Moj suprug je gledao vijesti, a ja… šaptom sam pričao o svom u tuđem krevetu
Martina je zastala na vratima dnevnog boravka, stisnute papirnate maramice u ruci. Disala je isprekidano, kao da je trčala, iako je prošla samo nekoliko koraka iz kuhinje.
Dario, moram pričati s tobom započela je tiho.
Dario je sjedio u svom naslonjaču, zagledan u televizor. Vijesti. Uvijek vijesti. Župan nešto obećava, saborski zastupnici raspravljaju. Ni trepnuo nije.
Dario ponovila je malo glasnije. Jasna je zvala. Opet ima problema s Ivanom. Plakala je. Kaže, stalno je na poslu do kasno, ne javlja se. Bojim se da
Snađite se same promrmljao je Dario, ne gledajući je. Žene ste, jel tako. Nemoj me sad ometati, pričaju o mirovinama.
Martina je na trenutak stala. Gledala mu je u potiljak: svježe ošišana prosijeda kosa, ravna šija. Držanje vojnika i u kućnom ogrtaču. Koliko joj je godina taj potiljak bio oslonac? Dvadeset devet? Dvadeset osam? A sad samo potiljak. Gluhi zid na koji se odbijaju njene riječi.
Naša kći je nesretna rekla je tiho, više za sebe. A ti brineš o mirovinama.
Nije odgovorio. Možda nije čuo. A možda je čuo i samo zanemario. Kakve to ima veze?
Okrenula se i otišla u spavaću sobu. Zatvorila vrata, sjela na krevet. Drhtavim prstima uzela mobitel. Našla broj. Dugo gledala ekran, pa stisnula Poziv.
Halo? Martina? javio se topli, zaštitnički glas.
Luka on opet Ni ne vidi koliko mi je teško! Jasna ima problema, a njemu je svejedno. Teško mi je. Kao da vičem u prazno.
Pričaj, Martina rekao je Luka smireno. Slušam, ispričaj što god želiš.
I pričala mu je. Kroz suze, gušeći se od riječi. On je šutio, povremeno ubacujući: Razumijem, Baš je grozno, Ne zaslužuješ takav odnos. Upravo one riječi koje je željela čuti. One koje joj Dario nikad nije rekao.
Kad je završila, bilo joj je lakše. Uvijek bi postalo lakše nakon razgovora s Lukom. Kao da skine težak ruksak. Obriše oči, popravi kosu i vrati se u hodnik. Dario je još uvijek sjedio u naslonjaču. Vijesti su završile, sad je išla neka emisija o ribolovu.
Život je išao dalje. Kao i uvijek. Kao da se ništa nije dogodilo.
***
Prije tri mjeseca život joj je bio drugačiji. Zapravo, jednako prazan, ali bez Luke. Samo prazan.
Ujutro bi ustala, skuhala doručak. Dario bi otišao u garažu, petljao po alatima ili kod svojih vojnih prijatelja. Ona bi ostala sama. Očistila stan, napravila ručak. Gledala kroz prozor. Čekala večer. Navečer bi se Dario vratio, jeo šutke, upalio televizor. Onda bi sjela kraj njega, pokušavala razgovarati. On bi odgovorio jednosložno, ili nikako. Zatim bi legao spavati. Na svoju stranu bračnog kreveta.
Usamljenost u braku to je to, pomislila je tada. Živiš s čovjekom trideset godina, a osjećaš se kao brodolomac na pustom otoku. Pokušavala se povjeriti prijateljicama. One su samo uzdahnule: Ma svi su ti naši muževi takvi. Poslije pedesete, sve gori. Ništa ne govore. Navikle su. Pomirile se. Ali Martina nije mogla. Trebalo joj je da je netko čuje. Da je netko doživi.
Jednog dana pročitala je oglas na oglasnoj ploči: Tečaj informatike za sve uzraste Računalo za život. Pomislila: zašto ne? Barem nešto, barem negdje ići, s nekim pričati. Barem iz tih četiri zida izići.
