Jutro je počelo kao i svako drugo: tišinom i nevidljivim živciranjem, što je visilo u zraku kao miris prepečenog kruha.
Posegnuo sam za svojom šalicom na polici onom plavom, iz koje godinama pijem kavu. Umjesto nje, na mjestu je stajala bijela, ona Anina.
Možeš li prestati premetati moje stvari? rekao sam, trudeći se ostati smiren, ali zvučalo je grubo.
Tvoje stvari? Ana se okrenula s vatre, oči su joj se zaiskrile. Ovo je zajednička kuhinja! Ili je barem bila. Sad je samo pakao.
Ti si je pretvorila u pakao promrsio sam, pronalazeći šalicu iza staklenke s rižom.
Što si rekao?
Ništa. Zaboravi.
Ana je naglo isključila plin i izašla iz kuhinje uz glasan tresak vratima. Ostao sam gledati u kavu koja se već hladi. Svako jutro ovako. Već četiri mjeseca.
Četiri mjeseca otkako smo službeno rastavljeni. Trideset pet ljeta braka završilo je u uredu javnog bilježnika gdje smo tiho potpisali papire, bez pogleda jedno na drugo. Onda smo se vratili u isti trosobni stan u zagrebačkom Trnju jer ga nije bilo lako prodati kako smo si zamišljali. I započeo je pravi rat tih i iscrpljujući.
Djeca su odrasla odavno. Lidija živi s obitelji u Zadru, Marko je u podstanarstvu na Trešnjevci. Oboje ste rekli svoje: Mama, tata, strpite se dok ne prodamo stan, pa ćete svak na svoje. Lako reći kad nisi budan svako jutro u ovom zagušljivom miru.
Zajednički život nakon rastave bio je gori od same rastave. Dok smo još bili muž i žena, čovjek se mogao barem nadati da će se nešto popraviti. Sad se više nije imalo na što nadati. Sve je završilo, a mi i dalje zajedno ujutro u kuhinji, svađamo se oko šalice.
Zvono na vratima prekinulo mi misli. Pogledao sam na sat: deset ujutro. Danas dolazi posrednica iz agencije s potencijalnim kupcima.
Ana! viknuo sam prema spavaćoj Agencija je došla!
Vratašca su se otškrinula. Ana je već bila spremna, usana crvenih, uredno počešljana.
Znam kratko je odgovorila. U ovoj kutiji sve se čuje.
Otvorili smo vrata zajedno. Ana je navukla osmijeh, topao, gostoljubiv. I ja sam se pokušao nasmiješiti.
Dobar dan, dobar dan! pozdravila je energična posrednica, Vesna Babić, žena oko pedeset u crvenom sakou. Ovo su Tomislav i Darija, jako ih zanima vaš stan.
Mladi par, možda tridesetak godina, sramežljivo je kimnuo. Ana je širom otvorila vrata.
Izvolite, zavirite! Hodnik je prostran, ugradbeni ormar ostaje.
Dodao sam:
Prozori su novi, mijenjali smo ih prije tri godine, njemačka stolarija. Zimi toplo, ljeti ugodno.
Vodili smo ih po stanu, kao da smo običan bračni par koji sa žaljenjem prodaje dragi dom. Ana pokazuje kuhinju, spominje novu ploču. Hvalio sam zatvorenu loggiu i pogled na Jarun. Uhvatili smo se i nekoliko šala, pa se mladi par opustio i raspitivali su se o susjedima, pričuvama, stanarima.
A zašto prodajete ovako lijep stan? upitala je Darija, gledajući oko sebe sa zanimanjem.
Zastali smo na sekundu. Pogledi su nam se sreli, u njima umor, ljutnja, očaj. Ali kupci to nisu mogli znati.
Selimo dalje, život nas vodi kratko sam rekao.
Vrijeme je za promjene nadovezala se Ana, a u glasu joj je bila sjeta. Vesna je brzo prebacila temu na balkon.
Kada su otišli, rekavši da će se sutra javiti, Ana je zatvorila vrata i naslonila se na njih.
