Ljubav je jača od nas
Oprostite Možda bi vam bilo dosta s pićem?
Molim? zbunio se Mihael i podigao pogled na djevojku što je stajala ispred njega.
Kažem, možda bi vam sad već bilo dosta. Ionako vjerojatno neće pomoći vašim brigama.
A kako znate da imam problema? Nisam vam ništa rekao.
Ne trebate ništa reći nasmiješila se djevojka. Sve vam piše na licu. Znate što? Umjesto još jedne rakije, da vam skuham kavu? Pa možemo i malo popričati.
Mihael ju je promatrao, pokušavajući shvatiti što zapravo želi i samo mahnuo rukom. Neka, neka radi što hoće. Ionako gore od ovog ne može biti.
*****
Mihael je izišao iz zgrade i tražio Šteficu Ivančić.
Kad ju je spazio kraj nastambe sa psima, htio ju je dovikati, ali mu, u posljednji trenutak, sine da je bolje jednostavno prići.
Stavi svoju torbu s alatom na zemlju pa se samouvjereno uputi prema njoj.
Štefica, imate minutu? obrati se voditeljici azila.
A, vi ste Mihael brzo se okrenula. Jeste li gotovi?
Skoro. Mislio sam danas sve dovršiti, ali malo sam se zafrknuo. Morat ću i sutra svratiti. Dolazim ujutro, do podne sam gotov, pa ćemo onda sve riješiti i što se novca tiče, dogovor vrijedi.
U redu! Ujutro sam tu, a do podne ne idem nikamo, zadovoljno se nasmiješila. A koliko sam vam dužna na kraju?
Kako smo se dogovorili odgovori Mihael. Moja greška što nisam stigao.
Idem vas ispratiti?
Mogao bih i sam, ali ako inzistirate neću odbiti. Čekajte da uzmem torbu.
Brzo je potrčao po torbu pa se vratio, i zajedno su krenuli prema velikim limenim vratima.
Mihael je po struci bio električar, već treći dan radio je u azilu za životinje mijenjao je staru struju i ugrađivao utičnice u uredima.
Posao je bio lagan, mislio je da će za tri dana završiti, ali, eto, malo mu je falilo.
A sutra mu je bio posebice važan dan.
Bio je 14. veljače Valentinovo i planirao je zaprositi svoju djevojku, Ljubicu.
Nije se radilo samo o večeri uz svijeće koju će, naravno, sam pripremiti, već…
imao je spreman i prsten. Nadala se da će Ljubica reći: Da.
Nije mogao pronaći razloga za brigu, ali svejedno osjećao je nelagodu.
Valjda je to tako kad prvi put tražiš nečiju ruku. Sve mu je misli zaokupljalo Valentinovo: što skuhati, kako pitati, kada najbolje…
Mihael i Ljubica upoznali su se prije godinu dana. Prvo su se viđali nakon posla: ponekad u kafiću, ponekad su šetali zagrebačkim parkom, pa kino.
Poslije ga je Ljubica sama pozvala da žive zajedno. Bio je došljak, iz malog mjesta u Slavoniji, pa je podstanario garsonijeru na rubu Zagreba.
I Ljubica je bila iz unutrašnjosti, ali je unajmljivala dvosobni stan bliže Trgu bana Jelačića. Tako mu je ponudila preseljenje.
Pristajem! odgovorio je bez razmišljanja i već drugi dan selio stvari.
I krenuli su njih dvoje živjeti zajedno. Sve mu je pristajalo: bila je vesela, zgodna, noge dugačke, smeđe kovrče.
Nije bila vrhunska kuharica ali znao je kuhati i sam.
I to ne samo jaja ili hrenovke: znao je i juhu zakuhati, i gulaš, i rolade ispeći za vikend. Majka ga je svemu naučila još kao dječaka i sada mu je to dobro došlo.
Ljubica se ponosila svojim Mihaelom i često ga je hvalila pred prijateljicama.
Ponekad bi ih dovela kući da same probaju njegovo kuhanje.
Ajme, Ljubice, zavidim ti! uzdisala je Ivana, njena prijateljica. Mihael ti zlata vrijedi. Njegove ruke zbilja rade. Moj Ante jedva da zna vodu zakuhati, a tvoj je pravi muškarac. A zašto još niste u braku?
Pa neka me on zaprosi odgovorila bi Ljubica iznenađeno.
