlađa, glasna, brža, i u tuđe se živote petljala bez zadrške. Mariju to nije smetalo, naprotiv, baš zbog toga ju je voljela. Nikakvih skrivenih misli.
Čujem da ti Martina često dolazi reče Anđa skidajući gumene čizme.
Uđi, voda je na štednjaku.
Šta se događa?
Razgovaramo.
O čemu? Anđa već sjedi, pogled joj oštar: bježanje od odgovora nema smisla.
Hoće da idem u dom. Kažu, tamo je lijepo.
Anđa ušuti. Nije to tipično za nju.
I što ti kažeš?
Idem vidjeti, idući tjedan.
Tako i treba. Pogledaj. Nikad ne znaš.
Anđa, misliš li da trebam ići?
Nije na meni da odlučujem.
A da jest?
Anđa drži šalicu u dlanovima.
Ja ne bih išla. Tu bih i… Ali ja sam ja, ti si ti. Moj Petar živi tik do, dođe tri puta tjedno, sve vidi. Tvoja Martina je u gradu.
Nisam sama. Ti si tu.
Marija Anđa stavi šalicu tri godine sam mlađa, koljeno mi bilo, nisam sama sigurna kako ću kroz zimu. Ne računaj baš na mene kao na oslonac. I ja gledam na što se mogu osloniti.
Iskreno. Marija kimne.
Što ću onda?
Živi jednostavno Anđa. Dok se živi. A dalje vidjet ćemo.
U srijedu su krenuli vidjeti dom. Ivan vozi, Martina kraj njega, Marija straga gleda kroz prozor. Grad nestaje, predgrađe prelazi u polja, pa opet šume, oranice.
Daleko je kaže ona.
Četrdeset minuta Ivan. Dolazit ćemo svaki vikend.
Ne odgovara.
Dom se zvao Mirna Luka. Ime koje Mariji zvuči predobro da bi bilo pravo. Lijepa imena uvijek skrivaju nešto suho.
Ali mjesto je dobro. Priznaje to sebi potajno. Niski paviljoni, stazice, klupe. Drveće još mlado, deset godina najviše. Vrt postoji, ali je tuđi.
Ravnateljica, žena od pedesetak, u odijelu, govori ravno i gleda pažljivo.
Gđo Herljević, pokazat ćemo vam sve. Sobe, blagovaonu, vrt. Ako imate pitanja, pitajte, nemojte se sramiti.
Imam pitanje reče Marija.
Izvolite.
Smije li se ovdje imati mačka?
Ravnateljica se blago nasmiješi.
Smije. Ako je miran.
Miran je. Dvanaest mu je godina. Zove se Felix.
Lijepo ime.
Obišli su paviljon dugo. Marija sve gleda detaljno. Hodnici široki i čisti. U jednoj sobi starica plete, ne podiže oči. U drugoj dvoje igraju karte. Hodnikom hoda muškarac sa štapom, kimne im.
U prikazanoj sobi veliko je okno. Svjetlo dobro pada. Ormar, krevet, fotelja kod prozora, mali stol.
Smijem li donijeti svoje stvari? pita Marija.
Naravno. Mnogi donesu slike, fotografije, suđe.
Zavjese? Ne podnosim bolničke.
Možete.
Marija stoji uz prozor. Ispred baš taj vrt. Mlado drveće, uredne stazice, lijehe pokrivene granjem.
Smije li se raditi u vrtu? Svojim rukama?
Ravnateljica pogleda Martinu.
Treba dogovoriti s našim agronomom. Inače, nudimo rad na parceli.
Ne želim samo biti pridodana. Želim sama birati što ću i gdje saditi.
Mama… počne Martina.
Nisam hirovita. Samo ispitujem uvjete.
Na povratku su šutjeli. Onda se Martina okrene.
Pa? Kako ti je?
Nije loše. Za ono što jest.
A što jest?
Mjesto za one koji više nemaju kamo.
Mama, to nije fer. Ima ih što su sami izabrali.
Možda. Ne znam. Moram razmisliti.
Koliko ti treba?
Koliko treba odgovori i opet gleda kroz prozor.
Kod kuće prva stvar Felix. Mačak na prozorskoj dasci, gleda dvorište. Uzme ga u naručje, prisloni lice uz njegovo krzno. Ne buni se.