Ne mogu više šapnula je praznini.
Stajao sam u hodniku, gledao u pod.
Ni ja.
Povukli smo se svatko u svoju sobu. Ja bivšu radnu, gdje sada leži ležaj i stvari spremne kao da sam tu tek privremeno; Ana u spavaću, nama zajedničku nekad, sada samo njenu.
Kasnije sam podgrijavao štrukle kad je Ana ušla u kuhinju. Bez riječi je otvorila frižider, uzela kefir i jabuku sa svoje, desne strane. Frižider smo podijelili još u prvom tjednu po rastavi. Lijevo moje, desno njeno. Nedajbože da netko posegne za tuđim. Odmah svađa.
Opet si moju salamu stavio na moju policu rekla je, vadeći vrećicu.
Nije bilo mjesta s moje strane.
Kupi manje onda.
Možda bi mogla malo smanjiti svoje staklenke kiselih krastavaca koje ni ne jedeš.
To su moje zimnice i ja ću odlučiti!
Podigla je ton, shvatio sam da će opet početi. Sve smo živce potrošili zadnjih mjeseci. Bio sam umoran. Tako umoran da se više nisam ni raspravljao.
Dobro, oprosti. Neće se ponoviti.
Ana je zastala, čekala nastavak svađe, ali ga nije bilo. Zbunila se, pa se okrenula i otišla.
Večerao sam sam. Pustio sam televizor glasno, namjerno, iako sam znao da je to djetinjasto. Ali tako su se bivši bračni parovi ponašali dijeleći stan sitne napakosti, zlonamjerne šutnje, uvrijeđenosti. Kako prodati životni stan nakon rastave, kad svaki dan izjeda one zadnje mrvice razuma?
Sljedećeg jutra na stolu je stajala poruka: Zauzimam kupaonicu od 7 do 8. Poslije tvoja tura. A. Bili smo dogovorili raspored. Ona 7-8, ja 8-9. Na papiru zvuči lijepo, ali stvarnost pokaže drugo lice. Jučer je eto, njoj baš trebalo u devet kad sam bio pod tušem pa je lupala po vratima i vikala da žuri, a ja iz inata nisam otvorio. Nazvala me sebičnim. Nisam odgovorio, ali sam cijeli dan bio tmuran.
Imovina je na papiru podijeljena pravedno: pola stana meni, pola njoj. Namještaj, suđe sve pola-pola. Ali zapravo svaka vilica, šalica žarište sitnih ratova. Ona je zaposjela kuhinju. Ja sam se ukopao u svojoj radnoj. Dnevni boravak nitko ne koristi osim kad baš mora, uvijek bez riječi.
Navečer me nazvala Lidija.
Mama, kako ide? Dolazili su gledati stan?
Ana je sjedila na krevetu, u mraku.
Bili su. Ne znam hoće li ga uzeti. Mladi su, njima treba nešto novo u nekoj novogradnji, a ne ova rupa.
Mama, odlično je stan, dobar kvart, zgrada je beton.
Ne tješi me uzdahnula je Ana. Znam. Kome trebaju zidovi gdje dvoje starih mjesecima žive kao neprijatelji?
Mama, ne pretjeruj. Niste neprijatelji.
Još gore odgovorila je tiho. Neprijatelji barem nešto osjećaju. Mi samo preživljavamo. Život s bivšim kao da živiš pokraj vulkana. Nikad ne znaš hoće li eruptirati.
A da odeš psihologu? oprezno je sugerirala Lidija. Danas je to normalno, svi idu.
Ne treba meni psiholog. Treba mi vlastiti mir, da ga ne gledam svako jutro.
Razumijem, mama. Pričekaj još malo.
Ana je dugo sjedila u tišini. Išla je do ormara dohvatiti ogrtač, ruka joj zapela za nešto meko na gornjoj polici. Izvukla je stari džemper. Tamno plavi, s pletenicama, moj. Plela mi ga prije tridesetak godina, sjećam se kako je birala vunu na Britancu, od kojeg je sada ostala samo prazna tržnica. Večerima je plela, dok su djeca spavala. Ja bih dolazio umoran s posla, zavalio se pred televizor, ona uz igle. Pitao sam: Čemu? Kupit ću si džemper. Odgovorila bi: Moj će te bolje grijati.
