Izgubio se dječko Saša…
I što da ti poželim u Novoj godini, kćeri moja? Naravno, zdravlje. I još, da ti nova godina donese kakvog poštenog muža!
Ajme mama, ti mi to svake godine želiš… otpuhne Aurelija.
Nisu se ni presvukle za doček. Zaključile kakav to ima smisao? I onako su samo njih dvije.
A hrane kao za svatove!
To ti je uvijek tako: kuhaš i spremaš, a poslije sjedneš za stol i pitaš se kome to zapravo? Odgovor je jednostavan sebi.
Svijeće su lagano titrale na stolu, šarene žaruljice svjetlucale na boru, vani su već pucale prve petarde, a pokloni u šarenoj foliji strpljivo čekali ponoć složeni ispod bora.
Mama je jela s oprezom, dok je Aurelija navalila na stol. Nikad nije bila zadovoljna svojim izgledom, ali nije joj smetalo, Nova godina je… I još su joj salate fenomenalno ispale: “San snova”, “Dalmatinac”, “Cezar”.
Njihov zgradurina od šesnaest katova slavio je doček. Neka su okna svjetlucala mirnim lampicama, iza njih sjene ljudi, negdje je samo svijetlio televizor, a bilo je i posve tamnih okna. Ili su ljudi otišli u goste, ili ih jednostavno nije bilo briga dočekati na poseban način.
Svaki za sebe.
Nekim stanovima duša je ipak šetala vrata su se otvarala svakih pet minuta, s balkona dopirali glasovi, glazba, toastovi, smijeh, dječji povici, šumile haljine, mirisale nade, bor i zima…
A zapravo svi su jedni drugima u toj zgradi bili stranci. Nepoznati, prolaznici, tek ljudi. Možda tko, tko zna susjede iz istog ulaza, ali kat gore ili dolje ništa.
Cijela zgrada je slavila isti blagdan, ali svaka stančina na svoj način.
Kod njih dvije skromno.
Pa reci sad ti men’ što da ti poželim, kćeri? Naravno, zdravlje. I nek’ ti bog da muža.
Ajme mama, svake godine isto, odmahnula je Aurelija.
Eh, majčina želja je najjača. Samo nije još došlo vrijeme.
Aurelija je zagrabila još “Dalmatinca”, navukla prema sebi gljive…
Uff…
Samo je glumatala da jede s guštom. Zapravo je zabavljala mamu i sebe. U toj sekundi pitala se: što je moćnije, mamina novogodišnja želja ili njezina vlastita želja pod škripom ponoćnog zvona? Jer prije deset minuta šapnula je, kao i mama isto.
A koliko je već puta poželjela…
Ma, sve je to glupost. Da se želje ostvaruju, svi bi već vozili Mercedes ili plovili Jadranom. Netko sanja bolje kamate, netko ribarski štap, jedni bi svadbu, drugi zdrav porod, treći se samo žele iseliti… Netko samo zdrave bubrege.
Svašta si ljudi žele. Malo toga se i zgodi.
Aurelija je željela “upoznati ga”. Onog pravog. Najbolje, odmah u braku završit. A već za četvrtim stolom to želi, pa ništa.
Kakvo veselje od blagdana festival frustracija.
“Samo nije došlo vrijeme…” veli mama.
Ma baš sad je vrijeme, vrijeme ubrzava već je dvadeset i sedam. Razredna kolegica ima sina koji već ide u školu. Dosta joj svega. Čak i dočeka s mamom je li to doček? Nisu se čak ni presvukle. Kuhaš, pa sjedneš pred televizor. Toastovi napamet izrecitirani. A bogme, poslije poklona mama ode spavati, a Aurelija još polumrtva bulji u ekran pa i ona zaspe.
“Kak’ dočekam tak’ mi i bude!”
Idemo van gledat vatromet, veli Aurelija.
Ti obuci jaknu! Ja sam ti fina, gledam iz topline kroz prozor. Ljudi samo troše pare na gluposti.
Aurelija nabaci peroliku jaknu, izađe na balkon. Osmi kat. Dolje ekipa, s njima i Djed Božićnjak, gužva. Na kraju dvorišta, netko paluca vatromet. Još s balkona glazba.
