Mala
Nazvao ju je Mala već pri prvome susretu, kad je pao na susjednu stolicu, jednako crvenu, plišanu, izlizanu od gomile lakata, kakva je bila i ispod Nevene.
Minutu je razgledavao dvoranu pa onda pogledao svoje društvo s lijeva.
Što je, mala, dosađuješ se? uzdahnuo je, pokušao je prebaciti nogu preko noge, ali uski prolaz između redova u koncertnoj dvorani nije mu to dopustio, špicasta cipela zapela je za stolac ispred, noga se nezgodno savinula u gležnju, Mišo se nije nimalo ugodno osjetio.
Neva je glumila da ga ne primjećuje i samo se napeto zagledala u pozornicu, iako gore nije bilo ničega zanimljivog. Spojene stolice u jedan red, govornica, ljudi u crnim hlačama i bijelim košuljama koji su šetali s kablovima i podešavali projektor sve kao i inače na takvim konferencijama. I nesnosno zagušljivo.
Nevena se uvijek osjećala neugodno u prostorima punim ljudi, morala je sjediti tako, rame uz rame, bez mogućnosti da izađe van kad poželi.
Mda promrmlja Mišo i počeše bradu. Ništa od ovoga. Vjeruj mi, mala, ništa novo nećemo čuti danas! Stvarno! Sve izvještaje sam već pročitao, takav mi je posao, kužiš. Ma nema ti tu ni trunke pameti.
Neva se okrene prema njemu, pogleda ga strogo.
Uredno obučen, u odijelu, kravata, cipele skroz očišćene. I opet, nešto s njim nije bilo kako treba, kao da je netko uzeo figuru izrezanu iz jednog filma i odjenuo ga u tuđe odijelo. Mangup, brbljavac, zadirkivač, klaun to je bio Mišo. Kosa mu je stršala uvis, a imao je i dva kovrčava zvrka na tjemenu, kao rogovi kod jarca, meki i nježni.
Mihael ne dajući Nevi ni da otvori usta, pruži joj OGROMNU ruku. A, znaš šta, idemo na ručak? Ti si tako majušna, mršava, meni te žao Ajde, baš tako ćemo, idemo van!
Već su prigušili svjetla, na pozornicu su izišli rukovoditelji, zamjenici, zaslužni i vrijedni djelatnici, svi su pljeskali, a Mišo je, ni najmanje sramežljiv, vukao svoju Malu, svakom trenutku nekom stajući na nogu, ispričavajući se i gurajući kravatu natrag pod sako. Ta nikako nije htjela ostati u unutra, kao da pokazuje jezik dosadnim tatama i tetama.
Ma što to radite?! Pustite me, čujete! pokušala se Neva izvući, ali nije uspijevala i veselo je poskakivala za Mišom prema izlazu.
Izišli su u predvorje baš kad je konferansa kulminirala, netko je lupao po mikrofonu, tražio tišinu.
Pustite me! Moram se vratiti, moram zapisivati, imam zadatak! povukla se Neva ljutito, pritisnula notes na prsa, ispala joj olovka, sagnula se da ju podigne, ali Mišo je bio brži.
Ma pusti to pisanje, Mala! Ja ću ti sve izvještaje poslati, pročitat ćeš kad hoćeš. Sad treba jesti! Prvo vode. Blijeda si. I puls ti leti. Vidiš! Točno tako! stisne joj zglob, klikne jezikom. Zrak, hrana i nikakva konferencija!
Stvarno joj nije bilo baš dobro. Srce joj je kucalo toliko brzo da je osjećala puls u sljepoočnici.
Nitko se tako za nju prije nije brinuo, nitko nije pazio na nju. Ona je uvijek skrbila za majku, muža, kćer. To joj je bilo normalno. Teško, naravno, nekad bi voljela biti ona koju netko uzme u naručje, ispuše balone od smijeha, popije vina s lakomislenošću kakvu imaju junakinje u romantičnim filmovima, ali nije bilo prilike za to.
