Moj suprug gledao je televiziju, a ja sam plakala na ramenu njegova prijatelja
Ivan je tiho spustio šalicu na tanjurić i pogledao Mirjanu. Sjela je preko puta, stežući obje ruke oko čaše rashlađenog čaja, a oči su joj bile crvene.
S Martinom se ne može razgovarati šapnuo je, kao da se boji da će ih netko čuti. Cijeli dan je po garaži, a navečer bulji u televizor. Kao da ne postojim.
Mirjana je podigla pogled:
A Ružica? Nju kao da više ništa ne zanima. Martin… kao da je iznutra nestao.
Tako je sve počelo. U kafiću Stara luka, za stolom kraj prozora gdje su sunčane zrake crtale zlatne pruge po stolnjaku. Običan jesenski dan, koji je promijenio sve.
***
Sreli su se slučajno. Ivan je išao iz ljekarne, noseći vrećicu s lijekovima za Ružicu. U zadnje se vrijeme žalila na tlak, ali kad bi je upitao kako je, samo bi odmahnula: Pusti me, sama ću riješiti. Uvijek sama. Kao da nije suprug, samo podstanar koji joj smeta svojim pitanjima.
Na klupi u parku sjedila je Mirjana. Ramena su joj se tresla. Ivan je zastao, isprva ju nije prepoznao. Njihove su obitelji prijateljevale četvrt stoljeća, ali posljednjih godina viđali su se sve rjeđe. Martin i Ružica počeli su biti udaljeni, a zajednička druženja isčezla.
Mirjana?
Podignula je lice, prepuno suza, posve ranjivo.
Ivane… oprosti, samo sam htjela malo sjediti.
Što se dogodilo?
Ona je odmahivala glavom, pokušavajući se nasmiješiti:
Ništa posebno. Takav je život. Duša boli, to je sve.
Sjeo je kraj nje. Tiho joj pružio maramicu. Mirjana je obrisala oči.
Idemo negdje na čaj predložio je. Popričat ćemo.
U kafiću Stara luka ranije su ih bilo četvero. Rođendani, godišnjice braka. Rasprave, šale, planovi za vikendicu u vikend-naselju Zora, gdje su obje obitelji imale parcele rame uz rame. Tada je Ivan osjećao sreću. Imao je posao, možda ne slavnu karijeru, ali siguran kruh. Ružica je s posla dočekivala s pitanjima kako mu je bilo. Martin bi mu navečer znao zvoniti, mogli bi satima pričati.
Onda se sve promijenilo. Prije godinu dana Ivan je otišao u mirovinu. Pedeset i osam godina i odjednom si nikome potreban. Ružica i dalje radi kao računovotkinja, dolazi s posla umorna i živčana. Kad pokuša razgovarati, samo ga odbije: Pusti me na miru, umorna sam. I Martin je ubrzo otišao u mirovinu, ali kao da je zaronio u neku tamu. Više nije nazvao. Ni na pozive nije odgovarao osim par riječi.
Znaš počne Ivan, miješajući kavu osjećam se kao duh. Ujutro ustanem, doručkujem sam. Ružica je već otišla. Cijeli dan šetam stanom, sjedim u kuhinji. Čekam je. A kad dođe, nema vremena za mene. Živi svojim životom. Kao da sam višak u vlastitom domu.
Mirjana kimne:
Martin sa mnom jedva prozbori. Samo: Daj jesti ili Ne diraj mi stvari. Kada pokušam govoriti o unucima, pitam da negdje otputujemo, gleda me kao zid. Praznim očima. Onda ode u garažu ili sjeda pred televizor. U meni ostaje praznina. Kao da sam komad namještaja.
Ivanu je grlo stegnulo. To je bio on. Iste riječi, ista bol.
Mislio sam da je to samo kod mene priznao je. Mislio sam da nešto sa mnom nije u redu. Bilo mi je sram priznati.
Nije do tebe Mirjana ga je pogledala s toliko tuge da mu se steglo srce. To je valjda neka muška kriza srednjih godina. A možda ljudi jednostavno ogluše jedno na drugo.
