Nasumična poruka
Telefon je ležao na noćnom ormariću, ekranom prema dolje, kao i uvijek. Nikolina ga nije ni namjeravala dirati. Samo je posegnula za čašom vode, rukom slučajno okrznula glatki rub mobitela i ekran je sam zasvijetlio potpuno nasumično, baš kao što ponekad na svjetlo izađe nešto što je bolje ostalo u tami.
Uhvatila je pogledom jedan redak. Samo jedan, u obavijesti poruke.
I meni fališ. Danas je bilo baš lijepo. Tvoja Mila.
Nije odmah shvatila. Gledala je te riječi sekundu, dvije, tri, kao da su napisane na tuđem jeziku pa joj treba vremena za prijevod. Onda se okrenula prema mužu koji je spavao. Tomislav je ležao na boku, leđima okrenut njoj, ravnomjerno i duboko disao kao čovjek čiste savjesti.
Tvoja Mila.
Mila. Milena Horvat. Prijateljica. Ona ista koja im je prije tri mjeseca pomagala birati boju za dječju sobu. Ta što je valjda stotinu puta pila s njima kavu u kuhinji. Ona koja je prošli tjedan zvala Nikolinu i kukala kako više ne nalazi normalnog dečka, kako su svi isti, kako joj je dosta samoće.
Nikolina je pažljivo uzela čašu, popila, vratila je natrag. Ustala je iz kreveta toliko tiho da ni parket nije zaškripio. Izišla u hodnik, tiho zatvorila vrata spavaće sobe i prešla u kuhinju. Upalila je lampicu iznad štednjaka, ne veliko svjetlo da ne boli oči, iako boljenje valjda nije bilo od svjetla.
Sjela je za stol, gledala praznu bijelu površinu.
Vani je bila obična, jesenska zagrebačka noć, s ugašenim svjetlima na drugoj strani dvorišta. Voda u čajniku još od jučer, nije ga htjela paliti. Samo je sjedila.
Danas je bilo baš lijepo.
Kad danas? U srijedu je Tomislav došao doma oko pola osam, rekao je da se zadržao s klijentima, večerali su u restoranu, kasno je, umoran je i ide odmah spavati. Podgrijala je večeru koju je jedva okusio. Gledali su nešto na televiziji, on je zaspao na kauču pa ga je Nikolina sama prekrila dekom. Sama, svojim rukama.
Stisnula je prste uz rub stola.
Ivan je spavao u susjednoj sobi. Ima osam godina, spava duboko, ponekad priča u snu, nešto smiješno o autićima ili školi. Sutra ga mora voditi na trening u devet. Kupiti kruh. Nazvati mamu kojoj se nije javila četiri dana i koja sigurno već zamjera.
Život, običan i smislen, odvijao se tu, u tim detaljima. Ali ispod, čini se, cijelo to vrijeme živio je drugi život. Paralelni. S drugim porukama, drugim večerama, drugom ženom koja se potpisuje sa tvoja.
Ustala je i došla do prozora. Na dasci je stajala saksija s pelargonijom. Nije joj bila draga, ali ju je uporno zalijevala jer je jednog dana donijela susjeda. Pelargonija je bila žilava, malo prašnjava, tvrdoglava.
Dugo je mislila o toj biljci. Onda se vratila za stol.
Morala je nešto odlučiti. Ili možda sad još ništa ne odlučiti. Nije znala što je ispravnije. Iznutra je bila sablasna tišina, baš ona što dolazi prije nego stvari postanu jako bučne. Nije to bio plač ni vrisak, samo tišina s oštrim rubovima.
Ostala je tako u kuhinji do četiri ujutro, bez da je išta radila. Sjedila je i gledala kako u zgradama nasuprot gase svjetla jedno po jedno prozorsko svjetlo nestaje. Onda je ipak upalila čajnik, napravila si čaj, nije ga popila. Oprala je šalicu, legla kraj Tomislava, ne dotičući ga, gledala strop.
Tomislav je spavao.
