Živjela sam s jednim muškarcem dva mjeseca i sve se činilo sasvim u redu dok nisam upoznala njegovu majku. Dovoljno mi je bilo trideset minuta večere da mi njezina pitanja i njegovo uporno šutanje otvore oči i pobjegla sam iz tog stana zauvijek.
Nakon samo dva mjeseca suživota s Markom, sve je bilo pa, obično. Naše dane su obilježavale rutina i mirni tonovi, ponekad i dosadni ali priznajmo, u toj dosadi ležala je neka sigurnost. Marko je djelovao kao ozbiljan tip: radi u IT-u, ne zalazi po kafićima, ne pije alkohol, a stan mu je čist kao apoteka. Oboje u tridesetima, stabilni, razboriti, s ozbiljnim pogledom na budućnost. Uselili smo relativno brzo, ali sve je djelovalo kao logičan korak.
Pripremala sam se za prvi susret s njegovom majkom više nego za razgovor za posao što, očito, i nije bila loša usporedba. Kupila sam kremšnite, navukla jednostavnu haljinu i brojala do deset kako bih smirila živce, onako kako samo Hrvatica može pred susret s mogućom budućom svekrvom.
Gospođa Marija, njegova majka, pojavila se točno u sedam. Ušla je odlučno, moj dobro večer nije ni registrirala. Pogled joj je preletio stan kao da vodi katastar mjerkanje, ocjenjivanje, pa direkt u kuhinju bez riječi. Kod nje nema toplih osmijeha ni tapšanja, nego samo red, rad i disciplina.
Za stolom sjela je uspravno, ruke fino presavijene na krilima, gleda me kao inspektor na državnoj maturi.
Dobro kaže ona hajde da se upoznamo. Reci mi nešto o sebi.
Objasnila sam joj kako već nekoliko godina radim u logistici. Jesu ti prihodi i posao sigurni? upala je odmah. Imaš ugovor? Možeš to dokazati?
Blago šokirana, pristojno sam potvrdila i dodala da fino mogu živjeti od svoje plaće. Marko nijem, mirno servira juhu kao da svaku večer ima ovakva ispitivanja. Imaš li svoj stan ili si tek došla kod Marka? iznenadi me sljedećim upitom. Najmljujem svoj odgovorim.
Dobro odmahne ona. Nema mjesta iznenađenjima. Neke žene krenu same, a završe na plećima muža. Svako njezino pitanje druga igla u mojem živčanom sustavu. Pitala me za bivše, roditelje, zdravstvene probleme u familiji, alkohol, dugove, želim li djecu Vila Ravijojla bi popucala pod tom istragom.
Ja odgovaram šturo, kulturno, pokušavam izdržati, a napetost raste u zraku brže nego cijene po trgovinama. Marko šuti, žličicom kopa po tanjuru, totalno netaknut situacijom.
Kad je nakon pola sata ispucala većinu, dobijem pitanje svih pitanja: Djeca? Imaš li ih?
Nemam osjetila sam suhi grlo a smatram da su to osobne stvari. To nije privatna stvar! odbrusi ona. Živiš s mojim sinom. On želi djecu, svoju obitelj, ne tuđu. Trebat ćeš kod doktora po potvrdu da si zdrava i sposobna da nam rodiš unuke. Troškove testova naravno, sama plaćaš.
Pogledala sam Marka. On sliježe ramenima, kao da govori: Ma to je normalno, mama brine. Mama se samo brine mumlja. Možda bi stvarno trebala to napraviti, svima bi bilo lakše.
U tom sam trenu shvatila gdje mi je mjesto. Ja nisam bila partnerica, nego kandidatkinja na audiciji pred komisijom i to za život ulogu s ocjenom svekrve.
Digla sam se od stola. Kud ideš? zareža ona. Nismo završili. Idem kažem mirno. Drago mi je bilo, ali zadnji put.
Pokupila sam stvari u hodniku, Marko za mnom. Pretjeruješ dobacuje. Mama samo želi najbolje za mene. Ne odgovaram, navlačeći kaput. Tvoja mama traži sluškinju, a ne djevojku. A ti to mirno podržavaš. Ja neću i ne mogu.
Na izlazu iz stana osjetila sam takvo olakšanje da sam skoro zapjevala Neću više, neću…. Kasnije me Marko zvao, slao poruke, pokušavao objasniti da normalne žene znaju kako treba u obitelji. Nisam ulazila u rasprave. Samo sam zahvalila zvijezdama što sam to prokužila na vrijeme do braka, a ne kad bi bilo kasno za bijeg. U sebi sam znala: ponekad je najveća hrabrost samo reći ne na vrijeme. Jer, koliko god mi je s Markom život izgledao stabilan i ugodan, sloboda i vlastiti mir meni vrijede više od svega što bih ikad dobila pod okriljem tuđe majčine kontrole.
