Na odmor smo iz Zagreba doveli našeg mačka Stjepana. U seoskoj kući već je živio njegov rođeni brat, mačak Zlatan. Zlatan je dobio nadimak zbog velikih, izbuljenih očiju, po čemu su ga svi u selu znali i nisu se trudili biti posebno obazrivi u komentarima.
Za Stjepana je selidba u prvo vrijeme bila pravi šok. Iako je bio sitnije građe, Zlatan mu je odmah pokazao tko je gazda. Odgurivao ga je od hrane i režao na njega svako malo, onako kako baka Anđa frkće na susjede na tržnici kad netko gurne ispred nje.
U jednom trenutku Zlatan je napravio onu klasičnu pogrešku lokalnog siledžije povjerovao je u svoju nedodirljivost i napao Stjepana otvoreno. Stjepan, zamišljeno mašući šapom kao dama lepezom, nehajno ga je zvekno zdesna pa smo Zlatana kasnije jedva izvukli iz kante za smeće.
Tako je, sasvim slučajno i bez velike pompe, Stjepan postao kralj svinjca. U selu se prema mačkama odnose isključivo praktično: da nije bila zima, Stjepan bi odavno radno završio u polju loveći miševe. Hrana je dolazila neredovito i s mnogo improvizacije. Stjepan se tome teško prilagođavao navikao je na gradski život sa satnicom i tanjurima od inoxa, a poslugu je, kao pravi gospodin, imao točno na vrijeme.
Stres ga je brzo vratio na instinktivne navike. Noću bih ga zatekao kako glavom uranja u lonac na štednjaku dok mu je Zlatan stražario kraj stolca i šištao, upozoravajući na moj dolazak. Stjepan bi se polako okrenuo k meni, tiho mijauknuo bratu: “Ovaj se ne boj, ovaj je naš da vidiš samo kako po noći pretražuje frižider!”
Kad smo procijenili da je Stjepan spreman, iznijeli smo ga van u dvor na snijeg. Kad se okrenuo prema meni, cijelo lice bilo mu je bijelo, a u očima tuga, onakva kakvu ima Goran Višnjić u najdramačnijim scenama. Od tada ga više nismo puštali izvan kuće.
Jedne večeri kod Ivana, mog sina, došli su njegovi prijatelji iz sela. Smjestili smo se u malom dnevnom boravku, a ja sam im čitao bajke Milivoja Matošeca. Na mjestu gdje zla maćeha postaje crna mačka i škrguće kandžama po podu, vrata su uz jeziv škripac polako odškrinula, i unutra je ponosno zakoračio Zlatan.
Stjepan je, naravno, uspio naučiti brata svom legendarnom triku otvaranju svake pa i najzahtevnije brave na vratima šapom. Dnevni je boravak bio malen, ali mi smo s djecom uspjeli pojuriti na sve strane. Jednog smo dječaka kasnije izvlačili iz prozora, od pada van spasila ga je baka Zora, koja ga svakodnevno obilato hrani.
Nisam spomenuo Zlatan je posve, beskompromisno crn. Priznajte, rijetko koja bajka uspije tako zaprepastiti djecu XXI. stoljeća…
