Zamišljena Prijateljica
Oko Ivane već treći dan vrvi škola puna učenika. Djevojčica je stekla glas vidovnjakinje i pravog školskog psihologa. Svi žele čuti njezinu mudrost. Prate je po hodnicima, pridružuju joj se u kantini, daruju joj čokoladice, bilježnice s domaćom zadaćom i druge poklone, koje ona iz nekog razloga uporno odbija.
Sviđa mi se Ivica iz 5.b. Misliš li da bi jednog dana mogli osnovati obitelj? sanjivo pita razredna kolegica Mirna.
Ne bih preporučila. Ivica ti se samo pravi fin, zapravo stalno čeprka nos i jede krmelje. S hranom neće biti problema, ali na tome će ostati. Eto, cijeli će život oko toga vrtjeti, odgovori Ivana, grickajući perec i pijuckajući topli čaj.
Fuj, kako odvratno! A što misliš o Tomici? On je odličan đak, svira gitaru
Tomica ti muči mačke. Sveže konzervu na njihov rep i tjera ih po dvorištu. Bit će okrutan, a kasnije će još i piti.
Kako to možeš znati?
Jesi li ti ikad vidjela trijeznog gitarista? A i rano ti je da se time zamaraš, uživaj malo u djetinjstvu. Popravi si radije matematiku i prestani gristi nokte, inače ćeš imati problema s crvima.
Nemam prijatelja. Svi me zovu debelim i nigdje me ne zovu odbrusi Pavle iz 4.c, odgurnuvši zaljubljenu Mirnu tako da je skliznula na drugi kraj klupe.
U srijedu počinju upisi na judo. Prijavu možeš ostaviti kod profesora tjelesnog. Nećeš odmah smršavjeti, ali te više neće zadirkivati. I usput, svoju buduću suprugu više nemoj tako odgurivati.
Ivana ustane i odnese tacnu u sudoper.
Ivana, što misliš, bi li ove godine krenula polagati vozački ili slijedeće? kao usput pita učiteljica geografije kod pereca.
Lucija, za vozačku ti treba auto, a vi imate samo očevog starog Opela. Razumijete razliku?
Shvaćam, valjda
Ivana zakoluta očima dok pere ruke, pa nastavi:
Prodajte to staro čudo, za te kune kupite biciklu i kratke hlače, za dva mjeseca će vas ionako netko drugi voziti na posao. A još bolje, uzmite kredit za stan kamate su sad nikad niže, a nije primjereno sa 35 živjeti s roditeljima. Govorim vam to iz iskustva.
Prateći je sa zabezeknutim pogledom, Ivana odlazi na sat tehničkog.
Za četrdeset minuta, dok cure proučavaju šivaći metar i uče uvući konac u iglu, Ivana zakrpava svoje hlače, sužava suknju i heklericom radi topli par čarapa, koji daruje profesorici, uz napomenu kako trudne žene trebaju čuvati noge na toplom. Učiteljica brzo uzme slobodan sat i potrči u ljekarnu po test za trudnoću. Sljedeći dan cijeli razred jede savršen čokoladni kolač kojim su zahvalili Ivani.
I doma Ivana postupa neobično. Prigovara mami zbog kupovnog mljevenog mesa pa sama umijesi njoke. Umjesto Youtubea navečer čita “Tri mušketira”, a povremeno s nekim potiho razgovara. Otac joj dobacuje pogled sa računala, a Ivana mu skrene pažnju da sjedi pogrbljeno te predloži da umjesto surfanja po kojekakvim stranicama ode istresti tepih na dvorištu.
Školski hodnici bruje glasinama, nastavnici su zabrinuti i traže pomoć pedagoga. Zakazuju sastanak, skuplja se cijelo učiteljsko vijeće, s ravnateljem na čelu.
Ivana, dijete, je li te netko u školi povrijedio? započinje mladi psiholog s bradom i naočalama.
Mene vrijeđa to što je školi dodijeljeno nekoliko milijuna kuna, a u dvoranu su nam kupili samo starog kozlića za preskakanje i dva metra užeta.
Svi se okreću ravnatelju, koji iznenada nestaje kroz otvoren prozor, navodno na sastanak.
Zar ti nitko nije prijatelj?
Prijateljstvo je apstraktna stvar, odgovori Ivana s dosadnim izrazom uvijajući pletenicu oko prsta. Danas igrate skrivača u dvorištu, a sutra ti ta prijateljica pere suđe kod tebe doma dok ti ispunjavaš porezne olakšice.