A prijateljstvo? izmaklo se Ivanu. Sjećaš li se nas četvero na vikendici, Martin je pekao roštilj, a ti i Ružica rezale salate? Pa smijeh, planovi, zabave…
Sjećam se odgovorila je tiho Mirjana. Ali to je bilo davno. Sad su druga vremena. Ljudi se mijenjaju.
U kafiću su sjedili do navečer. Razgovarali o djeci koja su odrasla i odselila, o poslu koji više ne postoji, o strahu od starosti, o tome što ostaju usamljenost i bolesti. Svaka Mirjanina riječ odjekivala je u Ivanu kao vlastita misao.
Kad su izlazili, pitao je:
Možda… da se ponekad čujemo? Ako ti bude teško.
Kimnula je:
Dogovoreno.
***
Susreti su postali redoviti. Isprva pod izlikom pomoći oko papira. Ivan se bolje razumio u kompjutore pa je pomogao Mirjani izvaditi neke potvrde preko interneta. Onda je ona zvala, molila da ju odveze liječniku: Martin je zauzet, a meni treba prijevoz. Dovezao ju je. Pričekao. Opet popili kavu zajedno.
Znaš rekla je Mirjana pijuckajući kavu danas sam pitala Martina da prošećemo parkom, lijepo je vrijeme. On: Idi sama, nemam ja vremena. Nikad vremena. Za mene, za razgovor, za život.
Ružica mi je jučer rekla da joj smetam, Ivan se kiselo nasmijao. Predložila mi je da nađem hobi, da joj ne stojim po kući.
Hobi… podsmjehnula se Mirjana. Kao da je lako nakon pedesete naći novi smisao. Cijeli život si se žrtvovao za obitelj, a sada odjednom: evo ti slobode. Što s tim?
Nemam pojma iskreno kaže Ivan. Pokušavam čitati, ne ide. TV mi je odbojan. Sam šetati mi je dosadno. Prijatelji su se udaljili. Martin je dalek. Jedina osoba s kojom mogu zaista pričati si ti.
Mirjana ga je pogledala dugim pogledom:
I meni je lagano s tobom. Slušaš me. Razumiješ. Martin me takvom pažnjom nije pogledao godinama.
Počeli su zvati jedno drugo. Isprva rijetko. Onda češće. Ivan bi zvao kad bi mu bilo posebno teško. Kad bi ga Ružica prekinula na pola rečenice ili ga ignorirala. Mirjana bi se uvijek javljala. Njezin glas topao, pun empatije. Nikad nije rekla: Pusti me. Uvijek: Pričaj, slušam.
Jedne večeri zvala ga je kasno:
Ivane, oprosti što smetam. Ali… jednostavno ne mogu više. Martin me danas nije ni pogledao. Cijeli dan sam pravila krafne najdraže mu. Pojeo je, ni riječi, samo otišao. Ostala sam sama u kuhinji i plakala. Kao budala.
Nisi budala, Ivan je bio čvrst. Ti si normalna žena kojoj treba pažnja. Obična ljudska pažnja. Razumijevanje. A oni to ne pružaju.
Tako sam usamljena u braku šaptala je Mirjana. Kako je moguće živjeti dvadeset godina s nekim, a biti potpuno sam?
Razumijem te odgovarao je Ivan. Isto osjećam.
***
Njihovi su se susreti pretvorili u nešto više od razgovora. Ivan je pomogao Mirjani popraviti slavinu u kuhinji. Martin je mjesecima obećavao, ali nikad nije. Ružica nije ni primijetila da je slavina sređena, iako joj je Ivan to rekao. Samo je rastreseno klimnula: Dobro, i otišla pripremati večeru.
Mirjana je ispekla za Ivana štrudlu od jabuka, sa cimetom, kako je volio kao dječak. Ružica već dugo ništa nije pekla. Zašto bi, ionako si se udebljao, znala bi reći. Ivan je pojeo dva komada i po prvi put nakon dugo vremena bio sretan.
