Nisi me povrijedio. Izdao si me. To je nešto drugo, tiho je izgovorila ona mužu, promuklim glasom.
Telefon je zazvonio u pola osam ujutro, baš dok je Snježana Petrović stajala za štednjakom i lagano miješala zobenu kašu. Pogledala je na ekran i ugledala ime svoje kćeri. Odmah je osjetila nemir u trbuhu. Ljiljana nikada ne bi zvala ovako rano bez ozbiljnog razloga.
Mama, jesi doma?
Jesam, gdje bih drugo bila. Kuham doručak. Što je bilo?
Zastala je. Snježana je smanjila vatru pod loncem.
Mama, je li tata kod tebe?
Nije. Otišao je još sinoć, rekao je da ostaje kod Šimunovića. Išli su u garažu, sjećaš se?
Ponovno šutnja. Ovaj put duža, otegnuta.
Mama, nije kod Šimunovića. Nazvao me prije sat vremena. Rekao da se ne vraća. Da da već dugo živi drugi život. Ne znam kako ti to reći.
Snježana je spustila žlicu na stalak, oprezno – neugledna mrlja na stolnjaku uvijek je smetala njenom oku. Držala se rutine. Nije znala drugačije.
Kako to misliš, ne vraća se?
Mama, rekao je da ima drugu ženu. Već dvije godine. Traži razvod.
Kaša je tiho zakuhala. Snježana je gledala mjehuriće. Trebalo je gasiti plin, inače će iskipiti. Isključila je vatru. Uzela je opet mobitel.
Ljiljano, jesi sigurna da si dobro razumjela?
Mama.
Što, mama? Možda je bio uzrujan? Znaš kakav je tvoj tata kad plane
Govorio je tiho i mirno. Rekao je da je već iznajmio stan. U Ulici široka, znaš taj kvart. Tamo živi od studenog.
Studeni. Sada je ožujak. Četiri mjeseca.
Snježana je prišla prozoru i pogledala van. Grad je bio siv i vlažan, onako kako zna biti u Zagrebu početkom ožujka, kad nema više snijega, ali ni topline. Preko puta, ispred pekare, stajala je žena s kolicima. Snježana je gledala kolica i pomislila kako je Marko uvijek volio proljeće. Govorio je da mu se na proljeće lakše diše.
Mama, čuješ li me?
Čujem te, Ljiljano.
Doći ću ti navečer. Hoćeš da dođem danas?
Ne treba. Imaš posla.
Posao može pričekati.
Rekla sam ne treba. U redu sam.
To je bila laž. Ali Snježana je izgovorila te riječi tako čvrsto, da je i sama umalo povjerovala u njih.
Nakon što je prekinula poziv, još neko vrijeme je stajala kraj prozora. Onda je otišla u spavaću sobu, pogledala na Markovu stranu kreveta jastuk zgužvan, ostao takav jer je sinoć žurno otišao. Uzela je jastuk u ruku, zadržala ga par trenutaka, pa vratila na mjesto. Vratila se u kuhinju, izlila kašu i stavila vodu za čaj.
Trideset i sedam godina. Trideset i sedam godina zajedno.
Snježana je dvadeset i dvije godine bila glavna računovotkinja u jednoj građevinskoj firmi i naučila jedno pravilo kad ne znaš što učiniti, kreni od nečeg što moraš. Napravi popis, posloži prioritete. I sada bi ga vjerojatno sastavila, ali u glavi joj je bilo prazno i tiho kao ured pred kraj radnog dana.
Mačka Cvita došuljala se iz hodnika i očeškala joj se oko nogu, mijaukala tihim glasom. Snježana joj je natočila hrane.
Evo, Cvito. Tako ti je to sada.
Cvita je počela jesti. Snježana je gledala mačku misleći kako joj je Cvitu darovao baš Marko, na rođendan prije pet godina. Rekao da je mačka znak doma. Cvita je bila pretežno žuta i troma, uvijek je spavala na Markovoj strani kauča.
Sad bi se i sama zapitala što to zapravo znači.
Ljiljana je svejedno došla navečer. Bez najave, samo je pozvonila. Snježana je otvorila vrata i ugledala kćer Markove oči, njezine jagodice. Ta mješavina danas je posebno boljela.
Rekla sam ti da ne dolaziš.
Mama, pusti me unutra.
Sjedile su za kuhinjskim stolom. Snježana je skuhala čaj, iznijela pekmez od ogrozda koji je radila još ljeti. Ljiljana je gledala majku, ne znajući otkud početi.
