Pazi ovu priču baš ti moram ispričati…
Ranog zimskog predvečerja, dok su još zadnji sunčevi zraci titrali po snijegu, hodala je stazom kvartovske ulice Jadranka Radić, visoka, elegantna žena u kasnim šezdesetima. Lagani mraz stiskao je obraze, a ona je, dotjerana u predivnim kožnim čizmama i novoj bundici od kune, koračala polako, uživajući u friškom zraku. Lice joj je nosilo tragove nekadašnje ljepote, a pogled onaj stari, pomalo uzvišeni Jadranka je uvijek znala koliko vrijedi.
Muža je izgubila prije desetak godina. Dugo joj je bilo teško, jer su proveli krasne godine zajedno, podigli su sina Tomislava, pravog gospodina. On je još davno otišao studirati u Rijeku i tamo ostao. Oženio se, napravio Jadranku dvostrukom bakom, ali djecu vidi rijetko. Tomo ima posla preko glave, ne stiže često do Zagreba.
Bez obzira na sve, Jadranka nije klonula. Naučila je cijeniti male radosti umirovljeničkih dana. Primanja su joj, naravno, bila skromna, ali imala je dvije stančine: živjela je u prostranom dvosobnom u Novom Zagrebu, a manji jednosobni iznajmljivala mladom paru s djetetom. Sad joj je Tomislav za zadnji Božić donio bundu pravu, životinju! Namjerno je nedjeljom prošetala kvartom baš u toj bundi, da si malo digne samopouzdanje zna ona da dobro nosi svoje godine.
Zapravo, nije šetala bez razloga. Imala je plan; bila je to nedjelja kada je dogovorila pokupiti stanarinu od podstanara. U torbi joj je bila čokoladica za malog njihovog, dvogodišnjeg Matu. Kad iznajmljuješ stan, skužila je s vremenom Jadranka, treba biti pametan. Već je bila par puta “popušila” netko joj ostavi račune, netko izroka namještaj… Zato već par godina svaki mjesec sama pogleda kako stoje stvari.
Podstanari su joj miroljubivi, dečko je radnik na gradilištu, a njegova žena Iva Kuščević držala je stan urednim. Djelovala je mlađe nego što je bila; skroz sitna, presvijetle kože i velikih plavih očiju. Da nije znala da ima dvadeset četiri po osobnoj, Jadranka bi se zaklela da joj je devetnaest.
Došla je tako do zgrade, ušla u lift i razmišljala hoće li poslije imati vremena svratiti u ribarnicu na Dolcu po komad brancina ili par dagnji, kad već uzima stanarinu. Ali, ne da u njoj sebičnosti zna ona koliko su joj godine, treba se i počastiti dok može.
Kao i uvijek, zazvonila je na vrata, nije htjela uletavati s ključem. Sporije se otvaralo nego inače. Kad se napokon pojavila Iva, Jadranka se šokirala cura je bila crvena u licu, oči natečene, izmučena do kraja. Povukla se u hodnik, tresle su joj se ruke.
Iva, srce, što ti je? Izgledaš… jadno, ako smijem reći. Sve u redu?
Nije baš prošaptala je Iva, okrenula se i otišla u dnevnu.
Jadranka je ušla za njom. Malo je po stanu bio nered, po podu igračke, a mali Mate je sjedio usred svega, mahao kockicama. Ormari otvoreni, na policama rupe. Iva joj je tutnula sve plaćene režije u ruke, al stanarinu nije mogla dati.
Ne mogu vam platiti ovaj mjesec, stvarno nemam odakle. Sutra s Matom selim kod bake na selo. Samo da se saberem…
Dugo nije bilo suza, ali sada su oči same navirale. Jadranka je odmah shvatila nisu piće ni fešte, isplakala se prije. Uhvatila je Ivu po ruci i sjela s njom na rub kauča.
Ajde, draga, što se dogodilo? Gdje je tvoj Marko? Di ste vas dvoje pogriješili?
Ja sam bolesna, Jadranka. Pola godine sam iscrpljena, stalno umorna… Nikako k doktoru, sve sam s djetetom. Nedavno smo dobili mjesto u vrtiću, pa sam otišla na pretrage… Imam karcinom. Tešku dijagnozu, baš me pogodilo.