Felixe, žele nas preseliti.
Maček je pogleda pa opet prema prozoru.
Tamo kažu da mačke smiju ponovi. Ako su mirne.
Felix zijevne i skoči na pod.
Nasmije se. Sama, u praznoj kuhinji.
Prošla tjedan. Onda još jedan. Martina zove svaki dan, oprezna, ne pita izravno. Kako zdravlje? Kakvo vrijeme? Jesi li već ložila? Marija odgovara mirno. Zdravlje dobro. Vrijeme sve hladnije. Ložila.
U stvarnosti misli. Ozbiljno misli, polako, kako se samo ovdje dade misliti, u tišini vlastite kuće.
Ovo zna sigurno: kuća nije samo zid. Shvatila je to nekad prije, ali sada konačno. U svakom kutu ima života. Ovaj zid su bojale ona i Martina zajedno, devedeset četvrte, kad nije bilo novca za majstore. Martina tada bila osmi razred, mazala ozbiljno, s isplazjenim jezikom. Ova prozorska daska Stjepan ju popravljao pet puta i opet je malo nakriva. Ova vješalica u ostavi, na kojoj je visio mamin kaput dok je mama bila tu.
Nije to sentimentalnost. To je sloj na sloj života izrastao u zidove. Ne zna može li bez toga. I želi li.
Ali ima još nešto. Prošle zime, kad je ležala na stepenicama i nitko nije znao, bilo joj je stvarno teško. Nije boljelo, noga je brzo prošla. Bilo je teško iz drugog razloga. Mislila je: ako Anđa ne pogleda, ako nitko ne naiđe. Dug strah. Nije se bojala života, nego nečega drugoga. Da nitko neće na vrijeme saznati.
I još mislila je na Martinu. Kćer kaže: ne spava. Marija joj je vjerovala. I ona nije spavala kad je Martina bila mala. Bio je to isti strah, samo s druge strane.
U studenom, nazvala ju je Iva, prijateljica iz Splita, nisu se vidjele tri godine.
Marija, kako si? Martina mi je pričala…
Iva, i ti to?
Ma ne, zovem, brinem.
Brineš. Znači u ovome si i ti.
Iva šuti.
Gledaj, Marija, Martina brine. Nemoj se ljutiti.
Ne ljutim se. Samo, osjećam da su svi već odlučili, a mene stavljaju pred gotov čin. Lijepo, s kruhom iz Dobrih Pekara, ali svejedno stav.
A što ti želiš?
Marija dugo šuti.
Hoću da je to moja odluka. Ne njihova. Moja.
Onda je učini svojom.
Kako?
Ne znam, Marija. Možda razgovaraj drukčije. Ne kao mama s kćeri, nego kao odrasla sa odraslom.
Nakon toga dugo je sjedila za stolom. Uzela papir i kemijsku, kao uvijek kad treba do kraja shvatiti. Pisala za sebe, ne za druge.
Napisala gore: što gubim. Pa redom. Kuću. Vrt. Trešnju. Mali vrt. Anđu pokraj ograde. Pukotina na stropu. Kuka u špajzi. Stjepanove ruke svugdje.
Onda: što dobivam. Sigurnost. Martinin san. Liječnici blizu. Netko je uvijek tu. Felix može sa mnom.
Dugo je gledala u te dvije liste. Prva joj je bila važnija. Po osjećaju. Druga je isto bila istina.
Onda doda treći stupac: čega me stvarno strah ostaviti.
Tamo napiše jedno: Sebe.
Bojala se da ode, i da sebe izgubi. Da nešto što je bilo vezano za zidove, travu, tišinu, iščupa iz nje ono ja. Bila bi samo žena na kraju hodnika, u urednoj sobi, s tuđim drvećem kroz prozor.
To je bio strah, pravi.
U prosincu neočekivano dođe unuk. Luka, Martinin sin, dvadeset i tri, radi u Zagrebu, živi sam. Rijetko dolazi, ali kad dođe, vidi se da voli baku stvarno.
Javi se s kapije.
Bako, ja sam otvori!
Luka? Iznenađenje!
Pusti ga unutra, nahrani kao što zna. Jede sve, hvali svako jelo bez lažnosti, to toplina oko srca.
