Osveta nije uspjela
Lidija je polako prolazila kroz napušteni hodnik poslovne zgrade u Zagrebu. Tišinu su remetili samo tihi zvuci njezinih koraka i daleko zujanje dizala negdje na kraju kata. Zidni sat je pokazivao deset minuta do osam ostala je na poslu skoro dva sata duže, ali joj to više nije predstavljalo nikakvo opterećenje. Iznutra ju je grijao onaj rijetki, ugodan osjećaj dubokog zadovoljstva: projekt na kojem je radila zadnja tri mjeseca napokon je bio gotov.
Misli su joj opet odlutale na taj projekt. Isuse, što su to bila tri mjeseca! Klijent je od početka bio specifičan, da se tako blago izrazim. Danas mu treba jedan tip prezentacije, sutra totalno suprotan. Naš šef nam je već počeo govoriti: Češ čuti njegovo prezime duboko udahni. Kod pojedinih kolega od silnog stresa i stalnog mijenjanja zahtjeva počeli su se pojavljivati tikovi toliko su nas njegove hira izluđivale.
Ali sada je to napokon gotovo. Dokument je potpisan, završno izvješće je poslano i znači vrlo brzo ćemo dobiti lijepu premiju. Ta pomisao izvukla joj je osmijeh pravda je, konačno, zadovolj(e)na.
Lidija, ti još ovdje? Pa već je tako kasno!
Osvrnula se i naravno, bio je to Ivan. Mlađi kolega iz drugog odjela, koji se u zadnjih nekoliko mjeseci stalno nekako pojavljivao u njezinoj blizini, u najneobičnijim situacijama. Uvijek bi pronašao razlog za razgovor nešto oko izvješća, novo softversko rješenje ili samo slučajno presretnuće za aparat za kavu.
Lidija se suzdržano nasmiješila. Dečko je stvarno drag, ali ona je bila dvadeset godina starija i ta njegova upornost uvijek joj je bila pomalo smiješna i nespretna. Cijenila je njegovu uljudnost, ali zbilja nije shvaćala zašto još uvijek pokušava. Pa nije glup, mora znati da ništa osim poslovnog odnosa među njima ne može biti.
Malo sam ostala, mirno je rekla, pazeći da zvuči prijateljski, ali nipošto pretoplo. Projekt je napokon zatvoren.
Ivan se približio, ruku gurnuvši u džepove. U očima su mu titrali briga i nada da još proćaskaju.
Svaka čast! Čujem svi da je taj klijent bio zapleo se tražeći riječ zahtjevan. Da, baš zahtjevan. Ma ništa nije toliko važno da se moraš toliko zadržavat!
Lidija se nasmijala u sebi. Zahtjevan je stvarno blaga riječ. No sad joj se više nije činilo toliko strašno. Bit će, kako kažu, kraj krasi djelo.
Nije bed, sad naš odjel napokon može odahnut, odgovorila je Lidija s onom službenom, poslovnom osmijehom. Pokušavala je zvučati sasvim neutralno, bez da kaže išta previše. Uvijek je morala paziti da ne kaže nešto što će on pogrešno protumačiti. Ovakve razgovore uvijek je trebalo pažljivo plivati jedno krivo slovo i sve se može okrenuti naglavačke.
Da te povezem kući? Tvoj auto je još uvijek na servisu, zar ne? Ivan je to izvalio toliko brzo da se odmah vidjelo kako mu je ta ponuda mjesecima na vrh jezika. Oči su mu sjale, a na licu se mogla pročitati ona iskrena želja da pomogne.
Lidija je u sebi uzdahnula. Ivane, Ivane Izgledaš kao mali veseli psić koji čeka da ga teta pomazi! pomislila je, uz malo ironije. Toliko se trudio biti od koristi da se skoro mogao zakačiti za nogu. Bilo je simpatično na neki svoj način, ali nije joj bilo do pojačavanja njegove nade.
Hvala, ali već sam naručila taksi, mirno je rekla, zadržavajući distanciran, ali pristojan ton. Pomaknula se korak u stranu, spremna zaobići Ivana i otići.
A on joj opet presiječe put, podignuvši ruku kao da nešto opasno prijeti.