Aurelija malo uživa u kulisama i vraća se u toplo.
Eh, kad smo u staroj zgradi živjeli, cijelo je dvorište slavilo skupa. Kakva zabava, kakva sloga! Djeca skaču, svuda glazba, harmonika… To je bio doček! A ovo? mahnula je rukom na prazno dvorište.
Noć je tekla po ustaljenom scenariju, ništa nije mirišalo na promjenu. Mama se povukla na spavanje, Aurelija obećala spremiti sto, nastavila grickati mandarine gledajući estradne zvijezde, povremeno blesila na mobitel. Kako tko slavi… Statusi, društva, putovanja…
Proleti vrijeme, ni ne skužiš. Već oko tri počela je nositi salate u frižider. Oprat će posuđe kasnije, mama će ionako sve prebrisati već ujutro.
Upravo je nosila tanjure kroz hodnik kad je netko sramežljivo pokucao.
Pregledala je špijunku vani muškarac u bijeloj košulji.
Tko je? pita Aurelija tiho.
Ja, Saša, on okreće glavu, Aurelija prati kroz špijunku.
Koji Saša?
Gost se sagnuo bliže vratima, sad ga je još lošije vidjela. Glas mu išao, čini se, u kljuc.
Oprostite, nisam valjda ovdje slavio doček? Nije ovaj stan?
Nije! odbrusi ozbiljno. Ono što joj treba, još pijančina.
Oprostite!
No nije izgledao baš jako pijan. Počeo je zvoniti po susjednim stanovima. Samo mu je jedan susjed otvorio, malo pričao, zatvorio pred nosom.
Par minuta je još stajao prislonjen uz zid, obgrlio se rukama smrzao se, pa polako krene uz stepenice.
“Treba manje piti” točno iz “Maratonaca”, misao joj proletjela.
A svejedno, Aureliju nije napuštao interes. Dok je spremala, svakih par trenutaka virila je u špijunku. Gdje je taj lik?
Kako se to može dogoditi? On ne zna gdje je dočekao? Što, izašao zapaliti pa zaboravio broj?
Nema to smisla…
Lift ide, silaze i penju se ljudi. Ma zacijelo je već pronašao nekog.
Nije još sve pospremila, znatiželja pobijedila. Ljudi su znatiželjni, posebno u stvarima koje ih ne diraju.
Izašla iz stana i počela se penjati stubištem.
Kad je stigla između dvanaestog i trinaestog kata, ugleda ga sjedi u kutu, u košulji zimi.
Opa, niste našli?
Trg’o se, ustane.
Nisam. Nema nade.
Koga vi zapravo tražite?
Da znaš da ne znam…
Molim?
On trlja ruke, promrzao.
Pozvao me frend, točnije sad već bivši dan… Njegove kolege i ekipa tu živi, nisam pitao prezime. Prvo sve ok, ispratio Nikoliće do auta, da im donesem poklon. Velika obitelj, valjda će se još vraćat. A oni svi sjednu, upale auto i odoše.
I…?
Uglavnom, oni odoše, a ja shvatio da ne znam ni kat ni broj stana. Možda sam i u krivom ulazu? Dva sata lutam, ljudi misle da sam lud.
A… Nazovite frenda? Imate njegov broj, ne?
Nemam mobitel. Ostao u torbi pod jaknama u hodniku. Nisam ponio, mislio, minutu…
A broj znate?
On odmahuje glavom. Da ima, već bi molio nekog da nazove.
Samo od mame. Al ona živi u Gorskom kotaru.
Prvi instinkt je uvijek zabadav ne možeš čovjeka pustit da se smrzava. A nije baš izgledao kao ubojica: visina iznad prosjeka, zgodan, simpatično lice, malo naivno. Tanki nos, svijetle oči, brada s rupicom.
Ajde, dođite kod nas. Bar se zagrijte.
Vaši neće zamjeriti?
Moji svi spavaju, kaže nesigurno, baš da ga natjera na pristojnost.
Uđe uredno, izuje cipele. Stol zatrpan salatom.