Kakve olakšice, kakvo suđe? Tko ti je to sve ispričao?
Moja prijateljica.
E pa tu je uzrok problema! Možeš je pozvati ovamo?
Pa tu je već, mirno odgovori Ivana, što šokira okupljene.
Ne vidimo je. Kako se zove?
Radoslava Pavlović.
Ček, koliko ona ima godina?
Sedamdeset.
I što ti još priča?
Kaže da zube treba prati prema desnima, da pas iz našeg dvorišta nije opasan već samo prestrašen i gladan, da rodbinu ne treba zaboravljati. I još da su vam zadnjih pet godina krivo obračunavali porez na nekretnine, trebate otići u katastar i zatražiti ponovni obračun po tržišnoj vrijednosti jer su po katastarskoj računali.
Psiholog sve zapisuje, ovo posljednje posebno podcrtava.
Na kraju, preko razglasa zovu Ivanine roditelje s posla.
Samo malo! viče uzbuđen otac u slušalicu. Pa moja pokojna mama se tako zvala! Umrla je prije deset godina.
Zavladala je tišina i svi ispod glasa izgovaraju kratku molitvu.
Eto, prošlo je deset godina, a nitko joj ni svijeću nije zapalio. Sve je obraslo travom, ograda se nakrivila, tihim glasom dobaci Ivana.
Ma, da uvijek sam nešto odgađao, nikako vremena naći promumlja tata.
Sastanak završava.
Sljedeći dan cijela obitelj odlazi na Mirogoj. Ivana nikad nije upoznala baku, samo je čula o njoj iz tatinih priča. Grob je teško pronaći; zaraslo je to polje, nekad borova šuma. Djevojčica stavi buket žutih tulipana u plastičnu bocu. Otac popravi ogradu, mama počupa travu.
Tata, baka kaže da si dobar čovjek, ali si previše utonuo u posao i internet, pa nemaš vremena ni za mene.
Otac pocrveni od srama i samo kimne.
Kaži joj da ćemo to popraviti, dodaje, pa pruži ruku kćeri i dotakne izblijedjelu bakinu sliku.
Sad je mirna i više neće dolaziti meni, iako će mi jako nedostajati, bila je vesela, mudra i puna ljubavi.
Tako je. Baka je zaista znala pročitati čovjeka. Što ti još poručuje?
Kaže da je tvoja dijeta s krastavcima glupost. Ako želiš smršavjeti, idi u teretanu. I da je bilo glupo otvarati devizni račun bez da si išta dobro preračunao. A taj jeftini beton koji si naručio za temelje vikendiceIvana duboko udahne, skuplja čvor u grlu, ali osmijeh joj titra na usnama. Kišni oblaci razmiču se iznad Mirogoja, sramežljivo zrak sunčev obasja staru sliku na grobu. Mama polako obriše suzu, a tata glasno uzdahne, kao da je godinama nosio težak teret, pa ga je sada napokon spustio među visoke vlati trave.
Hajdemo doma, tiho predloži mama, stežući Ivaninu ruku. Pekla sam palačinke.
Na izlasku iz groblja Ivana baci posljednji pogled unatrag. Nebo se posve razvedrilo. U tišini osjeti blagu toplinu na ramenu, kao da je netko nježno grli, pa šapne:
Bako, hvala na svemu.
Činilo se gotovo kao da je iz šume borova dopro šapat smijeha, lagan kao povjetarac. Ivana pogleda roditelje: tata se smije, mama nosi buket suhih trava, a svima je korak lakši.
Nisu primijetili, ali od tog dana škola je bila veselija. Dvorište je dobilo novi klupe, profesor tehničkog započeo je kružak iz origamija, a školski pas svaki je dan imao punu zdjelicu hrane. Profesorica geografije diskretno pogleda Ivanu kadkada, šaptom joj kaže “hvala”.
A Ivana? Povremeno se nasmije sama sebi, ponekad zapjeva staru pjesmu ili napiše poruku na papirić, pa ga ostavi ispod nečije torbe s ponekom mudrom rečenicom ili toplom šalom. Prijatelji su joj dolazili i odlazili, ali ona više nije bila sama.
Svi su primijetili: u Ivani, kao i u pokojnoj baki, živjela je neka neobična, razigrana mudrost koja je ispunjavala praznine između ljudi.
Ipak, na kraju svakoga dana, kad bi legla u krevet i prije sna zagrizla u svježe pečeni krumpirić, šapnula bi:
Laku noć, bako Radoslava.
A negdje daleko, iza oblaka, netko bi joj radošću zaželio isto.
