Stambeno pitanje
Tko ste vi? upitala je Rajka, otvarajući vrata i ugledavši ženu s preplašenim, ali odlučnim izrazom lica.
Antonija, predstavila se gošća, grickajući rub torbe. Zaručnica Dražena.
Oprostite, kojeg Dražena?
Vašeg bivšeg supruga.
Marina, možda?
Da.
Zašto odmah niste rekli Marin. Tko zna kad je njega netko nazvao Dražen. Dvadeset godina braka uvijek je bio samo Marin. Slušam vas.
Dopustite li mi da uđem?
Ne, prekinula je Rajka, prekriživši ruke na prsima. Recite ovdje. Imam posla. Djeca su u školi, moram skuhati ručak, podignuti stan, pa kasnije idem na posao.
Antonija je pokušala djelovati što jednostavnije i sažaljivije nadula je usne, spustila trepavice i položila ruke na trbuh.
Ispričavam se, Rajka, jako sam nervozna. I nije mi lako skupiti hrabrosti da dođem k vama.
No Rajka nije popuštala. Godine samoće i brige su je otvrdnule nije vjerovala u slučajnosti, a još manje nepoznatim ženama sa suznim očima.
Dobro, rekla je hladno. Što vi zapravo želite od mene?
Antonija je nastavila glumiti povrijeđenu žrtvu, pa čak je i kratko zaplakala.
Ljutite se na mene? Možda vam se ne sviđam?
Ne ljutim se, odrezala je Rajka. Niste mi simpatični, to je sve.
Neobično.
Što je neobično?
Nisam tako zamišljala naš susret, Antonija je uzdahnula, praveći se ranjivom. Mislila sam da ćemo uz kavu i kolače fino razgovarati. Čak sam vam donijela kolače, pokazala je kutiju. S višnjama, Marin je rekao da najviše volite s višnjama.
I zašto bih?
Pa Antonija je pažljivo birala riječi. Čitam i gledam serije, sapunice. Tamo susreti bivše i buduće supruge prolaze pristojno. Žene piju kavu, dijele tajne, prepričavaju mane svojih muževa. Zar mi to ne bismo mogle?
‘Mi’? Rajka je podignula obrvu.
Da, ja i vi, Rajka. Mogle bismo biti prijateljice.
Ne bismo mogle, odlučno odgovori Rajka.
Zašto ne?
Nemamo temelja za prijateljstvo.
Kako to? Imamo dosta zajedničkog. Marin pardon, Dražen, povezuje nas. On je otac vaše djece, a ja ga volim. Ljubav nije šala. To povezuje.
Rajka se ironično osmjehnula.
Ništa mi nije jasno. Je li vas on poslao? Marin?
Ne, ne, naravno da nije, Antonija je odmahivala rukama. Marin je dobar čovjek, sam ništa ne zna. Sama sam došla, to je bio moj izbor.
Da niste možda popili koju čašicu? Rajka je stisnula oči.
Ma ne Malo. Za hrabrost Znate, dugo sam smišljala dolazak. Bojala sam se, pripremala govor, a vi me tako hladno dočekate
U tom trenu su se otvorila vrata nasuprot i izašla je baka Anđa starosjedioc ove zgrade, koja je još iz vremena Austro-Ugarske obraćala pažnju na svaki stan. Pogledala je najprije Rajku, pa Antoniju.
Stojim, slušam, ne mogu vjerovati tko ti je došao. To je ona. Izvoli, pričaj dalje, ja ne smetam.
Dobar dan, bako Anđa, pristojno je pozdravila Rajka. Trebaš li nešto?
Ma, samo vi pričajte, kasnije ćemo moju sol, bakina narav nije joj dopuštala maknuti se s praga.
Sol sam ti jučer dala, cijelu vrećicu. podsjetila je Rajka.
Istina, istina. Zaboravila sam.
Anđa je ostala stajati, prekriženih ruku, uživajući u prizoru.
Još nešto? upitala je Rajka.
To je ona! rekla je baka, kimnuvši prema Antoniji. Ona koju sam viđala kod tvojeg Marina dok ste još bili zajedno. Zapamtila sam je, imala je crnu kapu i crvene čizme. Vidjela sam je nekoliko put.