A Mišo joj je tu priliku dao.
Nije ni shvatila kad su već sjedili za stolom u ugodnom restoranu preko ceste. Konobar im je nosio sokove, cijeđene naranču i limun, tako žarko sunčane, kao da je sunce izliveno u čaši, malo dalmatinsko sunce, žuto i puno žara.
Evo. Pij. I vode još, obavezno A što ćemo jesti? pita Mišo.
Možda mu se baš sviđala. Nevenka je bila prilično zgodna, vitka, ni mrva viška. Mogla bi imati puno udvarača, da nije Da nije te vječne sjene umora, tuge i beznađa na licu. Četrdesete joj već kucaju, obitelj, ljubavi nema, sve ju umorilo od čega bi tu cvjetala ko ruža u svibnju?..
A Miši se baš tako i svidjela umorna Mala, koja se zaslužila odmora.
Meni ne treba ništa. Malo ću sjest, povratit ću se pa se vratim natrag u dvoranu! Već mi je puno bolje! prošapće Neva.
Hajde ti kimne Mišo. Ali prvo brancin s povrćem, salatica i Mala, što ćeš piti?
Podigne pogled s jelovnika, lijep, svjež, neukrotiv, miriše na parfem i duhan, ruke čvrste, reče Nevi.
Ona pocrveni, namršti se.
Poludila je, nema druge! Potpuni stranac odvukao ju je u restoran, hrani je, zove je Mala, još joj i šišku popravio s čela, bezobraznik. A ona skroz ukočena, nesposobna misliti.
Tamo gdje ju je Mišo dotaknuo bila je sada vruća točka, a niz leđa su klizili trnci.
Pili su bijelo vino, a Mišo je pričao kako je u mladosti išao raditi na građevinu, poslije je otišao na sjever Hrvatske, godinama se motao po objektima. A dalje…
A dalje, Mala, moj prijatelj Igor i ja otvorili smo svoj biznis. Ma ništa veliko, gradili kuće i vikendice, napravili ekipu, pa eto. Svi hoće živjet lijepo, s toplim zidovima, nitko više na zimu na poljski wc! A mi smo znali kako. Jed, Mala! često je poticao Nevu. A za tebe, Mala! Bože, čim sam te vidio, pomislio sam ovu curu treba nahraniti! Hoćeš još nešto?
Ona odmahne glavom. Osjeća kako pušta: vino, dobra hrana, i prvi put u životu da ju je netko želio nahraniti, baš zato što je djevojčica, umorna i tanka.
Doma nije bilo tako. Nevino djetinjstvo prođe s majkom. Ova je stalno radila, ujutro je više nije bilo, Neva bi sama doručkovala, navečer bi mama kasno dolazila, Neva je čekala, grijala joj večeru, nakon toga prala suđe dok bi mama tuširala i obje bi spavale već duboko u noć.
Za Novu godinu majka Marija bi dolazila netom prije ponoći, radila je u trgovini, zadnji sati pred ponoć znali su donijeti dobru zaradu.
Marija O. dolazila je umorna i blijeda. Neva joj je spremala haljinu, pomagala složiti svečanu frizuru i išle bi među goste.
Gosti bi uvijek bili susjedi, prijateljice, neki dalji rođaci, veseli, već napiti. Svi bi sjedili za stolom, pričali, smijali se, a Neva je pazila da joj mama ne zaspi nakon prve čaše.
Mama bi pila samo rakiju, šampanjac joj je bio glupost, ali rakijica domaća, to je nešto drugo!
Problem je bio što je tijelo bilo na izdisaju pa bi nakon prve čaše jednostavno zaspala za stolom. Neva bi ju gurkala laktom, ova bi se trgnula, sekundu prisjećala gdje je, zašto je tolika gužva, a zatim bi tražila još čašu, govorila zdravicu, cerekala se, ali nekako gorko i očajno. Pa kako da Neva bude slaba cura?! Nema šanse!..
