Trebam ženu, maksimalno do četrdeset i dvije godine. I to ako izgleda kao da joj je najviše trideset pet. U pedesetima, to više jednostavno nije to, Mario. Tražim nekoga živahnog i punog energije, a ne svoju vršnjakinju.
Ja možda nisam ni Goran Višnjić, ali iznutra mi je dvadeset osam. Uostalom, muškarac s godinama samo postaje vrijedniji, a žena pa, znaš i sam.
Moj prijatelj Mario i ja, sjedile smo za susjednim stolom i nehotice postale publika tog solističkog nastupa. Došle smo nešto pojesti poslije treninga, komentirale novu prehranu, kad nas je muški monolog grubo prekinuo.
Si čula? šaptom se nasmijala Mirna. Postaje on skupocjen. Još malo pa će ga gratis dijeliti.
Tiše nasmiješila sam se. Dajmo mu još koju minutu. Skoro kao mala scena iz kazališta.
U međuvremenu, monolog je poprimio nove visine:
Evo, recimo, ja jučerašnje ne jedem. To mi je princip. Žena mora svakodnevno kuhati svježe. Jasno, kad sam sam, mogu i sam skuhati juhicu, nisam ni ja nesposoban. Ali, ako ćemo ozbiljno, onda idemo po redu: gulaš, pohanci, kolači. I naravno, da bude vitka. Mora biti kontrast: ja ozbiljan, ona nježna.
A djeca? diskretno je pitao njegov prijatelj, gledajući ga s nepovjerenjem. Pa imaš odrasle, unuci uskoro stižu…
Nasljednika ne treba, svoje sam odradio. Trebam društvo za dušu. I za tijelo. Da bude aktivna! Da idemo u šumu, planinarit’ ili barem do vikendice.
Zamalo sam se zagrcnula sokom. U planine? Taj nije dalje od kvarta ni zakoračio.
Mirna, kladimo se da će pokušati prići meni? šapnula sam, namignuvši joj.
Zbilja? iznenadila se Mirna širom otvarajući oči. Nino, pa ti nemaš ni četrdeset još.
Ššš prislonila sam prst na usne. Ovo neka bude mali društveni eksperiment. Baš me zanima dubina muške samoobmane.
I zaista, upoznavanje je prošlo glatko. Razmijenili smo brojeve i već iste večeri dopisivali se kao da se dugo znamo.
Na internetu se skrivao pod nadimkom GospodinMacho48.
Na profilnoj fotografiji slika stara barem deset godina: uvučen trbuh, skupi auto u pozadini, siguran pogled.
Nakon nekoliko dana, Jure predloži susret.
Pojavio se u svečanom odijelu. Dugmad na sakou jedva su izdržavala napetost trbuha što se gordo isticao.
Nina razlistao se u osmijehu, pokazujući ne baš savršene zube. Danas si predivna.
Hvala, Jure, stidljivo sam spustila pogled. I ti izgledaš baš dostojanstveno.
Našli smo se još nekoliko puta.
Za mene to je bilo pravo glumačko iskušenje. Tiho sam slušala priče o njegovom poslovnom carstvu (štand na Dolcu), o tome kako je zamalo kupio novi auto (ali je ipak odlučio uložiti u posao), i koliko je važno da doma bude ugodno.
Šetali smo gradskim parkom nakon sto metara već je teško disao, ali me uvjeravao da je to posebna vježba disanja.
I dođe trenutak istine.
Jure, opušten nakon večere i mojih komplimenata, odluči da je vrijeme za sljedeći korak.
Nina, reče nježno, primajući me za ruku. Ti si idealna: vitka, sposobna, mlada. Moram priznati nešto Nije mi četrdeset osam.
Stvarno? podigla sam obrve. Koliko ti je onda?
Pedeset i pet, izdahnuo je, gledajući me napeto. Ali, dobro se držim, zar ne?
Naravno, Jure! povikala sam veselo. Najviše na pedeset četiri izgledaš! Obožavam zrele muškarce, to je životna mudrost.
Zablistao je od sreće.
Eto, vidiš! A već sam brinuo. Mene žene starije od četrdeset i dvije ne zanimaju. Energija im nije ta. Ti si prava vatra, djevojko.
Hvala ti, dragi, blago pređoh rukom po njegovom ćelavom tjemenu. Imam i ja jednu malu tajnu.
Kakvu? upitao je sumnjičavo. Djeca? Dugovi?
Ne, ne; godine.
Jure se ukočio.
Kak’ to misliš? Nije ti četrdeset?
Skoro.
Trideset osam? upitao je s nadom.
Iz torbe sam izvukla osobnu i pružila mu.
Otvori, Jure. Pogledaj sam.
Primio je dokument nervoznim prstima, otvorio, gledao u datum rođenja, u sebi nešto zbrajajući.
1975.
Pedeset šapnuo je, izblijedio. Imaš pedeset?
Točno toliko, Jure. Okrugla obljetnica bila prije dva mjeseca.
Osobna mu iskliznula iz ruku. Gledao me kao da sam se pretvorila u Moranu pred njegovim očima.
Pa kako? Izgledaš
Kao žena koja brine o sebi, Jure. Koja ne jede bureke.
To je prevara! povikao je. Jasno sam rekao: do četrdeset i dvije. To mi je princip. Ne mogu s vršnjakinjom hodati.
Nisam ti baš vršnjakinja, uzgred. Sve ti do sad odgovaralo, nije li? Vidio negdje da mi pijesak curi iz džepova?
Jure pocrvenio do ušiju.
Nije, ali sama brojka Pedeset. To ti je skoro mirovina.
Starost, Jure, mirno sam odgovorila ustajući dolazi kad mozak ne može prihvatiti stvarnost. Ja sam žena u punoj snazi. I shvatila sam nešto važno.
Što to? gledao me svojim izblijedjelim očima.
Da i meni, u pedesetoj, treba muškarac. A ne skup nesigurnosti, trbuha i štanda na placu. Moj vatreni temperament ne bi izdržao. Sagorio bi na prvoj iskri.
Uzela sam osobnu i krenula prema izlazu.
Nina! povikao je. Stani. A što ćemo mi?
Mi? okrenula sam se. Po tvojoj logici, mi smo vršnjaci. Treba ti mlađa. Nađi ju možda naletiš na neku kojoj vid oslabi.
Izašla sam iz njegova malenog, natrpanog gnijezda i udisala svježi zagrebački zrak.
U autu je čekala Mirna.
I? upitala me kad sam sjela. Skinuo masku?
Do kraja nasmijala sam se. Da si samo vidjela njegovo lice kad sam mu pokazala osobnu. Kao da je upravo otkrio da je Zemlja okrugla.
I što sad?
Sad on nastavlja tražiti mlade, i mučit se. A mi? Mi idemo slaviti. Imam spoj s jednim normalnim čovjekom. Četrdeset i pet mu je, i baš ga ne zanima što piše u mojoj osobnoj.
A Jure još uvijek sjedi na Iskrici. Profil obnovio, sad piše: Tražim ženu do 40 godina. Poštenu! Opcija, naravno, ista slika stara deset godina.
Što misliš, zašto se neki muškarci toliko boje svojih vršnjakinja? I treba li skrivati godine zbog šanse za vezu, ili je bolje od početka igrati na istinu?