Dario je samo odmahnuo kad mu je rekla da ide na tečaj:
Pa što će ti to sad? U tvojim godinama kasno učiti.
Imam pedeset sedam, a ne osamdeset pokušala je.
Svejedno odbrusio je. Nemaš pametnijeg posla.
Šutjela je. Kao i uvijek.
Tečajevi su bili u maloj učionici gradske knjižnice. Deset ljudi, većinom njenih godina. Voditeljica mlada djevojka, strpljiva i simpatična. Martina je prvi put nakon dugo vremena osjećala da nešto radi za sebe. Učila je slati e-mailove, tražiti informacije na internetu. To ju je zaokupilo.
Luka je sjedio dva stola dalje. Muškarac od pedeset pet, nosio je naočale, blagog lica. Nije bio ni neki ljepotan, ni sportaš. Samo običan čovjek, uredan, u sivoj vesti. I on je učio koristiti računalo. Na pauzama bi svi zajedno ćaskali; o vremenu, zdravlju, djeci.
Nakon jedne nastave, Luka je predložio:
Možda kava? Tu blizu je kafić Oaza. Dobar je.
Pristala je. Zašto ne? Obična kava s običnim čovjekom.
Sjeli su do prozora. Naručili cappuccino i kolače. Pričali o svemu o tečajevima, o predavačici, kako je teško navikavati se na nove stvari.
Moja se kći smije kad nešto pogriješim na računalu nasmiješio se Luka. Kaže: Tata, pa kako to ne znaš? A eto, ne znam. Nije sramota.
I moja, iako sad nema baš puno smijeha kod nje tužno je rekla Martina. Opet problemi s mužem
Ozbiljno?
Nije htjela pričati, ali riječi su same izlazile:
Ne znam. Samo plače u mobitel. A ja joj ne mogu pomoći. Ni Dariju o tome reći, on neće ni saslušati.
Luka ju je pogledao ozbiljno:
Zašto ne želi?
Ne znam iskreno je rekla. Kao da sam mu postala nevidljiva. Kao duh vlastite kuće.
Nije shvaćala zašto to govori jedva poznatom čovjeku. Možda zato što ju je stvarno gledao u oči. Slušao bez prekidanja.
To je grozno tiho je rekao Luka. Nitko ne bi trebao biti sam u vlastitoj obitelji.
Kimnula je. Knedla joj je stala u grlu. Treptala je da ne zaplače.
Ostali su još pola sata. Onda su otišli svatko svojim putem. Ali nešto se promijenilo. Osjetila je to.
***
Otkad su se sreli u Oazi, srijede su im postale tradicija. Nakon tečaja sjedili bi na kavi. Isprva bi pričali o svemu i svačemu. Postupno je Martina primijetila da mu sve više govori o sebi: o težini života s Darijom, o njegovoj šutnji, o silnoj potrebi za pažnjom. O tome kako ponekad želi vrištati samo da bi izazvala neku reakciju.
Luka je slušao. Klimao bi glavom. Postavljao pitanja. Nikad nije osuđivao. Govorio je ono što treba:
Zaslužuješ bolje.
Nije pošteno prema tebi.
Razumijem kako ti je.
Te su joj riječi bile kao čaša vode u pustinji. Upijala ih je. Kod kuće joj to nitko nije govorio.
Jednom je zakasnila na večeru. Dario je sjedio namrgođen.
Gdje si bila? pitao je nezadovoljno.
Tečaj se odužio, slagala je prvi put u životu.
Nije ništa rekao. Ustao i otišao gledati televiziju. Ostala je stajati, stisnute torbe u ruci. Mješale su se krivnja i olakšanje. Nije pitao zašto je uzrujana. Nije ni primijetio da laže.
Bilo ju je strah. Ne što je prevarila, nego što je išlo tako lako.
***
Tečaj je završio kroz mjesec dana, ali susreti s Lukom nisu. Izmišljala bi izlike: treba u dućan, do prijateljice, u ambulantu. Dario nije pitao. Uopće ga nije zanimalo gdje je i s kim.