Hvala ti rekao je. Ne možeš zamisliti koliko znači osjećati da si nekome važan.
Mirjana se nasmiješila:
I meni značiš puno, Ivane. Spasio si me.
Uzeo joj je ruku. Nije je povukla.
Postupno je među njima rasla bliskost koju nisu osjećali sa supružnicima. Šalili su se, smijali, dijelili uspomene. Sjećala se mladosti, kako je upoznala Martina, kako je nekad brinuo za nju. Ivan se prisjećao Ružice kad je bila vesela, zaljubljena. Gdje je to nestalo? Zašto su postali tuđi?
Možda smo mi krivi? zamišljeno reče Mirjana. Možda smo se i sami udaljili?
Ne znam odvratio je Ivan. Pokušavao sam. Pričati, provoditi vrijeme, predlagati nešto. Ali Ružica ne čuje. Kažu da žene govore da ih muž ne razumije, a ja, muškarac, osjećam isto.
Mirjana klimne:
I ja. Pokušavala sam. Govorila Martinu da nam treba pomoć, čak sam predložila odlazak kod psihologa. On je mene pogledao kao ludakinju: Kakav psiholog?
Ja tebe čujem rekao je Ivan.
Prislonila mu glavu na rame. On je zagrlio. Bio je to očajnički tračak topline više nježnost nego strast.
***
Sjena krivnje pojavila se kasnije. Sreli su zajedničku znanicu, Anicu iz vikend-naselja. Pogledala ih je iznenađeno:
O, Ivane, Mirjana! Skupa u kupovinu?
Ivan se zbunio. Mirjana brzo odgovori:
Sreli smo se slučajno, Ivan mi je pomogao nositi stvari.
Anica je klimnula, ali u pogledu je zaiskrilo zanimanje.
Kad su ostali sami, Mirjana će tiho:
Lagali smo.
Da, Ivan je osjećao težinu u prsima. Lagali.
Zašto? pitala je Mirjana. Ne radimo ništa loše.
Ne radimo, Ivan je zvučao nesigurno.
Kod kuće je Ružica upitala:
Gdje si bio?
U dućanu, odgovorio je.
Dugo te nema.
Bila je gužva.
Laž. Prva otvorena laž. I osjećao se prljavo.
S Martinom je bilo još teže. Sreli su se na vikendici. Martin je kopao po povrtnjaku, sumoran. Ivan priđe:
Bok, stari.
Bok promrmlja Martin.
Kako si?
Dobro.
Dugo se ne čujemo. Možda popijemo koju, porazgovaramo?
Martin se ispravi, pogleda ga umorno:
O čemu da pričamo? Život je prošao. Posla nema. Djeca odrasla. Sjedni i čekaj starost.
Martin Ivan pokuša prijatelji smo cijeli život. Hajde da iskreno popričamo.
Kakav brak? Martin mahne. Sve je uredu. Mirjana ne prigovara. Živimo.
Ali nisu živjeli, već samo postojali jedno uz drugo. Bez prijateljstva, bez ljubavi, bez razumijevanja.
Ivan je otišao s olovnim srcem. Uvečer nazvao Mirjanu:
Vidio sam Martina.
Kako je?
Kao uvijek. Prazan.
Mirjana uzdahne:
Danas je Ružica svratila do mene, donijela neki časopis. Pile smo čaj, pričala je samo o poslu i kolegama. I pomislih: nema pojma koliko ti patiš.
A Martin ne vidi tvoju bol Ivan dodaje.
Ispada da ih varamo? tiho pita Mirjana.
Tražimo što od njih ne dobivamo odgovori Ivan. Je li to emocionalna prevara?
Dugo šute.
Vjerojatno naposljetku kaže Mirjana. Ali ne mogu bez tebe. Jedini me razumiješ.
I ti mene Ivan glasno šapne. Samo ti.