Ja upravo spremam, želite?
Ako može…
Zaledio se, Aurelija uključi vodu za čaj. Pa joj klikne žarulja.
A znate vi svoj broj mobitela?
Pa, naravno! razvedri se lik.
Aurelija zove, ali nema signala.
Naravno, prazan je skroz utučen je, Dan pun gužve, ispraznio se. A torbu sam ostavio… Zaboravim na sve.
Ništa, jedite vi. Ne budite sramežljivi.
Saša je progutao što je stigao. Aurelija ga ponudi i s pečenkom.
Koliko je soba bilo tamo? ideja joj pane.
Soba? Tri, da… Tri sigurno! žvaće salatu “San snova” što je nije ni takla.
Evo ga onda, sužavamo izbor. Jer dvije najveće jedinice su srednji stanovi. To nam je šesnaest stanova u ulazu. Ako ste uopće u pravom… A sad simetrična ili asimetrična?
Ova… Zrcalna… kaže, pa mjeri kako sjede.
Aha! Onda vas sad pasu samo oni s lijeva.
Oprostite, šta vam sada smetam. Sam sam si kriv, popio ja, jasno, al’ sad sam već trezan od zime. I, vjerujte, nemam pojma ni koja im je bila parkirna. Dijete im je slatko, mali Frane…
Ima li još opcija?
Sve sam isprobao. Netko bi mi mogao posuditi lovu za taksi. Daleko sam, nije jeftino, vratio bih.
Nemate ključ uz sebe?
U torbi je. Dođem doma provaljivat vrata… A prvi siječnja je sutra. A mobitel nemam… on je bio kao pile izgubljeno.
Aurelija lijepo razmisli. Najbolje bi bilo da nađe pravi stan.
Stoj, pa imamo grupu za ulaz! Samo ona nije na mom nego maminom mobitelu… Vama treba grupa.
Vi s mamom živite?
S mamom.
A ja mislio, muž, djeca, dođe neka strahota… sad se smije.
Nisam ja udata. A vas žena ne traži?
Tražila, prije četiri godine. I ja nju. Mi se sporazumno izgubili, bolje solo. Ovdje sam solo, iznajmljujem.
Sjednite, Saša. Ja idem po mobitel.
Pritiho se šulja po maminu sobi, ali mama se budi.
Ej, Aurelija, što radiš? Hajde spavat.
Dobro mama, zapjeva veselo, mobitel sakrije iza leđa, tiho zatvori vrata.
Vraća se, Saša pere tanjure.
Bez riječi Aurelija odnosi sve u frižider i sjednu pred telku.
Ulazi u grupu šutnja. Ljudi su naučili ne tipkati bezveze, pišu samo kad treba. Nitko nit’ čestitaa…
I što da napišem?…
Si to ti na slici? pita Saša, gleda fotke po vitrini.
Pa… da!
Ljepa si. Pišem da se tražim? Pa su počeli izmišljati tekstove, smijali se sebi, jedva da nisu prasnuli na glas.
Muškarac izašao iz stana pa zaboravio gdje je…
Ne, bolje… Izgubio se dječko, dvadeset…
Dvadeset devet…
Najbolje ovako: “Molimo da se javi netko tko zna Sašu Osječanina. Saša, gdje si? Ja sam u stanu broj… E, a koji je vaš?”
Ne, ne. Nemoj naš kompromitirati. Mama bi me zadavila.
A kak’ ti zapravo živiš?
Baš uredno.
Možda ovako: “Muškarac traži stan, iz kojeg je na pet minuta izašao…”
Pa ne zna kako nazad. Ajme, blesavo…
I tako, sjedili na gomili, tisuću bedastoća izmjenili, mobitel kruži među njima.
I onda, dok je Aurelija Saši dala mobitel, slučajno pritisne “pošalji”…
” Sretna Nova godina!
U našem ulazu izgubio se dječko Saša, ima 29 god. Traži ekipu s kojom je dočekao Novu godinu, ne zna ni kat ni stan, nema broj mobitela. Pomozite! ”
Joj, joj Saša pogleda poruku, a Aurelija se hvata za glavu Daj da obrišem!
