Nedopročitana knjiga
Idem, Zrinka! Nemoj me ispraćat. Kasno ću se vratit! Za sutra pripremi onu plavu košulju i hlače, nemoj zaboravit! I iz kemijske, svakako ponesi! doviknuo je iz hodnika Stjepan, na brzinu navukao baloner, zastao, strogo se promotrio u zrcalu, zgrabio šešir i izašao, zalupivši vratima tako da su prozori zracima zalelujali.
Propuh pomisli Zrinka Markovića, isključi vodu, obriše ruke o stari kuhinjski pregač i proviri iz kuhinje. Sve kao i uvijek sunčani hodnik koji završava hodnikom, slike po zidovima, tapete u veselim prugama dvije široke, dvije tanke, nježno plave; Zrinkin kaputić visi na vješalici. I…
Zrinka se namrštila.
Zavežljaj! Stjepan je zaboravio zavežljaj, a unutra pogačice! Sama ih je jutros dizala i pekla, s mladim lukom i jajima, baš kak Stjepan voli. Pekla je baš za današnji dan: ide on na teren i tamo ionako nema za pojest nešto normalno, a domaće je domaće.
Brzo je silovito strgnula pregaču, popravila frizuru, u svom jednostavnom kućnom haljinčetu s flekom od kave na rubu strčala u hodnik, zagrabila još topli zavežljaj i stisnula ga na prsa kao dijete, izletjela iz stana, još što nije zaboravila ključeve, inače bi mogla sjedit pred zaključanim vratima! Spustila se niz stepenice, hvatajući rukom glatku, lakiranu ogradu koja se vijugala niz katove četvrti, treći, drugi…
Mogla je, kao i sve druge susjede, viknuti Stjepanu kroz prozor dok bude izlazio iz zgrade, ali ne, njoj to nije bilo dostojno. Ona će mu osobno odnijeti taj zavežljaj, usput ga poljubiti, okrenut će joj obraz, Stjepan će je mlako kljucnuti u obraz i jednostavno kimnuti vrijeme je…
Trčeći Zrinki je nestalo daha, izletjela je na dvorište toliko naglo da su vrata tresnula o zid. Nije joj bilo dvadeset, a već joj je četrdeset devet i trčanje joj nije nikakav hobi.
Pogledom je tražila poznatog lika u sivoj kabanici i svijetlom šeširu.
Stjepan je volio dugačke balonere, nikad zakopčane, volio je da im vjetar raskuštra rubove kao krila. A šešir posebna priča; imao ih je više nego cijela Preradovićeva ulica. Zrinka je brinula o njima, čistila, kupovala nove. Ma, njegovala.
Šešir je klasa! tvrdio bi Stjepan kad bi ih njihov sin, Krešo, ismijavao. Vi mladi ste umjetna koža i poliester, nula stila!
Gdje je sad Stjepan?
Evo ga, već izlazi kroz dvorišna vrata, uranja u žamor sunčane, užurbane ulice. Ako Zrinka ne požuri, sjedne on u autobus i ode, a onda…
Zrinka je pojurila po asfaltu, u prolazu klimnula susjedama koje su došle popit sunce. One su iz svojih bijelih pletenih džempera i s pređama u rukama šutke promatrale Zrinkin trk, klimale su ozbiljno, kao da slave njihovu ljubav i obiteljsko sklada.
Zrinka! Što je? upitala je baka Ivka svojim tanjušnim glasom.
Ručak! Stjepan zaboravio, a tu su pogačice! viknula je Zrinka preko ramena.
Baka Ivka je kima glavom i zadovoljno se nasmiješila: pogačice to je u redu, ljubav još više.
Zrinka dotrči do kapije, hrapavim glasom htjede povikati za Stjepanom, ali je stane ko pegla: pogleda ga i spusti ramena, problijedi pa izgubi snagu, kao da je odjednom nestalo sunca i ostala u sjeni da nemaš zraka za disanje. Glava joj se zavrtila, uhvatila se za oluk od tjeskobe.
Stjepan je već stajao na autobusnoj stanici, držao je pod ruku neku bujniju, veselu mladu žensku. Smijala se sitnim ramenima, Stjepan se nagnuo prema njoj odozgo i smijao se također. Onda ona odvali Stjepana pogledom, otresla ga je gotovo s gađenjem, no Stjepan kao da je poslušno zakukao, u nevjerici je stiskao njenu ruku, htio ju je i poljubit. Dama ju je istrgnula, čini se čak i opalila mu šamar, Stjepan se uspravio kao šipka, naljuti se, shvatila je Zrinka. Ali onda opet kao pokisli pas, pruži joj bombon. Ženska, (Zrinka ju je za sebe prozvala tetka), otvori usta nudi.