***
Granica je prijeđena u studenom. Sivi, neugodni dan. Mirjana se posvađala s Martinom. Ne obično prvi put je povisio glas na nju. Sitnica, pomoć oko iznošenja smeća. On se izderao, rekao ružne stvari. Mirjana uplakana nazove Ivana:
Dođi, molim te. Ne znam što ću.
Došao je. Martina nije bilo doma. Mirjana je sjedila slomljena, rastresena.
Rekao mi je da sam mu dosadila svojim pričama. Da mu dosađujem za sitnice. Da je umoran od mene.
Ivan ju zagrli:
Nije u pravu. Nisi ti ta koja griješi.
Ivane, bojim se. Osjećam da mi život prolazi kroz prste. Da nikome nisam potrebna. Da sam usamljena, iako imam muža.
Potrebna si. Meni. Itekako.
Pogledala ga je kroz suze. Poljubio ju je. Uzvratila je. Sve se dalje dogodilo samo od sebe. Nije bila strast, niti požuda. Bila je očajna potreba biti uz nekoga, osjetiti toplinu, znati da nisi sam.
Ležali su u tišini. Ivan je osjećao kamen na prsima. Što su napravili?
Mirjana je tiho plakala:
Tradili smo ih.
Da šapnuo je Ivan. Jesmo.
I što sad?
Ne znam.
Odijevali su se ne gledajući jedno drugo. Prijateljstvo i izdaja zapetljani čvor bez izlaza.
Ne smijemo više rekla je Mirjana. Ovo nije ispravno.
Znam složio se Ivan. Nije.
Ali kad je odlazio, tiho je rekla:
Javi se. Molim te.
I znao je da hoće.
***
Slijedili su tjedni pakla. Ivan nije mogao pogledati Ružicu u oči. Ona nije ništa primijetila. Rutina dana: posao, kuća, rijetke rečenice. Ali Ivanu je svaka riječ bila podsjetnik na izdaju.
S Martinom još gore. Dječji prijatelj, suborac, kum, rodbina, dvadeset i pet godina zajedničkog života. Sada, izdan kao nitko. Odnos sa ženom prijatelja najgore što možeš napraviti.
Ivan je nastojao izbjegavati Mirjanu. Nekoliko dana nije zvao. Onda je nazvala ona:
Loše mi je. Martin je nestao na sati, nije rekao gdje ide. Sjedim sama, ludim.
Došao je. Ponovila se bliskost, suze, osjećaj krivnje.
Ne možemo se zaustaviti Mirjana je očajavala. Zašto ne možemo?
Jer više nemamo kamo. Jer jedino s tobom osjećam da živim.
Ali to nije ispravno!
Znam.
Između potrebe i grizodušja, očaja i olakšanja, valjali su se kao brod na buri. Svaki susret kao posljednji. A svaki put, opet.
***
Martin je jednog dana iznenada nazvao:
Ivane, što kažeš na pecanje? Kao nekad.
Ivan nije mogao odbiti. Otišli su na Savu, sjedili s udicama, šutjeli. Martin tmuran, ali odjednom progovori:
Čuj, stari, čini mi se da sam zapustio Mirjanu. Kao da je postala drukčija. Možda ti s njom popričaš? Ti si joj kao brat. Vidiš je češće nego ja. Znaš je umiriti.
Ivana je zaledila panika.
Kao brat?
Da. Toliko godina prijatelji. Ti si strpljiv, dobar. Pitaj je što je muči, možda meni ne govori.
Ivan je kimnuo. U njemu sve je pucalo. Martin nije sumnjao ništa. Tražio je pomoć. A Ivan izdao ga je.
Navečer je nazvao Mirjanu:
Moramo se naći. Ozbiljno razgovarati.
Znam tiho je uzvratila.
***
Našli su se opet u Staroj luci. Isto mjesto. Sunce je zamijenila hladna kiša vani.
Ivan nije mogao gledati Mirjanu. Ona je bila blijeda, uplakana.
Martin mi je rekao da želiš sa mnom pričati tiho je rekla. Boji se za mene.
Mirjana je prekrila lice:
Što smo napravili? Tradili smo ih oboje. I prijateljstvo.
