Postoji poznata narodna izreka: “Dobrota je ponekad skuplja od zlata.” Nekada mi se činilo da je to pretjerivanje, ali život me naučio što ta poslovica zaista znači.
Prije otprilike pola godine, u stan nasuprot moga doselila se nova susjeda. Žena oko četrdeset godina, uvijek uredna, ljubazna i nasmijana. Sretali bismo se kod lifta, razmijenili pozdrave – prava, nenametljiva susjedska uljudnost.
Prvi put je pokucala na moja vrata otprilike dva tjedna nakon doseljenja. Bilo je devet navečer. Otvorio sam vrata, a ispred mene je stajala Marijana s isprikavajućim izrazom na licu i praznom šalicom u ruci.
Oprostite što uznemiravam, povjerila se. Upravo sam odlučila peći palačinke, sve sam pripremila, a nestalo mi soli! Možete li mi posuditi malo? Sutra ću sigurno vratiti!
Pa tko bi mogao odbiti tako malu stvar? Dao sam joj skoro pola soli iz soljenke, zahvalila mi se i otišla.
Ali nije prošlo dugo, a susjeda je stigla drugi put. Par dana kasnije ponovno je stajala ispred vrata ovoga puta trebala joj je šećer.
Poželila sam čaj, požalila se, zamotana u debeli ogrtač. Van je kiša i već je kasno Možete li mi posuditi šalicu šećera? Kupit ću sutra veliku vrećicu i vratiti vam!
Nije mi bilo žao, ali nešto me kopkalo. Živi ovdje već skoro mjesec, zar nije mogla kupiti osnovne namirnice? Sol, šećer, ulje to svatko ima doma. No, odlučio sam ne prigovarati.
Tjedan dana kasnije, Marijani su zatrebala jaja. Pa malo suncokretovog ulja, onda luk, polovica limuna, vrećica čaja, tableta protiv glavobolje i čak rolna WC papira.
Sve se odvijalo po istom obrascu: navečer, s onim pokajničkim pogledom, priča kako je “opet zaboravila kupiti”, i obećanje da će sve vratiti “sutra”. Ali ništa se nikad nije vratilo. Marijanina memorija bila je selektivna: uvijek bi zapamtila da sam kod kuće, ali bi po svemu sudeći zaboravila na posuđene stvari čim bi zatvorila vrata svog stana.
Jednog dana, meni je zatrebala mrkva za juhu. Znao sam da je Marijana doma, pa sam joj pokucao. Otvorila je, saslušala me i napravila nevino lice:
Joj, imam, ali i meni treba za kuhanje. Nemam dovoljno da ti dam, žao mi je.
I zatvorila vrata.
Tada mi je prekipjelo. Dakle, moje namirnice su “opće”, a njezina mrkva – strateška zaliha? U tom trenutku odlučio sam: dosta više. Neću više ništa posuđivati.
Uzeo sam notes i po sjećanju zapisao sve što mi je posudila: šećer, jaja, kava, ulje, luk, tableta, limun, prašak. Kad sam sve preveo u kune, iznos je bio oko 100 eura.
Ostavio sam popis na polici u predsoblju znao sam da će uskoro zatrebati. I bio sam u pravu.
U subotu sam planirao peći kolač. I taman kada sam pripremao sastojke, zazvonilo je. Pogledam kroz špijunku Marijana s posudom u ruci.
Duboko sam udahnuo, prebacio pribrani osmijeh na lice i otvorio vrata.
Bok! veselo je počela. Možeš mi pomoći? Zapela sam, a brašna mi je ponestalo! Daj mi tristo grama, molim te? Sve ti vratim, znaš mene!
Brašno? ponovio sam. Naravno da imam.
Savršeno! Znaš da uvijek vratim
Marijana, naravno. Ali, prije nego što ti dam, možda da malo rezimiramo našu dosadašnju suradnju oko namirnica.
Pružio sam joj prethodno pripremljen popis. Gledala je začuđeno, nije shvaćala što se događa. Do sad sam bez riječi donosio sve do njezine kuhinje, a sad statistika.
Pogledaj, pokazao sam joj redove. Zapisao sam sve što si uzela u zadnja dva mjeseca. Ajmo provjeriti. Jaja petnaest komada. Točno?
Pa… nisam brojala… promrmljala je, a osmijeh je nestao.
Ja sam brojio. Šećer četiri puta po šalicu. Ulje, kava, prašak, limun, luk. Je li točan popis?
Marijana je šutjela, zbunjena i polako ljuta. Kako se usuđujem? Pa mi smo “susjedi”!
Izračunao sam po prosječnim cijenama, nastavio sam. Čak sam ti napravio popust. Zbrojio sam sve skupa: 95 eura.
Pružio sam ruku, dlanom prema gore.
Čim podmirimo račun, dam ti brašno. Mogu ti ga odmah i prosijati.
Ti si ozbiljan? napokon je izustila. Račun za sol i šibice?! Jesi li ti normalan?
Više nego ikad, kimnuo sam. Kad nešto uzmeš, trebaš i vratiti. Ako ne vratiš, postaje kupnja. Samo tražim da platiš robu.
Koji si ti škrtac! viknula je. Mislila sam da smo ljudi, a ti Sitničavac!
Puno sitničavije je imati za sushi, a prositi toaletni papir od susjeda, mirno sam odgovorio.
Marijanino lice se zacrvenilo.
Uzmi svoje brašno! viknula je. Neću te više ništa tražiti!
Okrenula se i zalupila vratima. Ostao sam stajati s popisom u ruci nisam bio ljut, više sam osjetio olakšanje.
Od tada su prošla dva tjedna. Marijana više ne pozdravlja, u liftu se pravi da ima jako važan razgovor na mobitelu. Čuo sam da se žali portiru kako u zgradi žive “čudni i škrti ljudi”.
A vi, što biste vi učinili na mom mjestu? Ja sam naučio da nitko ne smije iskorištavati vašu dobrotu, pa želim biti čovjek, ali i čovjek sa stavom.