Zašto si došao? pita kad pije čaj.
Falila si mi.
Luko.
Ozbiljno. Mama me zamolila.
Ne skriva.
Zamolila. Ali htio sam i ja. Nemoj misliti…
Ne mislim loše. Što ti je rekla?
Kaže da nikako da se dogovorite. Da kuliraš.
Ne kuliram. Razmišljam.
Dugo razmišljaš.
Važno je pitanje. Važne stvari se ne srljaju.
Luka vrti šalicu u rukama.
Bako, jesi li bila u toj Mirnoj Luci?
Bila.
I?
Čisto. Pristojno. Ravnateljica ok.
Ali ne želiš?
Ne znam želim li. Nije isto.
Gleda je kao Stjepan.
Bako, mogu ti nešto reći?
Rec.
Mama se boji. Stvarno boji. Zove me svaka dva dana, pita jesam li bio kod tebe. Prava je zabrinuta.
Znam da se boji.
Pa zašto?
Luko, reci iskreno: da si cijeli život proveo na jednom mjestu, da ti je otac napravio ovaj prozorski prag, i ovu policu, i ovu bravu. Da si četrdeset godina kopao ovaj vrt. Da ti je sve tu. Bi li samo otišao?
Luka je gleda.
Ne bih napokon.
Upravo.
Ali baki, uspomene će ostati. Ne nestaju.
Uspomene bez mjesta su samo… misli. A mjesto je sidro. Dok sam tu, znam što jesam.
A tamo nećeš?
Marija ne odgovara. Ne zna.
Luka je otišao predvečer, dugo ju grlio kod kapije. Onda reče:
Bako, dolazit ću češće. Ne samo kad mama traži.
Vjerujem.
Ti zovi ako nešto treba. Ili da popričaš.
Hvala, Luko.
Gledala je kako mu auto odlazi. Ulica pod žutim svjetlom, snijega tanak sloj. Tišina.
Vratila se. Felix kod radijatora, gleda je. Čučne do njega, počeška iza uha.
E Felix kaže mislili smo, mislili…
U siječnju prvi pravi, žestoki konflikt. Martina dolazi subotom bez najave, nešto u njoj drukčije. Napetost, svaki pokret oštar.
Mama, reci mi jasno. Ideš li ili ne?
Bok, Martina. Skini kaput, sjedni.
Mama. Došla sam po odgovor.
Stižeš subotom bez najave po odgovor?
Da.
Marija odloži ručnik.
Što se dogodilo?
Ništa. Samo želim znati što će biti.
Želiš upravljati time što će biti.
Mama!
Martina, uvijek si to htjela. Oduvijek. Nije to loše to si ti.
Martina skine kaput, žurno sjedne. Ruke joj podrhtavaju.
Što se stvarno događa?
Dugo šuti. Onda šapne:
Ivan ima problema na poslu. Teško. Ne znamo što će biti. I ne mogu još iću brinuti za njega i tebe. Nisam superžena.
Marija sjedne kraj kćeri.
Kakvi problemi?
Odjel možda zatvaraju. Restrukturiranje.
On zna?
Od prošlog tjedna.
Zašto meni nisi rekla?
Imaš dovoljno brige.
Martina. Ja sam majka. Meni treba reći.
Pogledaju se.
Upravo. Ti si majka. A ja sam isto, kći. I imam pravo znati što se događa s tobom. I osjetiti olakšanje. Da bar za jednog ne brinem.
Tiho je.
Razumijem kaže Marija.
Što razumiješ?
Da si iscrpljena. Da ti je toga previše.
Martina zakloni lice rukama. Onda pogleda kroz prozor.
Mama, ne tražim da seliš samo zbog mene. Ostani ako hoćeš. Samo želim znati da si sigurna, da ako nešto dođe, netko je blizu.
Tu je Anđa.
Anđa nije sestra, ni liječnica. Koljeno joj jedva nosi nju.
Anđa je čovjek. A ovdje je sve po propisu, ali nije moje.
Mama. Strano postane svoje.
U sedamdeset drugoj?
U svakoj dobi.
Piju čaj tiho. Martina odjednom:
Sjećaš se kad smo se selili s Zagorske? Imala sam šest. Plakala sam, nisam htjela ostaviti ljuljačku.
