Put do novog života nakon teških trenutaka
Prevladavanje životnih poteškoća i pronalaženje nade
Znaš, u svojih 45 godina mislila sam da je moj život zauvijek krenuo nizbrdo muž je otišao, okrenuo je sina protiv mene i odjednom sam ostala potpuno sama, bez ikoga tko bi podijelio sa mnom ni sreću ni tugu. Da bih preživjela, zaposlila sam se kao čistačica u osnovnoj školi u našem naselju u Osijeku, samo da ikako zaradim i da ne izgubim stan. Ali stres zbog razvoda i beskrajnih parnica u sudu su me izludili, nisam se mogla sabrati i ubrzo su me otpustili.
Sjećam se sebe kako lutam ulicama Osijeka, kao da nisam vrijedila više od prašine koju sam svakodnevno brisala. Jednog dana, umorna kao pas, hodala sam Prečicom prema Dravi, kad me iz misli prenuo bljesak farova i škripa kočnica, i auto mi je doslovno stao pet centimetara ispred stopala! Nisam mogla niti trepnuti. Izašao je visok, krupan muškarac u radnom kombinezonu. Imao je dobrodušne oči i odmah je povikao: Što radiš? Znaš li ti da si skoro poginula? Samo sam šutke kimnula šok me paralizirao.
U tom trenu, s druge strane, prišla je starija gospođa u vunenoj jakni, vodila je malog špringera koker španijela i promuklo rekla tom čovjeku: A da probate biti malo nježniji? Možda ženi stvarno treba pomoć, a ne da je još grizete! Te riječi su probile neku barijeru u meni ta gospođa, Mara, kasnije će mi ponuditi kavu i reći da volontira u skloništu za beskućnike. I tako sam, zahvaljujući njoj, upoznala Alena bivšeg psihologa koji je život posvetio pomoći drugima. On je prepoznao moju snagu, pa me polako vodio kroz besplatne grupe podrške, radionice art terapije i pomogao mi naučiti da se život može graditi ispočetka. Shvatila sam: vrijedim i ako sam prošla pakao, nije me moj prošli život definirao.
U tom periodu i moj sin Marko se počeo mijenjati. Naš odnos je bio u komi, no kroz podršku stručnjakinje i brojne iskrene razgovore, došli smo oboje do zaključka kako nije samo mama kriva pogriješili smo svi. Malo po malo, toplina se vratila među nas.
Nakon nekoliko mjeseci, zaposlila sam se u gradskoj knjižnici. Osijek ima neku posebnu čar, znaš, svi se nekako znaju. Tamo sam svakodnevno razgovarala sa ženama koje su prošle svoju kalvariju. Zajedno smo dijelile iskustva, bodrile se i učile. Vratila mi se snaga, ponovno sam vjerovala u sebe.
Jednog dana dok sam slagala knjige, naišla sam na Luciju, mladu aktivisticu za prava žena. Ona me potaknula da se uključim u njezine radionice podrške ženama u krizi. Nikad neću zaboraviti što mi je rekla: Snaga za promjene uvijek je u tebi, samo je trebaš probuditi. Počela sam dodatno učiti o psihologiji i socijalnom radu i baš tada upoznala sam Nadu, posebnu ženu s golemim iskustvom, koja mi je pomogla zavoljeti samu sebe i ne bojati se ponovnih promjena.
Odnos između mene i Marka se sve više obnavljao. Bio je već odrasli dečko, sve odlučniji i pažljiviji. Počeli smo šetati po Promenadi, razgovarali o svemu, zajedno kuhamo ručak i smijemo se. Naučila sam koliko vrijedi obiteljska toplina i povjerenje.
S vremenom sam se počela baviti volonterstvom u udruzi Dar, pomažući djeci iz obitelji slabijeg imovinskog stanja. Oduševilo me što mogu vlastitu snagu prenijeti i drugima, pružiti nadu onima koji su možda zaboravili kako je to kad ti netko samo poželi dobro jutro.
Pridružila sam se Nadi i Luciji i osnovale smo žensku grupu podrške. Otvoreno smo dijelile priče, učile jedna od druge i zajedno koračale naprijed. Ponekad bih sretala mladiće i djevojke koji su prošli slično sjećam se jednog Mirka, želio je raditi kao učitelj s djecom iz problematičnih obitelji. Pružila sam mu podršku, bila mu mentorica i ponosila se njegovim napretkom.
Moj život je tada konačno počeo dobivati smisao. Počela sam pisati, javljala se u emisije, sudjelovala na tribinama i predavala o ženskim pravima. Moja je priča inspirirala mnoge, a neki dan mi je Marko javio da je primljen na fakultet studira ekonomiju na osječkom sveučilištu i razmišlja o budućnosti. Sad smo stvarno tim podržavamo se i bodrimo.
Sada aktivno sudjelujem u projektima za pomoć mladim ženama i majkama. Povremeno vodim radionice, edukacije, dijelim iskustva i trudim se razbiti predrasude. Sjećam se jednog dana kad su me zvali da nastupam na forumu o socijalnoj pravdi na FER-u. Izgovorila sam svoju priču pred desetak ozbiljnih lica, podijelila lekcije i motivirala druge. To mi je bio važan trenutak pokazao mi je da nisam samo sebična što sam krenula ispočetka, već da moja priča može biti nečije svjetlo.
Marko i ja sada smo stvarno bliski, kao pravi prijatelji. Putujemo, razmjenjujemo planove, čak smo prošlo ljeto zajedno išli na more u Nin. Naučila sam: ono najvažnije u životu je ljubav, obitelj i da ne zadržiš toplinu samo za sebe.
Sada pišem male knjige i članke želim da moj put ostane kao podrška ženama koje traže novu priliku. Naučila sam: svako iskustvo, koliko god bilo teško, može biti temelj za rast, nadu i ljubav. Najvažnije je cijeniti svoj put i vjerovati u dobre promjene koje nam život može donijeti.
Tako je ispalo da mi je životna priča baš ta cesta kroz trnje dovela snagu, mudrost i zahvalnost. Sve nove horizonte još uvijek tek otkrivam. Glavno je ne bojati se živjeti punim plućima i uvijek vjerovati da bolje tek dolazi.