Poslala si, Saša blijed.
Brzo grabi mobitel, hoće obrisati, ali već stiže prvo:
“Saša, stan 87, drugi ulaz, šesti kat. Dođi kod nas imamo ženski tulum! Trebamo bar jednog Sašu!”
“Šaljem u grupu. Drži se, Saša, pridruži nam se!”
Odjednom eksplozija poruka kroz cijelu zgradu.
“Saša, imaš li rakije? Ako imaš, dođi u 121!”
“Tu sam sama, nitko ne pije šampanjac sa mnom. Saša, tko je tužan još osim mene?”
“Nije ni čudo! Kaos, treći sat ujutro, a lift ne prestaje. Da bar pozvali i mene!”
“Sami ste vi, Saša, dođi u četvrtu! Grijem ti mjesto! Baba Vlasta!”
“Sretna Nova! Nek živi Saša! Čekamo ispred ulaza, pomažemo u traženju!”
“E, možemo i mi pomoći? Stan 72!”
“Moramo svi skupa pomoći Saši! Nova godina, ljudska solidarnost!”
“Saša, ne slušaj njih, dođi kod nas. Nećeš požaliti. Stan 87, ženski tulum.”
Sjedili su i plakali od smijeha. Brisat je bilo kasno. Čitava zgrada je krenula pomagati zagonetnom Saši. Za par minuta nisu mogli zaustaviti tu lavinu.
Pozivali su ga na sve strane, zviždali, vikali s balkona čitava zgrada budna.
Alo, ima nas na dvorištu veli Aurelija!
“Saša, idi već!” viču dolje.
Idem, izgleda… pogleda joj u oči.
Idemo. Samo ne možeš bez jakne! Maminu ću ti dati.
Sad su se već obraćali jedno drugom s “ti”.
Na brzinu obukli, ušli u lift. Buljili u zrcalo, ona u bež bundi, crnoj kapi, Saša u maminoj zelenoj jaketi koja mu vuče u ramenima.
Susretnu se pogledima, žmarci, a Saša je zgrabio za ruku, stisnuo.
Ali vrata lifta se otvore.
Vi isto pomažete Saši? pita žena srednjih godina s tijarom.
Ja sam taj izgubljeni Saša prizna on.
E, da mi je znati, što nisi otišao u 87-icu.
Tako ga žena predstavi vani.
Ljudi, evo Saše! Organizirajmo potragu.
Ali, kakav red s tom ekipom. Netko vuče Sašu tamo, netko ovamo, nude mu domaću, glazba trešti, hitne karaoke, trče djeca. Svi žele pomoći, pa i dosta stranaca došlo.
Saša pokušava doAurelije, ali ga odmah povuku. Ona stoji sa strane i smije se umire od smijeha.
Koji cirkus!
Skoro pa prazno dvorište prije, a sad čista fešta. Ples, kola, pjesma. Rahla euforija.
Saša! SAAAA-ŠA! viče netko sa akustičnom gitarom.
Frano! Tu sam!
Probija se saksofonista, skaču rukovanjem, prepoznali prijatelja.
Našli! Našli! viču svi.
Aurelija vidi Sašu kako vraća mamini kaput, oblači svoju jaknu, svi ga tapšaju, zovu dalje. Ustanovi se da je stvarno pomiješao ulaze pravio feštu u trećem.
Ženski tulum, babe iz 87-ce, sve ga vuku pod ruku, nek’ zapleše.
Mladi, stari, svi zajedno. Djeluje skroz kao narodna veselica.
On traži Aureliju, ali ne probija se do nje. Nosi jaknu, daje joj kroz gomilu, želi nešto reći, ali nju odmah povuče društvo pjesma, bal.
Što ćeš… Osigurala je, da će biti dobro, i povukla se doma. Promrzla, majka bi mogla ustati.
Prvo što je napravila: izbrisala sve poruke s maminog mobitela manje glavobolje.
Uskoro mama dolazi na balkon.
Ne spavaš?
Ma nešto sam gledala, Aurelija.
Dolje fešta na kvadrat.
Ajme, tko je to pokrenuo? pita mama.