Rajka je polako pogledala Antoniju.
Je li istina? Bila ste u našem stanu još dok smo bili zajedno?
Antonijino lice nakratko pocrveni.
Kakve to sad ima veze? prošaptala je. Nemam ništa za skrivati. Dogodilo se davno, dvaput sam bila
Četiri puta, ispravi je baka Anđa s osmijehom. Tri puta navečer i jednom popodne kad je Rajka bila na poslu. Marin ju je dočekivao.
Više od godine dana promrmljala je Rajka, čudno mirnog glasa. Zašto mi niste ništa rekli, bako Anđa?
Nisam stigla, odvezli su me u bolnicu, sjetite se tlak mi skočio, skoro sam umrla, baka raširi ruke. Kad sam se vratila, vi ste već bili razdvojeni. Pa i zaboravilo se, a sad mi palo na pamet.
Jasno! zaključi Rajka, gledajući u susjedu. Još nešto?
Sad ne, odgovori Anđa i konačno se povuče u stan, ali vrata nisu sasvim zalupila.
Rajka se ponovno okrenu Antoniji koja se nervozno poigravala trakom torbe.
Dakle, što zapravo želite?
Da više ne ometate našu sreću, rekla je tiho Antonija.
Vašu i Marinovu? Dobro sam shvatila?
Da.
Koji je davno razveden od mene?
Da.
Kako ga ometam?
Antonija je briznula u plač i kroz suze rekla: Zato što ga svakog nedjelje nahranite kod sebe.
Molim?
Svake nedjelje dolazi k vama. Provjerila sam. Kaže da ide djeci, a ustvari ide k vama.
On dolazi vidjeti svoju djecu, mirno reče Rajka. Dvoje ih imamo, trebaju oca.
Laže! Dolazi na ručak! vikne Antonija, brišući suze. Probala sam vaše štrudle, Marin ih je donio. Dolazi jesti, rekao mi je! Za djecu ga briga, njemu treba dobar ručak! Koristite djecu kao izliku.
Rajka šuti. Bilo joj je svega dosta, ali se držala.
Šutite? Antonija upita drhteći. Ja volim čovjeka, a on kao pas trči k vama zbog hrane!
Što podnosite?
Da vas meni daje za primjer! otpuhne Antonija, sad već bez glasa. Rajka je kuhala ovako, Rajka je bila bolja domaćica, nikad nije škrtarila Vi ste mi prijetnja. Bojim se da će vas ponovno zavoljeti i napustiti mene.
Rajka je uzdahnula, odjednom joj bude žao žene pred sobom, nesigurne, uplašene, nesretne.
Da se vrati k meni? pokušala je biti blaga Rajka. Volim drugog čovjeka, skoro ću se ponovno udati. Ne morate se bojati mene.
Antonija zatvori oči, otpije iz male pljoske, pa joj glas postane hrabriji.
Oprostite, Rajka, jako sam nervozna. O čemu smo? Ah, da, bojim se da će se Marin vratiti k vama.
To neće biti moguće, mirno reče Rajka. Skoro se selim s novim čovjekom.
Antonija zatvori oči, gotovo se smrkne.
To nikoga nije spriječilo da se vrati prvoj ženi. Rajka, molim vas, prestanite ga hraniti
Kako?
Prestanite mu davati jesti, skroz. Neka viđa djecu, ali neka ih vodi van, u park, u kafić, bilo gdje, samo ne kod vas.
I da ga ne pustim ni u stan?
Tako je! Antonija je inzistirala.
Ne mogu, uzdahnula je Rajka.
A zašto ne?
Zato što
Rajka je htjela reći ne mogu djetetu zabraniti oca, ali nije stigla.
Opet se otvore vrata bake Anđe.
Ja znam zašto, ustane starica na hodnik. Jer je stan Marinov. Ne možeš mu zabraniti ući u njegov stan, Rajka! Kuća je njegova.
Bako Anđa! Rajka se namrštila. Zašto ste to rekla?
Da nije, barem sada zna ona. Bolje sada nego kasnije.
Rajka je malo razmislila.