Sjećam se.
Onda sam navikla. Dvorište mi je postalo dom.
Bila si dijete, Marti. Djeca naviknu.
A odrasli ne mogu?
Odrasli naviknu na ono što sami odaberu. Ne na ono na što pristanu.
Martina ustane, stane uz prozor.
Onda sama izaberi. Stvarno. Neću pritiskati. Ali izaberi ti, majko.
Nakon tog razgovora nešto se u Mariji promijenilo. Ne izvana, nego u njoj. Počela je razmišljati drukčije. Ne o tome što gubi, nego što zapravo bira.
To je drugačija pozicija.
Nazvala je sama ravnateljicu doma.
Dobar dan, tu Marija Herljević. Bila sam kod vas najesen.
Sjećam vas se! Dobar dan.
Pitala sam za vrt. Smijem li sama popričati s agronomom?
Naravno. Kad vam odgovara?
Došla je u četvrtak. Zamolila Anđu da je vozi, objasnila čemu. Anđa nije toliko ni pitala, samo:
U redu. Čekat ću u autu.
Agronom je bio mladić od, trideset i nešto, malo nespretan. Zvao se Josip. Provede je po vrtu, objasni gdje što raste i što planiraju.
Josipe reče Marija želim znati mogu li imati komadić tu za sebe, da sama odlučujem što tu sadim?
Tehnički nije praksa…
Znam da nije. Ali može?
Pogrebe glavu.
Imamo jednu stariju gospođu, osamdeset joj, ima kutak iza trećeg paviljona. Nitko joj ne smeta, tamo je polusjena, mi ionako ne zalazimo.
Molim takav kutak.
Još niste sigurni da selite?
Nisam. Ali želim znati uvjete.
Razumijem Josip se nasmiješio iskreno. Podsjećate me na baku. I ona je triput gledala prije nego se uselila.
I kakva je?
Kaže da žali što nije prije.
Marija ga pogleda.
Kaže ti to kako bi te tješila.
Josip se nasmije.
Možda. Ali povrće joj je najbolje u vrtu.
Na povratku Anđa ništa ne pita. Tek pri ulasku u selo:
Pa?
Dobar agronom.
Sve?
Najvažnije.
Kimne.
Razmišljaš.
Razmišljam.
Veljača hladna. Marija loži svaki dan, cijepa drva. Luka joj nudi radnike, ona odbija. Voli taj osjećaj smisla.
Jednu večer vadi stari album. Nije ga otvarala godinama. Fotografije požutjele, poneka zalijepljena pa ne smije trgati.
Ona i Martina na Jadranu. Martinu osam, skriva se pod ručnikom. Stjepan na pecanju, gleda ustranu, ne shvaća da ga slikaju. Majka, posve mlada, u ratnom kaputu.
Dugo sjedi gledajući slike. Onda shvati sve može ponijeti.
Ne kuću. Ali sve ovo može.
Fotografije. Zavjese. Felixa. Šalicu iz koje je Stjepan pio kavu. Pleteni pokrivač koji je sama vezla ’98. Album.
Kuću ne može. Ali nije ona kuća. Kuća je mjesto gdje je živjela. Marija Herljević, sedamdeset i dvije, nije ona što jest zbog zidova, nego zbog života kojeg je živjela. Pamti mamin miris. Zvuk Stjepanova smijeha. Martinu s jezikom van kad boji zid.
To je s njom. Neće nestati.
Zatvori album i sjedi još malo u tišini.
Onda ustane i zove Martinu.
Mama? Kasno je. Sve dobro?
Sve dobro, zlato. Hoću reći odlučila sam.
Tišina s druge strane.
Mama?
Selim se. Kad otopi snijeg. Treba mi vremena sve srediti. Vrta, stvari, kuće.
Mama, jesi sigurna da nije radi mene?
Marija zastane.
Radi sebe. Ali ti si dio mene. Kužiš što mislim?
Kužim.
Dobro.
Hvala ti, mama.
Ništa još. Dat ću ti uvjete.
Koje uvjete?
Vidjet ćeš, spavaj sad.
Poklapa. Felix joj se mota oko nogu.
E, Felixe smije se selimo, ima da se navikneš.