Slušala je njegovo disanje i razmišljala kako je još jučer taj zvuk bio običan dio noći, kao buka frižidera ili šum auta vani. Sada je svako disanje zvučalo drugačije. Kao da ga prvi puta stvarno čuje i to je bilo neizdrživo.
Ujutro je ustala prije njega. Probudila Ivana, napravila mu zobene pahuljice koje je gunđajući jeo jer je htio sendvič sa salamom. Napravila mu je sendvič. Zavezala mu tenisice, jer još nije baš brz, a vremena nije bilo. Uzela ga za ruku i izašla.
Vanjsko je jutro bilo hladno, mirisalo je na mokri asfalt i lišće. Ivan je pričao nešto o jučerašnjem satu matematike, da je učiteljica bila prestroga, da je sve dobro riješio ali rekla mu je da nije. Nikolina ga je slušala, klimala, odgovarala pritom automatski, vježbom godinama izvježbanom.
Stigli su na trening na vrijeme. Predala ga je treneru, stajala minutu na vratima, gledala ga kako trči među drugima, smije se, zadirkuje, sasvim običan dječak s ruksakom. Izašla je van.
Na klupi pred ulazom izvadila je mobitel iz jakne. Pronašla u kontaktima Mila H. Gledala je to ime. Onda vratila telefon u džep.
Ne sada.
Još nije trenutak.
Prvih dana je stalno razmišljala kako je sve to možda počelo davno. Prebirala je po sjećanju nedavne mjesece kao album starih slika, tražeći nešto što je prije bilo nevidljivo. Evo ih troje na Milinom rođendanu u svibnju. Tomislav se smije na Milinu šalu, Nikolina tada pomisli kako je dobro što joj se muž dobro slaže s prijateljicom, ne ide to svima. Evo, Mila im dolazi u subotu, pomaže oko izbora zavjesa, ona i Tomislav dugo sjede u kuhinji, dok Nikolina uspavljuje Ivana. Kasnije pita: o čemu ste razgovarali? Tomislav kaže: o poslu, ona je arhitektica, pitao sam za ured. Nikolina kimne. Naravno.
Naravno.
Nije plakala. To ju je iznenađivalo. Očekivala je suze, a njih nije bilo bio je samo kamen u grlu i težina oko srca, kao da je tamo nešto sivo i tvrdo. Jela je, spavala, kuhala, pričala, odgovarala na pozive. Tomislav nije ništa primjećivao. Bio je upravo onoliko pažljiv kao i inače, ne više, ne manje. Pitao kako je prošao dan. Ponekad poljubio u obraz prije posla. Ona je okrenula obraz.
Četvrtog dana Mila je nazvala.
Mobitel je zavibrirao u džepu, Nikolina ugledala ime i na sekundu zaboravila disati. Onda je izdahnula, javila se najobičnijim glasom.
Bok, Mila.
Niko, pa gdje si nestala? Pisala sam ti u ponedjeljak, ni riječi!
Glas joj je bio topao. Blago ispravan, onaj koji se javi kad misliš da si nekoga nenamjerno povrijedio. Upravo ta toplina je bila previše.
Oprosti, zagubila se. Ivan je malo prehlađen, slagala je Nikolina bez muke, začudila se koliko lako.
A, što mu je? Temperatura?
Ma, samo blaga prehlada, sad mu je bolje.
Uf, preplašila si me. E, htjela sam pitat, jeste li slobodni u subotu? Mislila sam, možda da negdje odemo zajedno, dugo se nismo vidjeli svi troje.
Nikolina je gledala u zid. Na zidu slika ona i Tomislav na moru prije šest godina, Ivan još nije bio rođen, oboje se smiju, vjetar nosi kosu. Lijepa slika.
U subotu vjerojatno nećemo moći, rekla je. Ali javim ti do kraja tjedna.
Naravno, naravno. Kako si ti? Nekako ti je glas
Samo umorna. Sve je u redu.
Sigurno? Niko, znaš da sam tu.
Znam, Mila. Hvala ti. Pozdrav.