Neva se rano udala. Ante je bio deset godina stariji, ozbiljan, školovan, ali hladan, šutljiv, kao da ju je samo umetnuo u svoj život kao ispravni kotačić, simpatičnu i dobru domaćicu, a ništa više nije nudio.
A Nevi je to valjda bilo i dovoljno. Romantika, strasti, drhtaji to je prošlo s godinama, tijelo voli to sve, ali onda otupiš. Glavno je što živiš sa svojom obitelji, imaš dom, više nemaš umornu majku pod nogama, nemaš njezine natečene noge s venama, niti sobu sa starim tapetama i pogled na parkiralište i kontejnere. Sada je njihova, zapravo Antina, kuća, kuhinja, kupaonica, balkon, dvije sobe, velika polica s knjigama i muž. Svi su joj zavidjeli! Malo tko se tako dobro snašao, i još svekrva živi posebno raj!
I cijeli život, od rođenja do susreta s Mišom, Neva je bila Nevka, ili punim imenom Nevena Ivanković.
Ante, mama i prijateljice svi su je zvali Nevkom.
A sad odjednom Mala. I vino, i predjela… I nekome je stalo o čemu Mala sanja, što želi.
Antu to nije zanimalo. Naravno, oko kućnih poslova, odlučivanja o većim kupnjama, godišnjem odmoru, dogovarao se s njom, ali to je više ličilo na obavijest, jer njezin odgovor gubio bi se u propuhu između dvorišnih vrata.
Ante je volio puno svježeg zraka, prozore nije dao zatvarati, nije važno je li kome hladno ili ne.
A Mišo je odmah kad su ušli u restoran rekao da ih smjeste u najugodniji kut bez propuha.
Brinuo se nad njom…
Ponešto bi je pitao, ona tiho odgovarala. Da, udata je. Da, ima i kćer. Kako se zove? Tamara. Tami se upisala na Filozofski, strani jezici, našla joj odličnu instruktoricu i sad uskoro ide na praksu u inozemstvo.
Tamaru oni s Antom nisu čekali ni priželjkivali. Ona je bila zadatak. Anti je, tvrdila je njegova majka, bilo krajnje vrijeme biti otac. A Neva mlada, treba biti lako. Ali nije išlo. Išli su liječnicima, radili na tome.
Konačno, Neva sazna da je trudna. Ante cijelu trudnoću drži distancu, nije htio ni pipnuti trbuh, nije pričao s bebom. Njemu je to bilo strano, čak i odbojno.
Kad se rodi, onda ću odgajati. Nevka, kad ti je giniki? odbio bi je čim bi spomenula bliskost. Mogu te voziti do ambulante!
Vozio ju je, i s rodilišta je pokupio po redu, s gostima i balonima, s riječima Hvala za kćer. Pazio je na kilažu, na mlijeko, kupovao najbolju hranu, noću jušio bebu, nosio je na sistematske. Kad je prvi put patronažna došla, Ante je nadzirao je li ruke oprala, gledao kutu poprijeko, grijao stetoskop na dah.
Umorna si? upitala bi je suosjećajno prijateljica Goga, gledajući podočnjake. Dijete nije cvijet, to je teška roba! Ante pomaže?
Neva bi slegnula ramenima. Čini se da da. Ali uvijek premalo…
Biti žrtva čak je znalo biti ugodno. Uvijek umorna, Neva je znala da je žale, a muža ogovaraju, jer ne pazi svoju Nevunčicu.
A ovaj Mišo on je pazi, nudi joj delicije, Neva zbunjeno odbija, ali srce drhti.
Ma daj, mala! namršti se Mihael dobrodušno. Jedi, nećeš ti meni odavde gladna!
Neva bi prignula glavu i jela, gledajući u spasitelja.
Ispratio ju je do tramvaja, dalje nije htjela, imala je posla.
Kasnije joj na e-mail stignu svi sažeci s predavanja.
Za Malu od Mihaela! pisalo je na kraju.