Tražili smo spas Ivanov je glas zadrhtao a našli još dublju provaliju.
Što dalje? Mirjana ga je pogledala crvenih očiju. Reći im? Šutjeti? Nestati?
Ne znam iskreno je rekao Ivan. Ali znam da bez tebe… nemam zraka.
Pružila je ruku preko stola. On je uzeo dlan.
Uništili smo sve šaptala je. Dvadeset i pet godina prijateljstva. Radi čega?
Da ne poludimo od samoće rekao je Ivan. Da osjetimo da još dišemo.
Ali, cijena…
Svaka cijena je velika Ivan je bio suglasan. I šutnja boli. I istina uništava sve.
Držali su se za ruke, u klopci bez dobrog izlaza. Priznati znači sve uništiti. Šutjeti znači trajno nositi taj teret.
Još volim Martina tiho je rekla Mirjana. Samo, on me više ne vidi. A ti… ti si me ugledao.
I ja volim Ružicu prizna Ivan. Ali više me ne treba. A ti si mi dala osjećaj važnosti.
Jesmo li loši ljudi?
Ne znam. Možda samo slabi. Uplašeni. Usamljeni.
Mirjana je obrisala suze:
Što god odlučimo, svima ćemo nanijeti bol.
Znam.
Dugo su šutjeli. Konobarica je pitala, žele li još čaj. Odmahnuše glavom.
Ako prestanemo šaptala je Mirjana opet ću biti sama u kući. Sa mužem koji me ne čuje. Neću to izdržati.
A ako nastavimo Ivan je nadovezao svaki susret bit će izdaja. Sve će jednom isplivati. Izgubit ćemo sve.
A ako sada sve priznamo?
Izgubit ćemo odmah.
Snažno je stisnula njegovu ruku.
Ne želim izgubiti tebe. Ali ne želim uništiti ono što sam gradila dvadeset godina.
I ja tako Ivan je bio jasan. Ali nema bezbolnog izbora.
Još dugo su pričali. O počecima, o nesreći, o tomu da su samo tražili razumijevanje. Je li zločin željeti da te netko čuje?
Možda smo trebali ranije pokušati rekla je Mirjana. Možda bi bilo bolje da smo se trudili s bračnim partnerima…
Možda Ivan je kimnuo. Možda su i oni krivi. Prvi su okrenuli leđa. Zar to nije isto izdaja?
Ipak, ne opravdava nas.
Ne.
Krenuli su kući. Ivan je zadržao vrata. Mirjana ga je na trenutak pogledala:
Hoćeš li zvati?
Polako je klimnuo:
Hoću.
Znam da ćeš.
Hoćeš li se javiti?
Hoću.
Stajali su pod kišom, dvojica ljudi stjeranih u kut vlastitom usamljenošću. Znali su da svaki izbor boli, znali su da nema pravog puta. I dalje su se držali jedno za drugo jer im je to bilo zadnje što im je preostalo. Njihova veza, rođena iz potrebe za razumijevanjem, postala je klopka iz koje nema izlaza. S tim su morali živjeti s krivnjom, teretom, nemogućim izborom između vlastitog preživljavanja i vjernosti s kojima su proveli život.
Mirjana je prišla bliže:
Ivane, a kad bismo pokušali s njima razgovarati? Iskreno. Reći ne o nama nego o svojoj samoći? Možda čuju?
Ivan odmahne glavom:
Pokušao sam. Više puta. Ružici je draže kako je sada svatko živi za sebe.
I Martin isto uzdahne Mirjana. Kad sam mu rekla da sam usamljena, samo se nasmijao: Kako? Pa tu sam. Udaljen. Dušom na drugom planetu.
Onda razgovor ne pomaže zaključuje Ivan.
Onda biramo između tri pakla Mirjana se gorko nasmiješila prvi: istina i uništenje svega. Drugi: tajni susreti i vječna krivnja. Treći: prekid i povratak u samoću.
Ivan ju je zagrlio, na ulici, ne mareći tko vidi.