S Lukom je mogla pričati satima. Najčešće o Dariju. O tome kako je teško biti nepotreban. O usamljenosti u braku. O tome što znače godine zamrznutog vremena na istom mjestu. Luka je bio rame za plakanje. Spas.
Ne znam kako popraviti odnos, vrtila je žličicu u kavi. Tisuću puta sam pokušala. Pitala ga što mu je. Nudila izlete. Pričala o sebi. On ništa. Kao da nisam tu. Kao da razgovaram sa zidom.
Možda bi vam pomogla obiteljska terapija? oprezno je predložio Luka. Neki se muškarci povuku kad ih nešto teško pogodi
On u to ne vjeruje, odmah je zatresla glavom. Kaže da su psiholozi prevara. Sami ćemo mi to, veli. Samo nikad ništa nije rješavao. Samo postojimo jedan kraj drugoga.
Luka je uhvatio njenu ruku:
Martina, ne moraš tako živjeti. Zaslužuješ pažnju. Zaslužuješ biti viđena.
Pogledala je kako mu ruka pokriva njenu. Topla, živa. Kad ju je Dario posljednji put tako dotaknuo? Nije se mogla sjetiti.
***
Onda je došla ta večer. Razorna večer.
Vratila se kući nakon susreta s Lukom. Osjećala je krivnju, ali i sreću. Samo su razgovarali. To nije prevara? Nije napravila ništa loše. Samo našla čovjeka koji ju razumije. Zar je to grijeh?
Dario je sjedio u dnevnoj. Pokušala je biti nježna:
Dario, idemo večeras zajedno jesti? Napravit ću ti faširance i pire.
Pogledao ju je s ljutnjom:
Nije mi do jela. Boli me glava. Napravi nešto sebi, pusti me na miru.
Samo sam htjela počela je.
Što si htjela? Da ti budem zabavljač? Imam svojih briga. Pa nisam ti ništa uskratio. Krov nad glavom imaš. Hrane ima. Što ti fali?
Pažnja tiho je prošaputala. Treba mi tvoja pažnja.
Nemam vremena za tvoje mušice presjekao ju je. Umoran sam. Ostavi me.
Ostala je stajati. Osjetila je kako joj se nešto unutra cjepa. Tiho, sitno, ali nepovratno.
Otišla je u spavaću, uzela telefon, pozvala Luku:
Mogu li doći? Jako mi je loše. Molim te.
Nije pitao zašto. Dao je adresu.
Došla je u suzama. Otvorio joj je vrata, nasuo čaj, tiho pružio maramicu. Plakala je dugo, šmrcajući u njegovom stanu. Ispričala je sve. O Darijevoj gluhoći. Kako je vidi samo kao domaćicu. Kako više ne može. Luka ju je zagrlio. Tiho, nježno. Naslonila je glavu na njegovo rame i opet zajecala zbog sebe, zbog olakšanja, što je netko uz nju.
Sve će biti dobro, rekao je. Nećeš ostati sama. Ja sam tu.
Pogledala ga je. U njegovim očima bila je nježnost. I tad ju je poljubio.
Nije ga odbila. Nije ni mogla. Nitko je nije tako poljubio već dugo. Nije bila potrebna, voljena.
Ostali su skupa te noći. Intimnost nije bila presudna. Najvažnije je bilo što ju je držao za ruku. Milovao po kosi. Govorio joj da je lijepa, pametna, vrijedna ljubavi. Ono što Dario godinama nije izgovorio.
Ujutro je otišla. Dario nije pitao gdje je bila. Ništa nije primijetio.
***
Tako je počeo njen dvostruki život. Danju Darijeva žena, tiha, poslušna, nevidljiva. Navečer, kad bi pobjegla, bila bi svoja s Lukom. On je bio njen lijek protiv očaja. Nakon susreta s njim mogla je izdržati hladnoću kod kuće. Pokušati živjeti u tom braku.