U ožujku zove Martinu samu, bez Ivana. Sjednu za stol. Marija položi list papira.
Tu su moji utjecaji. Čitaj.
Martina uzima papir, čita u tišini. Pogleda majku.
Sedam uvjeta.
Sedam.
Prvo: kuću ne prodavati barem dvije godine.
Da. Hoću znati da mogu natrag vratiti ako poželim. Neka se iznajmljuje, novac za dom, ali ne diraj je.
Može. Drugo: dolaziti najmanje dva puta mjesečno.
Za mene. Treba mi da dolazite.
Dogovoreno. Treće: Felix ide sa mnom.
Već smo o mačku.
Piši, ja volim na papiru.
Martina se nasmije.
Dobro. Četvrto: moj kutak u vrtu.
S Josipom sam dogovorila.
Pet: ja biram gdje stoji moj namještaj.
Jasno.
Da bude zapisano. Šest?
Martina pogleda papir.
Šest: Luka dolazi kad god hoće, bez najave.
To je s Lukom, ne s domom. Ali želim da zna da mi je drag.
Martina spusti papir. Oči joj vlažne.
Nisi morala toliko uvjeta…
Tako je jasnije.
Sedmo.
Pročitaj naglas.
Neka me nitko ne zove korisnicom, pacijenticom ili štićenicom. Ovdje živim. Ovo je moj dom.
Šute.
To možemo dogovoriti Martina tiho.
Onda smo dogovorile.
Pakiranje traje cijeli travanj. Marija polako prolazi po stvarima. Anđa svaki dan dolazi, malo šute, malo pričaju, ništa važno.
Jednom Anđa pita:
Marija, bojiš li se?
Bojim iskreno.
Čega najviše?
Da se probudim tamo i ne znam gdje sam.
Bit će tako u početku.
Znam.
Onda navikneš.
Vidjet ćemo.
Da navratim ja ponekad?
Marija je gleda.
Trideset godina si najvjernija prijateljica. Zar misliš da te ne bih zvala?
Daleko.
Sat busom.
Koljeno mi ne voli bus.
Uvijek može Petar. Neka dođe, obećavam mu kisele krastavce.
Anđa se smije.
Dogovoreno.
Nađe staru limenku s pismima. Nije je otvarala dvadeset godina. Sada otvori.
Pisma od Stjepana na putovanjima. Od mame. Nekoliko njenih vlastitih, koje nisu stigle gdje su trebale.
Čita ih polako, jednu za drugom. Stjepan šalje šale i nježne riječi, uvijek doda nešto za kraj, sasvim osobno. Ne možeš zamisliti koliko mi fale tvoje ruke. Bezveze službeni put. Napisano ’89.
Slaga ih nazad, limenku uzima sa sobom.
Tri dana prije selidbe dolazi Luka. Sam, bez najave, kako je obećao.
Bako, pomažem ti s robom.
Sve je upakirano, robe skoro nema.
Onda samo sjedim s tobom.
Sjedi do večeri. Pričaju o njegovom poslu, o knjizi što čita, kakva je bila zima. Onda traži da mu priča o djedu. Priča Marija dugo o Stjepanu, više nego ikad.
Bio je šaljiv i strašno ozbiljan u istom trenu. Znaš kako to?
Znam.
Znao je sat vremena petljati oko utičnice, nervirati se, a onda bi počeo pjevati. Bez veze, usred posla.
Što je pjevao?
Ma, staro sve, ili izmišljao svašta, riječi ne idu uz melodiju, pa kaos posvuda.
Luka se smije. Ima isti osmijeh kao pokojni Stjepan.
Bako, fali ti?
Svaki dan.
I što s tim radiš?
Živim.
Klimne Luka. Više ništa ne pita.
Na jutro dana selidbe ustane prva. Kuća poluprazna, tišina. Većina namještaja ostaje za najam. Poneseno: stara fotelja iz spavaće, mali kuhinjski stol što ga je Stjepan napravio, police s knjigama.
Kreće kroz sobe. Bez žurbe. Stane i u ostavi, dotakne kuku. Na kuhinji pogleda kroz prozor, vidi trešnju.
Trešnja golišava, travanj, stare grane. Trideset joj i nešto. Preživjet će još zimu, i još koju. Samo će rasti.
