Kolegice i prijateljice su zavidjele Kristini uspjela je “uhvatiti” ozbiljnog i imućnog muškarca. Marko je bio petnaest godina stariji i vodio je tvrtku u kojoj je ona radila.
Tek stigla, a već se udaje šaptali su iza leđa.
Iz običnog naroda odmah u gospođe.
Baš tako.
Sama Kristina nije htjela javno pričati o vezi s gazdom. Počeli su izlaziti prije nego što je ona zaposlena u njegovoj firmi. Štoviše, nije ni znala da je Marko direktor i na razgovor za posao došla je bez ikakvih očekivanja. Ipak, odmah je primljena, iako je Marko tvrdio da nije sudjelovao u odabiru kandidatkinje nego da je sve obavio voditelj ljudskih resursa na temelju njezinog životopisa i iskustva.
Kasnije je saznala istinu i zamolila ga da njihovu vezu drže u tajnosti. No, sve što je skriveno, kad-tad postane poznato. Ljubavna priča Marka i Kristine ubrzo je bila svima na jeziku i dušebrižnici nisu htjeli propustiti priliku za ogovaranje udovca i mlade ljepotice.
Kristina se nikada nije hvalila izgledom i bila je uvjerena da je posao dobila zbog svojih sposobnosti, a ne zbog plavih očiju. No, zlobnici su mislili drugačije.
Nije prošle ni dvije godine od smrti Marine, a Marko je već odlučio ponovno pred oltar.
Marina je bila bivša direktorica i Markova prva supruga. Deset godina bili su u braku, a onda je Marina poginula u nesreći, ostavivši Marku imanje i biznis.
Ubrzo je postao poželjan neženja, ali u početku se potpuno povukao i tugu je duboko skrivao, što je ženama bio još veći magnet.
Baš vjeran
Kao labud! uzdisale su gospođe, promatrajući ga znatiželjno.
Nije Marko bio fatalni zavodnik ni ljepotan, prije su žene privlačile njegove kune i stan u Zagrebu. Kristina, naravno, njega nije voljela zbog novca.
Upoznali su se sasvim slučajno zabunom joj je prešao kolica za kupovinu preko cipela i poderala joj hulahopke, a još joj je i prigovorio jer je navodno pokušala preskočiti red na blagajni.
Ali Kristina se nije dala, odgovorila je drsko i Marko joj je odlučio platiti sve namirnice te je potrčao za njom kroz cijeli trgovački centar kako bi se ispričao.
Molim vas, oprostite, bio mi je težak dan, priznao je Marko. Mogu vam barem pomoći nositi vrećice do auta?
Nema potrebe, snaći ću se sama, došla sam autom, nasmiješila se Kristina.
No nije imala auto. Pričekala je da Marko ode, pa krenula prema autobusnoj stanici. Međutim, Marko je prošao i tom cestom te je ugledao kako ona čeka autobus.
Uđite, ponudio je.
Hvala, nije potrebno.
Ne idem ni ja dok ne sjednete, Marko je bio uporan. Zablokirao je prilaz stanici i svi su je počeli nagovarati neka sjedne.
Na kraju je popustila.
Marko se pokazao sasvim ugodan kad nije galamio i gurao kolica preko cipela. Kristina je pomislila da bi pod drugim okolnostima mogli biti prijatelji. Ali Marko je želio nešto više. Zaljubio se, iako je nakon gubitka Marine mislio da nikada više neće pronaći pravu osobu za sebe. A onda se pojavila Kristina. Nije imala ništa zajedničko s Marinom, ni izgledom ni karakterom, a ipak ga je osvojila. Do te mjere da je svako jutro dolazio pred njezina vrata, uporan kao dijete.
Napokon je otišla s njim na kavu, a zatim, “igrom slučaja”, zaposlila se u njegovoj tvrtki. Je li to bila sudbina? Možda.
Marku nije bilo važno što će drugi reći. Bio je sretan i nije to skrivao. Poklone nije darivao u izobilju, ali pažnje nije falilo.
Kristini je bilo dovoljno kako ju je gledao, a privlačili su je i veliki stan u centru Zagreba, skup auto i sigurna budućnost koju joj je omogućavao. Tako je brzo preselila svoje stvari k njemu i upoznala njegovu majku, Anicu.
Anica je bila mirna žena, poslušna sinu. Nakon smrti supruge, Marko je doveo majku k sebi. Ona je kuhala, peglala košulje i brinula o kućanstvu.
Kad se Kristina doselila, Anica nije prestala s poslovima. Kristini to nije smetalo, nije gajila ambicije biti glavna u kući i rado je jela ono što bi svekrva pripremila. I sve je bilo u redu dok Marko nije odlučio da bi se trebali vjenčati.
Kristini je smetalo što on i dalje nosi vjenčani prsten svoje bivše žene.
Još osjećam povezanost s Marinom, priznao bi joj. To njoj nije odgovaralo i zamolila ga je da ga napokon skine.
Dobro… Ako ti smeta, skinut ću ga, rekao je Marko, zbunjen.
