Jesmo li sad prijatelji?
– Gospodine, zar vas nije sram? obratila se mesaru jedna kupka na Dolcu. Zar ne vidite da je pesek gladan? Vidi ga samo koliko je mršav. A vi na njega vičete, umjesto da mu pomognete.
– Ja ovdje ne radim humanitarni rad! odbrusi mesar. Ja prodajem meso!
– Dajte mu barem komadić. Jel vam žao?
– Šta sad i vama da dam besplatno? Ako vam je toliko stalo, vi ga nahranite odbrusi joj prodavač.
Žena, odlučivši da od takvog bezobraznika više ništa neće kupiti, ode kod drugog mesara, a naš mesar, ljut što mu je pas pokvario posao, izađe iza pulta i krene baš prema malenom psu.
A misli nije imao nimalo lijepe. No štene, još ništa nije ni slutilo.
******
Kad god bi se u našoj ulici pojavio mršavi crni mačak, Medo bi, pun entuzijazma i veselim lavežom, odmah pohrlio prema njemu da ga nećete vjerovati obliže od šapa do vrha repa.
Druge bi se pasje glave sigurno čudile toj njegovoj želji mačka i psa rijetko vidiš zajedno. No, Medo je imao svoje mišljenje i svoju želju. On je u tom crnom mačku s tužnim očima prepoznao srodnu dušu.
Netko će reći da pričam gluposti kako može pas biti rodbinski vezan s mačkom? No Medo je bio siguran da među njima može postojati pravo prijateljstvo. I to kakvo!
Jer i on i mačak bili su obični ulični “skitnice” izigrani od ljudi, sami su morali preživljavati.
Medin vlasnik ga je izbacio van kad su shvatili da nemaju vremena za pseće šetnje i nisu razmišljali kolika je briga oko psa. Dok je bio malen, Medo je išao na pelene, ali kad je narastao, to više nije moglo. Onda su ga odvezli na drugi kraj Zagreba, rekli: “Idi, Medo, prošeći,” i otišli.
Medo je tako postao beskućnik s tek pola godine. Ni mačak nije lošije prošao. I njega su uzeli još kao mačića, veselili mu se, ali, kad je narastao i kad je počeo više jesti i mjaukati za još hrane, ostavili su ga jedne noći pokraj Savice, i pobjegli.
Tako su Medo i Crni, kako su ga nazvali bivši vlasnici, završili u istoj ulici.
Medo, veseo i društven, svakodnevno bi pokušavao “uloviti” mačka, ali ne zato da ga ugrize ili tjerate iz svog terena, već da se sprijatelji. Znao je da je u dvoje lakše preživjeti nego sam.
No Crni je, s druge strane, bježao glavom bez obzira kad bi samo vidio Medine velike uši i veseli rep.
A Medo nije gubio nadu svakodnevno je ganjao Crnog po dvorištu, na veselje svih prolaznika. Sve dok jednog dana Crnog nije bilo nigdje.
Nije ga bilo ni iza kontejnera, ni na dječjem igralištu, ni na zidiću. Medo je zabrinuto istraživao svaki kutak, lunjajući dvorištem i njušeći naokolo, sve dok ne začu šuškanje iz smjera parkinga.
Tada potrči do auta na rubu i ugleda mrak pod autom. Kad je približio njušku začuo je, uz šapat, Crnog kako mu prijeti: “Što hoćeš od mene, Medo? Ne daj mi mira.”
Mačak je mogao ostati skriven, ali zamislio je Medin glas do večeri i odlučio da je bolje pobjeći.
Gotovo je izletio ispod auta i potrčao preko praznog prolaza, neprestano se okrećući. Medo je, koliko god malen i umoran bio, trčao za njim, uporno ga ne ispuštajući iz vida.
No odjednom Crni je nestao! Medo je zbunjeno zastao. Kad je stigao na mjesto gdje ga zadnji put vidje, shvatio je Crni je upao u otvoren šaht!
Bio je to stari kanalizacijski otvor, zaboravljen danima. Crni je bio u šahtu ni živ, ni mrtav, malo se udario, ali nije mogao van, ni sam, ni uz Medinu pomoć.
Medo je razmišljao, prošetao oko šahta, nekoliko puta ga dozivao, ali Crni je samo odgovorio: “Pusti me, mali! Daj mi mira!”
No Medo nije odustajao. Znali ste ga slušati kako razgovara s mačkom, uvjerava ga da će ga spasiti, a od šahta su se riječi odbijale po cijelom prolazu.
Vidjevši s druge strane prolaza tržnicu Kvatrić punu ljudi, Medo je dobio ideju. “Ne brini, doći ću po pomoć!” zalajao je i otrčao među ljudske noge.