Svojoj mami, Ruži, Mihael još nije upoznao Ljubicu.
Nije bilo prilike, ali puno joj je pričao telefonom o Ljubici.
Njegova mama već je nestrpljivo čekala susret s mogućom snahom.
A taj susret je uskoro kad Mihael zaprosi svoju Ljubicu, krenut će zajedno kod mame.
Samo da večeras Ljubica kaže odlučno: Da!, i bit će najsretniji čovjek na svijetu.
A danas…
…danas je Mihael gotovo dovršio radove i ide s gospođom Šteficom prema izlazu. Htio je proći običnim putem, ali ga je ona neobavezno povela drugom stazom.
Htjedne joj pokazati par prekidača koji ne rade kako treba i pita koliko bi popravak koštao.
Možda bolje nove staviti? upita oprezno.
Mihael ih pogleda, već napola vise iz zida, počeše se po glavi i odgovori:
Bolje zamijeniti. Imam i viška par komada, mogu ih staviti besplatno. Sutra, naravno.
Stvarno, pa hvala vam, nasmijala se Štefica. Joj, stalno o novcu brinem, sve ode na hranu i veterinara…
Ma ništa ne brinite, ništa ne naplaćujem. Sutra to rješavamo. A sada idem kući, već je kasno.
Naravno, naravno, odmahne zadovoljno.
Kad se sagne po torbu, primijeti da iz jednog kaveza ispruženim šapicama prema njemu poseže neka mačka.
No ne bilo kakva mačka, nego izuzetno lijepa. Samo… nije imala oči.
To ga probode ravno u srce.
To je Ljilja… uzdahne Štefica, primijetivši što ga je privuklo.
A što joj je bilo s očima? upita Mihael i čučne, provuče prst kroz rešetke i dotakne mačku.
Tada je osjetio čudan osjećaj, kao lagani strujni udar ne jak, ali stvarno ga je pogodilo. U oči, odnosno mjesto gdje su nekada bile, nije gledao.
Čekao je odgovor azilantice.
Znate i sami reče tiho. Ostala je bez očiju od teške upale. Preživjela je, ali više ne vidi.
Htio je nešto reći, ali mu se misli zamrsile.
Do danas nitko joj nije bio zanimljiv nastavi Štefica. Poslije svega nije bila otvorena za ljude. Ali vas je odmah osjetila. Valjda joj se sviđate.
Kako? Pa ona ne vidi! iskreno je začuđen.
Da, ali osjeća. Posebna je ta Ljilja. Mada izgubljen slučaj.
Zašto?
Zato što ju više nitko neće uzeti. Jednom su je već udomili, ali su je eventualno vratili, tada je još vidjela. Kasnije je novakinja pronašla na cesti, vratila je u azil i tek smo tad vidjeli da je to naša Ljilja. Kad sam nazvala bivšu vlasnicu, rekla mi je hladno da je bolesna, pa šta će joj. Kući se takve više ne vraćaju. Kad nam se netko iz azila vrati, to je najčešće zauvijek. A tko bi htio slijepu mačku?
Kući je Mihael išao sav zamišljen.
Ljilja mu se neobično svidjela, ali osjećao je golemu tugu zbog njezine sudbine.
Cijelim putem mislio je o njoj. Čak i doma, dok je spremao večeru, bio je zamišljen.
Miha, je l si dobro? priupita Ljubica, vidjevši ga odsutnog.
Ma samo razmišljam o poslu. Moram opet sutra u azil, nisam sve stigao završiti. Do podne će biti gotovo.
Koji su planovi za navečer?
Imam iznenađenje. I volio bih da ostanemo doma
Doma?! Mislila sam da ćeš me u restoran izvesti. Zaboravio si koji je dan sutra?
Nisam. Ali iznenađenje neće proći u restoranu.
Vidjet ćemo kratko reče Ljubica i zauzme mjesto za stolom.
Bit će ti bolje nego u restoranu, vjeruj mi uvjeravao ju je Mihael.
Večerali su, Mihael je oprao suđe. I te noći opet je mislio na Ljilju. Već mu je prirasla srcu. Ispruži šape prema njemu, prede tiho
Zaspao je s njezinim likom u mislima, iako mu je uz bok ležala zaručnica.
*****
Sutradan, dovršio je Mihael posao u azilu, ugradio nove prekidače, dogovorio isplatu, i prije nego što je otišao svratio je još do Ljiljinog kaveza. Čim se približio, ona je odmah prepoznala njegovo prisustvo, veselom mjaukanjem, i ponovno pružila šapice.