Mama, kako si?
Dobro sam. Jela sam, ne padam, ne vrti mi se.
Ozbiljna sam.
I ja. Što želiš čuti, Ljiljano? Da plačem? Ne plačem. Još uvijek ne.
Ljiljana je uzela šalicu u obje ruke, kao dok je bila mala.
Nazvat će te, vjerojatno. Želi razgovarati.
Neka zove.
Ne želiš znati tko je ona?
Snježana je pogledala kćer.
Želim. Samo ne sada. Nisam spremna čuti, niti se pretvarati da mi je svejedno.
Mama, on je gad.
Nemoj, Ljiljano
Što? Pa jest! Trideset i sedam godina, a tako, preko telefona, kćeri sve reći.
Vjerojatno nije znao kako drugačije. Znaš ga, ne zna u oči reći neugodne stvari. Nikad nije.
Ljiljana je šutjela. Onda tiho rekla:
I dalje ga braniš.
Ne branim ga. Objašnjavam. Nije isto.
Neko vrijeme su još sjedile. Pekmez je ostao netaknut. Cvita je došla u kuhinju, skočila na stolicu i gledala kroz prozor.
Živjet ćeš sama?
Cvita je sa mnom.
Mama, ozbiljna sam.
I ja. Ljiljano, imam pedeset osam godina, nisam djevojka od trideset. Znam ovu zgradu, svaki ventil, svaki prekidač. Mogu sama.
Ljiljana je otišla kasno. Snježana je oprala šalice, obrisala stol, nahranila mačku za noć i legla. Ležala je i gledala u strop. Čula je kako kod susjede, gospođe Mare iz susjedstva, brunda televizor. Mare je sama već osam godina, otkad joj je muž umro. Televizor ne gasi nikad, kaže da joj tako nije tiho. Snježana ju je sada razumjela drugačije.
Marko je nazvao dva dana kasnije. Ujutro, dok je Snježana slagala radne papire koje je nosila doma, jer joj je radno mjesto trajalo do kraja travnja, pa još završavala izvještaje.
Ugledala je njegovo ime na ekranu i nekoliko trenutaka ga promatrala prije nego što se javila.
Snježana.
Slušam te.
Kako si?
Zoveš da pitaš kako sam ili želiš reći nešto konkretno?
Zastao je.
Htio bih objasniti.
Objasni.
Snježana već dugo živimo kao sustanari. Znaš i sama. Nemamo što reći jedno drugome. Hodamo paralelno, kao po šinama. Ne krivim tebe. Ne krivim ni sebe. Tako je ispalo.
Snježana je gledala uredno složene papire ispred sebe. Kartice, izvještaji, sve uredno označeno.
Kako joj je ime?
Snježana
Kako joj je ime, Marko?
Vesna. Udovica, ima dvoje djece.
Shvaćam.
Nisam te htio povrijediti.
Nisi me povrijedio. Izdao si me. To nije isto.
Iznenadila se koliko joj je glas bio miran. Kao da recitira nešto davno naučeno.
Znam
Ne znaš, Marko. Ali to nije važno. Za papire se dogovori s odvjetnikom. Neću stvarati scene, ni dijeliti zavjese. Stan je moj po papirima, to znaš. Imam i mirovinu, mala je, ali preživjet ću.
Snježana, nemoj
Zauzeta sam, Marko.
Prekinula je poziv, spustila mobitel na stol. Otišla je u kuhinju, stavila vodu za čaj. Bez drhtanja, bez treskave ruke. Samu sebe je iznenadila.
Tjedan dana kasnije išla je po kruh i pokraj ulaznih vrata susrela gospođu Maru, koja se vraćala iz ljekarne.
Snježana! Što si tako blijeda? Nešto nije u redu?
Dobro sam, gospođo Maro. Samo tako.
Mara je bila tri godine starija od Snježane, krupna, glasna, s kosom farbanom narančasto, koju nije prestajala farbati ni u šezdeset i prvoj godini; sijeda nije za nju, govorila je. Godinama su razmjenjivale riječi na stubištu i ponekad pile čaj, ali nisu bile bliske prijateljice.
Dođi kod mene, imam još jučerašnje pite od zelja, rekla je Mara, gledajući je nekako posebno, onako kako umiju gledati ljudi što su i sami prošli svašta.
Ne bih vas uznemiravala
Snježana, ne glupiraj. Upadaj.