Trčao je od jednog do drugog kupca, ali nitko nije mario za njega. Čak su ga neki i nogom otjerali. No Medo nije odustajao.
I tada, ugledao je brkatog mesara kod kojeg prije nisu imali sreće. Mesar je taman prodavao komad svinjetine ženi koja se ljutila zbog cijene: Koliko je to? Ne treba mi više od kilo Dva kilograma, ženo, pa jel uzimate ili ne?
Tad Medo dotrči do njih, zamjauče i skrene svu pažnju na sebe.
– Odkud sad taj pas ovdje? Mrš! dreknu mesar.
– Pa gledajte ga, vidi se da je gladan! opet naglasi žena.
– Neka vi odvedete tog psa kući, ako ste toliko osjećajni! odbrusi šef.
Žena pobjegne kod drugog mesara, ali Medo ostane, nadajući se komadiću, možda bar otpatku. No, mesar ga zgrabi za šiju i odnese do kontejnera, pa baci unutra, zatvori poklopac i ode.
Medo se pokušavao izvući, ali uzalud. Sve što je mogao jest lajat, glasno, uporno, nadajući se da ga netko čuje.
****
Marko! Opet si za igricama? viknula je mama. Još nisi ni doručkovao, a već juriš na kompjuter. Jesmo li dogovorili neki red?
Mama, samo još malo, moram proći ovaj nivo.
Samo su ti igrice u glavi! odvrati ona.
Znam, mama, ali ovdje nemam nikog Tamo su mi ostali prijatelji, a ovdje Marko zabrunda.
Pojasnila sam ti: tata je dobio posao u Zagrebu, s boljom plaćom. Prijatelje ćeš naći s vremenom hrabrila ga je majka. Izađi van, idi do dvorišta, upoznaj djecu! Evo, iznesi smeće i na placu uzmi glavicu luka, fali mi za ručak.
Marko obuče jaknu, uzme kunice iz ladice, pokupi vreću sa smećem i izađe.
Mislio je brzo obaviti što treba pa se vratiti pred ekran. Novog grada bojao se, sve mu je bilo strano i nije imao volje izlaziti.
Kad je bacao vreću u kontejner, začuo je tiho cviljenje. Otvorio je poklopac i ugledao prljavo, gladno štene. Medo je mahao repom, ali izgubio glas od laveža.
Ajme, tko te ostavio tu samog? pita Marko.
Izvukao je štene, zaprljao ruke, i s njim se odmah zbližio. Što ću sad? brinuo se ostaviti ga samog, pa opet netko baci poklopac?
Krenuo je prema svojoj zgradi, ali Medo je vikom i skakanjem tjerao Marka da ga zaprati. Svaki put bi se još više udaljio, vodi Marka ravno do onog šahta.
Marko je kleknuo i pogledao unutra. I što da vidi: crni mačak očajnički mjauče.
Dobro, dečki, kakve ste vi sreće progunđao je Marko.
Brzo se spustio u šaht, podigao mačka van, i izašao koliko god je mogao. Medo je odmah počeo lizati starog “prijatelja”, a mačak ga, onako nervozan, šapom opomenuo.
Dok se Marko pokušavao izvući van, Medo i Crni su trčali okolo, lajali i mijaukali, dok nisu privukli jednog komunalca koji je prolazio. Nakon malo natezanja, čovjek je shvatio što se događa. Dođe, podigne Marka, i svi su bili slobodni.
Dečko, što si radio dolje? pitao je komunalac.
Spašavao mačka, a malo prije i štene iz kontejnera Marko je ponosno odgovorio.
Moraš biti hrabar, momče uz smiješak mu reče komunalac.
Marko je krenuo kući, a Medo i Crni s njim.
Kod kuće ga je dočekala zabrinuta mama. Marko, pa di su ti luk i vreća smeća?
Marko je ispričao sve, od početka do kraja, skoro kao neku priču iz starih vremena. I znate što? Mama i tata nisu ga izgrdili obukli su stara odijela, očistili štene i mačku, a otac je otišao na plac po luk.
Navečer, Medo i Crni su spavali u Markovom krevetu, čisti, siti i konačno doma. Marko je znao, kao što je znao svakog put kad bi gledao tu crnu njušku i Medine velike oči to su mu sada pravi prijatelji.
Jesmo li sad prijatelji? tiho je šapnuo Medo Crnome prije spavanja.
Prijatelji smo, Medo, prijatelji zijevnuo je Crni.
Ispod starog krova zagrebačke zgrade, u tihoj noći, spavala su trojica novih prijatelja. A Marko, kad odraste, znat će što želi biti. Želi spašavati izgubljene baš kao onda kad je spasio Medu i Crnog.
Eto, takva je to bila priča, odavno, u Zagrebu.