Prekinula je poziv. Ustala. Prišla slici na zidu. Gledala svoje nasmiješeno lice. Skinula sliku i stavila je u ladicu komode pa zatvorila ladicu.
Te je noći konačno plakala. U tišini kupaonice, pustila vodu da prikrije zvuk. Plakala dugo i ružno, da su joj oči natekli i grlo boljelo. Nije plakala za muškarcem i ni za time što nije bio onakav kakvim ga je smatrala. Plakala je za godinama, za povjerenjem, za onom sobom koja je iskreno vjerovala. Za naivnost svoje vjere. Što će Ivan odrastati u obitelji gdje mu je otac lagao i što Ivan to neće znati ili će saznati prekasno.
Oprala se hladnom vodom. Pogledala svoje lice u ogledalu. Trideset osam godina, ni mlada ni stara. Obično lice i natečene oči. Pomislila je kako će na poslu sutra morati glumiti energiju.
Još je pomislila: ne može im pustiti da samo tako nastave. Ne može im dati da misle kako njihovi tajni životi idu dalje po starom, dok ona i Ivan budu samo kulisa. Ne može.
Vratila se u spavaću sobu. Tomislav je spavao. Legla je pored njega.
Morala je razmišljati.
Sljedeća dva tjedna Nikolina je živjela kao u dvije paralelne slike. Izvana sve isto. Kuhala, radila, vozila Ivana na aktivnosti, pričala s mužem, ponekad se smijala njegovim šalama šale su i dalje bile dobre, to nije mogla promijeniti. Ponekad bi zaboravila pa samo živjela i baš tada bi najviše boljelo, jer to znači da još uvijek zna živjeti uz njega, kao da je sve u redu.
Ispod je, pak, radila tiho, sustavno. Nije angažirala istražitelje. Samo je gledala. Primjećivala kako Tomislav odnosi mobitel u drugu sobu kad mu dođe poruka. Kako se ponekad samoljubivo smije ekranu pa hitro sklanja mobitel kad primijeti njen pogled. Kako opet u srijedu kasni s klijentima, a večeru gotovo ne dira.
Jednom, dok se tuširao, uzela mu je mobitel. Znala je šifru, nikad je nije mijenjao četiri broja, Ivanova godina rođenja. Otvorila razgovor s Milom.
Čitala je brzo, ne baš sve, tek da shvati razmjere. Dovoljno je bilo pet minuta. Počelo je u srpnju. Tri mjeseca. Dok su bojili zidove u dječjoj sobi, dok je Ivan krenuo u drugi razred, dok je Nikolina išla mami za rođendan bez Tomislava jer ima posla, a ona je to, naravno, shvatila.
Vratila je mobitel, otišla u kuhinju, upalila štednjak. Počela rezati luk za juhu. Precizno, na kockice.
Tomislav je izašao iz kupaonice, omotan ručnikom, virnuo u kuhinju.
Oh, kuhaš juhu? Baš sam gladan.
Bit će kroz pola sata, rekla je.
Glas joj je bio ujednačen. Luk je bio rezan savršeno. Sve je bilo poravnato.
Te večeri je odlučila: bit će večera.
Ne odmah, ne sutra. Treba joj vremena za pripremu. Ne u smislu osvete. O tome nije razmišljala. Samo je htjela jedanput vidjeti ih zajedno, za svojim stolom, i reći ono što mora reći. Mirno. Bez dernjave. Bez histerije. Naučila je da od deranja samo sebi bude lošije, a oni odu i pričaju jedno drugome da je ona luda.
Nazvala je Milu u petak navečer.
Mila, zovem za subotu. Sjećaš se, pitala si za izlazak?
Daa! Zar ipak može?
Razmišljala sam, dođi kod nas. Napravit ću nešto fino, nismo dugo svi bili skupa. Tomislav je doma, sjest ćemo.
Kratka pauza. Sekunda, ni toliko.
Super! U koliko?
U sedam. Hoćeš doći?