Zašto žena vara? Martina se nije nikad pitala prije. Sad je znala. Nije uvijek zbog strasti. Ponekad iz očaja. Iz potrebe da te netko čuje. Da te netko vidi. Emocionalna prevara žene ne počinje poljupcem. Počinje onog trenutka kad muž prestane slušati, a netko drugi počne.
Osjećala je krivnju, tešku i ljepljivu. Iznevjerila je Darija, čovjeka s kojim je dijelila gotovo tri desetljeća. Oca njezine kćeri. Ali nije mogla stati. Jer s Lukom je živjela.
Jednom je pokušala objasniti:
Luka, gadno se osjećam. Svaki dan lažem Dariju. Ali bez tebe ne mogu. Ti si jedini koji me čuje, razumije.
Luka je tužno uzdahnuo:
Ne želim ti biti uzrok patnje.
Nisi ti kriv, požurila je reći. Kriv je Dario. Da on nije takav, ne bih došla do ovoga.
Ali on nije drugačiji tiho je rekao Luka. I nikad neće biti.
Znala je da je u pravu. Dario se neće promijeniti. Ona bi mogla otići, ali u tim godinama krenuti ispočetka? Prestrašena je. Zato je nastavila razapeta između dvaju svjetova. U jednom je bila žena. U drugom osoba koju netko sluša.
***
Mjeseci su prolazili. Martina se navikla na dvostruki život. Ni krivnja više nije grizla. Uvjeravala se: Luka je samo prijatelj. Ljubavnik koji sluša. Osoba koja pomaže preživjeti.
Ali nešto se počelo mijenjati. Luka je bivao sve šutljiviji. Katkad je djelovao umorno. Jednom ga je pitala:
Luka, što ti je? Nekako si tužan.
Ma ništa odvratio je. Posao i sve to.
Nije inzistirala. Nikad ga nije pitala za njegovu muku. Bila je važnija njezina priča. Njezine suze.
Jednom ju je prijateljica zadirkivala:
Martina, ti kao da sjajiš zadnje vrijeme. Imaš novog udvarača?
Martina se nasmijala, lažno veselo:
Ma kakvi, u mojim godinama? Završila informatiku pa se osjećam mladom!
Prijateljica joj nije povjerovala. Ali nisu dalje pričale.
Jedne večeri dogodila se još jedna scena s Darijem. Nije ni svađa, već samo rečenica koja je boljela više od galame.
Martina je kuhala večeru. Htjela je podijeliti vijest Jasna se napokon pomirila s Ivanom, s mužem.
Dario, možeš vjerovati, Jasna me zvala! Sad je bolje među njima. Otišli su zajedno van izvan grada, pričali satima. Idilično! veselo je govorila.
Dario sjedi za stolom, čita novine.
Pa super, rekao je.
Otišli su čak i kod psihologa. Pomoglo im je. Možda i nama
Nama ne treba nikakav psiholog, prekinuo ju je, ne dižući pogled s novina. Nama je dobro.
Dobro? Dario, mi ne razgovaramo tjednima. Živimo kao podstanari. Tebi je to dovoljno?
Napokon ju je pogledao s iritacijom.
Martina, nama je šesti krug života. Nismo mladi ljubavnici. Što još hoćeš? Dao sam ti stan, siguran život, odličnu kćer. Što ti još treba?
Tebe šaptom je rekla. Trebam da me čuješ.
Uzdiše:
Umoran sam od tih razgovora. Uvijek isto. Ako ti je loše, reci. Ako želiš otići idi. Samo me više ne muči.
Ustao je i izašao iz kuhinje. Martina je ostala sjediti. Suze su joj tekle niz lice, a ona ih nije brisala. Samo je mislila: gotovo je. Brak je mrtav. Možda odavno, samo to nije priznala.
Uzela je telefon, pozvala Luku:
Luka, mogu li doći? Molim te sada
Dobro, rekao je nakon trenutka tišine.
***
Vozila se k njemu autobusom. Gledala kroz prozor mokre ulice. Suze su joj zamutile svjetla. Teško joj je bilo. Osjećala se usamljeno. Znala je da radi pogrešno. Da bježi. Da Luku koristi. Ali nije znala stati.