Marija iziđe u dvorište. Stane pod trešnju, ruku stavi na koru.
Ajde ti, stara moja, čuvaj mi dvorište šapne.
Vrati se unutra, uzme palto i Felixa u transporter.
Martina stiže točno u deset. Ivan za volanom, Luka otraga. Stavljaju stvari mirno, usklađeno, bez suvišnih riječi. To Marija cijeni.
Kad je sve spremno, zaključa kuću. Ključ u torbu. Drugi da Martinu.
Nemoj zaboraviti navraćati, povremeno obiđi.
Dolazit ću.
I trešnju zalij u lipnju, ako suša uhvati.
Mama. Znam kako zalijevati.
Znam da znaš. Ali moram reći.
Sjednu u auto. Ne okreće se dok odlaze. Gleda naprijed.
Felix mirno u transporteru, gleda s njom naprijed.
Sobu uređuje dva tjedna. Prva tjedan kao u tuđem snu: uštirkano, tuđe. Probudila bi se, pogleda strop, nema pukotine. Naučila.
Zavjese donese svoje. Objesi, odmah bolje. Fotelja pod prozor. Stjepanov stol u kut. Policom knjige, limenka s pismima, nekoliko fotografija.
Felix sve pronjuška. Onda na fotelju. Priznao novi prostor.
Ravnateljica Ljubica uđe treći dan.
Gđo Herljević, kako napredujete?
Polako ide.
Ako nešto treba, recite. Ne treba trpjeti.
Dobro.
Sutra je zajednička proslava rođendana, priključite se ako želite.
Vidjet ću.
Josip vas čeka u vrtu, kad budete spremni.
Poručite mu: subota.
Smišlja se Ljubica.
Susedu iz sobe zovu Zorica. Pokuca četvrtog dana, donese dio kolača.
Dobar dan, ja sam susjeda. Nova ste?
Da, Marija Herljević.
Zorica Jandrić. Izvolite, ja pekla u zajedničkoj kuhinji, dio kolača, možete peći kad se upišete.
Hvala. Uđite ako imate vremena.
Zorica uđe, pregleda sobu.
Lijepo ste se smjestili. Ja sam sobu napunila slikama, fotografijama. Bez toga ništa.
Dugo ste ovdje?
Tri godine već. Teško na početku. Onda ništa, navikla sam.
Nedostaje li vam stari dom?
Zorica promišlja.
Nedostaje. Ali prodali ga, djeca su odlučila. Nisam se bunila. Preteško mi je bilo sama.
Bez muža?
Umro prije šest godina, mirno: kao činjenica. Djeca oko Zagreba. Unuci mali. Ovdje bar ljudi oko mene.
I pomaže to? Da su ljudi oko vas?
Pomaže. Ne čekam stalno nešto. Ne slušam tišinu.
Marija je pogleda.
Dobro ste to rekli.
Tu je tišina mirna. U praznoj kući teška.
Popiju čaj. O knjigama. Zorica bivša knjižničarka, zna ih more. Marija uživa slušati.
Kad ode, Marija si misli: tako to ide. Čovjek s kolačem dovoljna blizina.
U subotu kod Josipa u vrt. Pokaže joj kut iza paviljona. Malo sjene, zemlja još hladna, ali omekšala.
Tu će mogla napraviti lijehe?
Naravno. Donijet ću alat.
Ja ću sama.
Svakako. Zovite ako nešto zatreba.
Gleda ga. Zemlja je svuda ista. Nikad nije sasvim tuđa.
Ovdje rajčica dobro raste? pita.
Ako ih zaštitite, da. Sjene ima, ali nije strašno.
Kopar?
On svugdje. Otporan je na sve.
Uvijek sam to tvrdila smije se Marija. Kopar ni bog ne istrebi.
Josip se nasmije.
Artina dolazi prvi vikend. Gleda sobu.
Mama, dobro izgleda. Stvarno.
Zavjese su ključ.
I fotelja, i ova slika na polici.
Deda i Luka. Luki tri.
Sjećam se dana, deda stalno: gledaj u aparat!, a Luka vječito gleda sa strane.
Deda nikad nije gledao ravno.
Šutnja.
Kako si?
Iskreno?
Da.