Brzo bi ugasila laptop, ali Tami je ipak nešto ulovila očima, nasmijala se.
Kakva glupa nadimka! uzrujano bi se bunila Neva. Službeni materijali, a pišu gluposti!
Tami je već imala slušalice i nije čula.
Nevka, Tami, ja sam doma! Hajmo na večeru! prolomilo se iz hodnika.
Ante, izmožden zagušljivim tramvajem i krcatim autobusom, u ulazu je skinuo košulju, još prije hlače, navukao stare ljetne kratke hlače s crtanim palmama, širom otvorio balkon.
Osjećao se na znoj, kiselo, kao jučerašnje pivo.
Neću se svaki dan prati, Neva! Pusti to! Od tuša mi koža svrbi! Sutra ću, ajde, odmahivao se tihoj ženi. Gotovo! Gladan sam!
Jeli bi šutke. Neva je mislila o Miši, njegovim čistim rukama galantnost…
Zvao ju je na posao već sutradan.
Bok, Mala! Kako si? Nedostaješ mi. Jesi jela? začula je njegov glas, zbunila se, pogledala oko sebe, da ne čuju kolege. Zvučnik joj se činio užasno glasan.
Ne Nisam stigla. Puno posla, promuca Neva. Mala. Ona je nečija Mala, slabašna i potrebita Trnci niz kralježnicu.
Pusti sve, siđi dolje. Ja sam u vašem bifeu, nije nešto, ali treba jesti. Ajde, čekam!
Neva je izgovorila nešto besmisleno, ispričala se, otišla dizalom, mlatila na koju tipku. Obrazi su joj gorjeli. Svi će skužiti da Nevena Ivanković ide na sastanak s ljubavnikom.
Tako ga je počela i zvati u sebi ljubavnik. Uzbudljivo, smjelo.
Danas je Mišo bio u majici i trapericama, opet malo raščupan i svjež.
Pili su kavu, Neva je pričala nešto iz djetinjstva, Mišo slušao.
Mala, prekrasna si, znaš li to? niotkuda je rekao. Idemo ti kupit nešto! Haljinu. Poznajem curu po dućanima, složit će nešto! Hoću te vidjeti u haljini.
I vidio ju je. Ne odmah. Navečer, kad je odveo Nevu u Importanne, sjeo na taburec, a trgovkinje su je obletavale.
Bože, kako je gledao! Požudno, gladno Ante nije nikad.
Nikad nisam ovakvo nešto doživjela! šaptala je Neva kasnije Gogi, najboljoj i najvjernijoj. Samo u filmu. Nisam vjerovala da mene itko može tako gledat Prvi put sam se osjećala kao žena. Strašno, ali uživala sam.
A Ante? logično upita Goga, nakon uzdaha i detalja.
Ništa. Ne smije saznati. Ja ni sama ne znam što zapravo hoću! odmahnula bi Neva. Nemoj mu reć, čuješ? I haljinu uzmi k sebi. U vreći. Kak ću objasnit? Preskupo! Bože, što će sad bit?!
Goga bi spremila vrećicu, slegnula ramenima. Što bude, bit će.
Ne znam, Nevka… Mutiš nešto. Ante je muškarac starog kova, ali sjeti se kad vam je išao kod Štefinih po pravo, svježe mlijeko onomad. Radi, uvijek sve napravi. Drugi bi sjedio pred televizorom s pivom, a tvoj je školovan, cijenjen. Trebalo vam auto kupio. Trebalo popravke napravio. Na more svake godine vodi. Čist je, pošten. A ovaj Mišo? Tko je, odakle novci?
Ne znam, nisam pitala. Kakve veze ima?! Goga, Ante je strašan, ti s njim nisi nikad živjela! Smučilo mi se sve, jasno? Zavidiš mi!
Goga slegne ramenima. Možda i zavidi Nevi. Ali ne zbog Miše, nego muža…
Neva je počela kasnije dolaziti kući, nešto brzo spremila, sama nije jela, tek miješala ohlađeni čaj zamišljeno.