Zrinku stisne u želucu. Bože dragi! Stjepan, odrasli, gospodin u ozbiljnim godinama, a ponaša se ko mladić, mala pameti nikakve!
Na tetki, pazite molim vas, plava haljinica s bijelim točkicama, traka za kosu, frizura kao iz frizerskog kataloga, sandale.
Zrinkin pogled šarao po njenim linijama, ne znajući što s glupim zavežljajem i tim pogačicama i s čitavim životom
Autobus je stigao, ljudi pošli unutra, Stjepan podržao svoju točkicu, pomogao joj popeti se, vrata su se zalupila.
Kad je autobus krenuo, Zrinki su se ucinjelo da ju muž gleda ravno u oči. Zastidi se svoje iznošene haljine, izgaženih papuča i tog upornog zavežljaja.
Naglo se okrene i krene natrag kroz dvorište puno suknji i razgolićenih ramena susjeda, pred klupom se skoro sudari s bakom Ivkom.
A što je Zrinka, nisi stigla predat sudku? baka je izvukla cigaretu iz usta i kimnula prema zavežljaju. Nazvala ga je sudkom namjerno odobrava li ona sve Zrinkine pokušaje ugađanja mužu, tu toplu, mastno-slatku brižnost?
Nisam, sliježe ramenima Zrinka.
Šteta. Nitko ih neće pojest, ozbiljno kimne Ivka. Poslat ću ti Slavka. Jel si doma danas?
Zrinka neodređeno kimne glavom.
E, baš super. Nek pojede. On voli pogačice, a ja ih ne pravim, s tijestom nemam živaca. Hajde, čekaj.
Baka Ivka se odjednom napne i uz laviž, zamahne rukama prema traktoru što je ušao u dvorište.
Makni taj traktor! Uništit ćeš mi opet petunije, glava ti kvadrata! vikala je. A ti ćeš me slušat ili nećeš dobit ni krastavca iz moga vrta!
Zrinka je hodala natrag, uranjajući u hlad praznog stubišta. Njenih koraka je odzvanjalo po mramornim stepenicama, a uzdah joj se stapa s kripanjem vrata pa padne i utihne u stanu.
Kraj. To je bio kraj. Gotovo s toplinom, sigurnošću, povjerenjem kraj nade u ljude. Ma, ljudi preširok pojam. Muž to je bila svetinja, muž je osoba s kojom te predaju, povjere, narede ti da ga paziš i maziš. A sad? Što sad?
Zrinka Marković sjedne na tabure kao vreća, iz zavežljaja popadaju pogačice. Mačak File priđe, trlja joj se o noge i poput motora prede, traži jesti. Al Zrinka ne vidi i ne čuje ništa oko sebe. Još uvijek je vani, kraj oluka, gleda plavu haljinu s točkicama i njenu vlasnicu. A i Stjepana. I niz lice joj teku vruće suze, gorke, one ženske, koje čak postanu ugodne ne moraš više držat ravno kičmu, ne moraš bit stalno sretna, možeš napokon uživat u svom običnom ženskom jadu
Koliko je tako sjedila tko zna ali onda se vrata zaljuljaše, File je pobjegao u strahu, mek i hrabro-lijen.
Vrata zaškripaše, pojavi se glava Slavka, Ivkinog muža. Nos mu mesnat, obrazi ispupčeni, kovrče vlažne i sjajne, vrat kao da je proključao sve na Slavku bilo je pretjerano Nekako se nije uklapao u društvo zgrade, ali bio je naš akademski slikar, jednostavno pomaknut, kako bi rekao Stjepan.
Ma on je umjetnik, Zrinka pravdao ga je Stjepan. Slikari su svi malo na svoju ruku, inače bi postali računovođe.
Zrinka pogleda Slavka u modre, velike oči. Da nije slikar, bio bi župnik, odjednom joj padne na pamet, ima lice pravo.
Slavko Andrijašević? Vi? iznenađeno pita.
Ja, tko drugi? široko se nasmije, pogleda se sumnjičavo. Mene ti poslala Ivka, čula je, višak pogačica? A nama je kuhinja raskopana, renovacija, sve od Ivkinih ormaratreći dan ne jedem, tjera me da jedem po menzama. Dosadilo.