Nemoj tako! poviknuo je zabrinuto. Stvarno, u glasu mu je bila čista panika. Pa ne znaš tko je vozač! Zagreba je pun svakakvih tipova!
Lidija je na sekundu zastala, iznenađena njegovom brzinom i ozbiljnošću. Vidjela je da mu nije do šale, brine za nju. U njegovim očima bila je očita briga, čak možda i očaj onog koji se boji propustiti još malo vremena s njom.
Ivane, ozbiljno je rekla, bit ću dobro, ne brini. Vozim se s istom taksi firmom već godinama i vozača poznajem.
Pokušala ga je ponovno obići, ovaj put odlučnije. Ivan se maknuo, ali još ne odustaje:
Ali ja te mogu sigurno dovesti! Moj auto je u super stanju, vozim pažljivo
Stvarno nema potrebe. Vozač mi već čeka, nije u redu da kasnim. Idem, ok?
Nije se ljutila, ali nije imala ni volje za još natezanja. S dosta odlučnosti zaobišla je Ivanovo razočarano lice i krenula prema izlazu. Osjećala je njegov pogled na leđima i već je znala što će uslijediti ona ista mješavina zbunjenosti i povrijeđenosti kakvu je već više puta doživjela. Ali drukčije nije mogla.
Dok je hodala prema izlazu, vrzmali su joj se po glavi svi ti komplicirani odnosi na poslu. Da Ivan nije sin glavne finansijašice, davno bi mu jasno rekla nisam zainteresirana i gotovo. Ovako si nije mogla dopustiti takvu iskrenost tu svi paze na obiteljske veze i nije pametno zamjeriti se nekome iz važne loze.
A za Ivana je svaki ne grubo, tako su ga doma učili! pomislila je s blagim uzdahom. On je očito bio naviknut da mu se rijetko odbija, pogotovo kad su u pitanju osjećaji i žene. Njegova naivno-simpatična briga bila je dirljiva, ali je zbog toga sve bilo samo napornije.
Izišla je na ulicu, udahnula svježi večernji zrak i ugledala poznato lice vozača taksija. Sjedla je u automobil, još jednom bacila pogled na ulaz u zgradu i pomislila: Molim boga da mi i večeras ne pravi iznenađenja i ne dođe pratit me do kuće
Vožnja kući napokon je trebala biti mirna taman što joj treba nakon one scene. Zavalila se na sjedalo, zatvorila oči i pokušala zaboraviti Ivana i sve te njegove nespretne pokušaje. Pred njom je bio zasluženi odmor, i sutra novi dan a na poslu je ipak lakše, tamo je sve jasnije i jednostavnije nego u tim međuljudskim odnosima.
*********************
Svečanost povodom tridesete obljetnice tvrtke održavala se u luksuznom restoranu u centru Zagreba. Velika dvorana sjajila je pod lustera, stolovi su pucali pod finom hranom i biranim vinima, a tiha glazba išla je u pozadini. Inače ozbiljni suradnici sada su se smijali, šalili i nazdravljali pjenušcem.
Lidija se držala po strani, nevoljko se upuštajući u duže razgovore, više je voljela promatrati društvo sa sigurne udaljenosti, tiho pijuckajući mineralnu i tu i tamo prozborivši koju s kolegama. Večer je prolazila ugodno dok joj u vidokrugu nije zapeo Ivan.
Na početku je bio povučen, ali svaki naredni gemišt ili pelin polako su ga otvarali. Prvo je samo gledao k Lidiji, onda joj se primicao, sve bliže, da bi konačno, nogu previše nestabilnih, odlučno došao pred nju. Oči su mu sjale nekom čudnom odlučnošću, a na licu polulukavi osmijeh.
Sve sam odlučio! povikao je dovoljno glasno da ga svi mogu načuti. Za mjesec dana imamo svadbu. Ti se seliš k meni, daješ otkaz i čekaš me doma!
Lidija je ostala šokirana. Pokušavala je razlučiti šali li se ili misli ozbiljno. Ali po njegovom ukočenom držanju i gorljivim očima bilo je jasno da Ivan zbilja vjeruje u to što govori.
Bez da sačeka njezinu reakciju, Ivan se nagnuo kao da će je poljubiti. U tom trenu Lidiji je prekipjelo. Naglo se povukla unazad i zamalo prospila mineralnu po stolnjaku.