Mama, opet molim te nareži kruh! dozivala bi Tami, ustala sama, tražila kruh. Nema više kruha! ljutita Tami bi promrmljala.
Neva bi kimnula, namrštila se, otišla u svoju sobu. Maštati.
Ante i Tami gledali bi je upitno.
Neva je mogla maštati dugo, znojnih dlanova, drhteći.
Mišo je bio nježan, znao se ljubiti, smijao se Nevinoj nespretnosti, štitio je, zvao je Mala, hranio, kupovao poklone koje je skrivala kod Goge, povremeno joj uplatio novac, znao slati noćne poruke. Neva bi izletjela iz spavaće, zatvorila se u kupaonicu, čitala, brisala, čekala. Onda bi ugasila mobitel, umila se hladnom vodom i legla.
Ante bi se okrenuo, zagrlio je teškom rukom, podrignuo, nešto promrmljao. Neva se sledila. Da Šteta što postoji u njezinom životu Ante… Šteta što toliko godina nije znala što znači biti Mala, slatka, strastvena i lijepa. Toliko godina bačenih niz vodu…
Ali sada je tu Mišo i on je Nevino malo sunce.
Nalazili bi se u Mišinom stanu, velikom, svijetlom, prozori do poda, bez zavjesa, a vani Zagreb pršti svjetlima. Glava joj je bila vrtoglavica od šampanjca i Mišinog parfema. Plahta je bila čista, svilena…
Svijet bi se raspršio u stotinu iskri, buknuo vatrometom negdje visoko i rasuo dijamantima po plahte. Magija…
Doma je bilo sve neugodno i tjeskobno. Nevi se činilo da svi znaju za nju i Mišu, Tami baca sumnjive poglede, Ante je promatra strogo.
Neva je izmišljala razloge za ostati dulje vani, vraćala se kad svi već spavaju. Onda bi mogla sama dugo sjediti u kuhinji, piti kavu, otopljenu i gorku, maštati…
… Nevka! Gdje si ti? Kupio sam kupus, trebalo bi ga narezati, dogovarali smo se! čula je glas muža, prestravljeno pogledala prema Miši, koji je uz rub bazena plivao kao riba. Hladan zrak šibao je nad otvorenim bazenom. Nikad nije bila na Mladosti, a danas je Mišo doveo, rekao joj da pliva, a onda su gledali kako para izlazi iz vode u večernji zrak. Malo ljudi milina! Ako se popneš na toranj, vide se lampice Zrinjevca. Ali Nevu nije briga, gleda svog frajera. Našla ga je napokon. Napokon ljubav. Bože…
Kupus? šaptala je zbunjeno i zamotala se u ručnik. Pusti to. Doći ću kasno. Mi… Mi smo s Gogom na bazenu. Rekli su mi da leđa moram ojačati. Kupile smo pretplatu. Sutra ćemo rezati kupus. Sad moram, zove me Goga. Bok!
Brzo je prekinula, progutala knedlu. Morat će upozoriti Gogu, možda Ante ide zvati nju!
Čekala dok joj Goga ne javi, pak šaputala u slušalicu o bazenu, drhtala, a onda je shvatila.
Neva, ostavila sam vam kim. Vi radite kupus s kimom, zar ne? Bila sam na Dolcu, pa sam uzela, donijela usput. Ante već stavio vodu za čaj, rekla je nezainteresirano Goga. Kim vama sam donijela…
Neva grize usnicu, traži Mišu pogledom. On se već, igrajući bicepsima, penje na toranj, sprema na skok. Dolje već vrište neke mlade cure.
Ajde, male! Tri, dva, jedan! zaori nad bazenom, Mišo skoči elegantno, izroni, maše Nevi. Neva, dođi! Večer tek počinje!
Cure su je mjerile. Neva iznenada pomisli da je opet ružna, obična, s trbušćićem i opuštenim bedrima. Pliva kao žaba, očajno. Lice joj se opet izobličilo tugom.