Zavapi, njegov valežasti trup uđe sred hodnika, naflekao svime po podu.
Samo da skinem cipele, kaže on, smotano, kao da je seoski gost. Mokre su. Ušao sam u lokvu. Čak ću i čarape skinut! doda, Zrinka mahinalno pogleda dolje. Veliko stopalo. Čarape obične, iz kvartovske dućanske galanterije, s crtom na rubu. Čista klasika. Samo na palcu mala rupa.
Zrinka pruži ruke naprijed, sama ne zna kad već nosi te mokre cipele na balkon da se suše.
Stavi natrag! zareži Slavko. Kaj će ti tamo? Ostat će mi suhe, prehladit ću se.
Pa zdravlje vam je prošapće ona.
Moje tijelo, moja stvar! Vraćaj! mrko cjepidlači Slavko, ali oči mu se smiju.
Zrinka ne pogledava; ne može tako. Gost, pa da ode doma s mokrim cipelama? Nikad!
Pospremi cipele u najsunčaniji kutak balkona i otjera Fileta. Slavko već šušti i zvecka u kuhinji.
Ženooo, Zrinka! Domaćice! Čaj, ha? Nisam pio crnog, pravog čaja bogzna kad, s limunom! Skuhaj ti to meni brzo! Umorio sam se skroz I noge istego kroz kuhinju toliko da Zrinka jedva prođe.
Hoću, hoću šapne ona, upali štednjak, zavrti čajnik. Glavu joj leden jak vjetar prebija.
Stjepan muž Kako može tako? Nije ni dva metra od kuće, a već zavodi druge!
Zrinka pocrveni zamišljajući do kud je on već dogurao.
Ma ne, ne, mora da je slučajno! Sreli se, što sad. Kolegice, kolege razumno je uvjerava vlastiti mamin glas. Kad se vrati, pravi se ko da ništa nije bilo. Izgrli ga, ugrij mu srce! Ostat će on tvoj Stjepan, skroz i zauvijek.
Slavko se namršti.
Nemoj mi staru vodu! Daj pravi čaj, ka za gosta. Ovu izlij! zgrabi porculanski čajnik, pomiriše, zafrknu nos.
Pa skoro sam ga sad napravila iznenađeno se napući Zrinka, ali na kraju slegne ramenima.
Nije joj teško, što joj je čaj za skupljati kad joj je život u rasulu
Čajnik zavri, properi crni čaj s mirisom indijskog, sa slonom, razlije se aroma po kuhinji, kisela, blago gorka.
E, to je već nešto! Al ti meni donesi onu šalicu iz kompleta, znaš onu s kobaltom i zlatnim rubom. Volim je, znaš! Ne škrtari! zapovjedi Slavko, pogled mu vragolast.
Imamo novi servis, Stjepan donio iz Splita, šalice odlične, svidjet će vam se! odbije Zrinka, ali Slavko lupi šakom po stolu.
Al ja hoću iz one kobaltne! Uvijek sam iz nje pio, i tvoja mater ih je tak servirala. Donesi. I pogačice. Ne na ovo, to je okrhnuto. Na lijepi tanjur! A dok jedem, zašij mi čarape. Galka neće, ona s ormarima, meni žulja prst biiiioli! pruži on čarape, nagne glavu.
Zrinka, akademska građanka, prosvjetna radnica i gospodina pedagoška, ruka joj sama krene prema tom čarapama iz trafike na uglu, da šmugne popraviti.
Onda Slavko lupi o stol, digne se nad stolom kao planina, raširi ruke:
Pa što radite, gospođo Marković?! Kaj ste vi luda?! Vi ste domaćica, dopustite da vas ja naručujem ko beba. Užas! Grozno! Meni Galka rekla, a nisam vjerovao! Sjećam se vas, Zrinka, prije kak paunica! Po dvorištu vam ni vrapci nisu htjeli maknut kad ste prošli, a sad vas možeš brisat parketom! Fuuuj!
Slavko maše rukama, puše, kolutaju mu se oči, Zrinki je malo strašno. Šalice zvone, pogačice se naginju.
Zašto? Zašto sve ovo terapirate meni? Meni je sad samo do plakanja! Stjepan! S tuđom! Vidjela sam ih! Ja sam trčala s pogačicama, oni Zrinka zaplače, kaplje po stolnjaku.
Uto sve zamukne, stane zavjesa, sat, tišina u kvartu.
