Zovem se Branko Horvat. Već dvadeset godina radim na pultu za izgubljenu prtljagu na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. To je bučno i užurbano mjesto, prepuno ljudi koji prolaze, najava koje odjekuju, mirisa dizela i svježeg peciva.
Ali ja vidim “Sidrišta”. To su ljudi koji ne ulaze u vlakove. Sjede na klupama s tri ili četiri teške torbe. Vuku ih u toalet, nose ih u zalogajnicu. Većina je bez doma ili u nekoj životnoj tranziciji, a u tim torbama je sve što imaju. Ne mogu naći posao jer ne mogu doći na razgovor sa šatorom na ramenu. Ne mogu unajmiti stan jer ne mogu ostaviti svoje stvari da bi otišli na razgledavanje. Ormarići na kolodvoru koštaju 10 eura na dan. Za njih je to isto kao milijun.
Prošle zime, pojavio se mladić po imenu Marko. Bio je uredno obrijan, nosio je čistu košulju, ali je imao dva ogromna kofera i planinarski ruksak. Sjedio bi pokraj mog pulta svaki dan, izgubljena pogleda. “Imam razgovor za posao u 14 sati,” rekao mi je jednog utorka, sav u strahu. “Tamo u Jankomirskoj zoni, ali ne mogu povesti… sve ovo.” Lupio je nogom po koferu. “Ako ostavim stvari – nestat će. Ako ih nosim, znat će da sam na ulici i neće me zaposliti.”
Bacio sam pogled na prostoriju za izgubljene stvari iza sebe, predviđenu za zaboravljene kišobrane i kapute. “Daj mi torbe,” rekoh mu. “Molim?” “Upisat ću ih kao ‘Pronađeno čeka vlasnika’. Imaš 24 sata. Idi na razgovor za posao. Vrati se prije kraja moje smjene.”
Gledao me kao da sam mu ponudio novo srce. Gurnuo mi je torbe preko pulta. Ispravio se u leđima, odmah izgledao viši deset centimetara bez tog tereta na ramenima. Potrčao je van. Vratio se u pet popodne, sav sretan. “Zvali su me za drugi krug!” uzviknuo je.
Počeo sam isto raditi i za druge. Razvio sam sistem. Kada bih vidio nekog kako se pokušava urediti u toaletu boreći se s prtljagom, davao bih mu signal. “Upiši,” šapnuo bih. Imao sam posebnu bilježnicu. “Sidrište dnevnik.” Nisam čuvao izgubljene stvari. Čuvao sam njihove terete, da mogu par sati slobodno koračati.
Tri mjeseca kasnije, šefica Marijana Perić otkrila je šest torbi bez dozvole u stražnjoj sobi. “Branko, vodiš besplatno skladište,” prekorila me. “To je rizik.” “Nije skladište,” rekao sam. “To je program zapošljavanja. Ona crvena torba? Pripada gospođi koja upravo ima intervju u Stari Fijakeru. Plava? Taj dečko piše maturu na drugom katu.”
Izvadio sam sidrište dnevnik. “Marko je došao prošli tjedan. Više nije trebao čuvati torbu. Kupovao je kartu za vlak ima stan, ide posjetiti majku u Split.”
Marijana je pogledala torbe pa mene. Nije me otpustila. Umjesto toga, ispraznila je staru ostavu kod ulaza i postavila natpis: “Karijerno skladište. Besplatno za tražitelje posla. Pitajte Branka.”
Sad surađujemo s pučkom kuhinjom na Savi. Ako imate intervju, dobijete žeton za ormarić. Imam 62 godine i dalje označavam torbe, ali naučio sam da ne možeš naprijed ako sve prošlo nosiš na leđima. Ponekad najveći dar nije novac nego sigurno mjesto da spustiš teret, pa da u novi dan kročiš uspravne glave.
