Stojiš skamenjen na pragu; tvoj odijelo, skupo i krojeno po mjeri, čini se strano u toj prohladnoj, treperavoj noći, kao da je stiglo iz svijeta snova kojeg ovdje nitko ne prepoznaje.
Na drvenom podu u dnevnoj sobi, otac i majka sklupčani pod izlizanim pokrivačem, a između njih sitna djevojčica tamne kose. Sve oko njih miruje, kao da sanjaju san iz kojeg se ne mogu probuditi.
Torba ti isklizne iz ruke i s mekim udarcem pada pokraj njih. Djevojčica zadrhti, stisne se uz oca. On se trgne, otvara oči i pogleda ravno u tebe lice mu iskrivljeno u silnom šoku.
“Dario…” procijedi. Majka polako sjeda, kašlje, šapne: “Sveti Ante… pa to si ti.”
Noge su ti teške, ulaziš oprezno, kao da hodaš kroz vodu sna. Petnaest godina daleko, svaki poklon, svaki pozdrav preko mora sad ništa, samo praznina.
“Što se ovdje dogodilo?” pitaš, glas stran u ovim zidovima. Majka prva progovara:
“Nismo htjeli da ovo vidiš, sinče moj.”
Djevojčica te promatra bez riječi, krhka ali odlučna, još uvijek čvrsto uz oca.
“Tko je ona?” šapneš, tražeći racionalnost gdje je nema.
“Tvoja kći,” otac odgovara, glas mu se gubi u tišini.
Svijet se na trenutak naginje i sve slike prošlosti postaju mutne i ružičaste kao zalazak sunca.
“Ne… Ne može biti,” izustiš, ali ruka djevojčice još čvršće stisne očevu.
“Mama je rekla… tata je otišao daleko,” kaže tiho. “Zvao se Dario.”
Nožić krivnje ureže ti misli. Soba je ispunjena nelagodom, koja se ne rastapa niti pod težinom tvoga bogatstva.
“Gdje joj je majka?” pitaš, glas ti podrhtava.
“Zvala se Ljubica. Umrla je prošle godine,” šapće ti majka.
Otac polako dodaje: “Ljubica se vratila prije dvije godine… Tražila te… ali tebe nije bilo. Mi nismo rekli. Mislili… imaš novi život…”
Čučneš do djevojčice, zaboravljaš gužvanje odijela.
“Kako se zoveš?” pitaš što nježnije.
Ona šapne: “Nika.”
Progutaš knedlu, glas ti puca: “Bok, Nika.” Ona te samo gleda; povjerenje u snu se ne gradi na brzinu.
Otac priznaje kako su izgubili kuću: loša godina maslina, visoki porezi, nesreća na polju. Majka objašnjava kako ih je neki općinski činovnik natjerao da potpišu neke papire i zemlja je otišla.
Shvaćaš: oružje nisu bile riječi, nego potpisi na papiru.
“Nismo htjeli biti teret,” šapće otac. Krivotvoriš osmijeh ti si gradio kule od snova, dok su oni tonuli.
Bijes vrije, ali san ne dopušta krikove.
“Prvo vas vodim iz ovoga,” odlučno kažeš. Upućuješ pozive: hotel u centru Zagreba, doktor u ordinaciji, novi automobil, provjera vlasništva.
Nika steže očevu ruku. Sagneš se i kažeš: “Idemo s nama, na toplo, na sigurno mjesto.”
Pojavljuje se savjetnik Kovačević, s osmijehom premazanim medom, nudi nagodbu. U snu ga prepoznaješ; to je onaj što je uzeo vašu zemlju.
“Borimo se mi s cijelim sustavom,” kažeš odvjetnici koja dolazi s aktovkom punom dokaza, ne samo protiv njega.
Pojavljuju se dokazi: krivotvoreni potpisi, lažirani zapisnici, otuđena imovina. Snimaš razoreni dom, dan je mutan ali svaki kutak šalje krik za pravdom.
Strah se prebacuje na drugu stranu selo priča, novinari i istražitelji niču pod prozorima. Kovačević je priveden.
Obnavljaš kuću, čast i život male Nike. Isprva se povlači pred pomoći, ali s vremenom upija toplinu koja se vraća.
Jedne večeri pita te: “Zašto si otišao?”
“Bojalo me… biti malen,” priznaješ. “Jurio sam za snovima, nisam se okrenuo iza sebe.”
Obećavaš ostati, ne biti savršen: “Selim se ovdje. Uvijek ćeš znati gdje sam.”
Mjeseci prolaze, zdravlje cvjeta, smijeh tiho dolazi kući. Nika crta obitelj pod suncem, pokazuje tebe u crvenoj košulji, među njima.
Uzimaš ju za ruku, bez riječi, san postaje dom. “Vratio sam se,” kažeš, glasom koji je sada domaći.
Njezin osmijeh po prvi put stvaran, kao sunčeva zraka iz Jadranskog sna.