Slavko uzdahne:
Zato si mu dosadila. Prije su za tobom učenici trčali, a ti ni jednu dvojku nisti poklonila! Gledala si tako da si mi krv ugrijala pošteno! Pa ti mahne rukom. A sad? Daj mu pogačice, skini čarape, ponesi sudce Brineš o njemu kao da je sin, a ne muž. Stjepane, šešir! Stjepane, sudci! Nemoj po krumpir, ja ću!
Zrinku zaboli, ali joj navuče osmijeh. Slavko je baš zgodno glumio Tak je ona govorila.
Ja sam kvočka, ha? Jesam. Ne odgovaraj. smije se.
Ali, meni paše brinuti o njemu! Ugađat, pazit Imam osjećaj da
A meni se čini da si mužjaka iz njega istrenirala. Muškarcima treba strasti, ne pletiva! Dajte, pa sin vam je otišao od vas, sad ste sve majčinstvo svalili na muža. A one druge, malo zavodljivije, više ih hrane. S njima se osjeća mlad. Razumiješ?
Nije razumjela. Ili nije htjela. Posvetila se čitav život obitelji, a sad to ništa? Sebe je pogubila.
Dala je otkaz u školi prije deset godina, odmah je bilo lakše ispratit Stjepana na posao, nema ispravljanja zadaća, ni živaca, samo domaća toplina. Privatne sate je dala otkaz kad je Stjepan bio doma zbog gripe. Buka, zaraza!
Prestala je pjevušit i slikati kad se Stjepanu nije sviđao miris lana. Platna na tavan, kistovi u škrinju, lan u kantu.
A poslije? Poslije ste, gospođo, postali prava baba! rekla je Zrinka svom odrazu, ironično se nasmijala.
Manikura? Kad bi stigla, kad treba kuhati juhu i pirjat pljeskavice?
Nova haljina? Zašto, kad nigdje ne idu, Stjepan umoran.
Cipele? Što ćeš u štiklama kad ti se vene nadimaju? usmjerio jednom Stjepan. I na tavan s njima.
Prijateljice se rijetko javljale, Krešo sin dolazio jednom mjesečno, suda s hranom i ne javi se opet.
Sve, gotovo je
Ma daj, Zrinko! Procvjetaj! Još si ti puna soka! Ruža si, ljiljan! Procvjetaj pa će se Stjepan vratit! Slavko kuca po stolu. A pogačice vrh! Eh, gdje su mi moje dvadesete Još bi ja za tobom trčao!
I ode. A Zrinka ostane…
Stjepan se kući vraća pred gluvo doba, pod gasom i malo izgužvan. Miriši po tuđem parfemu i po vinu.
Sastanak se produžio, odmah s vrata pruži portfelj Zrinki, sagne se od iznenadnog bola u leđima. Čaj. I krumpira s vockom. Zrinka, što stojiš? Reko sam
Zrinka ne uzima portfelj povika mu da se makne, treba joj mjesta za kofer.
Kud ti ideš?! Što sad ovo? Stjepan zapne kad ugleda Zrinku dotjeranu, s kosom u punđi i naušnicama, u haljini boje pijeska i sandalama.
Na seminar idem. Sam se snađi. S vockom ili bez, ali sam. slegne ramena Zrinka.
A krumpir? A košulju mi ispeglat? strogo pita Stjepan.
Zrinka mahne rukom kao od šale.
Sam. Ili zovi nju. Ja nemam protiv, Stjepan. Ako ti je s njom lipo, neka dođe. Ti zbogom, Stjepane. Vrijeme mi je!
Izletjela je van iz stana, malo se zadržala jer joj ručka od kofera žulja ruku. I onda već odjeknuše potpetice niz stepenice, a u dvorištu zašušti taksi, odveze je u noć.
Stjepan potrči prema stubama, nagne se da vikne nešto, ali ga u leđa prostrijeli bol, zamagli mu se vid, poteku suze.
Zriiiinka procijedi.
Gdje si ti, Zrinka? Sad bi mi izmasirala leđa, namazala me reumatskim kremom, umotala u šal, zagrijala, razumela
Fani? Jeste to vi? šapnuo Stjepan u slušalicu. Da, ja sam Da, znam da ne smijem zvati, ali Bole me leđa! Pomazat I nešto pojest Ne mogu do kuhinje! Fani, nismo valjda stranci? Što?
Slušalica izrecka kako se doktori zovu na drugi broj pa nastave dugi tonovi. Fani neće doći, neće ga mazat, ni peglat, ni grlit. Previše je ponosna i samostalna. Ona nije Zrinka. Ni blizu.