Nove Mišine male krenule su igrati vaterpolo, podvaljujući, smijući se njegovom manguparluku.
Smijao se, nije ga ni zabrinulo kad Neva nestane. Zna on obitelj, posao, kupus… Neka ide!
… U hodniku je bilo mračno, u sobi isto. Svjetlo je gorilo samo u kuhinji.
Ante pred nju stavi tavu s jajima.
Gladna si valjda nakon bazena? Jedi. Hoćeš kobasice? i naspe joj veliku šalicu čaja.
Neva samo odmahne glavom, ne gleda ga, mrsi vilicom po jajima.
Zna ili ne zna? I što sad? Zašto je toliko miran?!
Neva… nakon duga tišinu reče Ante. Goga ti je donijela neke stvari. Pokušala je tu nešto pomagati, ali sam je izbacil. Zašto se petlja?! Tvoja je kuhinja, a ne njezina. Evo ti stvari… pokaže ispod stola. Kažu tvoje. Je li? Zbunila se valjda?
Neva podigne rub stolnjaka, pogleda vreće, slegne ramenima.
I ja kažem, glupost! obraduje se Ante. Natoči i meni čaja. Suho mi. Ne, daj rakiju. Hoću rakiju, zatraži on.
Neva skoči, krene po bocu i zastane.
Mala, čuje mužev glas, okrene se naglo, pogleda ga u oči. Kažem, mala je na stolu, očisti. Tamara stalno mrvi kad reže kruh. Uzmi krpu pa pobriši, završi mirno, pogleda je mrko, pa okrene…
Rakiju su pili zajedno. Šutjeli su, gledati se nisu smjeli.
Na kraju je Ante otišao spavati.
… Gogo, znaš, otišao je! Obukao se, ostavio ključ na komodi. Goga! Neva plače u slušalicu, gleda se u zrcalo. Lice joj je iskrivljeno, nikakva više Mala koja prije tri sata još plivala s Mišom. Kosa joj miriše na klor, leđa bole. Gogo! Kako je mogao? Pravi muškarci to ne rade! Ostavio nas je, mene i Tami, baš tako!
Neva iznenada osjeti bijes, stisne šaku, udari po stolu.
Baš kao pravi muškarac, Neva. Drugi bi udario, ne bi prezal. Ante je samo otišao. Iz svoje kuće. A ti pričaš Znaš, nikad mi nije bilo potpuno jasno zašto vi ne živite dobro skupa, novca imate, Tami pametna, Ante ne pije, spretan je. Šutljiv, ali bolje nego da je brbljav i dovodi društvo. A ti bi još da ti se pazi, da te maze A ni sama nisi Antu pohvalila, ni riječ lijepu rekla. Muškarci su kao djeca pohvali, pa će ti učiniti deset puta više! Ne, Neva, tu ti više nisam podrška. Laku noć.
Neva zbunjeno spusti mobitel, pogne se, šapće plačući…
Tami je završila semestar i otišla kod prijatelja na vikendicu. S majkom nije govorila, ostavila je cedulju da je ne uznemirava.
… Mišo se pojavi za tjedan dana, čeka Nevu pred zgradom, iskoči iz mraka.
Bok, mala! zacvili on, gura crveno lice u krzneni ovratnik. Fališ mi!
Neva ga je zvala par puta, htjela se isplakati, ali nije se javljao a sad dolazi osobno…
Mišo kaže bezvoljno. Što radiš tu?
Traži mu auta okolo.
K tebi sam došao. Vrijeme je da platimo dugove, mala! zagrli je Mišo.
Kakve dugove? Jesi normalan?
Neva uplašeno pokušava izvući lakat, ali Mišo stisne jaču ruku.
Jesam te hranio? Jesam. Mazio? Da! zasikće joj u uho. Sad mi treba pomoć, ženo. Daj mi novac, mačkice! U problemima sam, a ti imaš mamin stan, dobit ćemo pet miliona kuna! Ajmo ga prodati, i ovaj, gdje si sad. Hajde unutra, dogovorit ćemo
Mala zavrišiti, otima se, ali je Mišo drži, vodi prema ulazu, moli Boga da se netko pojavi, ali dvorište pusto.
