Posljednja želja
“Neću se vratiti kući…,” tiho je uzdahnuo Ivan, trpeći bol. “Neću više nikada vidjeti Martinu. A baš sam je htio zaprositi. Nisam stigao… Čime sam zaslužio sve ovo?”
– Nemojte se tako uzrujavati, – blago se nasmiješila medicinska sestra kad je vidjela koliko je mladić preblijedio. Sve će biti u redu.
– Sumnjam u to – s mukom je izustio Ivan.
Nije išta više rekao, nego je, u tišini i sa strahom u očima, pratio pripreme za operaciju.
*****
Ivan nikada nije volio bolnice.
Ta duboka averzija rodila se još u djetinjstvu, gdje su ga stalno bockali iglama, a što je najgore niti jedan medicinski djelatnik mu se nije ispričavao zbog prouzročenih “duševnih muka”.
“Što si suzicu pustio, Ivek? nasmijala bi se sestra dok bi mu vadila krv iz prsta. Pa ti si skoro školarac, a plačeš kao mala curica. Zar te nije sram?”
Ivan bi kroz suze gledao u nju i pokušavao pobjeći, ali nije uspijevao pobjeći iz ambulante. Nije ga bilo sram. Samo bol i tuga.
Kad su se on i mama vraćali iz dječje poliklinike, cijelim putem je ponavljao kako nikad više neće kročiti u bolnicu.
Nikad, ponovio je, bio odlučan. “Bolje ću umrijeti, nego da me tamo više vide,” izjavio je Ivan.
– Sine, što to pričaš pokušala ga je umiriti mama. Liječnici su tu da bi nam pomagali da budemo zdravi i živimo što duže. Dobri su oni ljudi. Ne smiješ ih se bojati.
“Aha, dobri ” jecnuo bi Ivan i pogledao iscijeđeni prst. Neka si sami pomažu, mene nek’ ostave na miru!”
Treba li uopće opisivati što je Ivan osjetio kad su ga roditelji odvukli zubaru da mu izvadi zub? Tad je vikao toliko da su ga čuli i van ordinacije.
Nimalo ugodne uspomene.
Zbog toga nije ni čudo što je, već kao odrasla osoba, Ivan izbjegavao bolnice i liječnike u širokom luku.
No, sudbina je imala drugačije planove jednom mu nije preostalo ništa drugo nego završiti u bolnici. S upalom slijepog crijeva.
Bol ga je toliko presjekla da njegova djevojka Martina, s kojom je trebao ići na večeru, nije imala izbora osim pozvati Hitnu.
– Ne treba hitna, proći će… šapnuo je Ivan.
– Jesi ti normalan? Vidim da ti nije dobro. Zvuči kao upala slijepog crijeva. I ja sam to imala.
I tako je Ivan (opet protiv svoje volje) završio u zagrebačkoj bolnici.
Možete zamisliti što je sve prošlo kroz njegovu glavu…
Zamišljajući kako doktori “čačkaju po njegovim utrobama,” Ivan se snuždio.
Kad je ugledao dvojicu sumornih bolničara kako u tišini prevoze pokojnika kroz hodnik, posve ga je obuzela tuga.
“Gotov sam, neću više niti kući…,” s bolom mislio je Ivan. “I Martinu više neću vidjeti. A htio sam je zaprositi… Zašto baš meni?”
– Ne brinite se toliko, – rekla je sestra primijetivši koliko je blijed. Operacija je rutinska, pravovremeno ste došli. Da ste čekali dulje, bilo bi mnogo teže.
Operacija je zaista prošla bez ikakvih problema. Prvi put u životu, Ivan nije osjećao neugodu, nego neočekivano olakšanje.
“Uspavali” su ga na stolu, a kad se osvijestio, najgore je već bilo prošlo. Već istog dana premješten je u odjel.
Cijelu noć spavao je kao klada. Povremeno bi se probudio kad su mu mijenjali infuziju, ali bi se odmah vratio snu.
Ujutro
primijetio je da s njim u sobi leži stariji gospodin.
“Samo mi je još to trebalo,” pomislio je Ivan. “Sad će početi pričati o svom životu do sitnih sati.”
Nije imao volje ni za razgovor s Martinom. Poslao je poruku da je sve u redu pa spremio mobitel pod jastuk.