Pa nisi više oženjen, a ovako ispada da si još uvijek, objasnila mu je, i on je pristao. Skino je prsten i zaboravio na njega.
Do trenutka kad je odlučio zaprositi. Izvadio je iz sefa kutijicu sa starinskim prstenom, obiteljskim nasljeđem s velikim dijamantom, uvjeren da će Kristina biti oduševljena.
Sve je bilo pripremljeno: restoran, živa glazba, čaša vina, i na dnu taj prsten.
Umalo se nije zagrcnula kad je ugledala prsten u čaši.
Udaj se za mene, rekao je Marko, pružajući joj prsten. No, ona ga je gurnula nazad.
Ne.
Molim?!
Neću nositi taj prsten.
To je obiteljsko nasljeđe! Znaš li ti koliko to vrijedi? naljutio se Marko.
Nije mi važno koliko vrijedi. Neću nositi ono što je nosila tvoja pokojna supruga.
Ali zašto?
To nije dobro. Loš je to znak.
Ne budi praznovjerna.
Trebam li i njezinu vjenčanicu obući? Tvoja majka je rekla da još uvijek stoji negdje.
Haljinu možemo kupiti novu, ali zašto trošiti na prsten kad imaš nešto posebno? Vidi samo zlata!
Ne želim nositi tuđe. I ne želim to vidjeti ni na tebi, pokazala je na stari prsten. Znaš kako se osjećam oko toga.
Je li to tvoje konačno? namrštio se Marko.
Da. Oprosti, Kristina je ustala od stola. Večer je bila upropaštena.
Možda trebamo malo pauze, rekao je Marko.
I ja sam na to mislila.
Kristina je otišla, Marko je pustio. Glazbenici su i dalje svirali, konobar je donio glavno jelo, a prsten je ostao u kutiji.
Na poslu je Kristina izbjegavala šefa. Marko nije izlazio iz ureda. Te večeri je otišla roditeljima. Savjetovali su joj da prekine zaruke i traži nekog bliže sebi po godinama.
Lijepa si i pametna! Zašto bi se mučila s toliko starijim udovcem?
Nije odgovorila. Nije znala što je ispravno. S jedne strane je Marko bio dobar izbor, ali veza s prošlošću ga je sputavala.
Sve je postalo još čudnije sljedećih dana. Marko nije zvao, a Kristina ga je izbjegavala, došla je i na bolovanje jer se loše osjećala. Po uredu su već kružile glasine da su šef i njegova ljepotica prekinuli. Marko je bio mrzovoljan i nervozu je iskaljivao na svima.
Ni njegova majka Anica nije bila pošteđena. Pokušala je razgovarati sa sinom o Kristini, ali dobila je samo mrmljanje i negodovanje.
To ju je pogodilo znala je da sin pati, ali nikako da napravi taj jedan korak i ispriča se. Zato je odlučila otići Kristini.
Gospođo Anice, vi ovdje? iznenadila se Kristina.
Draga moja, kako si?
Prehlađena sam malo.
Zato živiš odvojeno? Da nas ne zaraziš?
Ne baš…, Kristina je pocrvenila.
Pa vrati se. Bez tebe Marko luduje.
Ne bih rekla…
Ponosan je on. Nije mi uopće rekao što se dogodilo. Što je bilo? Volite se, ne svađajte se!
Traži da nosim stari prsten njegove bivše žene.
Aha… znači, sve bi bilo u redu da nije toga?
Treba ga prodati i kupiti novi. Ne mogu nositi što je nosila druga, kamenje sve pamti.
Slažem se, Kristina. Mislim da Marko nije spreman na novi brak. Još ne pušta Marinu, iako te voli.
Na starom se ne gradi novo, gospođo Anice, žao mi je. Hvala što ste svratili.
Anica je otišla, s tugom i za sina i za Kristinu. Svađa iz ničega, no istina je išla dublje.
Ubrzo je završilo i bolovanje. Trebala je nazad u ured, a nije znala kako će gledati Marka u oči. Još joj nije javio ništa. Povrijeđena, odlučila je dati otkaz i pokušati sreću drugdje.
Marko je potpisao njezin zahtjev bez riječi, lice mu je bilo smrknuto.
Odrastao si čovjek, a ponašaš se kao dijete, rekla mu je Kristina na odlasku.
Sama si kriva! Nitko mi nikad nije nešto odbio…
Kristina nije odgovorila. Znala je da je dobro postupila. Na Markovoj ruci zabljesnulo je ono isto prstenje dok je potpisivao otkaz.
Dobro sam postupila. On nikad neće pustiti svoju suprugu, pomislila je i otišla po stvari. Osjetila je olakšanje i više nije sumnjala u svoju odluku.
Marko je još dugo bio razočaran, neshvaćajući zašto Kristina nije cijenila njega i nije prihvatila brak s njim, tako poželjnim muškarcem.
Kolegice i prijateljice su zavidjele Svetlani – osvojila je zrelog, uspješnog muškarca. Andrej je bio petnaest godina stariji od nje i bio je direktor tvrtke u kojoj je radila.
