Za dlaku od nesreće
Kakva vam je to divna cura, sa stvarnim odobravanjem u glasu reče baka Marija, promatrajući djevojčicu dok sadi cvijeće ispred zgrade. Prava pametnica i prava ljepotica, uz to i pomagačica!
Tanjina mama, Ivana, nije mogla sakriti ponosni osmijeh kad je to čula. Oči su joj se ispunile toplinom dok je gledala svoju kćer.
Eh, naša Tanja je stvarno zlato od djeteta, potvrdila je pa joj se u glasu osjetila istinska ponositost. No osmijeh joj već koji tren kasnije izblijedi, a na čelu joj zaigra sitna borica zabrinutosti. Samo, znaš, sad počinje ulazit u pubertet… I kad je saznala da će uskoro dobiti brata…
Baka Marija razumljivo klimne glavom, odmah shvaćajući o čemu je riječ.
Nije se baš razveselila, ha? upita blago i malo se nagne bliže.
Ivana duboko uzdahne, tražeći prave riječi, pogledom poprateći Tanjine pokrete dok skuplja posuđe nakon sadnje.
Nije da je protiv… ali velika je to godina razlike. Tanja ima već četrnaest, a maleni će biti tek dojenče. Bojim se da ne zna ni sama što znači biti starija sestra…
Možda se boji da ćete joj natovariti čuvanje na vrat, prošaputala je baka Marija, još uvijek toplo i brižno gledajući Tanjine ruke u zemlji.
Ivana zatrepće iznenađena i odmahne rukom:
Ma daj, kakvi! Pa nisam je rodila da bude dadilja. Još sam mlada, ne moram odmah natrag na posao jer s kunama (euro još nije ni blizu!), nema problema. Tanja se mora družit, imat svoje prijatelje i normalno prolazit mladost, a ne pretvorit se u neku rezervnu mamu…
Baka Marija tiho klimne, ali joj se u očima zadrži zrnce brige. Položi ruku na Ivanino rame, kao da joj želi nešto posebno naglasiti.
Sve je to točno, Ivana. Samo pazi na nju i dobro upoznaj sve njezine prijatelje. Nikad ne znaš… U tim godinama, jedan krivi korak može napraviti velike nevolje.
Ivana se nasmije bezbrižno:
Ajme, bako, o čemu vi?! Tanja je stvarno dobra cura ide u školu, pomaže doma, čuva djecu iz susjedstva bez da ju itko pita. Mobil ju ni ne zanima koliko društvo i stvarni svijet.
Ponovno pogleda prema Tanjinu smjeru, gledajući kako veselo dodaje najljepšu plastičnu modlicu za pijesak jednom mlađem dječaku iz zgrade. Osmijeh joj se vrati lica, ali ovoga puta nježan, gotovo tih:
Ma, nema šanse da se ona uplete u nešto loše.
Da, Tanja je bila zbilja pametna i vrijedna, to su priznavale i učiteljice i susjedi, pa čak i oni koji bi je samo površno sreli. Lako je učila, bila je znatiželjna i uvijek spremna pomoći, snalazila se u svakoj situaciji… Ali, unatoč svim tim nekim prednostima, Tanja je jako držala do mišljenja razreda. Htjela je biti “normalna”, ne isticati se previše, ne biti crna ovca nad kojom će se izrugivati ili je ignorirati.
Njena osnovna škola u Rijeci, na prvi pogled, djelovala je kao svaka druga: nastava, odmori, pokoje vanučioničke aktivnosti. Nastavnici su pazili na red i ponašanje, ravnatelj bi s vremena na vrijeme održao govor o pristojnom ponašanju. No ispod te fasade skrivala se druga, prešućena stvarnost.
Ekipa, ona najpopularnija grupa s viših razreda, kojoj je Tanja toliko željela pripadati, nikad nije direktno kršila pravila nisu tukli, nisu razbijali, nisu stvarali kaos. Najgore što bi im se dogodilo bila je “opomena” kod pedagoginje sjediš ravno, slušaš prodiku, a sutradan sve po starom. Kući se rijetko javljalo kao da se škola bojala neugodnih razgovora s roditeljima.
Ma djeca su to, proći će ih, govorili bi učitelji kad bi se mlađi učenici požalili. Kad odrastu, bit će sve ok.
Ali te igre nisu bile bezazlene. Skupina bi odabrala nekoga često dijete iz “slabije” obitelji, onu koja nema zaštitu ni kod kuće ni u školi i onda bi počinjala, iz dana u dan: provociranja, ruganja, podmetanja, glasine… Sve bi krenulo kao zezancija i sitne zlobnosti, a pretvorilo bi se u ozbiljno zlostavljanje lažne optužbe, podmetanje smeća u torbu, razne podlosti.
