Danas mi se dogodilo nešto zbog čega još uvijek osjećam tihu jezu kad god se toga sjetim. Toliko misli prolazi mi kroz glavu dok sjedim uz prozor i gledam u stari voćnjak iza kuće u Osijeku, kamo sam danas rano ujutro povukla ljestve da napokon orežem suhe grane na našem starom jabukovom drvetu.
Vrijeme je bilo čudno od samog jutra nebo sivo, zrak težak, kao da će svaki tren pasti pljusak. Osjećala sam da će vrijeme zarotirati, ali suhe grane me već dugo muče i odlučila sam danas je dan da ih skinem. Požurila sam, postavila ljestve uz deblo, dva puta provjerila jesu li čvrste i uhvatila škare za grane.
Uspela sam se par prečki i već sam bila na pola puta kad sam osjetila neobično navlačenje na hlače. Okrenem se i vidim moj vjerni pas, Bero, pokušava šapama ići za mnom po ljestvama, klizi po željezu, a pogledom probada mene, kao da želi reći nešto važno.
Hej, Bero, što ti je? Silazi dolje!, odgovorila sam kroz smiješak, vjerujući da mu se omakla kakva nepodopština i ljutito zamahnula rukom.
Ali nije mi dao mira. Umjesto da odustane, još je jače zgrabio moje trenirke zubima i počeo vući, baš me čupao prema dolje. Okrenula sam se nervozno i za dlaku nisam izgubila ravnotežu.
Jesi li poludio, Bero? Pusti me!, povikala sam, već napola ljuta napola zabrinuta od straha da ću pasti.
Ali, nije puštao. Zeus je i dalje cvilio, vukao i gurao se šapama uz ljestve više nije izgledalo kao nikakva igra.
Tad sam prvi put zastala i upitala se pa što nije u redu s mojim Berom? Nikad nije takav.
Pokušala sam se opet popeti, ali kako sam podignula nogu, tako me povukao još jače, pa sam automatski zgrabila ljestve objema rukama i duboko uzdahnula.
Vidjela sam da se ne daje smiriti pa sam ga odvela u kavez iza kuće i zalupila vrata za njim.
Tamo budi dok ne završim. Ako ne prestaneš, zatvorit ću te još dulje, promrmljala sam više sebi nego njemu. Gledao me pogledom koji sam shvatila tek kasnije. Malo mu je bilo neugodno, ali tad nisam marila.
Vratila sam se ljestvama, odlučna da završim posao. U trenutku kad sam stavila nogu na prvu prečku, začuo se jak, kratak prasak. Gledam uvis golema suha grana pucala je iznutra i odvalila se ravno prema meni!
Samo djelić sekunde prije nego je pala, stajala sam točno ispod nje. Grana je tresnula o zemlju, rasula se na nekoliko komada i stala nekoliko centimetara od mojih nogu. Tresnula sam od šoka, noge su mi zaklecale, a srce lupalo kao da će iskočiti iz prsa.
U tom trenu sam shvatila moj Berko je čitavo vrijeme znao. Ili je osjetio pucanje iznutra drveta, ili kakav drugi znak. Nije mi smarao, nego pokušao spasiti život.
Polako sam prišla kavezu. A on tamo pogleda me mirno, maše repom, kao da čeka da ovo napokon shvatim.
Otvorila sam vrata kaveza, čučnula do njega, a on mi se sklupčao u zagrljaj. Zagrlila sam ga oko vrata, suznih očiju šapnula:
Berko, spasio si me. Nikad više neću ignorirati tvoj instinkt.
Danas, kad pišem ove riječi, zahvaljujem svemiru što imam takvog prijatelja. Možda ću svaki put odsad prvo poslušati njega, pa tek tad sebe.
