Dnevnik, 3. veljače
Moj je sin doveo kući svoju zaručnicu. Kad sam ugledala njezino lice i čula njezino ime, odmah sam osjetila kako mi tlo nestaje pod nogama. Znala sam je. O, kako dobro sam je znala. Nikada nisam mislila da ću uopće biti sposobna na tako nešto
Samo tri mjeseca bilo mi je dovoljno da primijetim kako se moj sin promijenio. Sve češće bi izlazio iz stana, kasnio, često bi mu se lice osmjehivalo nekoj nevidljivoj misli. A onda, jedne večeri za večerom, stidljivo je nakašljao i rekao da ima djevojku. Vilica mi je zamalo ispala iz ruke. Nikad prije nismo čuli za nju. Niti ime, niti gdje je upoznao, niti sliku. Potpuna nepoznanica.
Upoznali smo se u kafiću pokraj fakulteta, rekao je. Zove se Klara.
Ime kao šapat, ali izgovarao ga je s nekom tihom ponosom. Prema sinovim riječima, Klara je bila toliko povučena da se bojala obiteljskih okupljanja; to me začudilo, ali nisam željela pitati previše. Djeca odrastaju. No, nakon tri mjeseca, donio je vijest zbog koje su mi dlanovi postali mokri: zaprosio ju je.
Insistirali smo, ja i suprug: neka dođe kod nas. Moramo upoznati buduću snahu. Cijeli dan sam kuhala, raspoređivala salvete, suprug birao najbolji pršut iz dućana. Htjeli smo je dočekati dostojanstveno, premda me tresla neka neopisiva tjeskoba.
Kada su se vrata otvorila i par ušao, kao da se prostor blago iskrivio. Sin je blistao poput djeteta na rođendanu, a ona Klara Na trenutak sam zaboravila disati. U njezinom licu bilo je nešto bolno poznato, poput stare melodije koju ste nekad davno naučili, pa je opet čujete. Kad se predstavila, sve mi je kliknulo, kao da je netko upalio svjetlo u mračnoj sobi.
Klara, ajd sa mnom u podrum odabrati vina za večeru, rekla sam joj mirno, možda i previše mirno.
Pošla sam prva, ali joj pokazala da siđe ispred mene. Podrum nas je dočekao hladan, sa slabim mirisom bačvi. Čim je zakoračila, brzo sam zaključala vrata. S druge strane začuo se tihi glas.
Vratila sam se gore, pogledala supruga i sina, a lica su im bila bijela poput kreča.
Sada zovemo policiju, šapnula sam. Imam što za reći.
Prije deset godina nestala je djevojka kći naših susjeda. Zvala se Klara. Bila je lijepa, tiha, krupnih očiju. Dolazila je k nama, pomagala mi u vrtu, smijala se s mojim sinom Mislila sam, život je pred njom. Ali onda nestala. Njezine stvari našli su blizu rijeke, policija je pričala o nesretnoj slučajnosti. Nikad nisu našli tijelo. Toga dana kad je nestala, dozvolila sam joj da s našeg telefona u podrumu pozove taksi. Bila je to posljednja prilika da je netko vidi.
Godinama sam se pitala što je istina. I sad ispred mene stoji njezina kopija. Isti izgled. Iste oči.
Mama, ovo je ludost! Vikao je sin. Ona nema pojma o čemu pričaš!
Ali ono osjećanje u dubini nikad nije griješilo.
Pozvali smo policiju.
Dok smo čekali, Klara je šutjela u podrumu. Nije bilo vikanja, ni lupanja po vratima. Tišina ona koja ledi krv.
Kada su stigli policajci, zamolili su je da izađe. Očekivala sam uzrujanost, ali Klara je izišla mirno, kao da je znala što slijedi.
Izgledate kao nestala djevojka od prije deset godina, rekao je policajac.
Klara se samo hladno nasmiješila.
Znam, odgovorila je.
Ispitivanje je trajalo dva sata. Poslali su nas kući čekati. No, već za sat vremena policija se vratila još blijedija.