Cijeli dan je razmišljao o propuštenoj večeri i prosidbi kojoj se toliko radovao.
S Martinom je već dulje živio, sve isplanirao za romantičnu večeru, dogovorio glazbu, konobara… Htio je da bude posebno.
No, sudbina mu je servirala bolnički krevet umjesto prstena.
Iznenađujuće, starac ga nije gnjavio pričama.
Samo je pozdravio, a ostatak dana tiho brundao, pokušavajući doći do nekoga na svom starom mobitelu. Kad mu se mobitel ispraznio, još se više rastužio. Nije imao punjač, a ni bolnica ne.
Ivan se tada ipak rastopio ne zbog starca, nego zbog vlastite ravnodušnosti. Očito, djed ima težak problem.
Nekoliko minuta kasnije, Ivan je oprezno sjeo na rub kreveta, okrenuo se k čovjeku i pitao je li mu što treba.
– Nemrem do sina dobit, – tužno je rekao starac.
– Ne zna da ste u bolnici?! – iznenadio se Ivan.
– Zna – slegnuo je ramenima starac. Sestra ga je zvala kad su me doveli, ali ne želi pričat’ sa mnom. Posvadili smo se prije pola godine, baš prije mojeg rođendana. Htio me strpat’ u Dom, a ja nisam htio. Ne zbog kuće…
Starac je Ivanu ispričao kako je zadnjih dana završio u bolnici zbog srca.
Liječnici su ga stabilizirali, ali su odmah najavili da mu treba zahvat.
– Trebao bih na operaciju prekosutra, – uzdahnuo je. – A bojim se da neću ni dočekat’ kirurgiju.
– Ma bit će to dobro, – pokušao ga je oraspoložiti Ivan. Evo, meni su jučer maknuli slijepo crijevo i vidiš tu sam.
Starac se lagano nasmiješio, ali nije imao volje objašnjavati da je srce ipak ozbiljnije.
– Ostao mi je samo jedan pas, Pluton, – rekao je. Na ulici je sada. Zato sam i zvao sina da bar pogleda za njim ako me više ne bude. Ili da ga da nekome kome će biti stalo do njega. Susjedi imaju svoje brige, i vjerojatno ga ne bi ni potražili. Sin bi to mogao, dobio bi za to i kuću za koju ga već grize briga. Ali ne javlja se. Čak ni kada je sestra zvala, nije htio na telefon. Takav mi je sin…
– Jadni moj stari – potiho je rekao Ivan.
– Najviše se brinem za svog Plutona. Hoće li preživjeti vani? Hoće li mu se tko smilovati?
“Čudan lik,” pomisli Ivan. “A operacija mu za dva dana, a on o psu brine”
No, kad mu djed ispričao kako su se sreli, promijenio je mišljenje. Pluton je zaista bio važan.
– Pronašao sam ga baš na svoj rođendan, prije pola godine, – živo je pričao starac. Sin mi nije čestitao, rodbine nemam, a žena mi je umrla prije pet godina… Noć prije rođendana, sanjao sam je. S osmijehom, s psom na uzici. I baš taj dan, na putu do dućana, ugledam vezanog psa na kiši. Nitko ga nije poznavao, nitko nije mario. Čekao sam, nisam mogao otići. Kad je pao mrak, povukao sam ga doma.
– I uzeli ste ga?
– Kako ne bih? Jesam. Zvuči glupo, ali osjećam da mi ga je žena poslala kao dar. Da mi ne bude samotno.
– Sve je moguće u životu, – kimnuo je Ivan, iako nije baš vjerovao u to.
Ali starcu je značila podrška, pa ga je slušao do kraja.
– Brzo smo se zbližili. Otkad je došao, život mi je lakši, – došao je do suza starac. On nije samo pas. Pluton mi je postao smisao starijih dana.
Te su večeri Ivana proganjale misli i o psu i o sinovljevoj hladnoći.
Koja sebičnost… Ocu ni riječ, psa ignorira…
Te noći sanjao je crnog, tužnog psa koji lutao ulicom, tražeći nekoga. Sve je vrijeme Ivan hodao za njim, iako nije znao zašto.
