Doživio je tešku prometnu nesreću, u kojoj je ozbiljno stradao na obje noge. I tako je sve završilo
Dobar posao, sigurno mjesto direktora i velika plaća. Odlazak s suprugom na skijanje u Gorski kotar. Vikendi s prijateljima. Sve…
Noge su mu kirurzi jedva sastavili, nakon čega su ga pustili kući. Što su više mogli? Ostalo je samo vjerovati u Boga i imati sreće. Vjerovao je, a noću bi vikao od bolova. Samo su mu injekcije dva puta dnevno, ujutro i navečer, dozvoljavale da malo odrijema.
Mjesecima nije mogao ustati iz kreveta pa je koristio medicinsku posudu. Bog dao zdravlja mojoj ženi Marini. Kad je napokon počeo ustajati i pokušavao hodati pomoću hodalice bolovi su se vratili deset puta jači.
Znate li što su injekcije u trbuh protiv tromboze i dekubitusa, kad mjesecima ležite prikovani za krevet? Sada ću vam objasniti. Ne možete ni kihnuti ni zakašljati, ni oprostite na WC kao prije. Trebaju živci snažni kao žila kucavica.
Kakvi živci, dragi Bože? Nema više ničega. Nema više ni snage za trpljenje.
Ipak, vrijeme je prolazilo i naučio je polako opet hodati. Loše, spotičući se, gotovo padajući na svaki korak. Ipak, to je bio napredak.
Prijatelji su nestali nisu zvali, nisu se raspitivali. U firmi na njegovo mjesto i direktorsku fotelju sjela je druga osoba. Kad će završiti njegova muka i čime to mu je ostalo nejasno.
Raspoloženje nikakvo, perspektiva invalidnost. Hvala Bogu, supruga ga nije ostavila
Kada je prvi put, na štakama i pod nadzorom Marine, izašao van, sunce ga je žestoko zaslijepilo. Jedva je udahnuo. Proplakao je. Invalid na štakama, nepotreban nikome. To je sve što je ostalo od njega i njegova života.
Supruga se povukla u stranu da ga ostavi malo samog, a on je pokušao napraviti par koraka, sve vrijeme žmirkajući na sunčeve zrake i navikavajući na miris proljetnog zraka.
Negdje dolje začulo se odlučno mijaukanje. Pogledao je. Kraj njegove lijeve štake sjedio je mali sivi mačić.
Što hoćeš, mali? upitao je tiho.
Godinama životinje nije ni primjećivao. Nije znao ni kako se postaviti prema njima. Mačak ga je gledao molećivo i tiho zatražio nešto za pojesti.
Marina, donesi molim te jednu pljeskavicu, za njega rekao je supruzi.
Kad se ona vratila, uzeo joj je iz ruke zalogaj i polako se sagnuo, trpeći bolove, i dao mačku. Mačić ga je pristojno pogledao i krenuo jesti.
Sutradan, kada su opet izašli u dvorište, a on, stenjući, razmišljao koliko će koraka danas prijeći, dočekala su ga tri mačka. Očito, već su ga dugo čekali.
Pa nemojte me zezati nasmijao se slabim glasom.
Bol ga je na trenutak popustila. Supruga je mrmljala, ali je ipak donijela tri pljeskavice. Namrgođen od boli, sagnuo se i svakome dao po komad.
Treći dan dočekalo ih je pet mačaka i dva mala psića. Marina je već vikala, ali je uspio nagovoriti je da u maloj trgovini kupi kilogram hrenovki koje je pošteno podijelio svim dlakavcima.
Maznuli su zalogaje i počeli trčkarati oko njegovih štaka, kao da ga pozivaju u igru. Bio je ljut i smijao se u isto vrijeme, napravio par koraka više. Psići su radosno lajali.
Sljedeći dan došla je kiša, prolivena proljetna i supruga se žestoko ljutila, prijetila da će sakriti štake, ali je skrušeno popustila i on je prvi put sam sišao stepenicama.
Pa čekaju me, draga. Ne mogu ih ostaviti. Moram doći tumačio je ženi.
I došao je. Pet mačaka i dva malena psića plesali su oko njega, a on se radovao. Padao je topli kišni proljetni pljusak i čovjek na štakama trčao je za dva srećom ozarena psića, i za njima je jurilo pet mačaka.
Iza njih, pod ulaznim nadstrešnicama, stajala je supruga sa kišobranom. Gledala ga je kako trči po dvorištu i smješkala se
Vrijeme je prolazilo. Umjesto dvije štake, ostala je jedna, a zatim ni nje više nije bilo. Štake su samo smetale za igru s dlakavim prijateljima. Tek tada je shvatio, s iznenađenjem, da ga već dugo noge više ne bole.
Na poslu ga nisu čekali. Nisam im trebao, kao promijenjen, poguren i šepajući. Isplatili su mu solidnu otpremninu u kunama, dao je sam otkaz. Slobode na pretek odlučio je napisati sve što mu se dogodilo.
Ispala je drama. Velika drama. Kad je zadnju stranicu preokrenuo, krenuo je po zagrebačkim kazalištima a nije ih bilo malo. No…
Svugdje su ga odbili. Nitko nije nazvao, nitko pokazao zanimanje. Samo iz jednog malog narodnog kazališta, smještenog u polusuterenu, javili su se nazad.
Tjedan dana kasnije nazvala ga je redateljica i rekla:
Radit ćemo predstavu. Treba samo nešto skratiti i malo doraditi tekst.
Mjesecima su on i redateljica sjedili iznad dramatizacije, crveni u licu, svađajući se oko svake replike. Nakon još mjesec dana, zakazana je premijera.
Dvorana mala, scena skromna, publike petnaestak ljudi. Ni polovica nije bila puna. Ali to je za njega bio najvažniji broj ljudi u životu.
Bio je užasno nervozan i nije se usudio pogledati publiku, i kad su pale posljednje riječi i spustila se zavjesa zavladala je tišina, a njegova se duša, srce i nada srušila. Činilo mu se da ta tišina traje pola sata, a zapravo samo sekundu i…
Stadoše pljesak, kao eksplozija! Glasni, razdragani glumci su se klanjali i izlazili ponovno na scenu.
Drugo izvođenje puna dvorana, gužva, ljudi su sjedili na hodnicima. Ovacije su bile takve da je zavjesa skoro otpala.
Kazališna trupa uskoro je uzela glavni gradski prostor, tu su se okupljali zaljubljenici u kazalište i razgovarali o novoj drami zvijezde u usponu.
Kupi on sebi najskuplje odijelo u Zagrebu i na poklone publici uvijek izlazio s Marinom. Pa kako drugačije? Nema drugačije načina.
Vi, dame i gospodo, sigurno pitate a što je s dva psa i pet mačaka iz dvorišta? Evo odgovor.
Dva psića i dvije mace su uzeli doma. Ostale tri mace podijelili su poklonici njegovog talenta.
O čemu je ova priča? Ma, možda o ničemu.
A možda o tome što to znači, kad pred svojim nogama vidiš oči pune nade i kad više ne možeš pasti. Jer znaš da moraš izdržati.