S vremenom je sve eskaliralo. Počeli su širiti glasine da taj netko krade, ogovara profesore… Uvredljive riječi javno po hodnicima, pred svima. Djeca su bila bespomoćna, zbunjena, i jednostavno nisu znali što napraviti. Neki su se skroz povukli jedan dečko je prešao na školovanje kod kuće, jedna cura je glumila bolest samo da ne mora više u školu. No, čak ni nakon toga, vodstvo škole nije ozbiljno reagiralo.
Ravnatelj i pedagog/ica i dalje su tvrdili da je atmosfera dobra, da je kolektiv složan i miran, a roditeljima je poručivano Mi pratiomo situaciju, djeca će sama riješiti nesuglasice.
Većina učitelja nije se ni upuštala u razgovor. Netko jer nije mislio da je stvar ozbiljna, netko jer se bojao ljutih roditelja “vođa ekipe”, netko jer nije znao ni što bi napravio.
Tanja se malim koracima sve više vezala za tu ekipu. U početku je sve izgledalo super: glasni razgovori za vrijeme odmora, šetnje po Korzu poslije škole, osjećaj da pripada društvu. Cure i dečki su je prihvatili otvorenih ruku, zafrkancija, smijeh, pozivi… i Tanja je pomislila kako je napokon dio “nečega”.
Kod kuće je bilo skroz drukčije. Njezina mama Ivana bila je uvijek u akciji, pogotovo sada kad je pripremala sve za bebu. Po cijele dane bi birala tapete i zavjese, pretraživala oglase, uspoređivala cijene kolijevki Svijet joj se okrenuo prema sinu koji tek treba stići, a Tanja, navikla na ulogu jedinice, osjećala se sve zapostavljenije.
Ponekad bi se mama sjetila kako je Tanja zapravo u najosjetljivijem razdoblju. Spustila bi časopise sa strane, sjela nasuprot nje i mirno započela razgovor:
Slušaj, Tanja, znaš koliko sam ponosna na tebe? Zaista si dobra, samostalna, ali pazi ipak ne druži se s bilo kim, dobro?
Tanja bi tada kimnula, slušala tek napola, jer ono što mama govori nije nikako imalo veze sa stvarnim životom u školi. Tamo je bila cijenjena što se nikad ne žali, uvijek ima smisla za igru, spremna je na sve zbog ekipe.
Da, mama, sve je jasno, promrmljala bi, ne odvajajući pogled s mobitela.
Mama bi zadovoljno odahnula, uvjerena da ju je Tanja doista poslušala. Prava uzorna cura, nema bježanja iz škole, svestrana, uvijek na vrijeme kući.
Odlično, smiješkom bi dodala. Ajde, idem dalje gledat krevetiće, ne smeta ti ako premjestimo onu policu na drugi zid?
I nestajala bi natrag među kataloge, slike kolijevki, pelena i mekanih plišanaca.
A Tanja bi, čim ostane sama, ponovno posegnula za mobitelom tipkajući poruke sa svojim novim prijateljima, dogovarajući subotnje planove, koga se treba naučiti pameti, gdje pronaći nešto zanimljivo za ekipno druženje. I što se više upuštala u njihove igre, sve manje joj se vraćalo na priče o dječjoj sobi i mamine brige…
Znala je duboko u sebi da je mama dobra, ali nekako je osjećala da upravo ono najvažnije ostaje neizrečeno sve što prolazi, prolazi bez njezine mamine pomoći. Ivana je bila uvjerena da dok ne upada u velike probleme, Tanja je na pravom putu. A sitne dječje stvari… pa što, to su djeca.
U konačnici, kod kuće brižna ali stalno zaokupljena mama, uvjerena da je Tanja dobra i bezbrižna; u školi grupa gdje su pravila jasna i sve se svodi na: budi kao mi ili ne pripadaš. A Tanja, iz straha da ponovno ne bude krivac, sve više prihvaća nova pravila…
***
Došla je subota, sunce je grijalo kao da je već proljeće. Tanja se zavrtjela po stanu: pojela brzinski doručak, navukla svoje omiljene traperice, crvenu vestu, zgrabila mobitel i torbicu.
Mama, idem s ekipom! viknula je u hodniku. Bit ću doma za večeru, obećajem!
Mama ju je pogledala iz kuhinje i obrisala ruke o krpu.
Opet cijeli dan? Možeš li bar koji sat provesti s nama doma? Planirali smo s tatom prošetat do mora…
Ajde, mama, drugi put već me čekaju, a stvarno sam obećala da ću i doći na vrijeme kući!
Tanja je izletila kroz vrata, ostavivši za sobom samo miris parfema i zveket ključeva.