Prvih dana je bilo teško. Probudim se, sekundu ne znam gdje sam. Nije ugodno.
Sada?
Sad već znam. Drugačije mjesto. Privikavam se.
Dobro je?
Normalno.
Martina sjedne na rub kreveta.
Mama, žališ li?
Marija pogleda kroz prozor. Van Josip radi nešto po mladim stablima. Ptica na grančici, odleti.
Pitaj me kroz godinu.
To je da ili ne?
To je: ne znam još. Ali znam da mi je važno što sam sama odlučila. To najvrednije.
Martina kimne.
Zbilja. Najvažnije.
Luka u srijedu, bez najave. Donese knjigu i jabuke.
Bako, na našem dvorištu trešnja je procvjetala. Prva sigurno. Sliko sam.
Pokaži.
Gleda sliku. Trešnja je bijela i pomalo mutna, brz snimak.
Lijepa ti je.
Bit će isprintana pa za policu.
Daj, molim te.
Šetaju vrtom. Marija mu pokazuje svoj kutak.
Ovdje će rajčice, ovdje kopar. Možda tikvica ako nađem još mjesta.
Sve sama?
Naravno. Josip s alatom pomaže, sadim ja.
Svaka čast.
Ti se smiješ?
Ne. Zbilja si ti ta: gdje god, povrtnjak tvoj.
Smije se Marija, olakšano, iskreno.
Nakon dva mjeseca zove Anđa. Petar je ipak dovezao, sjedi pola dana kod Marije, kolač Zoričin, priča s Josipom o sortama kiselih krastavaca, sav sretan.
Ma, vidi ti ovdje tebe.
Nije loše.
Očekivala sam gore.
Svi su očekivali.
Fali li ti?
Kuće mi fali. I ti. I trešnja.
Trešnja ti stoji. Martina je zalijeva.
Stvarno zalijeva?
Gledala sam kad smo prošli.
Šutnja.
Anđa, dobra si mi prijateljica.
I ti meni. Vidjet ćemo se još.
U jesen Luka donese isprintanu sliku trešnje. U ramu, lijepom. Marija je stavlja na policu, do ostalih.
Na polici: Stjepan s Lukom. More, Martina pod ručnikom. Majka u starom kaputu. Trešnja procvjetala.
Zorica dođe navečer.
Lijepa trešnja.
Stjepan je sadio. Trideset i pet godina.
Ostala je?
Kuća se iznajmljuje, trešnja s njom.
Fali.
Fali sve to. Ali shvatila sam nešto…
Što?
Nedostajati ne znači patiti. To je samo voljeti uspomenu. Velika razlika.
Zorica joj pogleda.
Baš dobro zborite.
Nakon godinu dana ponovno pita Martina.
Sjede u sobi, jedu jabuke iz vrta. Marija ih sama uzgojila, male i krive, ali njene.
Mama, žališ li?
Marija pogleda jabuku.
Ovu sam ja uzgojila.
Znam.
Na tuđoj zemlji, koju mi nitko nije dao, ali zemlja je prihvatila.
Mama, žališ li?
Stavi jabuku na stol.
Sad drukčije razmišljam. Nisam iz kuće otišla. Došla sam k tebi. To je posve drugi osjećaj.
K meni? Pa ja ne živim tu!
K tebi. Da ti mirno spavaš noću. Da Luka može doći kad želi. To mi je bliže nego ona kuća.
Martina je gleda.
Nisam znala da tako razmišljaš.
Ni ja. Došlo mi.
I… Paše li ti to?
Marija opet jabuku. Kriva. Mala. Njena.
Pitaj nešto drugo.
Što?
Jesam li sretna što sam sama odlučila.
Martina sekundu šuti.
Jesi li sretna, mama?
Marija podigne pogled. Polako se nasmiješi.
Da. U to mogu biti sigurna.
Vani šušti jesenski vrt. Mlada stabla, narasla nakon godine dana. Njen kutak iza zgrade, pokriven čekajući proljeće. Felix spava u fotelji. Na polici stoje slike: Stjepan, more, mama, trešnja.
Martina uzme jabuku, vrti je u ruci.
Kriva.
Ali moja.
Da probam?
Uzmi.
Kćer zagrize jabuku, zastane.
Dobra je, mama.
Znam.