Ne znam kako dalje šapnuo je u njezinu kosu.
Ni ja.
Stajali su tako nekoliko minuta. Zatim su otišli svaki svojoj kući, supružniku, polovici uništenog prijateljstva.
***
Kod kuće Ružice nije bilo. Poruka na hladnjaku: Kasnim s posla. Večera u mikrovalnoj. Ivan je sjedio u kuhinji, u mraku.
Što da je nekada davno ne pustio sve niz vodu? Da je Ružici rekao: Loše mi je. Trebam tebe, tvoju blizinu, ljubav, razumijevanje. Ali šutio je. Trpio. Mislio: proći će. A do čega je doveo?
Mobitel je zatreptao. Poruka od Mirjane: Martin spava na kauču. Niti ga zanima gdje sam bila.
Ivan napiše: Ružica na poslu. Kao i uvijek.
Kao dva duha što lutaju tuđim domovima, stigla je njezina poruka.
Da, odvratio je.
Dugo je pisao sljedeću, brisao pa opet.
Na kraju: Ne želim te izgubiti. Ali ne mogu živjeti s ovim teretom. Što ćemo?
Odgovor stiže kasnije: Ne znam. Možda će vrijeme pokazati. Ili ćemo sami shvatiti. Za sad budimo tu jedno za drugo. Barem na taj način.
Ivan je shvatio da je to njihov izbor. Nije pravi, ali jedini moguć. Ostat će u toj sivoj zoni između potrebe i krivnje, ljubavi prema supružnicima i vezanosti jedno za drugo. Susretat će se, tražiti utjehu i živjeti s tim teretom, dok god mogu. Ili dok sve ne pukne.
***
Prošle su još dvije tjedna. Prosinac je donio snijeg i minuse. Ivan i Mirjana rijetko su se viđali, trudili držati razmak, ali su svaki dan zvali jedno drugo. Glas je bio kao zrak bez njega nisu mogli disati.
Ružica je primijetila da Ivan često bulji u mobitel.
Što, još si mlad pa visiš na internetu?
Čitam vijesti, slagao je.
Slegla ramenima. Nije je zanimalo.
Martin je također postao blago sućutniji prema Mirjani. Ponekad bi je upitao kako je, jednom joj pomogao nositi torbe. Mirjana je to gledala s gorkim humorom:
Zamisli rekla je Ivanu telefonom počeo me zapažati tek kad sam se udaljila, kad mi je skoro svejedno.
Obično je tako rekao je Ivan. Tek kad izgube, shvate vrijednost.
Ali kasno je. Ne mogu vratiti osjećaje.
Ni ja.
Dugo su šutjeli družeći se samo tišinom.
Ivane tiho reče Mirjana a da jednostavno odemo? Ostavimo ih, započnemo iznova?
Ivan je zašutio. I njemu je padalo na pamet, ali znao je: ići zajedno značilo bi razrušiti sve. Djecu koja neće shvatiti. Unučiće koji neće oprostiti. Martina i Ružicu, izdane i posramljene. Da ne spominje osudu cijelog naselja.
To je nemoguće odgovorio je. Ne bismo izdržali. Nismo više mladi. A nemamo snage rušiti sve.
Onda nam preostaje samo trpjeti glas Mirjane bio je pust.
Ili pokušati još jednom spasiti brakove.
Misliš da je moguće?
Ivan se zamisli. Je li vjerovao? Nije. Ružica se neće promijeniti. Martin neće postati drugi čovjek. S godinama se ljudi ne mijenjaju.
Ne vjerujem iskreno je priznao.
Ni ja Mirjana je jecaj zadržala. Onda smo osuđeni na laž ili na samoću. Treće nema.
Možda je to kazna Ivan je šapnuo jer smo izabrali lakši put: utjehu kod drugoga, umjesto borbe za svoj brak.
Jesmo li krivi samo mi?
Svi četvero smo krivi. Ali to nas ne čini pravednima.