U pravu ste, bolje odmah, reče tiho. Hvala, dalje ću sama.
Susjeda kimne i nestane. Rajka pogleda Antoniju, koja iz minute u minutu sve više blijedi.
Zbilja? Antonija šapatom, glas joj je oštar. Stan u koji me ne puštate, nije vaš?
Rajka slegne ramenima.
Istina, nismo ni prijavljeni na toj adresi.
Gdje ste prijavljeni?
Iz vrata proviri baka Anđa: Kod njene mame, i odmah se povuče.
To je istina, tužno potvrdi Rajka. Prijavljeni smo kod moje mame. Mama živi na vikendici, stan iznajmljujemo, živimo od te najamnine i Marinovih alimentacija. A vi želite da bivšeg muža ne puštam u njegov stan i još da ga ne nahranim. Kad je ionako bio toliko dobar da nas nije izbacio odmah nakon razvoda. Razumijete li, Antonija?
To bi bilo logično tužno će Antonija.
Marin nije takav.
Baš me zanima zašto, Antonija kroz stisnute zube.
Jer je dobra duša, odvrati Rajka. Još je rekao i moje budućeg muža prijaviti u ovaj stan kad se vjenčamo.
I vašeg muža!? Antonija se zgrozi. Super ste se snašli.
To nije do mene, Rajka mirno prozbori. Sve je to njegova odluka.
Stan je njegov?
Njegov.
Kupljen prije braka?
Prije.
Jasno Antonija prijeteći kimne. Sve mi je sada jasno.
Nemate više pitanja?
Nemam. Hvala i doviđenja.
Na odlasku, Antonija se okrene.
Niste mi rekli, Rajka, u kojem mjesecu ste rođeni?
U kolovozu, odgovori Rajka, ne shvaćajući poantu.
Vidi, vidi Mogle smo biti prijateljice, Antonija zaigra nostalgijom u glasu.
Ne bih rekla, Rajka odmahuje glavom.
Nego što, zaključi Antonija. Možda u nekom drugom životu. Vjerujete li u drugi život, Rajka?
Ne, čvrsto odvrati Rajka.
Zašto?
Nema vremena, previše drugih briga.
Antonija razumijevajuće kimne.
Domaće brige guše?
Upravo to, kratko potvrdi Rajka.
Tužno, reče Antonija. Kad svakodnevni problemi pojedu ono što je važno Žao mi vas je, Rajka, vjerujete li?
Vjerujem, suho odvrati Rajka.
Kad je Antonija otišla, baka Anđa opet proviri iz svog stana.
Trebala si to reći?
Možda i nisam, Rajka osjeti tjeskobu. Sad će Antonija zahtijevati da nas Marin izbaci iz stana. Ostat ćemo na ulici.
A jesi zaboravila? Stan nije Marinov, tvoj je, dobaci Anđa.
Kako to mislite?
Time što sam te malo zavarala. Tvoja mama ti ga je darovala kad si se udala. Svi znaju, osim Antonije. I ti si meni pomogla malo pogurati priču.
Rajka problijedi.
Sad mi je žao Napravile smo ju glupom.
Nema štete, odlučna je Anđa. I, ako me pitaš, ništa se neće dogoditi. Antonija neće sad raditi problem, tek kada se uda za Marina. Do tada neće riskirati.
Rajka se povukla kući, zbunjena i prazna. Jednim je dijelom spasila dom, a drugim je slagala ženu. A ta je žena bila jadna, usamljena, uplašena i pila iz džepne boce.
Sljedeće nedjelje, kad je Marin stigao, Rajka je odmah rekla da ga više neće hraniti. Naruči dostavu ili nešto donesi.
Što ti je sad, Rajka? začudio se Marin. Jesi li ljuta?
Nisam, ali tako je bolje za sve.
Marin je šutke pokupio djecu, vodio ih u park, poslije u slastičarnicu, pa vratio kući. Nedjeljni ručkovi kod Rajke postali su prošlost. On bi sada po djecu dolazio, zajedno išli van i vraćali se ali u njezinu kuću više nije ulazio.
Rajka bi gledala kroz prozor i mislila: Možda je Antonija bila u pravu. Marin nije dolazio zbog djece, nego zbog hrane.
