Danas mi je 62 godine i već gotovo četrdeset godina predajem hrvatsku književnost u srednjoj školi u Splitu. Moj život je uhodan: izmjenjuju se dežurstva na hodniku, Krleža, mlaki čaj iz zbornice i eseji učenika koji preplavljuju moj stol.
Svake zime, u prosincu, dajem svojim učenicima projekt: Intervjuiraj stariju osobu o njezinom najdražem blagdanskom sjećanju. Uvijek se netko pobuni nije im to najdraži zadatak.
Ove godine, tiha i povučena Marijana prišla mi je nakon zvona, držeći u ruci listić s projektom.
Profesorice Vesna, mogu li intervjuirati baš Vas? upitala je, pogledom punim odlučnosti.
Zasmejala sam se: Draga, moji blagdani nisu ni približno zanimljivi. Pitaj baku ili susjeda, netko tko je prošao rat, krstarenja, nešto uzbudljivo!
Marijana nije odustajala. Želim razgovarati baš s Vama. Morala sam popustiti.
Pristala sam: Dobro, sutra nakon nastave, ali nek znate kolač s kandiranim voćem najradije bih zabranila u ovoj državi! Nasmešila se: Složeno!
Nostalgija me malo ošamarila.
Sutradan, sjedile smo u praznoj učionici. Marijana se ljuljala na stolcu, bilježnica joj je bila širom otvorena.
Pitala me jednostavno: Kakvi su bili blagdani kad ste bili djevojčica?
Prisjetila sam se katastrofe s božićnim kuglicama, tatinih gramofonskih ploča s Oliverom, i godine kad nam se bor nagnuo kao da je klonuo od umora.
Tada me pitala nešto osobno: Jeste li možda nekada za blagdane bili zaljubljeni?
Na trenutak me presjekla stara tuga. Zvala sam ga Marko. Bili smo mladi, ludi, sanjali smo o svijetu, tada ogromnom kao Jadransko more.
Nekoliko dana poslije, Marijana mi uzbuđeno pokaže ekran mobitela. Profesorice, mislim da sam ga našla!
Nisam vjerovala. Koga?
Pokazala mi je poruku na portalu: Tražim djevojku koju volim 40 godina. Moje srce preskočilo je otkucaj. Slika na ekranu bila je moja iz srednje škole, plavo kaputić i onaj nesretni zub koji sam poslije popravila.
Želite li da mu napišem? njezine oči su se smijale. Nisam znala kako udahnuti.
Kad je Marijana predložila da nam pomogne stupiti u kontakt, nisam mogla vjerovati da me traži toliko dugo.
Prošle su poruke, dogovorile smo kavu u maloj splitskoj kavani na Rivi. Birala sam haljinu koja je dosljedna meni sada.
Bio je drukčiji, ali oči su mu ostale iste tople i blage. Vesna, izgovorio je, i prošlost i sadašnjost stopile su se u jedan trenutak, kao da nikad nismo nestali iz života jedno drugoga.
Povela se priča, prisjećali smo se zagrljaja iz studentskih dana, splitskih šetnji, pjesama sa stare kasete. Dijelili smo kako su nam životi dalje tekli, ali u pričama i smijehu prepoznavali smo čudan osjećaj bliskosti koji ne blijedi.
Ti si za mene uvijek bila posebna, šapnuo je.
Tada sam osjetila ponovno nadu, istinsku, onu zbog koje se svijet okreće. Prilika da napišemo novu priču, da sebi damo još jednu šansu. Tada nam nije bilo suđeno, ali sada možda je.
Zaključak?
Usprkos svemu što sam prošla, taj susret s Markom ponovno mi je pokazao kako nade uvijek ima. Možda je baš to smisao života na hrvatskoj obali mogućnost za novi početak. Sada sam spremna, i veselim se svemu što nas još čeka, i nadam se, makar mrvicu sretnija nego prije.