Otvorio joj je vrata. Sjela je na kauč.
Što se dogodilo? pitao je.
Počela je pričati, brzo, cereći se kroz suze:
Opet isto. Samo sam htjela pričati. O Jasni, o nama. On kaže da sam pokvarena ploča. Ako mi je loše, nek’ odem! Ni ne shvaća koliko boli! Samo tražim
Martina prekine je Luka, tiho, ali odlučno.
Zastala je. Gledala ga natečenih očiju.
Martina, možemo li makar sat vremena razgovarati, a da nije o tvom mužu? Možeš li me pitati kako sam?
Otvorila je usta, pa zatvorila. Ništa nije znala reći. Prvi put otkako ga zna.
Ja oprosti, Luka, nisam razmišljala
Nikad ne razmišljaš, rekao je bez ljutnje. Ti pričaš, ja slušam. Ponekad mi se čini da tebi ni nisam potreban. Samo moje uho trebaš.
Gledala ga je i odjednom shvatila. Vidjela je običnog, umornog muškarca. S borama oko očiju. S pognutim ramenima. Njega kome je isto teško. I ona
Bože, što radim? Zamijenila je jednog gluhog muškarca drugim. Samo što je ovom drugom zadala ulogu slušača. Iskoristila ga. Kao što je Dario nju koristio osim za domaćinstvo.
Luka šapnula je oprosti. Pravo imaš. Samo sam na svoje gledala. Oprosti
Ne želim da imaš osjećaj krivnje tiho je rekao. Samo i meni treba ponekad netko. I mene boli. Ali ti to ne pitaš.
Kimnula je. Grlo joj se steglo.
I onda što mi to radimo, Martina? Ti nećeš od Darija otići. Znam. Strah te. A ja? Ne mogu stalno biti rame. Želim više. Pravu vezu. Ovo nije ljubav. Ovo je ovisnost.
Polako se ustala. Noge su joj drhtale.
Pravo imaš rekla je U svemu. Ovo je krivo. I prema tebi nije pošteno. Zbogom, Luka.
Krenula je prema vratima. Nije je zaustavio. Samo tiho rekao:
Zbogom, Martina. Čuvaj se.
Izašla je van. Mračna, studena noć. Hoda bez cilja. Kući mužu koji ju ne čuje? Ni ovdje ne može ostati. Luka više ne može slušati. Ostala je sama sa svojim problemom.
Prvi put u mnogo mjeseci shvatila je: nitko joj ne može riješiti problem. Ni Dario, ni Luka. Ona sama mora odlučiti što želi. Ostaviti Darija? Pokušati spasiti brak? Živjeti s prazninom?
Izvadila je mobitel. Na ekranu ništa. Dario je vjerojatno ni primijetio nije da nema nje. Ili nije htio okrenuti broj.
Krenula je prema stanici. Autobusi rijetko voze ovako kasno. Sjela je na hladnu klupu, obgrlila se sama. Ne zbog zime. Zbog praznine iznutra.
Luka je imao pravo. Nisu se voljeli. U njemu je tražila ono što nije mogla dobiti doma. Možda je i on u njoj gledao mir. Nikad pitala nije.
Sjetila se prvog susreta u kafiću. Pričao je o kćeri, smiješio se. Onda je prestao dijeliti privatno. Jer ga ona nikad nije pitala. Samo je dolazila iz svog jada. On je trpio. Do večeras.
Došao je autobus. Sjela je do prozora. Grad je klizio kraj nje. Poznate ulice, trgovina, ljekarna, park. Sve gdje su nekad šetali kao mladi. Davno je to bilo. Kao da je bila druga osoba.
Izlazeći na postaji, već je bilo jedanaest navečer. Sporo se penjala stepenicama. Otključala vrata.
Svijetlo je gorjelo. Dario sjedi u boravku. Ista fotelja, iste novine.
Pogledao je kad je ušla:
Gdje si bila?
Stajala je u hodniku. Koliko je puta čekala to pitanje? A sada, kad ga je izgovorio svejedno joj je.