Došepao je do kuhinje, vidio hladne pogačice, zakmečao. Ovo nije morem, ovo je propast. Sam si je to složio!
…Zrinka i sutradan dolazi s doktorom i cvijećem u ruci. Sama si je kupila buket ruža i slaže ga u kristalnu vazu. Od nje miriši na parfem i malo na cigarete. Da, Zrinka i zna zapalit. Kad je baš pukne nervoza.
Čekajte, doktore, ne dajte! zaustavi ruku sa špricom.
Muž jeca, olakšanja niotkud.
Što je sad? pita doktor.
Samo sekundu. Stjepane, što si joj obećao? Takve se ne pojavljuju slučajno, previše si star za nju nagne se Zrinka nad oznojenim mužem.
Nisam star! Još sam u snazi
Mirovinu, doda doktor. Što si joj obećao? Pričaj, žurim!
Poziciju. I titulu. Ali neće dobiti ništa! Sve sam krivo procijenio, Zrinka, ti si meni jedina! zaplače Stjepan. Oprosti! Sve sam krivo shvatio! Ona nema ništa za dobit!
Ima, ima. Ti si čovjek, drži riječ. Dobit će poziciju i titulu. I ti daj ostavku. Gdje i šta, naći ćeš već. I znaj, sljedeći tjedan krećem ponovno raditi. Pegla je na polici, košulje na pranju. Ako ti ne paše rastavi se. Jel shvatio?
Stjepan stenje, suze, briše znoj s čela, klima glavom. Leđa ga trgaju, Zrinka nad njim, doktor na njezinoj strani, Slavko gleda iz hodnika, čas i Ivka baci oko, pa gdje prestaje poniženje?!
U redu, sve razumijem. Samo vi meni dajte injekciju, mučitelji! procijedi.
Zrinka s odobravanjem klimne. I doktor prione poslu…
…Fani je presretna. Točnije, leprša. Disertaciju na brzinu, dobila titulu i posao; sve to dragi, ali besmisleni Stjepan.
Sada ga Fani ni ne gleda, izbjegava pozdrav. Zašto? Jer mu je žena dala do znanja da titulu može i izgubiti, a otkaz dobiti još brže! Pa… pa, Fani će si naći novog.
Stjepan je dao otkaz. Svi su čudili, što daješ takvu kruhastu poziciju. On šuti. Samo jednom reče da je dao riječ. Kome i što ne pojasni.
Na rastanku je napravio zabavu, poveo ženu s dijamantima, plesali su tango, gledao je nju kao nikad Fani. Kako to? Što je u toj Zrinki Marković?
Ništa posebno ona je zrak što ga je Stjepan sve vrijeme disao. Dok ga je bilo, nije ga primjećivao. Kad je nestalo, shvatio je što je izgubio. Nije do leđa ni toplog boka. Zrinka je ostala nedopročitana knjiga, puna slasti, teška, ali najdraža, kao ona srpanjska jagoda što ju je hranio kod mora… Nikad ne možeš doći do posljednje stranice, i nek tako bude.
A Fani, možda još nije došla do svoje priče. Ili nije za knjige. Život pokažeKad je kasno navečer Zrinka sjedila na balkonu, s knjigom u krilu koju je nekoliko puta željela, ali nikad stigla pročitati, osjetila je miris kiše u zraku i drhtaj nečeg novog u sebi. Vani su lavežali psi, negdje je kapnulo s olukom, Ivanov vjetar prohujao kroz lišće, i nestalo je gorčine ostala je tiha, neobična radost zato što dan još uvijek ima toliko neistraženih poglavlja. Umjesto suza, prošli su joj kroz misli svi trenuci koje je odlagala, sve pjesme koje nije otpjevala, platna koja čekaju boje, susjedi kojima još može nasmijati dan.
Pogledala je prema stanu, gdje Stjepan, s toplom dekicom i šalicom čaja, tiho prelistava novine, ali svakih nekoliko minuta diže pogled prema vratima, prema njoj.
Nasloni glavu o dlan i odluči: sutra će ispeći pogačice samo za sebe. Ili možda neće ništa peći. Možda će, jednostavno, otići do rijeke, pročitati nekoliko poglavlja i reći danas je moj dan.
Pričat će o tome sa Stjepanom, kad se vrati s mirisa noći. A ako se ne vrati, za nju još ima toliko stranica da okrene. Jer jest ona nedopročitana knjiga, i tek sad joj se sviđa ne znati kraj.