Sjedile su u kuhinji tete Mare, gdje je sve bilo šareno, zabacano, fotografije po zidovima, figurice na policama, tri tegle pelargonija na prozoru. Snježani takav kaos nikad nije odgovarao, ali sada joj je baš to činilo nekim svojim.
Marko je otišao, rekla je sama, odmah, bez uvoda. Morala je izbaciti iz sebe.
Mara nije jauknula. Nalila joj je čaj, odrezala veliku krišku pite.
Koliko dugo?
Od studenog, zapravo.
Nisi znala?
Nisam. Odlazio je kod prijatelja, u garažu, na službeni put. Bio je komercijalni direktor, stalno su mu sastanci, službeni putovi. Vjerovala sam mu.
Dogodi se, rekla je Mara jednostavno, bez zgražanja.
Gospođo Maro, recite mi kad ste vi ostali sami, kako je bilo prvi put?
Prvi mjesec sam plakala. Drugi se ljutila. Trećeg se ne sjećam. Onda navikneš. Nije bolje, samo je drukčije.
Ne da mi se plakati.
I to je faza. Znači, još nisi do kraja prihvatila. Doći će.
Bojim se kad dođe.
Mara je pogledala u nju.
Koliko ti je? Pedeset i osam?
Pedeset i osam.
Ja sam bila pedeset i devet kad sam ostala sama. Mislila sam da je to kraj. Nije kraj. Nije dobro, ne kažem, nema radosti ali kraj nije.
Snježana je uzela pitu. Bila je odlična, zlatne korice.
Što radite kad je baš kad ne znate kamo sa sobom?
Odem na tržnicu. Tamo ima ljudi, žamora. Gledaš, pa ti bude lakše.
Ja tržnicu ne volim. U dućan idem po popisu i kući.
E, možda je došlo vrijeme da probaš i ono što nisi voljela.
To je Mara rekla ležerno. ali se Snježana sjetila te rečenice kasnije.
U travnju je otišla u mirovinu. Sud za razvod je bio zakazan za početak svibnja. Odvjetnica koju je preporučila kćerina prijateljica rekla je da će sve ići jednostavno. Stan je na Snježanu od devedesetih, zajedničke imovine nema previše, Marko ničemu ne stremi osim brzine.
Ako mu se žuri, žuri mu se, rekla je Ljiljana preko telefona.
Ne dramatiziraj,
Mama, opet ga braniš.
Ne želim gubiti živce na ono što ne mogu promijeniti.
Jesi li ljuta?
Valjda. Ne znam. Sve se izmiješalo.
Mirovina nije bila teška zbog novca. Dobila je tisuću i dvjesto eura, nije puno ali znala je štedjeti; podrum pun zimnice, do ljeta će izdržati. Teško je bilo nestanak ritma. Cijeli život si u osam nula nula na poslu. Držalo te. Sada je ustajala, gledala sat sedam ujutro i nema kamo. Čudna, nemirna praznina u prsima.
Pisala je raspored: osam doručak. Devet šetnja. Deset, čitanje. Ali raspored se nije poštovao. Uzela bi knjigu i shvatila da gleda kroz prozor misleći gdje je Marko zapravo bio onih kasnih jesenskih večeri.
Ljiljana ju je zvala.
Mama, moraš nešto raditi. Upisati se negdje.
Gdje, Ljiljano?
Ne znam, na jogu?
Ne provociraj.
Što? Ima žena, druže se.
Ja na jogu
Onda na tečaj. Ili budi volonterka u knjižnici, voliš knjige.
Razmislit ću.
Ali nije. Pronalazila je stare albume s fotografijama. Marko mlad, gustoj kose, smiješi se s rafting izleta. Onda ona, negdje na Krku osamdeset i devete, onda Ljiljana mala, sjedi Marku u krilu i poseže za sladoledom. Snježana je dugo gledala slike. Spremila ih na gornju policu.
Shvatila je da je ljuta tek kad je razbila tanjurić. Postavila ga nepažljivo na rub stola; pao je, rasuo se. Sagnula se skupljati krhotine, osjetila knedlu u grlu i nije zaplakala. Samo je sjela na pod, nekoliko minuta disala ubrzano, pa ustala, oprala ruke i otišla u trgovinu. Trebalo je kupiti heljdu i ulje.
U svibnju je razvod prošao brzo, sukladno najavama. Marko je došao u plavom sakou koji mu je ona kupila za pedeseti rođendan. Nisu razgovarali. Kad su izlazili iz zgrade suda, on je zastao kraj nje.