Ana je pritisnula džemper uz lice. Miriše na naftalin i stare dane. Na prošlost. Vrijeme kad smo bili sretni. Ili mislili da jesmo.
Morala bi baciti. Zašto joj treba sad to? Zašto joj trebaju sjećanja koja grizu kao žeravica na dlanu?
Ali nije bacila. Spremila ga je natrag, što dalje.
U svojoj sobi, među papirima, naišao sam na fotografiju nas dvoje, mladi, uz more. Ani dvadeset tri, meni dvadeset pet. Smije se, podigla glavu, u laganoj haljini s cvjetnim uzorkom. Zagrlio sam je, gledao negdje daleko. Prvi zajednički godišnji, otok Pag, prije vjenčanja.
Gledao sam dugo tu sliku pa je sakrio natrag. Čemu sve to? Zašto kopati po umrlom?
Život poslije rastave u starijim godinama nije onako kako sam si ga zamislio. Misliš, odahnut ćeš: nema više večite njene gunđavosti i prigovora. Ali ispalo je još gore tu je, a ipak strana. I to boli više nego sam očekivao.
Tjedan je prošao, mladi par se nije javio. Vesna je dovela nove zainteresirane starija gospođa koja bi kupila stan za kćer. Opet predstava za publiku; žena je pipala zidove, zavirivala pod ormare. Obećala je javiti se.
Svi pričaju da će razmisliti, a nitko ne kupi! bijesno je rekla Ana kad su otišli.
Možda bi mogla biti malo ljubaznija dobacio sam. Gledaš ih kao vukove.
Baš! Ja sam super ljubazna, a ti ih svojim sumornim licem otjeraš!
Dosta! zaderao sam se. Dosta više!
Grubom sam rukom zgrabio jaknu i zalupio vratima. Ana je ostala u hodniku; pod rukom joj suze.
Ne smije. Ne smije plakati zbog mene. Ne sad, kad je svemu kraj.
Ali suze su krenule same; gorke, vruće. Sjela je na pod, slomljena. Duša izranjavana, umor joj je curio kroz prste. Kad te rastava predugo muči, svaki dan si kap manje čovjeka.
Predvečer sam prenoćio kod Marka. Nije ništa ispitivao; razumio je.
Ujutro sam se tiho vratio, nadajući se da Ana još spava, ali već je bila u kuhinji, piljila kroz prozor, otečenih, crvenih očiju.
Prošao sam kraj nje šutke. I ona je prešutjela.
I tako još jedan i još jedan dan. Vrijeme je lijeno, težak pokrivač. Kako preživjeti rastavu kad još uvijek dijeliš stan s osobom koju si volio i više ne poznaješ?
U subotu je došla Lidija s unukom Lukom, veselim trogodišnjakom razbarušene kose. Na par sati stan je oživio: dječja cika, trčanje kroz hodnik. Ana je pekla palačinke, ja se igrao autićima s Lukom. Lidija nas gledala i pomislila: Ovako bi trebalo uvijek biti…
Kad je Luka zaspao na kauču, povukla nas je oboje u kuhinju.
Mama, tata krenula je tiho strašno vas je gledati ovakve. Ubijate jedno drugo.
Ne ubijamo se odgovorio sam namrgođeno. Samo čekamo prodaju stana.
Mama, potpuno si se povukla. Jedeš li normalno? Spavaš li?
To nije tvoja briga, Lidija.
Jest! Moji ste roditelji, boli me gledati vas ovako!
Trideset pet godina smo se rastajali, Lidija. To ne prolazi u danu.
Pa cijeli život ste proveli zajedno! Zar ne možete oprostiti, probati ispočetka?
Naglo sam ustao.
Nemoj, Lidija, nije to tvoje. Ne znaš što je bilo među nama. Što je tvoja majka…
Što? upalila se Ana. Reci! Oduvijek misliš da sam ja kriva. Da pilam, kontroliram, ne dajem disati!