Kako znaš da sam ja? nasmiješio se Mihael, pružajući joj prst kroz rešetke. Opet ga presiječe onaj topli osjećaj.
Maznuo je Ljilju po krznu, pričao joj i nije ni primijetio kako su prošli sat i pol.
Mihael?! začu se iznenađen glas Štefice. Još ste tu?
Naglo se prenuo, osmjehne se krivo.
Malo sam se zadržao kod Ljilje Ne mogu vjerovati koliko je dobra i draga. Ne razumijem zašto je ljudi ne žele, ni kako joj to mogu napraviti.
Ljudi žele savršene kućne ljubimce. A Ljilja nije savršena, zato baš nema šanse. Tako će ostati u azilu dok ne ostari Nažalost.
Možda nije savršena. Ali je posebna.
Slažem se. Samo osim vas to nitko ne vidi. I Ljilja druge ljude ne primjećuje. Vas očito osjeti posebno.
Mihael se zamisli. Prisjeti se Bob Marleyeve rečenice: Koga briga za savršenstvo? Ni mjesec nije savršen, a pun je kratera. Sve predivno je nesavršeno, ali posebno.
Takva je bila i Ljilja. Zavrijedila je biti sretna, kod kuće, pored nekoga tko će je voljeti.
Znate što, Štefica… odjednom reče odlučno. Mislim da bih uzeo Ljilju k sebi.
Ozbiljno?! iznenađena je bila Štefica.
Da. Istina, živim s curom, moram s njom razgovarati. Ali vjerujem da neće biti protiv. Javit ću vam sutra.
Čekat ću, Mihaele glas joj je bio pun suza. Mislila sam da za Ljilju nikad nitko neće pitati.
*****
Čim je stigao doma, Mihael je prionuo kuhanju romantične večere.
Bio je presretan. Večeras će zaprositi Ljubicu, a već sutra kod kuće će imati Ljilju. Bio je siguran i da Ljubica neće biti protiv. Ljilja nije obična mačka. Ona je posebna.
Kad je Ljubica došla kući, iznenadila se.
Pa kad si stigao sve to pripremiti, Miha?!
Imao sam vremena nasmiješi se on.
Prava romatika, ha?
Tako je. Operi ruke, sjedni. I imam još jedno iznenađenje.
Radosno je pošla prema kupaonici, a on je izvukao prsten, provjerio je li na mjestu, zatim pažljivo vratio u džep.
Sve je išlo prema planu. Bio je uvjeren da će i dalje sve biti dobro.
No onda se dogodilo što nije očekivao. Kad joj je spomenuo da želi iz azila uzeti slijepu mačku, Ljubica nije samo odbila.
Podigla je pravu svađu.
Jesi li normalan?! Tu na Valentinovo, a ti o nekoj tamo čoravoj mački?
Ljubice… zbunjeno veli Mihael. Samo bih želio da razgovaramo Ona je posebna, stvarno sjajna maca, siguran sam da bi ti se svidjela. Eto, mogu ti pokazati slike?
Izvadio je mobitel, pokazao joj fotografije.
Ma nema šanse! Ne dolazi u obzir da mi u stanu bude neka nakazna mačka! Odmalena ne volim životinje. Ni mačke, ni pse, ni hrčke! Ljudi trebaju biti s ljudima.
Ali
Sad si mi pokvario večer! Mislila sam na vino, romantiku, pa spavaću sobu, a ti o mački Bolje da idem s prijateljicama van. A ti uživaj sa svojom rugobom!
Pokupila se u spavaću, a on je ostao za stolom stisnute šake, s prstenom u ruci. Nije tako zamišljao ovaj dan
*****
Kasnije te večeri, Mihael je sjedio u birtiji i pio rakiju. Uopće ne pije često, ali danas je želio zaboraviti.
Eto ti prosidbe… mislio je, navraćajući čašicu. Nije znao što sad, volio je Ljubicu, ali nije mogao ostaviti Ljilju. Obećao je Štefici da će javiti, a Ljilja će ga čekati. Ako izabere Ljubicu, iznevjerit će mačku kojoj je već puno toga bilo uskraćeno.
Oprostite… Možda je dosta priđe mu konobarica.
Molim? trgne se Mihael i pogleda je.