Na licu joj je gorio bijes. Mjeseci neugodnosti, šaputanja po uredu, suzdržanih osmijeha, sve šale kolega o Ivanovim udvaranjima, sve je to sada kulminiralo.
Kakve gluposti pričaš?! njen inače tih glas odjeknuo je salom, skrećući pažnju ostalih uzvanika. Koje vjenčanje? O čemu ti, Ivane, uopće pričaš?
Pokušao se opravdati, ali Lidija mu nije dala do riječi.
Dosta je! povikala je, više ne birajući riječi ni zvučnost. Tvoja dosadna udvaranja već mjesecima izlažu mene sprdnji i podsmjesima u uredu! Dala sam ti jasno do znanja da me to ne zanima, a ti kao da ne znaš slušat! Zbog tebe se moram pravdati, izbjegavati razgovore i posezati za opravdanjima koja nisu moja stvar
Sve je to iz nje izlazilo, frustracija i umor.
Znaš što? sada je prišla bliže, gledajući ga u oči. Ako me još jednom ne ostaviš na miru, dat ću sama otkaz! I bez toga neću ostat na ulici, ponuda mi ne fali, bolje mi je nego da ovdje trpim tvoj teatar!
Oko njih su se sad okupili znatiželjni pogledi. Neki kolege iznenađeno su stali s čašama, drugi šaptali i krišom gledali. Ali Lidija, nije je bilo briga za publiku. Rekla je što je davno trebala i osjećala je kako joj ramena padaju, napokon olakšana.
Ivan je stajao ko ošamućen. Lice koje je još maloprije bilo samouvjereno sada je bilo blijedo i zbunjeno, čak i prestrašeno. Ispod glasa je nešto mrmljao, ali nije uspio složiti rečenicu.
Razmisli dobro hladno mu je dobacila Lidija, okrenula se na peti i izašla, ostavljajući iza sebe šutljivu dvoranu i Ivana.
Stala je uz prozor u polumračnom hodniku, pokušavajući smiriti dah i ruke koje su joj još drhtale. Sve je u njoj kipjelo od frustracije i gnjeva. Tek što je prijateljica izašla za njom i tiho stajala pored nje, Lidija je progovorila:
Poludim što ne smijem zbog njegove mame! Da nije nje, pa što bih se morala pravdati i trpjeti? Misliš da ne bih našla bolji posao? Karijera mi je deset godina jaka, preporuka na bacanje A ovdje me tjera da trpim dijete koje ne zna “ne”.
Čvrsto je stisnula šaku, gledajući u mrak vani i vlastiti odraz u staklu, s crvenim obrazima i očima koja sjaje.
Prijateljica nije stigla reći ništa, kad iznutra dolazi odrješit ženski glas:
Ne ideš ti nigdje.
Prema njima je odlučno išla Vesna, glavna financijašica visoka, stroga, u tamnoplavom kostimu. Lice ozbiljno, ali iz pogleda izbija odlučnost i zabrinutost.
Za sina se ispričavam, nastavila je hladno. Nisam mislila da će stvar otići ovako daleko. Sutra ga šaljem u drugi ured. Ovo nije više neugodno, ovo je sramotno.
U tom trenutku iz dvorane doleti povik:
Dosta više odlučujete bez mene! Ivan, pijan i uporan, probija se i staje kraj majke. Lice mu crveno, oči mu sjaje od bijesa. Ne idem nikamo! I neću pretrpiti odbijanje, čuješ, Lidija? Osvetit ću se!
Lidija se stresla i problijedila. Htjela je nešto reći, ali riječi su joj zapele u grlu strah i gađenje su prevladali.
Vesna se oštro okrenula prema sinu. Lice joj je sad bilo led.
Pretjerao si. Okrenula se zaštitaru koji im se diskretno približio. Izvedite ga i ispratite do auta, molim.
Zaštitar je, bez riječi, krenuo prema Ivanu. Pokušao se izvući, no majka je bila neumoljiva:
Razgovarat ćemo doma. Sada izađi.
Ivan je još jednom ljutito pogledao Lidiju, nešto promrmljao, ali pod majčinim pogledom i zaštitarom morao je napustiti prostoriju. Prošlo je pola minute potpune tišine.