Otvaraj, Mala, smrznut ću se! gurne je prema vratima.
Neva zaplače, skuplja se, ali onda Mišo iznenada padne netko ga udari. Nad njim Ante, bez kape, raščupan, bijesan. Tresao se od bijesa.
Gubi se! Zgubi mi se od Neve! Čuješ?! zaurla Ante, skoči na njega, ali Neva ga odvuče.
Mišo, kad skuži tko je, ljigavo se nasmije, kao rogovi rastu, no zašuti nakon šake u čeljust.
Marš! Da te više ne vidim! viknu Ante, pokupi mu kapu, očisti nos, okrene se ženi. Idemo doma. Zima je!
O čemu su pričali te noći znaju samo mjesec kroz prozor i vjetar što udara o okno. Na stolu dvije nepopijene šalice čaja, stari sat otkucava. Potom svijet utone u mrak, s te dvoje muž i žena, odluče, nekako, živjeti dalje…
Nitko Nevu više nikada nije nazvao Mala. Da je i nazvao, ona bi samo zadrhtala i okrenula se.
Mišo se više nije javljao. Nije mu uspjelo, muž je bio tvrd orah.
Jednom ga je Neva čula u tramvaju pričala je o maminu stanu, ni sama ne zna što će s njim, kako je umorna, sama, tužna. Mišo je shvatio mogao je sve riješiti, stvoriti im dom, ali uranio, stisnule ga okolnosti, Igor je tražio dug… Morao je sve tražiti odjednom. Nije išlo. Nema veze! Naći će on druge male, tužne i gladne. A onda će uzeti što treba.
Dotad, mora iseliti iz stana s pogledom na grad i svilom na plahte. Ma ništa. Mišo će se snaći. Ako Igor ne odluči drugačijeAli noći više nisu bile iste. Neva je dugo slušala tišinu, otkrivala vlastite granice, suzama prala ostatke prošlih čežnji. Ante, smiren nakon oluje, počeo je ustajati ranije, puštao vodu za čaj i ogrtao stari kućni ogrtač preko njezinih ramena kad bi je našao kako sjedi za kuhinjskim stolom. Nisu pričali o onome što je prošlo kroz njihovu kuću; možda nisu mogli, možda nisu ni znali kako.
Tami se vratila, malo odraslija, malo zatvorenija, ali s nekom novom, tihom toplinom. Jednog popodneva, dok su zajedno rezale kolače, pogledi su im se sreli. Prvi put nakon dugo vremena, Neva je osjetila ruku na ruci, nježno, kao znak pomirenja.
Život nije naglo postao sretan niti bolji, niti lakši. Samo mirniji. Neva je sada znala razliku između snova i stvarnosti, između gladi koja se utaži i one koja zauvijek ostaje s tobom.
I dok je vani proljeće rascvjetavalo kestenove ispod njihovog balkona, Neva je prstima prelazila preko starih recepata, preko bilješki što ih je zapisivala još iz djetinjstva. Započela je kuhati stvari koje je sama voljela: guste juhe, razne pite, slatka peciva s cimetom za Tami.
Kad bi Ante kasno navečer zatvorio vrata i sjeo do nje, ništa nisu govorili, ali je Neva znala nije više Mala. Nije više ni Nevka. Bila je Nevena, cijelo svoje ime, možda po prvi put u životu.
Zatvorila bi prozor, ugasila svjetlo, oprala ruke i sjela do njih do onog malog što je ostalo, i tek takvog kakvo jest, pripadalo joj je u potpunosti.
A kad joj je, nenadano, na mobitel stigla poruka bez potpisa Hej, Mala, gladna?, samo se nasmijala i obrisala je, kao da nikada nije ni stigla.
Jer njena glad, napokon, nije više bila tuđa priča.