Pijete već previše, a od toga nema koristi.
Kako znate da ja imam problema?
Nema tu velike mudrosti nasmije se ona. Sve vam je na licu. Svi muškarci su sad sa svojim damama, a vi ste tu sami. Puno pijete; dakle nešto vas muči. Posvađali ste se?
Posvađao, da. Htio sam je zaprositi. Večeru smislio, prsten kupio
Odbila vas?
Nisam ni stigao do toga. Posvađali smo se zbog mačke.
Mačke?! začudila se.
Mihael joj, ni sam ne zna zašto, ispriča cijelu priču. Ona ga je pažljivo slušala.
Kad je završio, pružila mu je valentinovsku čestitku koju je sama napisala.
Što je to? začudi se.
Poklon. Ne znam što će biti, ali sigurna sam da će sve biti dobro. Jer ste vi dobar čovjek.
Otvorio je čestitku: Ljubav je jača od nas pisalo je.
Tada nije shvatio što je djevojka htjela reći. Ali shvatio je jedno: neće prositi Ljubicu. I neće više živjeti s njom. Jer ne može izdati Ljilju.
*****
Prolazi mjesec dana.
Mihael se iselio od Ljubice, nije je zaprosio. Opet živi na istom kraju grada, u maloj garsonijeri. S Ljiljom. Vlasnica mu je bila presretna kad se vratio.
Predivna vam je ova mačka! govorila mu je.
Naravno! slaže se Mihael. Nema ružnih mačaka!
Upravo tako.
Suživot s Ljiljom, unatoč njenoj posebnosti, nije bio nimalo težak. U početku se bojao, ali ubrzo se uvjerio snalazi se ona bez ikakvih problema.
Sama skače na prozor, kad Mihael dolazi kući, gleda ga kroz staklo i pojuri ga pozdraviti.
I dan-danas ne zna kako Ljilja vidi kad ga nema ali nije ni važno.
Važno je što više nije sama. Ljilja je sretna. A Mihael je vjerovao da će jednom i njemu doći sreća. Osim one mekane, već ju ima.
A baš zahvaljujući Ljilji, pronašao je i ljudsku sreću.
Dogodilo se to točno mjesec dana nakon svega. Bio je vikend, čistio je stan, a Ljilja je slučajno srušila onu valentinovsku čestitku.
Mihael ju je podignuo, otvorio, pročitao. Ljubav je jača od nas.
Istina!
Odabrao je Ljilju jer ju je zavolio svim srcem. A srcu se ne može zapovjediti.
Držeći čestitku, osjetio je kako se u njemu budi sjećanje na onu djevojku iz bara. Bila je draga, možda ne savršena kao Ljubica, ali na poseban način lijepa. I u očima joj je bila tuga, iako se smijala.
Tada to nije zamijetio, imao je svojih briga, ali sada se sjetio
Moram je posjetiti, rekao je i stavio čestitku u džep.
Mijau! oglasila se veselo Ljilja.
Te večeri, nakon večere, Mihael se zaputio u onaj isti birc stari gdje je tulio na Valentinovo.
Nadao se da će djevojka biti tamo. I imao je sreće.
Nije bilo gužve, brisala je čaše, premetala nešto u notesu.
Dobra večer, obrati joj se.
Dobra večer, nasmiješe se ona.
Vidio je da joj je drago, iako je bila iznenađena.
Je li opet nešto pošlo po zlu?
Ne, sve je dobro. Samo sam došao na kavu i zahvaliti. Zahvaliti jer ste me tad saslušali.
Nisam vam ja nešto posebno savjetovala
Ne, niste. Ali ta vaša pomoć mi je sjela baš kad je trebalo. I ako smijem, volio bih vas ponekad ispratiti kući. Možda malo prošetati.
Neočekivano ali, pristajem! nasmije se. Ja sam, inače, Tea.
Ja sam Mihael.
Te su večeri zajedno šetali Zagrebom, satima Ni sami nisu htjeli kući. Prijateljstvo je brzo preraslo u nešto više.
Danas Mihael živi s Teom i Ljiljom. Tea i Ljilja odmah su se sprijateljile.
Divno je biti s nekim tko voli životinje kao i ja pomislio bi Mihael, gledajući kako mu se žene igraju.
A sad se i priprema ponovno zaprositi. Ovog puta, spreman je. I vjeruje sada će sve biti kako treba.