Snježana, nisam ti želio učiniti zlo.
Znam.
Ta je rečenica bila istina. Nikad joj nije želio zlo, samo je želio drugo. To su različite stvari. Razumom je to znala, ali nije joj bilo lakše.
Nakon toga ušla je u obližnji kafić. Sjedila sama prvi put ikad. Popila kavu s mlijekom i komad medenjaka. Za susjednim stolom dvije žene polemizirale o cijenama lijekova, jedna se žalila koliko košta novi tlakomjer što joj ga je liječnik prepisao.
Idi u onu ljekarnu u Vlaškoj, tamo ti je jeftinije.
Gdje to?
Tamo kod bivšeg kina, na uglu.
Snježana je slušala priču i shvatila to je život, ono što ostaje kad drugo nestane.
Izišla je iz kafića i pustila majskom suncu da je grije dok polako hoda doma kroz Zrinjevac. U parku je starac hranio golubove; žena prolazila psa na uzici. Život je tekao, i to je bilo kako treba.
U lipnju je nazvala Zora Zora Mirković, školska prijateljica iz kvarta. Nisu se vidjele godinama, čule tek svako malo. Zora je živjela na Sigečici, imala svog muža, unuke, vikendicu kod Krapine.
Snježka! Jesi živa? Čula sam od Jagode da te Marko ostavio?
Zora, vaša kava nije što je bila
Snježka, kako si?
Svi pitaju isto. Dobro sam.
Dobro nije pravi odgovor. Dobro znači da trpiš.
Pa trpim. Što ću?
Gle, dođi k meni na vikendicu. Sad mi je lijepo, vrt, cvijeće. Dođi, biti će nam dobro.
Zora, što ću ti tamo? Jedva sam Marka navukla da idem uopće on je volio vikendice, ja nikad.
Ne moraš ništa raditi! Sjedimo, pijemo kavu, kuham okruglice.
Okruglice!
S višnjama, tvoje najdraže! Dosta sjedenja same.
Snježana je pogledala Cvitu mačka je ležala na kauču, jasno nezadovoljna što je cijeli vikend bila na automatskoj hranilici.
Dobro. Dolazim.
Otišla je u subotu, vlakom. Mala torba i knjiga koju dugo nije stigla pročitati. Zora ju je dočekala pred kapijom, malo starija, ali isti široki osmijeh. Sjele su na verandu, jele okruglice, pile hladnu limunadu. Zorin muž, kojeg su svi jednostavno zvali Boro, radio oko vrta, diskretno ostavljajući žene na miru.
Pričaj mi sve, rekla je Zora.
I Snježana je prvi put pričala cijelu priču, s detaljima. Da je u studenom Marko bio prehlađen, pa ga je pazila. Da je u veljači postao pedantniji, a ona pomislila da mu je jednostavno stalo do izgleda. Da su zadnje dvije godine šutjeli za večerom i mislila je da je to normalno nakon toliko godina.
Nije normalno za sve, rekla je Zora.
Ma vi s Borom sigurno ponekad?
Ma stalno. Raspravljamo, baš zbog raznih gluposti. Ali je živo.
Kod nas nikad svađe.
Možda je trebalo biti.
Misliš li da bi tada ostao?
Ne znam. Ali barem bi znala da imaš nešto živo među vama. Ovako tišina, tišina, i onda gotovo.
Ja sam mislila da je mir znak zrelosti.
Ma nema zrelosti bez toga da si važan. Navikneš jedno na drugo do neprimjetnosti.
Snježana je gledala preko vrta, na rajčice, peršin, sve zeleno i korisno.
Jesam li ja kriva?
Oboje ste i jeste i niste. Ljubav se mora održavati, raditi na njoj to je recept. Vi niste. Ali on je taj koji je izabrao otići. Ti nisi željela takav kraj.
Mislila sam da se ima što popravljati.
Niko nas nije naučio da inače mora biti više od šutnje.
Snježana se vratila kući u nedjelju, malo tamnija i s teglom Zorinog pekmeza. Cvita ju je dočekala na vratima uvrijeđena, ali živa.
Izdržala si. Dobro je, rekla je Snježana i pogladila ju.
U srpnju se dogodilo nešto novo. Prolazila je pokraj doma kulture i ugledala na oglasnoj ploči obavijest Klub zaljubljenih u akvarel, radionice petkom u 17h, svi su dobrodošli, materijali osigurani. Zaustavila se, pročitala još jednom, otišla, pa se ipak vratila i slikala poruku mobitelom.