Tko zna…
Ljudi ponekad samo čekaju povod zajednička avantura, zajednička misija.
Ali pomalo joj je žao… Lagan suhi osjećaj, ipak.
**
Prvo jutro, Aurelija se digla tek oko jedanaest. Prisjetila se svega. Ova Nova godina je ipak bila bolja od lanjske.
Mama se spremala na čokoladu kod prijateljice njihov ritual. A ona je uređivala mamu, jer mamin stil je uvijek tražio dorade.
Drugog siječnja, Aurelija odjurila do Vite, prijateljice s fakseka, sad živi izvan grada, mala kuća, muž, dvoje djece najmlađa ima tek dvije godine.
Iznenada je u smeću našla krasnog plastičnog Djeda Božićnjaka.
Što ste djeda bacili? pita.
Gdje? Vita izvlači iz kante, ni ona ne zna zašto je tamo. Pod borom je bio.
To je Mila, kaže šestogodišnji Toni za mlađu sestru.
Ispostavilo se, Mila prvi put na dječjoj predstavi, uživo Djed Božićnjak, ona se prestravila i kasnije doma izbacila igraću figuricu pod borom u smeće zamjerila mu.
Od njih je uvijek odlazila iscrpljena, željna tišine i neke zavisti Vita ima sve, muž, djecu, dom. A ona…
Doma ispriča mami novosti, pokaze joj snimku, svale se na kauč, dobar film.
Mamin mobitel ne prestaje zujat.
Ma, bokte, što sad opet? Ni sekunde mira.
Čestitke još uvijek stižu?
Ma kakve čestitke. Mi smo civilizirano dočekale. A ljudi u grupi ne prestaju, još traže neku cu.
Kakvu cu? šaptom, bezvoljna.
Neku koja je nestala na dočeku. Svi su na nogama, čak i neki Saša je traži… mama pogleda film i smiješi se: Gle, ljubav!
Aurelija se polako preokrene, pogleda mamim mobitel, nije joj više do filma. Upali grupu.
Treba skrolati do kraja, našavši prve poruke od sinoć.
“Ekipa! Saša, koji se tijekom dočeka izgubio, sada traži djevojku koja ga je spasila i koja mu se jako svidjela. Živi kod nas u zgradi, u stanu na desnoj, kat neki srednji. Značajke: tamna kosa, lijepa. Muči se, traži je. Pomognimo Saši!”
Nadalje… Festival komentara. Netko kopira stare poruke, netko tvrdi to sam ja. Netko traži imena, raspravlja…
Ali ekipa, uglavnom, sprda, komentira, predlaže opću potragu, vikati kroz prozor, tražiti “Pepeljugu”.
Aurelija? Gle, nisi ni gledala, mama.
Ma… to… mislim… mislim da mene traže, kaže siho.
Koga? Koga? Ajde, pri kraju je film.
Sad se mama okrenula, vidjela zbunjeno lice.
Što je bilo?
Možda baš mene traže…
Kaj tebe? Traže neku spašavateljicu, a mi smo tu doma sjedile, kulturno… mama se zbuni, Ajd, ispričat ćeš mi kasnije.
Aurelija uzme svoj mobitel, ode u sobu. Pokušava naći broj.
Zove.
Halo?
Halo! Ti? Ti! Našli te! Krećem opet po zgradi. Kak se zoveš, krasna nepoznata?
Aurelija.
Sretna Nova, Aurelija! Navikni se, više se ne gubim. Dolazim.
Ovdje?
Ovdje. I još da zaustavim ovu pomamu u grupi.
Smiju se. Ljudima je stvarno falila zajednička akcija.
Razgovor završi, Saša dolazi.
Završio film. Ti ga ne gledaš! mama uđe.
Mama, tvoja želja za Novu godinu, počela se ostvarivati u rekordnom roku.
Moja želja? Ma svašta…
Tko zna što se ispunilo? Mamina želja, njezina ispod vatrometa ili obična sreća? Možda je stvarno vrijeme došlo.
Ili je čudo. Nova godina je ipak vrijeme čuda i vjere da će se dogoditi nešto lijepo!
