– Sjećaš li se, Marko, kad smo ovdje blizu iznajmljivali kutak kod one stanodavke? Bila je prava šaljivdžija, – Dragan je povukao tanjurić s kavom prema sebi i pogledao prijatelja.
– Kako ne bih, bila je prava dobra duša. Uvijek nas je zvala “sinkovi moji”. Nedavno sam je vidio u dućanu, baš nedaleko. Ostarela je, – odgovorio je Marko.
– Haha, prošlo je više od dvadeset godina, logično je. Tada je imala, što, pedesetak godina, sada joj je već sigurno sedamdeset.
Bilo je lijepo ponovno se sresti nakon toliko godina. Rijetko su se čuli, najčešće čestitali rođendane telefonom ili preko interneta. A sad se Dragan vratio u rodni grad zbog nasljedstva pripala mu je garsonijera od tete, na rubu Zagreba, pa je nazvao Marka.
– Bila je dobra, stalno nas je hranila.
– Ma nije nas hranila, dapače, stalno je provjeravala što ima u našem frižideru, – bunio se Dragan.
– Je, Drago, ali mislim da je gledala imamo li išta za pojesti ili smo gladni. To sam tek kasnije shvatio, kad si ti otišao, a ja ostao zadnju godinu i preselio kod druge stanodavke. Naša teta mi je onda izgledala kao anđeo. Sjećaš se kako je držala vreću krumpira pred vratima?
– Naravno, koliko nas je puta spasio taj krumpir; uzmemo nekoliko komada, u vreći se nije ni primijetilo.
– Da, nije. Kupovala je ona krumpir, izdvojila veći, a onaj sitni nama ostavljala. I mrkvu, i kapulu bi nekad podvalila, znala je da ćemo skuhati juhu. Sjećam se kad nas je pitala hoćemo li skupiti za vreću brašna.
– Istina. Pekla nam je kruh.
– Sve je to brašno gotovo na nas potrošila, jesi li je ikad vidio da sama jede taj kruh?
– Ma nije.
– Eto vidiš, – produžio je Marko, – ni ja. S godinama shvatiš neke stvari. I kad je prala robu, uvijek bi pitala treba li i nama što oprati. Mogla je bez nas sve svoje u jednom pranju.
– Sjećam se svega, Marko, samo tada sam na to gledao skroz drugačije.
– Isto i ja. Posebno kad sam se preselio i počeo plaćati sve režije posebno, pa i za hodnik, WC i kupaonu, a kod nje sam samo navečer dolazio prespavati.
Tada sam počeo shvaćati. Ali sve je to sada prošlo. Pričaj ti meni, kako si, ostaješ li dugo?
– Došao sam srediti papire. Znaš što, Marko, ajmo posjetiti tetu, kupimo joj tortu i zahvalimo se kako treba.
– E, ajmo stvarno! – pristao je Marko.
Dogovorili su se za subotu, da ne žure. Našli su se pred zgradom, popeli se na drugi kat i stali pred vrata.
– Samo podsjeti me, kako joj je bilo ime? – upita Dragan stežući buket krizantema.
– E… teta Marica mislim da se zvala, možda nam i nije ni govorila.
Zvonilo je kao i nekada, tih i nervozan ton. Vrata promijenjena prije desetak godina, otvorila su se polagano.
– Teta Marice, dobar dan! – rekli su gotovo u isto vrijeme.
Starica je namrštila obrve i spustila naočale pa promotrila mladiće.
– Markec? … Dragane, sinkovi moji…, – kroz suze je progovorila.
– Ma teta, što je sad to…
– Ulazite, ulazite, dragi moji sinki.
Za istim starim stolom, sad s novom muškom stolnjaku, sjeli su i prisjećali se mladosti, šalili se i smijali. Dragan je pogledao kroz prozor koliko su večeri proveli upravo u ovoj kuhinji. Gotovo ništa se nije promijenilo: isti starinski kuhinjski ormarić, osvježen novom bojom, drvene stolice, hladnjak iz šezdesetih tiho zuji u kutu.
– Idemo malo van, – šapnuo je Marku Dragan, – vratit ćemo se brzo, teta, popit ćemo još jednu kavu.
– Stavit ću još jedan lonac vode, sinkovi moji, – Marija je već zahvaćala vodu.
Dragan je zašutio dok su silazili, duboko zamišljen, osluškujući otkucaje starog asfalta ispred ulaza.
Marko je gledao prema starcu koji je sjedio na klupi i pušio.
– Znaš li, zašto nas zove “sinki”? Tada i sad…
– Pojma nemam, – slegnuo je ramenima Dragan.
– Jeste o Mariji s dvadesetdevetog? – uključio se starac, pružajući bezzubi osmijeh.
Dragan je provirio iza Markovih leđa i pogledao ga.
– Da, za nju.
– E, pa ona je tužnu sudbinu imala. Sinkove su joj ubili onomad kod garaža, ima tome već dvadeset i koju godinu. Samo je muške stanare uzimala poslije toga, da ne skrene glavom.
– Jeste li znali što se dogodilo?
– Nisam, pričalo se, potukli su se. Jedan 21, drugi tek završio školu, nisu ni do faksa stigli, potukli su se pa ih našli ujutro… Ona je poslije samo kao sjena hodala godinu dana. Onda je nakon toga dečkima počela iznajmljivati, pa joj se vratio život. Možda su joj baš ti studenti život produžili.
– Izgleda, – šapne Dragan.
– Marko, hajde da smislimo nešto lijepo za nju, pomoći ćemo joj, – predloži Dragan dok su se vraćali stepenicama.
– Što smislimo? Ili kupimo?
– Nije dugo bila obnova, wc i kupaona su joj u lošem stanju.
– Vidio sam. Ako sami obložimo pločicama, neće nas puno ispast. Zamijeniti kadu ne treba, ali školjku i umivaonik da.
– Pločice mogu nabavit preko poznanice, u skladištu ima viškova i starijih modela za male novce, – dodao je Dragan.
– Dogovoreno, – rukovali su se.
Brzo su popili kavu, kao da su željeli odmah prionuti na posao.
Dugo nisu spominjali poklon dok sve nisu kupili i pripremili.
Marija je samo pljeskala rukama i vrtjela glavom, iako je već više puta prolazila kroz kupaonu dok je bila u renovaciji, ali nije štedjela na pohvalama kad je sve zasjalo. Marko i Dragan su uspjeli u mjesec dana, vikendima i nakon posla, dijelili su poslove i na kraju se i sami čudili kako su to izveli, s malo novca, a puno srca.
Ponos je bubrio u njima, između prozora drugog kata i rukovanja za kraj.
Dragan je mahnuo Mariji koja ih je gledala kroz prozor.
– Dobro je to, – prošapta Dragan.
– Je, – složio se Marko.
Marija je gledala prema nebu kad su oni nestali iza zgrade.
– Hvala, sinki moji. Samo nek ih čuva dragi Bog… Dobra su to djeca, puno su mi donijeli…