Pokazala je to Ljiljani preko videopoziva.
Mama, super je to! Idi!
Ne znam crtati.
Piše svi dobrodošli!
Dobrodošli koji imaju ikakav talent
Mama, idi. Što imaš za izgubiti?
Snježana je htjela prigovarati, ali je zastala. Zaista što?
Prvi petak došla je na radionicu. U prostoriji je bilo sedmero ljudi, svi penzioneri u godinama. Papiri, boje, osnovni setovi na stolovima. Voditeljica je bila mlada žena, Kristina, vedra, jednostavna.
Dobrodošli! Danas crtamo jabuke.
Snježana je sjela, uzela kist, gledala prazni papir. Žena pored nje, sa sitnim naočalama, šapnula:
Prvi put? Ja sam prvi put bila prije tri tjedna. Navikneš.
Zovem se Snježana.
Ja sam Katica. Bivša tehnologinja iz tvornice, sad umjetnica, kako vidiš.
Obje su se nasmiješile. Katicine ruke bile su vješte, sigurne.
Snježanina jabuka bila je nespretna, pretamna. Kristina je došla pogledati, pružila joj podršku.
Dobar početak. Evo, malo više vode ovdje. Pogledajte kako boja prodiše.
Dodavala je vodu, boje su mekšale, iznenađivalo je koliko je u tome uživala.
Nakon radionice, Katica joj je prišla.
Kojim tramvajem ideš? Ja sam do Kustošije.
Ja sam na Rudešu, ali ajmo dio puta zajedno.
Šetale su ljetnim Zagrebom i razgovarale. Katica je ostala rano udovica, djecu nema, nećakinje se jave povremeno. Pričala je o pustoši, o navici, o pronalaženju stvari za sebe likovna, književni klub, povremeno čuva susjedinog psa život se kreće.
Imaš li osjećaj da si nešto propustila? pitala je Snježana.
Naravno. Nikad nisam bila na moru zadnjih dvadeset godina. Uvijek nešto, posao, muž, bolest Sad mislim da hoću, polako.
Sama?
Zašto ne bih?
Nisu više pričale. Kod skretanja su se pozdravile.
Dođi idući petak, rekla je Katica.
Doći ću.
Snježana je išla do tramvaja. Razmišljala je o moru. S Markom je bila jedino na moru 1993. u Poreču. Ljiljana imala dvije pa se bojala valova, nije više nikad išlo. Uvijek fali vremena, novca, ili Marko nije htio Snježana nikad nije inzistirala. Nikad nije zapravo ni tražila.
U kolovozu je Ljiljana zvala:
Mama, dođi. Tome je rođendan iduću subotu, pet mu je.
Toma je bio Ljiljanin sin, Snježanin unuk. Skitnica, nemiran, velikih sivih očiju. Snježana ga je obožavala, iako su se rijetko viđali. Ljiljana je s mužem Daliborom živjela na zapadu grada.
Dolazim. Što mu kupiti?
Želi konstruktor s autima.
Dogovoreno. Reci, tata dolazi li?
Kratak muk.
Mama, zvala sam ga. On je djed. Kako ti to odgovara?
U redu je. Neću glumiti da ne postoji. Djetetu djed treba.
Mama, stvarno si dobro?
Ljiljana, prošlo je već dosta. Neću raditi scene na dječjem rođendanu.
Znaš da neće dovesti nju?
Znam. I bolji je tako.
Na rođendan je donijela konstruktor u velikoj šarenoj kutiji i napravila pitu od jabuka jer je Toma to volio. Marko je već sjedio i pričao s Daliborom. Pogledali su se, on je kimnuo, ona mu je uzvratila. Onda je otišla Ljiljani u kuhinju, sve je prošlo mirno.
Za stolom je Marko sjeo nasuprot Snježane. Pogledala ga je djelovao je mršavije. Ne iz osvete, samo je primijetila. Toma je odmah krenuo slagati konstruktor, Dalibor mu je pomagao, Ljiljana brinula za hranu. Bilo je živo i toplo.
Snježana, rekao je Marko tiho, kad je Toma bio zaokupljen igrom, dobro izgledaš.
Hvala.
Ozbiljno. Nekako si drugačija.
Počela sam slikati akvarel.
Zbilja? Ozbiljno?
Svaki petak.
On ju je pogledao u čudu.
Bravo ti.