Hoću. Trebam li što donijeti?
Ništa ne trebaš, samo dođi.
Prekinula je razgovor. Ušla u dnevnu, Tomislav je gledao televiziju.
Zvala sam Milu za sutra. Idemo svi na večeru, da pošteno večeramo za promjenu.
Tomislav je okrenuo glavu. Nešto neuhvatljivo mu je preletjelo licem, možda sjena.
Može, rekao je. Dobra ideja.
I meni se tako činilo, rekla je Nikolina i otišla natrag u kuhinju.
Znala je da će si odmah pisati. Dogovoriti strategiju, ostati s maskama poznanika. To ju nije plašilo. Nije htjela scenu. Ivan je subotu provodio kod bake s mamom je unaprijed dogovorila. Večera će biti tiha.
Dugo je razmišljala što kuhati. Bilo je važno. Ne zato što je htjela impresionirati, već zato što su joj ruke morale biti okupirane. Odlučila je pečena piletina s ružmarinom, krumpir s mediteranskim začinima, salata od rikole i kruške, koju Mila uvijek voli, i štrudla od jabuka, jer ju radi najbolje na svijetu. Neka sve bude uredno. Neka stol bude najljepši.
U subotu je Ivana odvezla mami prije dva. Mama ju je opet željela ispitivati zašto tako umorna izgleda, je li sve okej. Nikolina je rekla da je samo neispavana. Poljubila Ivana koji je već zaboravio na nju kod crtića, vratila se doma.
Doma je bila tišina. Tomislav je negdje išao ujutro, vratio se oko tri s vrećicama. Donio vino, dobro, skupo prepoznala je marku.
Uz večeru, rekao je. Ne smeta ti?
Dobra ideja, odgovorila je.
Bio je napet. Vidjelo se. Brže se kretao, dva puta provjerio mobitel dok je stajao pokraj hladnjaka. Onda se sjeo za stol s nekom novinom koju nikad nije čitao i prelistavao.
Ona je pripremala. Prala piletinu, trljala začine, rezala krumpir, radila preljev za salatu. Miris ružmarina i češnjaka širio se po stanu, topao, domaći. Otvorila je prozor, ulazio je hladan zrak i miris jeseni sličan školskome dvorištu.
U šest je postavila stol. Tri tanjura, tri čaše. Bez svijeća, to bi bilo previše, kao da se sprda a nije htjela ismijavati. Samo lijep stol, bijeli stolnjak, cvijeće u vazi kupljeno jučer.
Točno u sedam zvono.
Mila je došla u novom kaputu, tamnoplavom, dobrom. Kosa uredno složena. Lagani parfem koji je Nikolina znala napamet. Donijela je čokoladu u ukrasnoj kutiji iako je Nikolina rekla da ništa ne nosi.
Nikolina, kako je uvijek kod tebe lijepo rekla je s vrata skidajući kaput. I miriši predivno.
Uđi, drago mi je da si došla, rekla je Nikolina. I to je zapravo bila istina. Poremećena, jeziva, ali istina. Bila je drago što je Mila došla.
Tomislav je izišao iz dnevne. Pozdravili su se s Milom, poljubili u obraz. Obično, normalno, oboje su znali glumiti.
Sjelo se za stol.
Prvih pola sata pričali su ni o čemu. Mila prepričava novi projekt, neki ured na Jarunu, klijent sa suludim zahtjevima. Tomislav priča o svojim mušterijama. Nikolina sluša, povremeno nešto doda. Natoči svima vino.
Mrak je već pao. Upali su svjetlo nad stolom postalo je toplo i baš zato još teže.
Čekala je da svi popiju drugu čašu. Kad je priča stala i Mila dohvatila salatu, Nikolina je mirno, bez uvoda, rekla:
Moram vam nešto reći. Tiho vas molim da poslušate.
Pogledali su je. Mila s vilicom u zraku, Tomislav s čašom zaglavljenom na putu do usana.
Sve znam o vama. Od srpnja. Čitala sam poruke, Tomislave. Znam sve što moram znati.