Prošetala rekla je.
U ovo doba?
Da.
Namrštio se:
Martina, što se događa? Nešto si čudna zadnje vrijeme.
Htjela se nasmijati. Varala ga mjesecima, a sad je čudna?
Ništa umorno je rekla. Samo sam trebala biti sama.
Slegnuo je ramenima:
Dobro. Idi spavati, kasno je.
Otišla je u sobu, presvukla se, legla. Dario je došao za dvadesetak minuta. Legao na svoju stranu. Okrenuo joj leđa.
Martina je ležala, gledala u tamu. Mislila je: emocionalna prevara žene, o kojoj svi pričaju, nije rješenje. Mislila je da će, ako je netko čuje, postati sretnija. Bilo je samo gore. Jer shvatila je: problem nije ni u Dariju. Nego u tome što ona ne može bez pažnje.
Potreba za tim da te netko čuje. To ju je otjeralo ovamo. Ne strast, ne zaljubljenost. Samo očajnički vapaj za nečijom pažnjom.
Ali Luka je umorio. Dario nikad nije ni pokušao. Što joj sad činiti?
***
Tjedan dana je prošlo. Martina je živjela kao automat. Kuhala, čistila, išla u trgovinu. Dario ništa nije primjećivao. Ili se pravio da ne primjećuje.
Više nije zvala Luku. Ni on nju. Njihova je priča završila. Tiho. Bez drame. I to je bilo pošteno. Zna to.
Ali nije joj bilo lakše. Ostala je sama sa svojim bračnim usamljenim životom. Sad još teže, jer zna: izlaza nema. Nisu krivi ni Dario, ni Luka. Kriva je ona sama. Dopustila je da ovisi o tuđim riječima. O tuđoj pažnji.
Jedne večeri Dario je, sasvim neočekivano, pitao:
Martina, jesi li dobro? Tiha si zadnjih dana.
Podigla je pogled. Gledao ju je s nekom zabrinutošću. Ili joj se prividjelo.
Dobro sam, odgovorila je.
Stvarno?
Stvarno.
Šutio je, pa rekao:
Ako nešto nije u redu, reci mi, dobro?
Kimnula je. Nije vjerovala da ga stvarno zanima. To je bila samo fraza, uljudnost.
Ali navečer, dok je prala suđe, prišao joj je:
Slušaj, razmišljao sam Možda da idemo negdje? Nešto zajedno, vikendom? U Stubičke, ili možda na more?
Okrenula se:
Zašto?
Pa da odmorimo. Nismo dugo nigdje bili skupa.
Gledala ga je, nije znala što misliti. Veselje? Nepovjerenje? Tugu?
Dobro rekla je. Idemo.
On je kimnuo i povukao se. Ostala je stajati s mokrom šalicom u ruci. Je li on osjetio? Ili je slučajno?
U subotu su otputovali u mali hotel izvan Zagreba. Okružen borovima, mir. Martina tamo nije bila godinama. Šetali su stazama, udisali svježi zrak. Dario je šutio, kao uvijek, ali je djelovao opuštenije.
Navečer su sjedili u blagovaonici. Pili čaj. Dario je iznenada rekao:
Sjećaš se kako smo se upoznali?
Iznenađeno ga je pogledala:
Naravno. Na plesnjaku, pozvao si me na valcer.
Imala si plavu haljinu, reče. Najljepša na plesnjaku.
Nije znala što reći. Desetljećima ništa slično nije rekao.
Dario, zašto si to sad spomenuo? tiho ga je pitala.
Slegnuo je ramenima:
Razmišljao sam Živimo zajedno cijeli život. Kćer smo odgojili. Možda i unuci uskoro. A ja ne znam što ti misliš, što osjećaš.
Šutjela je. Svi su joj odgovori zastali u grlu. Nastavio je:
Znam da nisam rječit. Tako sam odgojen. Muškarac mora biti čvrst, ne pokazivati osjećaje. Mislio sam da je to ispravno. Sad nisam siguran.