Ivana je odmahnula, ne praveći dramu ipak je upozorila i izgledala sretno, a to je najvažnije. Vratila se kuhanju, usput provjeravala sat.
Šest sati. Tanji ni traga.
Sedam. Tanji ni glasa, telefon zvoni, ali nitko se ne javlja.
Osam. Ivana već nervozno prolazi dnevnom sobom, stalno pokušava ponovno zvati rezultat isti. Po glavi joj lete crne misli:
Možda joj je ispala baterija? Ili su negdje gdje nema signala? Ili je jednostavno zaboravila na vrijeme…
Otac pokušava smiriti situaciju:
Ma daj, ne dramatiziraj. Znaš kakva su djeca. Javit će se uskoro, kad se sjeti.
No i njega sve više počinje pritiskati nemir uho napeto osluškuje svaki zvuk.
U devet, Ivana je već na rubu suza. Sjedi s telefonom stisnutim u rukama, kad iznenada zazvoni. Skače odmah diže.
Tanja? Gdje si? Zašto se ne javljaš?
Ali s druge strane odjekne nepoznat, službeni glas:
Dobar dan. Je li to majka Tanje Stipanović?
Da… Što se dogodilo? Gdje je Tanja?! srce joj od straha udara do grla.
Vaša kći je u bolnici. Stanje je ozbiljno. Dovezli smo je nakon incidenta…
Dalje kao da sve nestane. Ivana osjeća da joj tlo izmiče pod nogama, sve se zamrači, uši joj zuje, ne može ni riječ reći. Ruka joj mlitavo pada s telefonom, a ona klizi prema podu.
Ivana! viče muž, hvata je i trgne iz polusvijesti, pokušava je povratiti svijesti, doziva je po imenu i trese. Napokon otvori oči, ali pogleda praznog, odsutnog.
Tanja… bolnica… prošapće ona, suze se slijevaju niz blijede obraze. Ona… ona…
Muž je grli, i sam jedva zadržava suze.
Sve će biti dobro, šapće, iako ni sam ne vjeruje dok to govori. Idemo odmah tamo. Samo se drži…
***
Stipe je nervozno vrtio Tanjin mobitel po stolu u kafiću, kao da iščekuje da se nešto dogodi.
Ma, skužila je da se zafrkavamo, reče naposljetku i vrati mobitel curi do sebe. Valjda će sad sama zvati kad skuži da nije ništa ozbiljno.
Ekipica u kafiću nestrpljivo šutka na kauču, pijucka kavu i lista Instagram. Svi čekaju “nastavak šale”.
Reci joj, šapne Stipe Tanji, da si bila na wc-u i ostavila mobitel na stolu. Upori sve! Tako je bolje!
Tanja kimne, ali u očima joj titra nemir. Pogleda mobitel nema ničeg novog. U trbuhu joj se počinje gnjezditi tjeskoba, ali tjera ju od sebe.
Ma sad će mama zvati, sto posto. Ili poruku poslati. Evo, samo što nije…
Međutim, poziva nema, mobitel uporno šuti.
Idemo još jednom probati? upita netko.
Ma, daj, dosadno. Ajmo neki novi fazon smisliti, dosadila ova šala, zaključi drugi.
I čim je pala nova ideja, svi su zaboravili na mobitel, Tanjinu mamu, pa čak i Tanjinu sitnu zabrinutost. Smijali su se, smišljali koga sljedećeg “zafrkavati”, tko kome što da kaže i što da sutra prepričava po školi. Nitko ni u snu nije mogao zamisliti što se odvija kod Tanjine kuće.
A Tanja… vratila se doma tek u deset navečer.
Putem je nekoliko puta provjerila mobitel još uvijek ništa. Nemir je rastao, ali ga je uporno tjerala.
Ma, mama se ljuti jer kasnim. Vjerojatno je samo povrijeđena. Pa nisam dijete više! Sve ću joj objasnit, ispričat se i gotovo.
U glavi je već imala pripremljen cijeli govor:
Mama, oprosti što kasnim. Stvarno smo se zaigrali, vrijeme proletilo… Nisam to htjela. Samo malo kasnim, svi zakasne ponekad.
Pozvonila je na vrata nekoliko puta. Nitko se nije javio. Tanja shvati da joj je samo, pa izvuče ključ iz torbe i otvori vrata.
U hodniku je mrak. Nigdje nikoga.
Mama? Tata? Jeste doma?
Niti glasa. Prođe do dnevnog boravka bez paljenja svjetla svjetlost vanjske lampe pada na stol gdje stoji netaknuta večera, pokrivena krpom. Na kauču zgužvani mamin šal, sve izgleda kao da su nestali prije pet minuta.
Vrat joj se ukoči. Pokuša nazvati mamin broj signal ide, ali nitko se ne javlja.