Tišina. Čulo se otkucaje sata iz kuhinje.
Prvi je progovorio Tomislav. Glas mu zvonio čudno, skupljen, sitan.
Niko
Sačekaj, rekla je. Neću vikati. Želim vas oboje ovdje, jer morate to oboje čuti. Znam. To je razlika.
Pogledala je Milu. Mila je zurila u stolnjak. Obrazi joj rumeni, prsti stegnuti na vilici.
Mila, bila si kod mene doma možda dvjesto puta. Znala si sve o meni i Tomislavu. Kad mi je bilo loše, dolazila si noću sjediti sa mnom. Kad sam rađala Ivana, ti si čekala pred bolnicom cijelu večer, sjećaš se? Ne govorim ti to da te bude sram. Samo da znaš kako ni ja ništa nisam zaboravila.
Mila je konačno podigla oči. Bile su vlažne i bespomoćne.
Nikolina, ja
Nije vrijeme, rekla je Nikolina tiho. Nemoj sada.
Okrenula se Tomislavu.
Tomislav, zajedno smo dvanaest godina. Sad neću raspredati što je bilo krivo ili kad si baš odlučio da možeš. To je za neku drugu raspravu, ne za večeras. Večeras sam vas samo htjela pogledati i reći vam naglas ono što vi niste očekivali da znam. A znam. To je sve.
Tomislav je položio čašu savršeno pazeći, nježno kao da je od porculana.
Nikolina, kompliciranije je nego misliš. Trebamo normalno razgovarati, nas dvoje
Znam da moramo pričati. Pričat ćemo. Ali ne danas.
Ustala je. Uzela svoju čašu i popila do kraja. Ostavila je.
Večeras pojedi piletinu. Ispala je dobro, zaista sam se trudila. A onda možete otići oboje. Ivan je kod mame, prespavat će tamo. Ja imam svojih stvari.
Niko se nije micao.
Tomislav ju je gledao s izrazom lica koji nije odmah prepoznala. Nije bila krivnja. Više zbunjenost, kao da je očekivao viku i scenu, ali ne zna što s tom tišinom.
Mila je iznenada progovorila, glas joj zadrhta:
Nikolina, oprosti mi.
Nikolina ju je gledala. To poznato lice petnaest godina poznanstva, razmazana maskara. Ti isti parfemi koje joj je jednom sama predložila.
Ne znam, Mila, napokon je rekla. Možda jednom. Ali ne sada.
Izišla je iz sobe. U spavaćoj sjela na krevet. Iza zida cuje se šaptanje, povlačenje stolica. Onda su se ulazna vrata zalupila. Jednom. Onda drugi put, s razmakom od minute.
Tišina.
Sjedila je i slušala tišinu. Stanom se širio miris piletine s ružmarinom i još malo Milinih parfema koji su polako nestajali. Na stolu su tri tanjura, jedan gotovo netaknut.
Nije znala koliko je prošlo. Ustala, vratila se u dnevnu, pospremila stol. Ostatke piletine zamotala u foliju, stavila u frižider. Oprala posuđe. Krpom obrisala stol. Otrebla mrvice.
Onda sjela na stolicu nasred čiste kuhinje.
To je to. Tako izgleda dvanaest godina i najbolja prijateljica i sve ono što je stajalo između. Čist stol i miris sapuna.
Nazvala je mamu.
Mama, može li Ivan ostati kod tebe do nedjelje?
Naravno, već spava. Niko, što je bilo?
Jest, al pričat ću ti drugi put. Ne sada.
Ajde, ti dođi ako hoćeš, budna sam.
Ne, mama. Doma ću malo. Treba mi.
Mama nije forsirala. Nikada nije forsirala kad ne treba.
Jesi išta jela?
Jesam. Danas mi je piletina baš dobro ispala.
Pa neka, rekla je mama. A to neka ju je baš zaboljelo od cijele večeri najviše.
