Visoka i glasna žena izišla je iz kupea. U trenu je potjerala sve koji su smetali putnicima da se odmore. Da napomenem, krupni i bahati muškarci povinovali su se na njezinu riječ kao da je naredba, nije im palo na pamet suprotstaviti se.
Plavu kosu imala je opletenu u dvije debele pletenice, prebačene oko glave. Plave oči, obrazi rumeni kao jabuke. Pogledala je prema zahodu u vagonu. Iz njega je u tom trenutku izletio niski, mršavi muškarac, bijele kose kao snijeg i djetinje nježnog lica.
Ivane! Pa izgubila sam te već! Čujem buku, kondukterka ne smije ni prići. Mislim si, što ti je ako te netko napadne bez razloga! zagrmila je žena.
Joj, Verice! Pa ja bih im pokazao! A što si ti izašla, Vera moja? Gospođa si ti, nije pristojno sramežljivo se nasmijao muškarac i šmugnuo u kupe.
Vera nas je još jednom odmjerila pogledom, mene i još nekoliko umornih lica. Opasnosti nije vidjela i nestala je za Ivanom.
Kasnije smo se ponovno sreli u vagon-restoranu.
Mjesta nije bilo, pa sam sjela baš za njihov stol. Muža nije bilo na vidiku. Kad je završila svoj ručak, Vera je glasno rekla:
Ja sam Vera Petrović. Možeš samo reći Vera.
Putujete sami? Muž će vam se pridružiti kasnije?
Odmara. Neće doći. Zamotala sam mu grlo šalom, dala brusnicu da pije. Šta mi on izmisli bolovat baš na putu! Izletio tresti tepih u samo džemperu, nisam ga pazila. uzdahnula je Vera.
Vi ga očito jako volite… Plašili ste se za njega kad je izašao, štitili ste ga. I sada s toliko nježnosti govorite o njemu rekla sam zamišljeno.
Ma, Ivan mi je ostao kao nasljedstvo. Nije zapravo moj muž, iako živimo zajedno. Još uvijek tuguje, žena mu je nedavno umrla. Bila je to dobra žena, prava svetica! odmahnula je rukom i uzdahnula.
Kako mislite, u nasljedstvo? upitala sam, ne vjerujući svojim ušima.
Tad mi je Vera pričala.
Ivan je živio sa Lidijom. Zajedno od škole, zajedno na fakultet, onda su se vjenčali. Bio je neobično bistar, poduzetnog duha sve je znao smisliti i izmisliti. Naručivali su od njega projekate iz firmi, nije novca nikad falilo. Ali u svakodnevnom životu, bio je kao dijete. U dućanu bi zaboravio uzeti kusur, cestu je prelazio gdje ne treba, nije znao što i gdje kupiti, ni na koji način, jednostavno je bio naivan. Novac bi mogao dati i neznancu na ulici.
Nije ti muž iz ovog svijeta. Kao da je zabunom pao na Zemlju smijali su se njihovi prijatelji. Ne možemo mi kunu zaraditi koliko on može, kao da ga novac sam traži!
Lidija se nikad nije žalila. Njezine energije i praktičnosti bilo je dovoljno za oboje. No, kad je jedne zime završila tjedan dana u bolnici, zatekla ga je kako cijeli tjedan sam živi na suhim rezancima i vodi. Čak ni čaj nije sebi skuhao. Zamrzivač pun hrane nije ni otvorio.
Bez tebe mi ne ide. Niti mi je apetita nasmiješio joj se Ivan.
Sin im je, Andrej, bio isti otac: izuzetno bistar, ali sramežljiv i rastrojen. Imao je vrednovane intelektualne sposobnosti, a ženu je doveo iz sela, tihu Anu. Glava obitelji još uvijek je bila Lidija. Svi su računali na nju, pogotovo kad je dobila unuka, malog Luku. Ali onda je Lidija naglo oboljela i zauvijek ih napustila.
Zavladala je tuga. Ivan je trčao najboljim doktorima, davao svu ušteđevinu, no pomoći nije bilo. Lidijino srce je boljelo – nije brinula za sebe, nego za Ivana i sina. Kako će sami? To je isto kao da presadiš orhideju u planinski vjetar i nadaš se da će procvjetati.
Lidija nije za sebe molila Boga, već za njih. I tada se u njihovu kuću pojavila Vera, dalja rođakinja doktorice koja je brinula za Lidiju. Vera je bila njegovateljica, uvijek spremna pomoći.