No nije joj bilo žao. Imala je svoje planove, svoje dijete, svog budućeg muža. A Marin i njegovi ručkovi ostali su u prošlosti.
Završetak
Antonija je pitanje stana otvorila s Marinom već sljedeći dan nakon vjenčanja. Kako su oboje bili još pod dojmom slavlja i vina, nikako nisu uspjeli shvatiti jedno drugo.
Koji stan, ljubavi? Marin se češao po glavi.
Tvoj stan! Tamo gdje žive tvoja bivša žena i djeca!
To nije moj stan, zapanjen je Marin. To je Rajkin stan. Mama joj ga je poklonila, samo sam s njima živio dok sam bio u braku.
Kako nije tvoj? Meni su rekli da je tvoj!
Tko ti je rekao?
Nema veze. Nije tvoj?
Nije. Moja mama živi na vikendici, ja sam sad kod tebe. Nemam svog stana. Nekad sam bio podstanar, ali kad smo se nas dvoje spojili, doselio sam se k tebi.
Antonija je sjela, izgubila dah. Osjetila se prevarenom, poniznom. Netko ju je, iz čiste zlobe, nagovorio da vjeruje da je stan Marinov.
Ne lažeš mi?
Zašto bih lagao? Hoćeš, mogu ti pokazati vlasnički list.
Antonija je odmahnula rukom. Više joj nije bilo do ničega.
Daj, zaboravi.
Što da zaboravim?
Sve, ništa. Pogriješila sam. Promislila sam
Zatvorila se u sobu. Marin je slegnuo ramenima i otišao pojesti ostatak svadbene torte.
Razmišljajući, Antonija je tražila tko ju je doveo u ovu situaciju, pa se sjetila rečenice s vrata: On je otac vaše djece, a ja ga volim. Sve joj je bilo jasno. Povjerovala je da Rajka stoji iza svega.
No Antonija je pogriješila. Rajka nije ništa pripremila. Samo baka Anđa je bila stara i zločesta, i plela tuđe sudbine iz dosade.
Filozofski zaključak
U ovoj priči nema nevinih ni krivih. Samo ljudi koji vole, boje se, griješe, misle da štite svoje, a zapravo povređuju tuđe. Žene koje svoju djecu žele uz oca, pa i kad je on tu samo radi ručka. Muškarci koji ne znaju što žele, osim dobar objed. Susjede koje iz dosade miješaju lonce. I bivše žene koje hrane bivše muževe, jer ne znaju drugačije.
Rajka nije htjela prevariti Antoniju. Samo je podržala bakinu igru, jer ni sama nije znala kako drukčije. A kasnije kasnije više nije znala što reći, a još manje priznati istinu.
Antonija nije zlonamjerna. Bojala se gubitka, vidjela prijetnju u Rajki, protivnicu, neprijatelja a nije bilo neprijatelja, samo umorne žene koja je htjela sreću svoje djece.
Marin nije htio nikoga povrijediti. Volio je dobru hranu i toplinu doma tamo gdje je bio potreban. Ispalo je da je samo kao gost.
Baka Anđa nije željela zla. Bila je sama, tražila je uzbuđenje.
Na kraju, svi su ostali praznih ruku, posrćući u svojim lažima i nepriznatim strahovima. Rajka je lagala sebi da može ograničiti djeci oca. Antonija je povjerovala traču. Marin je mislio da ga vole zbog njega, a ne zbog kuhinje. A baka Anđa, da je njezino miješanje pomoći.
Istina je takva svi su samo tražili malo nježnosti, svatko na svoj način. Rajka kroz ručak, Antonija kroz ljubomoru, Marin kroz naviku, baka Anđa kroz znatiželju.
I ostali su tamo gdje su bili. Rajka s djecom i stanom, Antonija s čovjekom kojeg stalno mora nadgledati, Marin s novom ženom i pogrešnim nadama, a baka Anđa sa svojim ušima na vratima.
Ništa se nisu naučili. Osim možda da nisu sami svi nose svoje boli i svoje male, skrivene bočice za hrabrost. I da je istina često pregruba. Ponekad je bolje ostati u prividnoj zaštiti laži.