Nikolina je prekinula poziv i tada plakala. Bez kupaonice, bez vode sjedila je u kuhinji i plakala, nije se trudila tiho. Dugo. Onda je prestala. Isplakala se, umila.
Vani je bio Zagreb, svjetla, studeni, obična subota. Negdje su sada Tomislav i Mila, možda stoje na cesti ili sjede u autu i pričaju. Što govore, nije znala i, čudno, više nije ni bilo važno.
Nije mislila što dalje. Ne danas. Danas je bilo dovoljno da je izdržala večer, da se nije slomila, viknula, rekla previše. Rekla je upravo ono što je htjela.
Tomislav se vratio u jedan u noći.
Nije spavala, ležala je u mraku i slušala kako ulazi, izuva se, kreće prema kuhinji, natoči vode. Stane ispred vrata spavaće, ona je čula tu pauzu.
Onda je tiho otvorio.
Ne spavaš. Rekao je, nije pitao.
Ne.
Sjeo je sa svoje strane kreveta. Šutio dugo.
Nikolina, ne znam kako početi.
Onda ne počinji večeras, rekla je. Idi spavati. Sutra pričamo.
Ne bi?
Tomislav. Noć je. Umorna sam. Sutra.
Legao je. Ona je ležala s zatvorenim očima. Nije ju dodirivao. Nije ga dotaknula. Ležali su uz bok kao dvoje stranaca, razvedenih životom ili navikom, svatko svoj.
Ujutro je krenula rano. Dok je on spavao, spakirala je malu torbu. Ne za odlazak zauvijek, još ne, tek nužne stvari. Putovnica, dokumenti, kartica iz banke, nešto odjeće. Ivanovu fotografiju s ormarića.
Stavila je torbu pokraj vrata.
Skuhala kavu. Sačekala Tomislava.
Kad je vidio torbu, zastao je.
Odlaziš?
Kod mame, zasad. S Ivanom ću biti. Moramo pričati, Tomislave, ali prvo mi treba malo prostora. Par dana.
Gledao je torbu, pa nju.
Nikolina, želim objasniti.
Slušam.
Šutio je. Pila je kavu, gledala ga preko ruba šalice.
Ne znam kako se dogodilo. Nisam planirao
Nitko ne planira, Tomislave. Tako to ne ide.
Hoćeš razvod?
Riječ je pala među njih. Nije skrenula pogled.
Ne znam još. Treba mi vremena da vidim što želim. Ali znam sigurno ne mogu sada ovdje biti i glumiti da je sve kao prije. Razumiješ?
Klimnuo je. Teško, kao da mu je jasno ali mu to ne olakšava.
Ivan
Ivan je dobro. I bit će dobro. To je naša stvar, ne njegova. Brinem o tome.
Popila je kavu. Stavljala šalicu u sudoper. Uzela torbu.
Nazvat ću te.
I izišla.
Na stubištu je bilo hladno i mirisalo na staro drvo i pečena jaja. Spuštala se stepenicama i nije razmišljala ni o čemu baš, samo je brojala korake. Dvanaest katova, živjeli su na šestom. Znala napamet, danas ih je brojila kao da prvi put ide.
Izišla je van.
Zrak je bio hladan, mokro lišće na asfaltu, čistač u narančastom prsluku skupljao je gomile. Nebo je bilo sivo, bez traga sunca, studeni, najgori po propisima. Nikolina je stajala na ulazu i disala, i od toga joj je, začudo, bilo lakše. Samo od zraka. Stoji tu, sama, nikome ne duguje ništa.
Mislila je na Ivana. Kako će se probuditi kod bake, tražit će palačinke, dobit će ih, bit će sretan. Ne zna što se događa i to je valjda dobro. Ima osam godina. Neka ima palačinke, treninge, učiteljicu koja je nepravedna. Za ostalo će se ona već snaći.
Nije znala što će biti. Razvod ili ne, kako će ići, hoće li uopće moći. Nije znala hoće li ikada oprostiti Mili. To joj se sada činilo najteže, čak teže od Tomislava, jer s mužem je nekako jasno: ljudi se razočaraju, odlaze, boli ali se shvati. S prijateljicom, s nekim kome si pričao baš sve, to je drugo. To treba prožvakati. I ne zna koliko će joj vremena trebati.