Prvi susret bio je slikovit sve u kući nabacano, suđe neoprano, zrak težak, a tišina teška. U krevetu žena velike, tužne oči, ali blag osmijeh za Veru. Ona se odmah prihvatila posla.
Do navečer je cijela kuća mirisala na čistoću i pečenu piletinu, kotlete, pa čak i pogačice. Lidija je zaspala na čistoj postelji. Ivan, koji je baš tad imao namjeru izjuriti van u laganoj jakni, zaustavljen je Verinim prodornim glasom:
Stani tu! Kamo to po ovom vremenu bez kaputa? Jako vas žena treba živa i zdrava! Evo vam kaput, šal oko vrata, šapka na glavu… Sad možete.
Lidiji su suze došle na oči. Lijepo je opet znati da je nekome stalo. Vera je bila grlata, nagla, ali u rukama je sve živo, i što je najvažnije dobra osoba!
Hvala ti Bože. Sada su zbrinuti.
Kad je bila već teško bolesna, povjerila se Veri. Najprije je Vera ispitivala gdje živi, kako, s kim… Vera je živjela s majkom i sestrom te njezinom djecom u stanu s dvije sobe. Nije bila bogata, za svoj život se borila. Ni muž ni djeca. Govorila je otvoreno 45 godina, sama, možda nije sretna ali ne žali se. A Lidija je rekla:
Vera, molim te, kad mene ne bude, brini o njima. Ivana ti ostavljam u amanet, kao nasljedstvo. On je osjetljiv, vjeruje svima…
Vera je ostala zabezeknuta. Htjela je reći da ne želi, ali Lidija ju je preduhitrila molbama. I Vera je obećala.
Kad Lidije više nije bilo, Vera je požalila obećanje. Što će svijet reći, da je muža osvojila zbog stana! Nije joj se ni sviđao u tom smislu, niti bi ona njemu bila po volji. Koji je to tip k’o bubamara.
Ali osjećala je moralnu odgovornost. Otišla ga je obići, pokucala, nitko ne otvara. Progurala vrata otključano. U sobi je Ivan sjedio na podu, držao Lidijin ogrtač, grlio ga i plakao poput psa za izgubljenim gazdom. Tresao se sav.
Vera mu je prišla, primila ga za ruku, i on je zaplakao još jače.
Ajde, ajde, bit će bolje, popit ćemo čaj, izdrži još malo
Pokazalo se da je Vera, iako stroga, zapravo jako osjećajna i dobra.
Kuća je opet počela oživljavati. Ivan je uvijek čekao Veru na vratima. Radovao se svakom njezinom dolasku. Kad je odlučila preseliti kod njega, jer nema smisla svakodnevno dolaziti i ostavljati ga samog, njezini doma su bili samo sretni zbog više prostora. U osnovi, dobila je veliko dijete, a ne običnog muškarca. No kakvog! S novcem problema nikad nije bilo, čak je i ona prestala raditi po raznim kućama. Zlobnici su tu i tamo nešto komentirali, ali Vera ih je ušutkala.
Pa ljudi s ulice uzimaju pse i mačke, zar ne? A i čovjeku se može priteći u pomoć, osobito ako je zdrobljen, kao kornjača okrenuta na leđa… Netko mora pomoći.
Dobar je Ivan, nježan… Trebamo jedno drugo. Evo, putujemo k njegovom sinu, da pomognem oko unuka! Mogu ja i deset djece pričuvati, ako zatreba! rekla mi je Vera veselo.
U tom trenutku vrata vagon-restorana su se otvorila. Ivan je, sa šarenim buketom livadskog cvijeća i dugim šalom, došao do stola.
Zašto si ustao? Još si slab! Ni minute te ne mogu ostaviti samog… Sav si se oznojio, moraš se presvući brinula se Vera, povukla ga za ruku.
On joj je tada šapnuo:
Verice, kupio sam ti cvijeće od baka na postaji… sviđa ti se?
Vera se još jače zarumenjela, tapšući ga po ramenu.
Sišli su iz vlaka prije mene. Ona je vukla veliki kofer, Ivan malu torbu. Držala ga je za okovratnik kroz gužvu, da se ne izgubi. Smijali su se jedno drugom, vedri kao dva proljetna sunca. Sve mi je postalo jasno bit će Vera njemu druga žena.
Dok sam se kasnije prisjećao ove nesvakidašnje priče zapisane u mojoj bilježnici, shvatio sam kakva se blagost krije u ljudima. Nikad ne znaš kad ćeš u životu biti nečiji poklon… ili nečije nasljedstvo. Na kraju, ljubav je često samo stvar brige i povjerenja sve drugo dođe poslije.