Znam, rekla je jednostavno.
Nije to rekla iz oholosti, već iz pomirenja. Nije trebala Markovo odobravanje, ali joj je bilo drago da primjećuje.
U rujnu se upisala u književni klub onaj o kojem je pričala Katica, u lokalnoj knjižnici srijedom. Bila je to mala grupa starijih ljudi, nekolicina muškaraca jedan bivši nastavnik povijesti, drugi umirovljeni liječnik.
Diskusije o knjigama dale su joj osjećaj vlastite misli. Ne kao u računovodstvu, gdje je broj ispravan ili neispravan, nego je postojalo meni se čini, ja mislim i svi su slušali.
Snježana, imate zanimljiv pogled, rekao je povjesničar, gospodin Jakov. Čini se da ste pročitali autora posve drugačije.
Možda nije ispravno
U književnosti nema ispravno ili neispravno, samo ono što u vama odzvanja.
Nakon druženja šetala je doma s Katicom, ponekad još nekim iz kluba. Svraćali su u kafić, kavu i razgovor o knjigama, životu, zdravlju, cijenama, djeci.
Jednom je Katica rekla:
Gledam te zadnjih mjeseci promijenila si se.
U kojem smislu?
Na bolje. Više si ti, nego prije. Kao da više ništa ne čekaš, nego živiš.
Baš si filozofica.
Eh, profesionalna navika tehnologa.
Snježana se nasmijala, iskreno.
I sama to osjećam. Sad idem na radionicu petkom, klub srijedom, čitam, šetam. I nisam izgubljena. Ne tuga, kako sam očekivala bez posla i bez muža. Nisam izgubljena.
Našla si svoj prostor.
Nisam znala da ga nikad nisam imala. Mislila sam da je posao, obitelj, dom moj prostor. Ali to je bilo zajedničko, a ja dio stroja.
Baš tako.
Strašno je što sam to shvatila u pedeset i osmoj.
Bolje tad nego s osamdeset i osam.
U listopadu je došla iznenadna vijest Kristina, voditeljica likovne radionice, dijelila je letke: radi se mala izložba u prosincu, u domu kulture. Svaki tko želi može izložiti rad.
Snježana je razmišljala pogledala svoje slike: jabuke, kruške, onda još radila i pogled na dvorište stari bor i staru ljuljačku, nije ispalo loše. Kristina je rekla da ima osjećaj za prostor.
Taj pogled na dvorište stavi na izložbu, obavezno, rekla je Katica.
Misliš li?
Jako. Ima života. Nije samo vježba vidiš da gledaš nešto što ti je dragocjeno.
Dugo je premišljala. Onda donijela crtež.
U studenom je otišla na more. Sama. Na Lošinj, tjedan dana nije bilo preskupo i nije daleko. Ljiljana je bila iznenađena.
Sama? U studenom?
Zašto ne bih?
Hladno je
Ne idem kupati se. Samo promijeniti okolinu. Nisam bila na moru dvadeset godina.
Mama
Što je?
Drugačija si.
Je li to dobro ili loše?
Dobro. Samo čudno. Prije si pitala što ja mislim.
Sada prvo mislim sama, pa tebi ispričam. Malo je drukčije.
Kupila je voznu kartu, malu torbu i krenula. U kupeu je sjedio bračni par s djetetom i starija žena koja je odmah vadila pletenje. Snježana je gledala van polja, šume, male stanice Godinama nije išla nigdje vlakom.
Lošinj u studenom pust, tugaljivo lijep. Riva pusta, more sivo, mirisi algi i soli. Šetala je uz obalu, zamatala se šalom, gledala u vodu, misleći o svemu i svačemu, ali nikud ne žureći.
U obližnjoj konobi pojela je riblju juhu i zapričala se sa starijom gospođom, vlasnicom.
Sami ste? Po prvi put?
Da, prvi put.
I kakav je osjećaj?
Neobično, ali lijepo. Nema nikog tko bi mi diktirao ritam.
Tako treba rekla je vlasnica i donijela još kruha. Moja prijateljica je počela putovati sama kad se razvela i kaže to su joj bili najbolji izleti.
Vjerujem.
Na treći dan kupila je na rivi tri akvarelne razglednice od starog slikara. Jednu će pokloniti Katici, jednu Mari, jednu ostaviti sebi. Gledala ih je i shvatila da joj je likovna radionica postala nešto njezino, važnije nego što bi ikad očekivala.