Probudio se kad je osjetio starčevo teško disanje. Starac se hvatao za srce i pokušavao doći do daha.
– Zvati sestru? prestravljeno je pitao Ivan.
– Ne treba… Zovi mog sina, Marka. Imaš broj na listu, na ormariću. Kaži mu neka dođe, pogotovo ako želim se oprostiti. Ako neće, nek’ bar pronađe Plutona i da ga u dobre ruke. Samo to. Onda odlazim miran.
Ivan je drhtavim rukama dohvatio svoj mobitel, uzeo papirić i utipkao broj.
– Halo! Marko? Ja sam Ivan, tati sam u sobi Vaš otac – zastao je, ne znajući ni ime.
– Franjo Petrić, – promrmljao je starac.
– …Franje Petrića, – nastavio je Ivan. Nije mu dobro. Molio je da dođete.
– Umire, dakle? ravnodušno je odvratio Marko. U kojoj je bolnici? Šesta? U redu.
Ivan je još rekao sobu i adresu, a onda požurio pronaći dežurnu sestru. Srećom, našao ju je kraj pulta, napola zaspalu.
Pojasnio je situaciju, a kad se vratio, starac je drhtio sve tiše.
– Držite se, gospodine Franjo, čuli ste? Sin dolazi! Sestru sam našao! Morate izdržati još malo, rano je za vas…
Srce Franje Petrića prestalo je kucati prije nego što je liječnik s medicinskom sestrom stigao.
Liječnik je promotrio puls, arteriju, provjerio zjenice i tiho izašao. Dvadesetak minuta kasnije, došli su bolničari i odnijeli starčevu dušu.
*****
– Vaš otac je preminuo na mojim rukama, rekao je Ivan Marku kad je sljedećeg jutra došao.
– Dobro je da nije dugo patio, – odvratio je Marko bez da pokaže osjećaj. Sad ću prodati kuću. A pas, što pas? Nije to bio moj problem.
– Bila mu je posljednja želja da brinete o psu, – rekao je Ivan ozbiljno.
– Znam za Plutona. Ali što ja imam s tim? Tko još uzima pse s ulice? Neka ga netko drugi uzme.
Ivan mu nije više rekao ništa, gledao ga je nekoliko trenutaka, bolno znajući da sin neće ispuniti posljednju očevu želju. Marko je pokupio starčev mobitel i broj, izašao i zalupio vratima.
Ivan je legao i dugo razmišljao. Žao mu je bilo starca. Imao je 77, mogao je doživjeti i više, ali neki su trenuci zadani.
Život je čudan. Ponekad ostavlja najnevinije da trpe. A Pluton je sad sam, bez gospodara.
“Tko zna,” mislio je Ivan, “hoće li ga Marko ikada uzeti? Najvjerojatnije će kuću prodati, a Plutona ostaviti vani.”
Te noći Ivan je sanjao pokojnog Franju kako šeće ulicama i traži svog psa, a suze mu teku niz obraz. Ivan je osjećao bol iako je i sam davno obećao sebi da neće plakati.
I kad je konačno došao kući, i dalje su ga mučile brige. Martina je to primijetila.
– Ivek, sve u redu?
– Razmišljam samo…
– O čemu?
– Bio sam u sobi s jednim starijim gospodinom, Franjo Petrić. Imao je operaciju, ali nije dočekao zahvat. Ostao mu je pas Pluton, a jedini sin mu se nije javljao… Sve sam više uvjeren da ga sin neće ni tražiti. Čim je ušao u sobu, zvao je agenciju za prodaju kuće. Briga ga nije za psa. Brinem, makar ga nisam niti vidio, ali žao mi je i njega i psa.
– Hajmo ga potražit, – predložila je Martina. Ako je još vani, uzmimo ga sebi. Baš bi nam dobro sjeo prijatelj na četiri noge.
– Stvarno bi ti pas bio okej?
– Stvarno! Bit će nam super, zajedno ćemo ga šetati.
– Samo ne znam adresu.
– Budemo je doznali. Po putu svratimo u trgovinu, ponesimo čokoladu i kavicu za sestru na šalteru.
I stvarno, kad je Martina s osmijehom poklonila sestri kavu i čokoladu, kad je Ivan objasnio razlog, sestra im je diskretno napisala adresu Franje Petrića.