Ali toga jutra stajala je ispred zgrade s torbom u ruci, jutro je bilo sivo, za dva bloka dalje čekao ju je sin s palačinkama, i ona je napravila prvi korak s ulaza.
Samo je krenula.
Mama ju je dočekala bez puno priče. Otvorila vrata, pogledala torbu, lice, razumjela sve i samo rekla:
Idi operi lice, kuham čaj.
Ivan je izletio iz sobe u čarapama, raščupane kose.
Mama! Zašto si došla? Rekla si da nećeš?
Falio si mi, rekla je i čvrsto ga zagrlila, lice mu zagnjurila u kosu. Mirisao je na dječji šampon i san.
Kašljaš! viknuo je, otrgnuo se i pobjegao natrag, jer je crtić bio napet.
Gledala je za njim.
Onda ušla u kuhinju, mama je već slagala šalice. Mala kuhinja, stare zavjese s cvjetićima koje mama ne želi mijenjati, hladnjak s magnetićima, među kojima onaj što ga je Ivan sam napravio u vrtiću, kvrgav ali najdraži. Sve joj je bilo tako poznato da je opet zamalo plakala.
Nije.
Mama je stavila pred nju šalicu čaja, sjela nasuprot.
Pričat ćeš mi?
Hoću. Samo, kasnije. Daj mi malo.
Tomislav?
Da.
Mama je samo klimnula. Ništa više. Uzela svoju šalicu. Šutjele su. U susjednoj sobi smijeh iz crtića, Ivan se cerek.
Mama, mogu ostati kod tebe malo?
Koliko treba, toliko ostani. Tvoja soba je uvijek tvoja.
To je bilo sve što treba reći.
Onda je počeo život kojem nije imala ime. Nije bio privremen, iako se takav činio. Nije bio skroz nov, ali je malo po malo postajao. Samo život, dan po dan, bez velikih riječi.
S Tomislavom je razgovarala. Nekoliko puta, ne jednom. Teški razgovori, bez vikanja, držala se odluke da ne viče, i izdržala, iako je bilo trenutaka kad je gotovo pukla. On je govorio, da nije razumio što se događa, da je ušao negdje gdje nije znao kuda dalje, da mu je žao, da misli na Ivana, da ne zna što je ispravno.
Slušala je. Odgovarala. Nije opraštala, nije psovala.
Razvod su rješavali dugo, polako, kao što to stvarno ide. Papiri, odvjetnik, dogovor oko stana, gdje će Ivan živjeti. Bilo je naporno i ružno, kao svako dijeljenje zajedničkog života. Ali prolazila je kroz to.
Mila se nije javljala tjednima. Onda je poslala kratku poruku: Tu sam ako trebaš. Nikolina ju je pročitala i nije odgovorila. Ne da bi je kaznila, nego jer još nije znala što reći. Trebalo je vremena. Više nego što je imala.
Jednog kraja studenog išla je po Ivana nakon treninga. Padao je prvi snijeg, sitan, nestajao prije zemlje. Ivan je istrčao iz dvorane, digao lice, lovio pahuljicu ustima.
Snijeg! Mama, vidi!
Pogledala je gore. Pahulje su padale iz tamnog neba, ili je to bio obrnuto, pogubila je osjećaj za smjer. Sitne i hladne, jedna joj pala na obraz, odmah se rastopila.
Vidim, rekla je.
Hoćemo raditi snješka?
Kad bolje napada. Ovo je premalo.
Aaaajde mama!
Idemo, smrznuo bi se.
Uhvatio ju je za ruku. Ruka u rukavici, toplo, s nacrtanim autićem. Krenuli su ulicom, snijeg je sipio, rasvjeta ga je narančasto obasjavala, Ivan je pričao, o snješku ili nečemu, nije pamtila što.