Zar nije? pukao sam. Trideset pet godina mi pametuješ, sve sitnice nabrajaš, ni koraka bez tvog nadzora!
A gdje bi bio da nisam vukla? Tko te čupao nakon svakog tvog izlaska? Tko je djecu podizao dok si ti pecao s ekipom?
Dosta zavikala je Lidija, pokrivši uši. Dosta, ne mogu…
Luka se probudio i zacvilio. Lidija ga je uzela i kroz petnaest minuta spakirala stvari i otišla bez pozdrava.
Ana i ja ostali smo u tišini.
Eto, sad će nas i kći otpisati.
Nisam odgovorio.
Sutradan je Vesna, agentica, javila: ozbiljni kupci dolaze, odlučni, vina već traže predujam. Obitelj s dvoje djece. Dolaze sutra.
Ana je spustila slušalicu i umjesto radosti osjetila strah. Kad odu i ti posljednji kupci, sve je gotovo. Gdje će ona? Svojih pola novca za najam garsonijere? Kod Lidije? Ne, Lidija je sit ovih drama.
Kasnije, dok sam točio vodu, Ana je kraj stola zamišljeno gledala u pod.
Zvala je agentica rekla je bez pogleda. Dolaze kupci. Ozbiljni.
Super odgovorio sam. Vrijeme je.
Da.
Tišina.
Mario… izgovorila je tiho, i stresao sam se. Od rastave me nikad nije po imenu pozvala; samo ti.
Da?
Kamo ćeš ti sada?
Ne znam. Probam šta naći, možda kod Marka dok se ne snađem.
Marko kaže da možeš kod njega?
Da, ali ne želim smetati.
Da, nikome nije za smetati.
To je bilo to. Tišina.
Kupci su stigli točno. Mlada obitelj: tata, mama i dvoje djece, pjenušavi, veseli, hodaju kroz stan. Djeca trčkaraju, roditelji gledaju plan stana, komentiraju kako bi uredili.
Ana je gledala tu obitelj i vidjela nas prije trideset godina. Tako smo i mi tada ulazili, nadu puni. Djeca malena, cijeli svijet iznad glave.
Jako nam se sviđa rekla je supruga, smiješeći se meni i Ani.
Muž kimne.
Odličan stan, spremni smo razgovarati o uvjetima.
Agentica trlja ruke. Ja šutim, kimam. Ana odjednom problijedi.
Samo da…. da pričekate izleti joj. Molim vas, pričekajte.
Svi zastaju.
Nešto nije u redu? upita Vesna zabrinuto.
Moram još malo razmisliti uporna je Ana.
Ana! gledao sam je bijesno. O čemu više?
Treba mi vremena!
Kupci se pogledali. Žena se mračno namršti.
Tražimo stan već tri mjeseca, sad ili nikad, molim vas. Ako niste sigurni…
Oni su sigurni! umiješa se Vesna, oštrim pogledom prema Ani Je li tako, Ana?
Nisam ispravno je rekla Ana. Žao mi je.
Svi su otišli. Vesna izjurila za njima, najavivši ozbiljan razgovor.
Kad su vrata zatvorena, okrenuo sam se Ani.
Što je ovo bilo, pobogu?
Ne želim prodati! povikala je.
Kako? Već mjesecima govoriš da više ne možeš!
Predomislila sam se!
Zašto!?
Zato! pokrila je lice dlanovima. Zato što ne znam kamo dalje! Ne znam kako živjeti! Ovo je sve što mi je ostalo, Mario! Sve!
Imaš djecu, imaš unuka…
Nemam ništa! Sve sam ovdje ostavila! Ovdje sam djecu podizala, ovdje sam… ovdje sam te voljela, budalo! glas se slomio. Jesi li shvatio? Voljela sam te!
Stajao sam zatečen. Ana je plakala, rame joj se treslo.
Sve sam uništila jecala je. Prava si, pilala sam te. Nisam znala drukčije. Bojala sam se. Sad nemam ništa. I ti još tražiš da dam i ovo zadnje?