Nakon četrdesetak minuta bili su ispred stare kuće. Nigdje psa.
Iz susjedne kuće izašla je žena.
– Dobar dan, tražite nekog? – upitala ih je. – Nitko ne živi više ovdje.
– Znamo, – rekao je Ivan. Bio sam s Franjom u sobi kad je umro.
– Jao Bio je dobar čovjek. Svijetlih ljudi više nema. Sin mu je samo upao, bez pravog oproštaja, i odmah planira prodati kuću.
– Ne očekujem od Marka ništa drugo. A psa, Plutona, niste vidjeli?
– Vidjela, naravno nije se micao ispred dvorišta, čekao starog gospodara. Otkako nije došao, zavijao je svaku noć. Sin je na kraju odvezao psa nekud, više se ni ne pojavljuje ovdje. Valjda je otišao doma.
– Znate li kamo je odveo psa? Kako izgleda ono, Pluton?
– Mali je, simpatičan. Imam čak sliku!
Pokazala im je fotografiju na mobitelu.
– Pa on je pravi jazavčar, – nasmijala se Martina. Predivan je! Znate li stvarno što je Marko napravio s njim?
– Rekao je samo ‘našao mu je dom’. A poznavajući ga iz djetinjstva, nikad nije volio životinje… Nek mu budi na duši.
Ivan i Martina su se zahvalili. Čitav povratak vozili su u tišini.
Pomalo su krivili sami sebe što nisu ranije došli. Sad ne znaju gdje je Pluton niti ga mogu pronaći.
Ipak, obišli su još okolne ulice, pitali prolaznike o jazavčaru, ali nitko ništa nije znao.
Kada je Ivan pokušao dobiti Marka na telefon, shvatio je da ga je stavio na crnu listu.
– Nadajmo se da je Pluton ipak dobro, – tiho je rekla Martina. No, oboje su znali da je to tek utjeha.
Onda je ponovno sudbina uplela svoje prste. Zbog gužve na cesti, Martina je skrenula na sporednu cestu.
Nakon nekoliko minuta, primijetila je psa na rubu ceste potpuno sličnog Plutonu s fotografije.
– Pogledaj, to bi mogao biti Pluton! uzbuđeno je šapnula.
– Idemo provjeriti! rekao je Ivan.
Zaustavili su se i krenuli prema psu. Što su mu bliže prilazili, to su bili sigurniji.
– Plutone! viknuo je Ivan.
Pas je iznenađeno okrenuo glavu, prvo sumnjičav, pa prepoznavši nešto poznato. Ivan je sjeo na pod, pružio ruku.
– Plutone, ne boj se… Tvoj djed me jako molio da brinem o tebi. Idemo s nama kući, je li može?
Pas se polako primaknuo, njuškao Ivanovu ruku i onda počeo veselo mahati repom. Mirisao je na svog starog gospodara to mu je bilo dovoljno.
Martina i Ivan sjeli su s njim u auto i zaputili se kući, osjećajući pravo ispunjenje.
Pluton je bio sretan, pronašao je ljude koji će ga voljeti i nikad ga ne napustiti.
Navečer, dok je Ivan gledao Plutona kako spava na kauču, tiho je Martni šapnuo:
– Vidiš, Marko će kad-tad doživjeti isto to što je napravio ocu. Život se uvijek nekako posloži. Naša je dužnost čuvati ono što nam je dano. Ako ne cijenimo živote, pa makar bili i mali kao Plutonov, proći ćemo kroz sve ovo opet samo s druge strane priče.
Martina se složila, a Ivan je potražio kutijicu s prstenom.
Iako nije uspio u restoranu, među svijećama, u tom trenutku izgovorio je ono što je toliko odgađao zaprosio je Martinu.
Nije čekao savršen trenutak shvatio je da ga ne treba ni čekati. Za važne stvari vrijeme je sada.
Prihvatila je s osmijehom, a Pluton im je pridružio snove.
Jer pravu vrijednost života ne čine imanja, ni kuće ni novac, nego ljubav, briga i male duše koji nam ispunjavaju dane.
I nikad ne zaboravite održite riječ i poštujte posljednju želju onih koji su vam značili. Ne zbog njih, nego zbog sebe.