Nagnula je glavu, tiho se jecala. Čekala da ju napadne, ali Jadranka ju je samo potapšala.
Marko čim je to čuo, pokupio se van. Viče, da njemu ne treba bolesna žena, da neće on mene gledati kako patim ko što je gledao svoju tetku. Otišao, rekao da će tražit razvod. Nemam love, znaš kako je s porodiljnom naknadom. Sve što sam imala, otišlo na režije… A nemam za vas. Selim čim skupim snage.
Jadranka je već odlučila ribarnica ionako neće nikamo pobjeći. Ispustila je sva planiranja iz glave, ovdje je bila potrebna.
Dosta suza, Iva! Aj sad ovako… Imaš malog klinca, moraš zbog njega izdržat. Što ti treba? Terapiju, bolnicu? Gdje ti je plan?
Morala bih u onkologiju na biopsiju. Ali nemam kome ostaviti Matu, nema me tko zamijenit… Baka mi živi kod Vinkovaca, stara je, neće s njim moći izdržati. U selo idemo, barem nekoliko dana. Nemam druge.
A slušaj sad, to ne dolazi u obzir. Ostavi ti malog kod mene, idi na pretrage. Osamdeset posto sam bila dadilja kad je moj Tomo bio mali, ne boj se, snaći ću se. Stan ti neće nigdje pobjeći, o najmu ne brini, preživjet ću i ja koji mjesec bez toga. Ti budi hrabra, i pokupi sve što možeš iz bolnice!
Iva je jedva mogla povjerovati uvijek joj je Jadranka djelovala kao prava gospođa, malo odmaknuta, rezervirana… A sad je dobila više pomoći nego što bi itko od svoje familije. Zahvalno ju je zagrlila.
Jadranka se vratila kući, svratila je ipak u dućan ovaj put po pile za juhu, mljeveno meso i malo žitarica. Zatreskanjoj je u sedam ujutro pokucala na vrata sa svim potrebnim stvarima. S Matom joj nije bilo teško; dijete je preslatko, veselo i poslušno, ali stalno je zapitkivao za mamu.
Nakon par dana, Iva se vratila čekanje nalaza bilo je užasno napeto. I onda, zove Iva, glas joj drhti, ali sreća sijeva:
Jadranka, prva faza! Samo jedna operacija, možda bude sve u redu!
Jadranki pao kamen sa srca. Znaš ona kad osjetiš da ti se cijeli teret svijeta makne s ramena? Eto, to.
Mjesec dana kasnije, operacija je dogovorena. Jadranka je i dalje čuvala malog, nije imala srca tražiti stanarinu ni ništa, ali Iva je, čim se vratila na posao, počela opet plaćati. Brzo su se nekako zbližile, a Mate je skoro postao unuk.
Godinu i pol kasnije, najbolji restoran na Jarunu pun, žamor, glasna glazba i puno bijelih stolnjaka Iva se udaje. Njezina nova ljubav i sadašnji muž je baš onaj mladi doktor u kojem je sumnjala tada, a koji joj je spasio život.
Jadranka sjedi za počasnim stolom, Iva izgleda kao princeza u bijeloj haljini, s Mateom pored. Svi misle da joj je Jadranka mama, a zapravo, kažu i cure iz kvarta, “postala ti je više od toga…”.
Jadranka krišom na stolu gurne prema sebi tanjur s dimljenom tunom voli ona finu ribu, pa što! Nebi zamijenila sve novce, ni kune ni eure, ni bonove za shopping, za onaj osjećaj kad znaš da si nekome pomogao svemu usprkos.
Kad je Iva ustala s muževog ramena i dignula čašu, svi su ušutjeli.
Hvala Jadranki rekla je grlenim, umirućim glasom, ženi koja mi je bila kao druga mama. Draga moja, bez vas svega ovog ne bi bilo…
Ej, skoro su i meni suze pale, a znaš da nisam baš od mekušaca. Al’ vjeruj, u životu to je to, prijatelju. Ne ostavljaš ljude pa makar bili samo “najmoprimci”. Nismo mi ljudi zato da budemo sami.