Nisam znao što odgovoriti.
Ana, mi ne možemo ovako zauvijek.
Znam obrisala je oči. Samo još ne mogu. Ne sada.
Kad onda?
Ne znam.
Otišao sam. Zatvorio vrata. Ana je kliznula niz zid.
Kasnije nisam izašao ni jesti. Ni ona nije. Ležali smo svatko u svojoj sobi, gledali u strop. Noć je bila beskrajna.
A onda, ujutro, dogodilo se nešto neobično.
Probudio me sumnjiv zvuk šuštanje i klokotanje. Izjurio sam u hodnik i stao kao ukopan: voda se izlijevala po parketu.
Mario! vrisnula je Ana Voda!
Iskočio sam u gaćama i potkošulji.
Što je?
Voda! Nešto je puklo!
Uletjeli smo u dnevni. Ispod radijatora šiklja voda. Katastrofa.
Zatvori vodu! vrisnula je Ana.
Pohitao sam u kuhinju, ali nije išlo.
Ne staje! viknem.
U kupaonici, centralni!
Sjurio sam se tamo, zavrnuo ventil. Voda je ipak već bila preko čarapa.
Parket! zastenjala je Ana Naš parket!
Počeli smo izvlačiti vodu, skupljati krpama, iznositi kante, podizati namještaj, usklađeno, tiho, bez riječi. Ona moli da dignem kauč, hvatam joj ruku kad zapne. Ni traga ljutnji; užurbanost i solidarnost. Nakon sata borbe, najgore je prošlo. Po podu ožiljci, parket nabrekao, tapete padaju.
Sjela je na mokar kauč. Sjeo sam kraj nje, uzdahnuli oboje.
Sjećaš li se kad smo birali ovaj parket? prošaptala je Ana.
Gledam preda se.
Sjećam. Gajnice, onaj skladišni centar. Ti dva sata vagaš hrast ili jasen.
Tebi svejedno, ali meni nije.
Da…
Pauza. Tiha.
Kauč? Sjećaš se?
Sjećam. Lidija mala, skakala po izlozima. Trgovkinja nas mrko gledala.
Ana se umorno nasmiješila.
Ti si rekao: Pusti je, provjerava kvalitetu!
Tako je.
Nastala je tišina kako odavno nije ne neugodna, nego zajednička.
Moramo prodati, Ana potiho sam krenuo. Previše nas ovo izjeda.
Znam izdahnula je. Samo… žao mi je. Svega.
I meni priznao sam, ono što nisam godinama. I meni je žao. I stana, i godina, i svega.
Okrenula se prema meni. Oči još crvene, ali više nije bilo mržnje. Samo tuga i razumijevanje.
Nismo li nekad bili sretni? upitala je tiho.
Jesmo. Kako da ne.
Kad je sve puklo? Sjećaš li se?
Razmislio sam.
Ne. Polako. Svaki dan kap manje. Ti gunđaš, ja šutim. Ti više još gunđaš. Ja pobjegnem u tišinu.
Zatvoreni krug.
Da.
Ispred nas je padala kiša, a iza prozora počelo je ljuljati drveće.
Nisam te htjela izgubiti tiho je rekla Ana. Uvijek sam se bojala. Bila si mi sve.
Nikad nisam otišao odgovorio sam. Bio sam uvijek tu.
Nisi. Tvoj duh je otišao. Dugo već.
Nisam prigovarao. Znala je.
I ti si otišao rekao sam. U svoje zamjerke. Prestao sam biti muž, postao sam samo zbir pogreški.
Oprosti šapnula je.
Zastao sam. Prvi put to kaže. Prvi put u mjesecima.
Oprosti i ti. Mogao sam se truditi više. Pričati više. Ne bježati svaki put na pecanje.
Ana je zaplakala.
Kako smo to uspjeli? Kako smo sve pokvarili?
Život, Ana. Tako je.
Sjedili smo u uništenom boravku, bez lažnih maski. Dvoje ljudi koji su nekad voljeli, a potom prestali, i to boli više nego sve zle riječi.