Vratila se doma, umorna od puta ali ispunjena mirom. Cvita ju je dočekala na vratima, pomirisala torbu, zatim se udaljila.
Jesi li poželjela? pita Snježana.
Mačka nije odgovorila, samo je legla na noge.
U prosincu je bila izložba. Snježana je došla u društvu Katice, Mare i Ljiljane s Tomom. Toma je odmah počeo trčati po hodniku i proučavati slike vidi mama, ova je zgodna!, što je ovo? Ljudi su se smiješili.
Njezin crtež, pogled na dvorište, bio je na sredini izložbenog zida. Ljiljana se zaustavila, dugo promatrala.
Mama, pa to je naš dvorište?
Naše.
Ti si naslikala naš dvorište?
I staru ljuljačku na kojoj si se bojala ljuljati prvu godinu.
Sjećam se Ljiljana gleda sliku. Dobro ti je to, mama.
Kaže Kristina da imam potencijal. Ne znam, ali sviđa mi se proces.
Baš ti odgovara. Dobar je osjećaj.
Mara se približila.
Snježana, ova je tvoja?
Da.
Tko bi rekao! Nisam znala da znaš to.
Nisam ni ja znala.
Popili su kasnije čaj u bistrou doma kulture, Toma je pojeo dva kolača i bio sav ponosan. Katica je pričala o književnom klubu, Mara se ubacivala. Snježana je sjedila i pomišljala kako je u ožujku, nad kašom, bila uvjerena da neće nikad više znati što znači biti u redu. A sada, u prosincu nije sretna, nego ispravna. Bilo je kako treba.
Pred Novu godinu zove Zora.
Snježka, čula sam da si bila na izložbi! Ljiljana je stavila slike u našu WhatsApp grupu.
O, Zora, imate i grupu?
Cijelo društvo iz škole, što nas još ima. Dođi, ubacimo te.
Doći ću. Čuj, ovo ljeto si rekla da mogu doći zimi, stoji li ponuda?
Istina, Snježka! Dođi iza Nove, ostani tjedan-dva. Sve je mirno, snijeg, idilično.
Onda stvarno dolazim.
Dočekala je Novu godinu kod Ljiljane. Sjeli su: Ljiljana, Dalibor, Toma i ona. Marko je slavio kod sebe, s Vesnom, i tako i treba biti. Toma se nije uspijevao probuditi do ponoći, gledao je vatromet kroz prozor, uzvikivao do iznemoglosti dok nije zaspao na kauču. Ljiljana ga je pokrila dekicom.
Mama, iskreno, kakva ti je bila godina?
Iskreno? Svakojaka. Mnogo lošeg ali i dosta dobrog.
Što ti je bilo dobro?
Izložba. More. Katica. Mara i njeni kolači. Književni klub. I vi. I Toma.
A loše?
Nema smisla nabrajati. Prošlo je.
Ljiljana ju je gledala:
Nedostaje ti tata?
Snježana je šutjela pred odgovor.
Nedostaje mi onakav kakav je bio prije, dok si bila mala. To je bilo pravo. Ove zadnje godine ne, toga mi nije žao. Tek sad shvaćam da nije bilo ništa.
Boli li te reći to?
Malo. Ali bolje je boljeti od istine, nego biti lažno ugodna.
Dalibor je donio šampanjac, popili su, a razgovor je otišao drugim smjerom.
U siječnju je otišla Zori na vikendicu. Sjedile su na verandi umotane u debele pokrivače, pile vrući čaj s domaćim višnjama, gledale vrt zameten snijegom.
Zoro, cijelo sam vrijeme imala plan: posao, mirovina, starost s Markom. Sve jasno, sve iscrtano.
A sad?
Sada nemam plan. I nije me strah koliko sam mislila. Štoviše, pomalo me veseli.
To je dobro, Snježka.
Ne znam. Možda samo ne shvaćam što bi me moralo biti strah.
Ne, to je dobro. Strah od budućnosti nestaje kad pustiš prošlost.
I dalje se držim starih slika. Ne mogu ih baciti.
Ne moraš. To je bilo. Ne moraš glumiti da nije.
Misliš li da je on sretan s njom?
Ne znam. Je li tebi to važno?
Snježana šuti.
Prije bi mi bilo. Sad znam da mi ne bi bilo bolje ako mu nije dobro.
Odrasla si, Snježka.
Pedeset osam godina kasnije, napokon odrasla.
Nikad nije kasno.