Samo su išli, držala ga je za ruku.
Boljelo je. Nije prošlo, niti treba proći tako brzo. Dvanaest godina ne nestane za jedan studeni. Ali zajedno s boli bilo je još nešto nešto što nije znala imenovati. Nešto kao zrak. Kao da sam ideš, sam držiš, sam odlučuješ kamo.
Nije znala je li postupila dobro. Ili bolje rečeno, znala je da je postupila ispravno, ali nije znala hoće li od toga biti lakše. To su različite stvari, ispravno i lakše, to je shvatila tek sada, sa svojih trideset osam, pod prvim snijegom.
Na sljedeći tjedan našla je oglas za najam malog stana u obližnjem kvartu. Dvosobni, četvrti kat, pogleda na dvorište. Vlasnici stariji, mirni, ne postavljaju pitanja. Pogledala je stan, stajala u praznim sobama, osluškivala tišinu. Kuhinja mala, ali sa svjetlom. Iz dječje sobe pogled na krošnje.
Uzimam, rekla je.
Preseljenje je trajalo jedan dan. Zamolila mamine susjede za pomoć s namještajem, odmah su se javili. Tomislav je vlastoručno dovezao Ivanove stvari, šutke ih rasporedio u hodniku, stao, razgledao.
Dobar stan, rekao je.
Je, potvrdila je.
U odlasku, na vratima:
Nikolina. Stvarno mi je žao.
Gledala ga je. Znala ga je godinama. Bojao je, postarao se malo. Baš običan.
Znam. Idi, Tomislave.
I otišao je.
Zatvorila je vrata. Naslonila se leđima. Stajala.
Onda krenula raspakirati kutije.
Ivan je došao navečer, odmah otrčao vidjeti sobu, prokomentirao pogled na drveće, rekao da želi ležati na prozorskoj dasci i gledati dole jer tamo trče mace. Nikolina je rekla da je prozorska daska uska. On: Mali sam, stat ću. Nasula se.
Zasmijala se iznenada, naglo, kao da joj se nešto otpustilo. Ivan je zbunjeno gledao.
Što se smiješ?
Ma ništa. Ajmo jesti, napravila sam njoke.
Njooooke! već trči u kuhinju.
Upalila je svjetlo iznad štednjaka, stavila vodu da zavri. U vrećici našla sol. Nova kuhinja mirisala je na tuđe i na stare zidove, to nestane s vremenom kad se počne kuhati.
Voda je zakipjela. Stresla je u nju njoke.
Ivan je sjedio za stolom i šarao nešto u bilježnici; sutra ima za zadaću likovno i sad se sjetio.
Mama, hoćemo ipak raditi snješka?
Hoćemo. Kad snijeg stvarno padne, idemo van i radimo snješka.
Obećavaš?
Obećavam.
Kimao je zadovoljan, vratio se crtežu.
Vani je snijeg padao već ozbiljno, gusti, pravi, prosinački. Prekrivao je drveće, prozorsku dasku, krov susjedne zgrade. Grad je pod tim snijegom bio tiši, bjelji, nekako blagotvorniji.
Nikolina je stajala kraj štednjaka i miješala njoke u loncu. Ni o čemu posebnom nije razmišljala. Samo je stajala i miješala, slušala Ivanovo tiho mrmljanje nad papirom, gledala snijeg kako pada vani.
Što će biti dalje, nije znala.
Znala je samo da će sutra ustati rano, spremiti Ivana za školu, otići u trgovinu po kruh, nazvati mamu kojoj se nije javila tri dana. Navečer možda raspakirati još koju kutiju iz hodnika. Možda i ne, ne žuri se nikamo.
Bole, znala je, dolaze i dalje. Noću, ponekad danju, bez najave. Uspomene navale miris parfema, poznat glas u telefonu, ili samo dobra slika iz prošlosti. To ne prolazi brzo. I ne treba.
Ali njoke su bile gotove. Ivan je već odložio bilježnicu i gledao je gladno.
Evo, nosim rekla je.