Nazvat ću Vesnu reče Ana Spremni smo prodati. Tim ljudima od jučer.
Sigurna si?
Nisam. Ali treba. Moramo završiti.
Parket moramo pokazati. Mogu cijenu spuštati.
Pokazat ćemo. Takvo je, kakvo je.
Klimnuo sam.
Krenuli smo svaki u svoju sobu. Prije negoli je nestala u vratima, zastala je.
Mario?
Da?
Hvala. Što si danas pomogao.
I dalje je ovo naš stan slegnem ramenima. Još malo.
Još malo.
Tjedan kasnije sve je išlo kraju. Kupci su pristali na nešto nižu cijenu zbog oštećenja. Vesna je presretna, konačno lak slučaj zatvoren. Mi smo potpisali ugovor, spremali zadnje stvari.
Dogovorio sam garsonijeru u Španskom, blizu Marka. Ana malu dvicu kod Lidije.
Navečer opet na kuhinji kao nekoć na početku. Ulijevao sam čaj, Ana rezala kruh.
Pomakni šalicu, rekla je kao u šali.
Moja je, htio sam tvrditi, ali sam odustao i nasmijao se. Evo, pomaknut ću.
Fala i njoj je bilo smiješno.
Sjeli smo. Buljili jedno u drugo preko stola.
Razmišljao sam… Možda je trebao psiholog. Cijela ova agonija starijih rastavljenih… nije za samce. Možda bi pomoglo.
Možda složila se Ana. Ali nismo otišli.
Nismo.
Tvrdoglavi smo.
I umorni.
I umorni.
Popili smo. Ona je počela prati suđe, ja obrisao stol.
Kad seliš? upitala je.
U subotu. Ti?
Isto. Lidija i Marko će pomoći.
Dobro.
Ana se okrene:
Mario, samo bih rekla… hvala. Na svemu. Na trideset pet godina. Loš je kraj, ali bilo je i lijepih dana, zar ne?
Naravno. Neka ostanu u pamćenju.
Da.
Stojimo tako, u maloj kuhinji punoj zamjerki, ali i svih naših smijeha, ručkova, suza, slavlja i sitne svakodnevice.
Bit ćemo u kontaktu? upitala je Ana. Zbog rođendana, Luke…
Naravno odgovorio sam. Baka i djed ostaju.
Da. Na neki način i dalje smo obitelj.
Na neki način…
Ana briše ruke, ode gledati seriju. Ja ostajem još malo za stolom.
Laku noć, Mario.
Laku noć, Ana.
Otišla je. I ja kroz par minuta.
Sljedeće jutro, zadnje u zajedničkom stanu, a opet svakodnevno. Ustao sam ranije, skuhao kavu. Ana je izronila u kuhinji u ogrtaču, pospana.
Dobro jutro kažem.
Dobro odgovori.
Pijemo kavu u tišini, svatko u svojim mislima. O tome što će biti. O novim stanovima, o životu koji malo plaši, ali kojeg ne možeš zaustaviti.
Pomakni šalicu kaže Ana, vadeći kruh.
Pogledao sam svoju plavu šalicu na njenom mjestu. Nasmijao se.
Pomakni je sama uzvratim, ali bez zlobe, gotovo nježno.
Može odgovori ona i posegne. Prsti nam se nakratko dotaknu.
Pogledali smo se. U tom pogledu umor, žal, ali i nešto više. Možda oprost. Možda zahvalnost za zbilju. Za djecu, za unuka, za tu prokletu, dragu rupu što je upila svu našu sreću i svu tugu.
Zbogom, Mario tiho će Ana.
Zbogom, Ana šapnem i ja.
Pustili smo šalicu da ostane gdje je. I prvi put, nije bilo važno.
Naučio sam da čak i kad si umoran i kad nema nazad, u svakom rastanku ima trunka zahvalnosti za godine kojih se, na kraju krajeva, ne treba sramiti. Nema laganih rastavljanja, ali ima lakših jutara, kad si priznaš što vrijedi ostaviti i što se vrijeme za dalje pa makar i sam.