Iz spavaće sobe zvoni poznata melodija mamin mobitel ostao je doma. Tanja uzme mobitel i vidi nekoliko propuštenih poziva koje je ona ostavila.
Nazove tatin broj, ali ni njegov ne odgovara.
Što sad ovo znači? izgovori u tišini koja je pritišće.
U tom trenutku ulazi njena tetka, mamina sestra, s licem blijedim kao zid. Kad vidi Tanju, odahne naglas, zagrli je snažno.
S tobom je sve u redu! Napokon!
Tanja stoji zatečena, još drži mamin mobitel u ruci. Ne razumije zašto je tetka toliko uznemirena.
Samo sam ostavila mobitel u kafiću, prošapće. Zašto svi tako paničare?
Tetka nakratko šuti, pa duboko udahne.
Ne želim te plašiti, ali tvoja mama je u bolnici. Nazvali su je s tvog mobitela, nešto su rekli… i njoj je pozlilo.
Tišina proguta riječi. Tanja se počne tresti.
Koliko je loše? skoro šaptom, jedva čujno.
Odjednom joj postane jasno da je ona pogurnula taj domino, ta šala “iz zafrkancije” dovela je do nečeg strašnog.
“Sve negiraj, tako je zanimljivije…”
Tetka je pogleda ravno u oči, bez laži.
Neću ti lagat, odrasla si cura. Mama je izgubila bebu… i sad se liječnici bore za njen život. Nije dobro.
Tanja kao da okameni. U glavi joj šušte riječi, ne može pojmiti što sad znače.
Kako… izgubila? šapće. Pa još je rano bilo…
Tetka joj uzme ruke, ledene od šoka.
Idemo, Tanji, odmah u bolnicu. Moraš biti tamo.
Tanja kimne, kao robot, sva izmučena krivnjom i tugom. Sjeti se kako je toga dana veselo zbijala šale u kafiću, ignorirala mamine pozive, izmišljala izlika…
To je zbog mene… ispusti, suze joj teku niz lice. Ja sam kriva…
Nisi… Sad nije vrijeme za optuživanje. Budi hrabra za mamu.
Tanja obriše suze i skupi snagu.
Idemo.
***
Hodala je polako novim kvartom u Rijeci, ruke u džepu, kosa razbarušena po vjetru. Sve joj je bilo strano: zgrade, natpisi trgovina, prolaznici… Nije bilo ni jednog poznatog lica čak ni nekog psa kojeg bi barem jednom vidjela na cvijećnjaku pred zgradom.
Prije par dana ona i tata su doselili ovdje. Sve se odigralo munjevito. Prije tjedan dana još je spavala u svojoj sobi, gdje je svaka sitnica mirisala na mamu, gdje je doma mirisalo na kolače, gdje su bila zagrljaji pred san. Sad je stan prodan, igračke u kutijama, a oni jedna nova adresa i sve ispočetka.
Otac je donio odluku bez krzmanja. Nakon što je mama… nakon bolnice… postao je tih, utučen, povučen, satima bi sjedio zamišljen i šutljiv. I onda jednog jutra samo reče: Selimo. I tako prodao stan u Zagrebu, dao otkaz, pokupio sve papire, i evo ih vozi ih vlak na drugi kraj Hrvatske, daleko od svega što ih podsjeća na ono što su izgubili.
Tanja je hodala, gledala u cipelu, u glavi vrtjela onaj dan iznova. Kako se smijala u kafiću, vjerovala ekipi, osmišljavala šale, ignorirala pozive… kako je sve krenulo nizbrdo zbog jedne budalaste zezancije. I sjećanja na tetkin glas: Izgubila je bebu… a sad je mama u bolnici.
Da sam barem… Da sam samo… Da nisam…
Te rečenice su padale i vraćale se poput kiše. Ali tati nikada nije imala snage reći istinu već je bio slomljen. Izgubio je ženu, dijete, sve… Kako da mu prizna da je ona, njegova Tanja, usmjerila prvi kamen?
Stane pred vitrinu malog kafića. Unutra je toplo i miriše na kavu. Zamisli na tren kako bi mama sjela s njom tamo, pijuckale vrući kakao, pričale o poslu, školi, običnim glupostima… Sada toga više nema. Sada nema mame, škole, prijatelja, ulice na kojoj možeš naići na poznato lice.
Duboko udahne, popravi ruksak, krene prema zgradi škole. Danas prvi dan mora će se praviti kao da je sve u redu, kao da je samo nova u kvartu, ne ona što nosi grč u srcu.
Zna ona da jednom mora tati reći istinu, ali ne sada. Sad treba preživjeti, upoznati nove ljude, proći kroz dan bez ijedne osobe kojoj može reći što je stvarno u njoj.
A to nije lako, prijatelju. Nimalo.