Stavila je ruku na stol. On je stavio svoju dlan preko njenog.
Oprosti, rekao je. Ako sam bio loš muž.
Odmahnula je:
Nisi bio loš. Samo drugačiji.
Možemo li pokušati biti prisniji? Nisam siguran kako. Ali pokušajmo?
Kimnula je. Suze su krenule bez jecanja. Samo su išle. Dario joj je nespretno dodao maramicu.
Jesam li pogriješio? pitao je.
Ne, šapnula je. Rekao si što je trebalo. Hvala.
Sjedili su još dugo. Držali se za ruke, šutjeli. Ali ta tišina nije bila više prazna. Bila je topla.
***
Kad su se vratili kući, Martina je osjetila nešto novo. Ne sreću, ni oduševljenje. Samo malu nadu. Možda još nije kasno. Kriza u braku ne mora sve uništiti. Ponekad može biti početak nečeg drugačijeg.
Dario se, naravno, nije potpuno promijenio. I dalje je navečer šutio. Gledao vijesti. Ali znao je pitati: Kako ti je prošao dan? Nekad bi slušao kad je pričala o Jasni, prijateljicama. Nije uvijek bio pažljiv. Ali trudio se.
I ona se trudila. Da ga ne guši, ne očekuje nemoguće. On je takav kakav je. Ako želi ostati, mora ga prihvatiti.
Nije otišla. Još nije.
Jedne večeri zazvonio je mobitel. Luka.
Dugo je gledala na prikaz broja. Pritisla odbijanje. Pa izbrisala broj iz imenika.
Tko te zvao? upitao je Dario.
Krivi broj, rekla je.
Klimnuo je i vratio se novinama.
Martina je sjedila u kuhinji, gledala van na mračne ulice. Rijetka svjetla. Svoje lice u odrazu prozora: žena srednjih godina, umorna lica i tužnih očiju.
Nije znala je li ispravno postupila. Prekinula s Lukom. Pokušala spasiti brak. Možda je trebalo otići? Krenuti iznova? Ali strah ju je. Jako je teško biti sam.
Zato je ostala. U tom braku, u tom stanu. S mužem koji pokušava slušati, ali ne ide uvijek. Bez ljubavnika koji je više nije mogao slušati.
Ostala je sama sa sobom. To joj je bilo najteže. Sad više nema na koga svaliti krivnju. Ni Dario je nije dotjerao do ruba. Ni Luka nije iznevjerio očekivanja. Ona je birala taj put. I ona mora odlučiti kud dalje.
Zazvonio je telefon. Jasna.
Halo, ljubavi javila se.
Mama, bok! Slušaj, ovaj vikend dolazimo kod vas, smijemo li?
Naravno nasmiješila se Martina. Ispeći ću štrudlu.
Mama, kako si ti? Nekako mi zvučiš umorno
Martina je htjela reći: Dobro sam. Pa stala.
Malo sam umorna, priznala je. Ali proći će. A kako ti i Ivan?
Dobro rekla je Jasna. Puno pričamo o svemu. Znaš, on stvarno nije shvaćao kako mi je. Kad sam mu rekla odmah se promijenio. Mama, predivno je kad te netko čuje!
Da tiho je rekla Martina. To stvarno jest.
Još su malo pričale. Oprostile se. Martina je odložila mobitel.
Predivno je kad te netko čuje. To je cijeli život željela. Zašto žena vara? Nekad samo da pronađe nekoga tko će ju čuti. Emocionalna prevara ne počinje poljupcem. Počinje prvim Razumijem te. Prvom dozom pažnje koja joj je nedostajala.
Ali prevara ne rješava problem. Samo ga skriva. Martina je to naučila tek sad.
Dario je ušao u kuhinju:
Hoćeš li čaj?
Hoću, rekla je.
Skuhao je čaj. Donio joj ga, dodao šećer, točno onako kako voli.
Šutke su ga pili. Ali Martina više nije bila duh. Barem je bila živa. Nije bila sretna, ni do kraja slušana. Ali živa.
I to je značilo nešto.
