Otac je otpustio 37 dadilja u samo dva tjedna dok jedna spremačica nije napravila ono što nitko drugi nije mogao učiniti za njegovih šest kćeri
Ali… Marko je zastao, postoji jedna žena. Nije iz agencije. Preporuka je malo neobična, ali… nemamo drugih opcija.
Dvije večeri kasnije, stajala je pred kapijom. Niska, oko četrdesetpet godina, u običnom sivom džemperu, bez uniforme i bez naučenih fraza tipa obožavam djecu. Čak je i zaštitar upitao je li sigurna kamo je došla.
Ja sam Ljubica, rekla je mirno. Ako još vrijedi.
Marko je bacio sumnjičav pogled na nju. Nakon zelene boje u kosi posljednje dadilje, bio je spreman na sve.
Moram odmah reći, uzdahnuo je. Šest djevojčica. Od šest do šesnaest godina. One su… zahtjevne.
A vi? Ljubica je stisnula oči. Razgovarate li vi s njima?
Pokušavam, iskreno, priznao je. Ali imam posao, sastanke, rokove…
Razumijem, kimnula je. Onda je dogovor jasan. Neću odgajati. Samo ću živjeti.
Odmah prvog dana dogodilo se ono čega se najviše bojao: vika, lupanje vratima, mlađe su vrištale, starije su prkosno pustile glazbu do maksimuma. Marko je već bio spreman ispričati se, naručiti taksi i krenuti iznova.
Ali Ljubica nije vikala. Nije prijetila. Samo je otišla u kuhinju i počela peći palačinke.
Tko neće ne mora jesti, viknula je. Poslije nemojte kukati.
Deset minuta kasnije, svih šest djevojaka sjedilo je za stolom. Šutke. S dozom opreza.
Mama je ovakve radila, promrmljala je jedna od srednjih.
Znam, odgovorila je Ljubica. Pričala mi je sama recept. I smijala se da se uvijek svađate tko će zadnju.
Tišina je postala drugačija. Ne napeta, nego živa.
Navečer su djevojčice same odvukle Ljubicu u dnevnu gledati stare snimke. Trećeg dana najmlađa je zaspala na njenom ramenu. Petog je najstarija po prvi put u godini dana sišla na večeru.
Tjedan dana kasnije Marko je primijetio nešto neobično: kuća više nije djelovala kao bojno polje. Da, djevojke su se i dalje svađale. Ali češće su se smijale. I više nisu bježale.
Što ste im napravili? upitao ju je jednom.
Ljubica je slegnula ramenima.
Ništa posebno. Nisam im pokušala biti mama. Ne trebaju one novu mamu. Trebaju nekog tko neće pobjeći.
Marko je dugo šutio. Onda je sjeo pokraj nje.
Ni ja… se baš ne snalazim.
Znam, tiho je rekla. Ali vi ste barem tu. To nije malo.
Nakon mjesec dana Marko je otkazao pola sastanaka. Nakon dva počeo je i sam kuhati nedjeljom. A nakon pola godine shvatio je da problem nisu bile strašne cure niti dadilje.
Ponekad, da bi stvari proradile, ne treba ni stručnjak ni egzorcist. Samo netko tko nije pobjegao i tko ostaje.