***
Pred Božić, po običaju, obje su se obitelji nalazile na vikendici u Zori. Nekad je to bio praznik: kitili bi bor, pripremali veliko druženje, poklone. Ove godine, Ivan i Mirjana su to čekali sa strahom.
Kako ću gledati Ružicu u oči? pita Mirjana.
Kako ću pružiti Martinu ruku? dodaje Ivan.
Ali odbiti nisu mogli. Ružica je sve dogovorila. Martin je čak bio ozaren: Nismo se kao ljudi okupili, kao nekad.
Kao nekad kad je sve bilo iskreno.
31. prosinca svi su se našli kod Mirjane i Martina. Stol je bio bogat. Ružica je donijela salate, Mirjana pripremila glavno. Martin je otvorio vino. Ivan je nastojao djelovati ljubazno.
Prvo je bilo teško. Ivan i Mirjana izbjegavali su se pogledati. Onda, nakon čaše vina, kao da je lakše. Prisjetili su se prošlosti, kako su zajedno gradili vikendice, kako su im se djeca igrala, kako su jednom zamalo pali s krova.
Sjećaš se, Ivane, Martin se nasmijao kad smo krov popravljali, umalo si pao.
Da, ti si me spasio.
Martin ga je potapšao:
Prijatelji su zato da pomognu.
Ivanu je zastala knedla u grlu. Prijatelji! A on ga je izdao. Spavao s njegovom ženom. Lagao mu.
Mirjana je sjedila blijeda, igrala se s papirnatom salvetom. Ružica je pita:
Mirjana, nisi dobro?
Umorila sam se tiho reče Mirjana. Puno sam pripremala.
Više odmori posavjetuje Ružica. A Ivan je sav zamišljen zadnje vrijeme.
Martin potvrdi:
I meni se događa. Mirovina je teška za muškarca, treba mu posao.
Da Ružica prošapta. Nađi si neki hobi.
Pričali su o njima kao o djeci. Opet je Ivan osjetio ponor udaljenosti između njega i Ružice. Nije razumjela, nije htjela razumjeti.
Martin je natočio još jedanput vina:
Ajmo nazdraviti prijateljstvu. Što smo zajedno sve ove godine, i što ćemo još biti.
Nazdravili su. Ivan i Mirjana su se na trenutak pogledali i u tim očima je bila bol.
Nakon ponoći, dok su Ružica i Martin sjedili uz kuhinjski stol, Ivan i Mirjana su izašli na trijem.
Ne mogu više šapne Mirjana. Ovo je pakao.
Znam Ivan odgovori ali naš je izbor. Rekli smo, ništa ne priznajemo.
Možda je to greška? Možda je bolje priznati?
Bi li išta promijenilo? Ovako smo zajedno dočekali novu godinu, inače bi svatko bio sâm među ruševinama.
Naslonila se na njegovo rame:
Ne žalim što smo se sreli. Što si me slušao. Ali žalim kako je ispalo.
I ja zagrlio ju je Ivan.
Stajali su tako dok ih Ružica nije pozvala na čaj.
Vratili su se kući. Jeli, razgovarali, smijali se TV-u. Sve je to bila predstava. Samo Martin i Ružica nisu znali da je sve laž.
***
Januar je donio mraz i jasnije poglede na stvarnost. Ivan i Mirjana shvatili su da ovako ne ide. Rijetko su se viđali, kratko razgovarali; morali su prekinuti prije nego sve propadne.
Pokušajmo spasiti brak predložila je Mirjana. Recimo im da nam je teško, zamolimo za pomoć.
A ako ne uspije?
Znati ćemo da smo pokušali.
Ivan se složio. Kad se Ružica vratila s posla, ovaj put joj nije dao da ode u kuhinju.
Ružice, moramo razgovarati.
Sumnjičavo je gledala:
Što je bilo?
Loše mi je, priznao je. Već dugo. Osjećam se nepotrebnim. Kao da me ne vidiš, ne čuješ. Kao da sam zrak.
Ružica se namrštila:
O čemu ti to? Živimo normalno. Što bi još?