Vesna se okrene Lidiji, sada puno blažeg izraza lica, umorna i stvarno zabrinuta.
Još jednom, oprosti. Pobrinut ću se da se tako nešto više ne ponovi. Obećajem.
Kratko kimne glavom i ode, ostavivši Lidiju i kolegicu u polumraku, odakle su upravo svjedočile pravoj drami koju dugo neće zaboraviti
**************************
Mama, zaljubila sam se! uzviknula Mirta kad je uletjela u dnevni boravak. Lice joj je blistalo, oči su joj gorjele od uzbuđenja, a osmijeh joj nije silazio s usana. Lidija je, naslonjena uz prozor sa šalicom čaja, nehotice uzvratila osmijehom. Kćer joj je sjela na kauč, podvukla noge ispod sebe i nastavila sretno: On je čudo! Brižan, drag doslovno idealan!
Lidija je bila sretna što vidi svoju Mirtu opet ozareno nasmijanu, nakon toliko vremena zamišljenosti i povučenosti.
Kako mu je ime, tom idealnom dečku? upitala je Lidija, pretvarajući se da je sabrana, ali iznutra topla od radosti.
Ivan! gotovo da je zapjevala Mirta, ne primijetivši mamin trzaj na to ime. Stvarno, mama, sve mi cure zavide! Kažu da je jackpot.
Lidija je spustila šalicu. Kroz glavu su joj prošli svi neugodni uredski trenuci s Ivanom, svaki hladan razgovor, onaj raspad veselja na obljetnici Duboko je udahnula, pazeći da ne pokaže osjećaje.
I kad ću ga upoznat? upita, podignute obrve. Obično nije zadirala u privatne stvari svoje kćeri, ali sada joj je srcu bilo posebno teško svi oko Mirte već znaju tko je Ivan, svi osim nje.
Za tjedan dana! veselo će Mirta. Zvat ću ga na bakinu obljetnicu. Upoznat ćeš ga, i tata i svi ostali. Stvarno ozbiljno računamo jedno na drugo, mama. Razmišljali smo i o vjenčanju
Lidija je ostala skamenjena. Ali brzo se smirila nije smjela uništavat sreću svojoj kćeri, pogotovo prije nego vidi što se stvarno događa.
Veselim se, rekla je mirno, trudeći se zvučati i dalje sretno i podržavajuće. Jedva čekam upoznati osobu koja ti je vratila osmijeh.
Mirta je zagrlila mamu, šapnuvši:
Najbolja si! Baš mi je drago da sve mogu dijelit s tobom!
********************************
U subotu ujutro rani pokret u obiteljskoj kući kraj Velike Gorice. Baka Tonka priprema tortu, provjerava je li svi sarmi i pite na broju. Po dnevnoj sobi se širi miris friško pečenih kiflica, a u pozadini mladi uštimavaju glazbu na zvučnicima bez veselja nema proslave!
Oko podneva već dolazi cijela rodbina. Neki nose domaće rakije i kolače, neki bukete cvijeća za ukras, a klinci trče dvorištem. Kuća se puni glasovima, pričama, smijehom i zveckanjem čaša.
Kad su svi sjeli za veliki stol i postali svjesni gužve, netko broji više od trideset ljudi, a svi su naši: stric, tete, bratići, bake, susjedi iz ulice Priča se, smijeh odzvanja, netko stalno nazdravlja, a kroz širom otvorene prozore čuje se žamor skroz van.
Baka, na čelu stola, stalno gleda prema vratima Mirta i zaručnik opet kasne. Kad, eto ti poruke: Već stižemo, počnite bez nas!. Svi se nasmiju i nek otpjeva prvi zdravicu za početak fešte!
I taman kad je atmosfera bila najljuća, ulaze Mirta i njezin izbor. Cura sretna, osmijeh od uha do uha, a drži za ruku pristojnog i dobro obučenog dečka. Cijelo društvo se okreće, šuška, smješka.
Evo nas! zagrmi Mirta Ovo je moj Ivan. Dragi svi, upoznajte moj zaručnik!
Gosti se razveselili, šapću, vade mobitele.