Višnjev čaj i blještav snijeg bili su prikladni za zimski mir. Zorin Boro je ušao, pitao jesu li žive, Zora mu odmahnula.
Je li te ikad bilo žao što nisi odabrala drukčije? Arhitekturu, recimo?
Žao mi je. Ali više ne jedem samu sebe zbog prošlosti. Sad crtam, gradim što mogu.
Možda je kasno
Kasno je kad te više nema.
Gledala je zapuštenu vrtnu gredicu. Ljeti bi tu rasli tikvice znak života.
Čudno mi je da mi je sad sad i ovdje zapravo dobro. Nikad bih to prije povjerovala.
Moguće je. Bude lakše.
Prešutjele su par minuta, ali u šutnji je bilo topline.
Razmišljala sam da Kristini pomognem voditi radionicu. Lijepo mi je objašnjavati drugima.
To je super!
Još nisam odlučila.
Razmišljaš. To je već odgovor.
U veljači, nakon što se vratila doma, na radionicu je došla nova žena. Negdje šezdesetih, visoka, uspravna, zbunjenih očiju Irena.
Snježana se sjetila sebe prvog dana i sjela bliže.
Prvi put ste?
Prvi. Kćer me nagovorila.
Znaju one što treba.
A vi?
Meni su plakati pomogli. I kćer me poticala.
Irena je odahnula. Gledala je prazni papir.
Nikada prije nisam crtala. Mislila sam da je to samo za posebne ljude.
I ja. A onda sam samo počela.
Voditeljica je započela sat, Snježana je Ireni pokazala kako se drži kist, koliko vode, što je bit akvarela: pogrešno je često zanimljivije.
Iza radionice izlazile su zajedno. Irena joj je šapnula:
Super objašnjavate. Jeste li učili druge prije?
Ne, radila sam u računovodstvu.
Ali znate prenositi.
Hvala, drago mi je.
Išle su kroz veljački Zagreb; snijeg je lagano sipio.
Dolazite li dugo ovamo?
Od srpnja prošle godine.
I uživate?
Da. Biti će i vama lijepo.
Irena ju je pogledala, sumnjičavo ali s nadom.
Mislite li da je kasno počinjati?
I ja sam tako mislila. Nije, stvarno.
Išle su neko vrijeme šutke.
Živite sami?
Sama s mačkom.
I ja sam sada sama. Djeca su u Rijeci. Mir je, previše.
Prvo je teško. Onda mir poprimi drugačiji ton nije više prazan.
Irena se nasmiješila.
Drago mi je što sam došla.
I meni. Vidimo se idući petak.
Rastale su se na križanju. Snježana je nastavila sama; snijeg je padao krupno, žuta svjetlost rasla ispod lampe u dvorištu.
Doma ju je čekala Cvita. Sjela je na prag kuhinje s onim izrazom koji je značio gladna sam i ljuta, ali mi je drago što si tu. Nahranila je mačku, stavila vodu za čaj, izvadila šalicu.
Magnet s crtežom Tome bio je na hladnjaku: figura s velikom glavom i naslovom baka Snježana. Crtež se smiješio. Snježana ga je gledala, pa javila Ljiljani:
Zovi kad možeš. Moram te nešto pitati.
Ljiljana je nazvala za petnaest minuta.
Mama, sve u redu?
U redu je, Ljiljano. Razmišljam da li biste ti, Dalibor i Toma išli negdje na proljetne praznike? Čitala sam da je Opatija topla, i Toma bi uživao. Došla bih s vama.
Mama.
Što?
Pitaš nas da idemo skupa na izlet.
Pokušavam. Sad su dobre cijene smještaja. Tri, četiri dana. Šetnje, muzeji.
Ljiljana je utihnula, Snježana je gotovo mogla čuti osmijeh.
Mama, drugačija si.
Još uvijek sam ista.
Nisi. Sad si ti.
Snježana je pogledala kroz prozor. Snijeg je padao bez žurbe. Pod borom u dvorištu lampa je zlatila okolicu.
Javite mi za Opatiju. Razgovarajte s Daliborom.
Razgovarat ćemo. Vjerojatno idemo.
Dobro.
Mama?
Da?
Drago mi je što si takva.
I meni je drago.
Prekinula je poziv. Cvita je uskakala na stolicu i sklupčala se. Čajnik je zapištao. Snježana je ulila vruću vodu, uzela knjigu koju je htjela pročitati do iduće srijede i otvorila je na obilježenoj stranici.
Ispred prozora tiho je padao snijeg.