Malo pažnje. Razgovora. Bliskosti. Ne fizičke, već duševne. Da pitaš kako sam, da sjednemo i pričamo.
Umorna sam s posla odbrusi Ružica. Ne mogu još i to.
A ja nemam što raditi tiho reče Ivan. I zbog toga ludim.
Ona uzdahne:
Dobro. Pokušat ću biti pažljivija. Ali ne traži nemoguće. Neću plesati oko tebe. Takva sam kakva jesam.
I ode u kuhinju. Ivan sjede na kauč, shvaćajući da se ništa neće promijeniti. Ružica je čula riječi, ali njega nije.
Mirjana je pokušala s Martinom. Poslušao je, kimnuo glavom:
Što se žališ? Imamo sve, dobro nam je.
Trebaš mi ti. Živ Mirjana reče. A ne ovaj što samo spava i gleda televizor.
Umoran sam, Mirjana. Cijeli život radio, barem sad da odmorim…
A ja? I meni je teško!
Pa odmori i ti.
Nije shvatio. Nimalo.
***
Ivan je sljedeći dan zvao Mirjanu:
Nije uspjelo.
Ni kod mene. Ne žele se mijenjati. Ili ne mogu.
Što ćemo sad?
Duga tišina.
Ne znam, Ivane. Stvarno ne znam.
Našli su se zadnji put u Staroj luci. Sjeli na uvijek isti stol, pili već hladni čaj.
Moramo prekinuti Mirjana reče. Nije ispravno. Ne možemo ovako.
Da Ivan složi. Ne možemo.
Ali njezin glas je zadrhtao kako ću bez tebe? Jedini me razumiješ.
I ti si jedina meni. Ali ako nastavimo, sve će se uništiti. Djeca će saznati. Martin i Ružica će saznati. Nestat će sve prijateljstvo, obitelj, poštovanje. Sve.
Mirjana kimne:
Znači, kraj?
Vjerojatno.
Šutjeli su. Onda joj je Ivan stisnuo ruku:
Hvala ti što si bila sa mnom. Što si me čula.
I ti meni hvala prošaptala je. Što si me spasio od samoće. Bar nakratko.
Izišli su iz kafića. Snijeg je padao, prekrivao grad tišinom. Ivan je Mirjanu ispratio do stanice.
Ako budeš loše rekao je nazovi. Uvijek ću biti tu.
Nemoj Mirjana odmahuje. Bit će još gore. Pustimo jedno drugo.
Autobus je stigao. Mirjana je sjela kraj prozora. Ivan je stajao, gledao kako autobus odlazi, osjećajući prazninu koju nije mogao izbjeći.
Došao je kući. Ružica je spremala večeru.
Gdje si bio? pitala je.
Šetao odgovorio je Ivan.
Po ovom mrazu? Razboljet ćeš se.
I ništa više. Bilo joj je svejedno.
Ivan je sjedio u kuhinji, gledao kroz prozor. Na stolu je bio mobitel. Nije zvonio. Mirjana nije zvala; ni on nju. Obećali su si. Pustili su jedno drugo.
Ali bol je ostala. I znao je da neće otići. Usamljenost u braku nije nestala. Ružica se nije promijenila. Martin se nije promijenio. Samo su on i Mirjana dobili novi teret osjećaj krivnje i gubitka.
Shvatio je nema pravog izbora. Ostaje samo manje zlo. Odabrali su sačuvati privid, odrekli se jedinog što im je davalo osjećaj života.
Ivan je zatvorio oči. Prvi put nakon dugo vremena, dopustio je sebi da zaplače.
***
Život nas ponekad prisili da biramo između loših opcija, ali pravi je izazov suočiti se sa samoćom gledajući u vlastitu iskrenost i naučiti što god izabrali da razmišljamo o tome što pružamo ljudima koje volimo dok još ima vremena. Poštovanje, razumijevanje i nježna riječ vrijede više od svih lažnih privida. Ne čekajmo da dođemo do kraja priče da shvatimo što smo mogli spasiti ili promijeniti dok je još bilo vremena.