Lidija se ukočila. Prvih par sekundi nije vjerovala vlastitim očima. Pred njom stoji Ivan taj isti (dosadni) kolega s posla, onaj od scena i skandala. Shvaća da je njezina Mirta stvarno zagrijana za tog čovjeka.
A Ivan, sad dodatno samouvjeren, široko se smješka i sve oči fiksira na Lidiju. Vidjelo se da uživa u toj scene. U pogledu mu čitaš čistu zluradost i trijumf. Sjećao se one poslovne sramote i sad je, kroz Mirtu, dobio priliku uzvratiti postati dio obitelji, imati priliku pokazati moć nad Lidijom koja ga je javno ponizila.
Drago mi je, ja sam stigne samo reći, pružajući ruku baki, ali Lidija naglo skoči, lice joj gori, a glas puca od bijesa:
Van s njega! Franjo, izbaci ga i za svaki slučaj ga isprati! Zamislite, odlučio je meni se kroz moje dijete osvetiti!
Stol utihne u sekundi. Gosti ostanu smrznutih osmijeha, svi se pogledavaju, ne znaju bi li vikali, smijali se, pravili se da nisu čuli.
Mama Mirta je šapnula, izgubljenog pogleda, prebacujući oči s Ivana na mamu. Što pričaš? O čemu se radi?
Lidija je odlučna, ignorira šokirana lica:
Taj isti zaručnik je onaj balavac koji mi je radio scene na korporativnoj fešti! Vesna ga je trebala premjestiti još tad! Umjesto da se sredi, on sada hoće da mi dijete preotme?
Ivan problijedi, ali pokušava zadržati kontrolu hoće nešto reći, ali Mirta ga prekida:
Ček, ti si? Ivan, ti si stvarno upucavao mojoj mami, pa još pred cijelom firmom?! glas joj pada, nevjerica raste.
Ivan stisne šake, lice mu crveno, grglja kroz zube:
Izdala si me! procijedi kroz stisnute usne, Kako si mogla pred svima?
Prvi se nasmije stric Kruno do suza se smije, lupa po stolu:
Ajme, Mirta, dobrog si si izabrala! Nasmijali smo se svima na poslu kad smo vidjeli onaj video! Mislim, koja scena na korporativnoj a ono stvarno balavac!
Stričev smijeh kao da je prekinuo napetost. Prvo su se nesigurno smijali, a onda je izbio pravi grohot. Teta Nikolina briše suze od smijeha, a ujak Vjeko podiže čašu da pojača buru veselja.
Mirta najprije stoji ukočeno, gledajući kako se svi smiju, lice joj je još zbunjeno i tužno, ali polako shvaća onaj zamotani, neugodnjak s fešte, oko kojeg su svi zbijali šale, je upravo njezin Ivan. Po sjećanju vraća prizore, njegov napuhani govor, pokušaj da ispadne pravi frajer i sve joj postaje jasno.
Na kraju se i ona slomi počne se tiho smijati, a onda sve jače, dok joj suze ne krenu. Smije se iskreno, oslobađajuće, skoro do suza. Smijala se, a u tom smijehu nestajala je zadnja zaljubljenost, sve iluzije i povrijeđenost.
Ivan, sad kraj vrata, crven ko rak, šake mu se stišću, pogled mrk. Očekivao je ovacije, a dobio je javnu blamažu. Izašao je na dvorište i zalupio vratima, a zvuk je još nakratko odzvanjao kroz smijeh rodbine.
Njegov plan da osveti Lidiju kroz njezinu kćer, da si nakupi poene i pokaže moć, potpuno je propao. Sad će biti upamćen isključivo kao predmet šale.
Kad se napokon sve smirilo i smijeh splasnuo, ujak Vjeko zagrli Mirtu i nasmiješeno joj kaže:
Ma ne brini, Mirta, nisi prva da pogiješ s izborom. Teatra kod nas ima dovoljno! Drugi će biti bolji, s glavom na ramenima i solidnim karakterom. A i mi znamo kako trebaju izgledat pravi zetovi!
Svi se ponovno nasmiju, sada srdačno, tješeće. Netko predlaže zdravicu za nove ljubavi, a Mirta, brišući suze radosnice, shvati sve je zapravo baš dobro. Obitelj je tu, ljubav je tu, a što je najbitnije ona je i dalje svoja!