Nestala je, rekao je policajac. Nestala je iz sobe. Na kamerama ništa. Unutra je ušla, a nitko nije vidio kako izlazi. Kao da se rasplinula.
Osjetila sam kako mi se okreće svijet.
Sljedećih dana nastao je haos. Sin nas je izbjegavao, zalupio bi vratima, za sve me krivio. On ju je stvarno volio. I vidjela sam: u njegovim očima ima više tuge nego ljutnje.
Treće noći nestao je i on.
Pretražili smo stan, dvorište, ulicu ništa. Tad je suprug otišao u podrum pa me pozvao drhtavim glasom.
Tamo, na stolu kod vina, ležala je poruka. Uredan, sitan rukopis.
“Ne tražite nas. Vratit ću se kada budem mogla. Klara.”
Uz poruku stara fotografija: ja, moj sin, i uz nas jedna druga djevojčica, prava Klara. Gledala je u nas s tog papira kao netko tko gledao dom. Obitelj.
Shvatila sam: netko je cijelo vrijeme skrivao tu sliku ovdje. Ali tko ju je sada izvukao?
Prošao je tjedan. Zvonjava na vratima jedno jutro. Sin je stajao, stariji u licu upalih obraza, tamnih očiju.
Ona nije čovjek, mama, prošaptao je.
Sve u meni se rasteglo kao struna.
Ispričao je:
Nakon nestanka prije deset godina, pronašli su Klarino tijelo. Ali ona je bila živa. No tijelo joj nije više funkcioniralo kako treba. Neki znanstvenici iz privatnog, tajnog projekta pokušali su je spasiti. Nije to bila reanimacija, niti medicina: nešto drugo. Sačuvali su njezinu svijest u umjetnom tijelu. Sjećanja su joj bila razlomljena, stalno su se gubila i vraćala.
Kad te ponovno vidjela, sjetila se svega, rekao je sin. Previše toga.
Klara je došla isključivo radi toga. Da završi ono što je ostalo nedovršeno. Da se prisjeti posljednjega, što joj uvijek iznova nestajalo iz sjećanja. Naš podrum. Zadnji poziv. Riječi koje sam joj rekla prije nego što je otišla do rijeke.
Osjetila sam kako mi se uz leđa penje hladan znoj.
Čega se sjetila? šapnula sam.
Sin je pružio novu poruku.
“Tog si mi dana rekla: idi kući sama, važno mi je nešto obaviti. Ja sam ti povjerovala. Ostalo je samo voda.”
Prekrila sam usta rukom. Sjećala sam se. Tada sam bila sigurna da je njezin otac čeka u autu.
Bila je to greška. Katastrofa, koja ju je koštala života.
Oprostila ti je, rekao je nježno sin. Ali sebi nije mogla. Zato se i vratila.
A gdje je sada? pitao je suprug.
Sin je samo odmahnuo glavom.
Otišla je rijeci. Tamo gdje je sve počelo. Zauvijek.
Te smo večeri nas troje stajali kraj Save. Voda je žuborila, mirna, neprozirna. Vjetar je bio hladan. Stisnula sam dlan na sinovo rame.
Tada smo je ugledali siluetu u daljini, na mostu. Stajala je, nepomična kao kip. Pogledala nas je, položila ruku na prsa znak zahvale.
I nestala. Kao lik u vodi kojeg izbriše val.
Sin je dugo šutio, prije nego je tiho rekao:
Bila je napola od stroja, ali srce joj bilo je pravo.
Ja sam kimnula. Jer sada sam shvatila: nisam griješila pred policijom, niti suprugom, nego pred uspomenom. I Klara se nije vratila zbog osvete već da zatvori ono što je ostalo otvoreno.
Podrum je od tada prazan. Ali ponekad, kad prolazim pokraj, začujem tanak, jedva čujan zveket stakla kao tihi šapat:
“Sve pamtim. I opraštam.”
I to je najstrašnije, ali ujedno i najtoplije što čovjek može čuti.
