Prsluk za suze
Mobitel je ležao sam na stolu u dnevnoj sobi. Povremeno bi zasvijetlio ekran, začuo se poznati ton poziva, ali iz stana nije dolazila ni najmanja buka vlasnica nije odgovarala.
Marina je upravo tada uživala u toliko željenom odmoru. Nakon napornog dana na poslu očajnički joj je trebao predah. Napunila je kadu toplom vodom, dodala mirisnu pjenu od lavande, prigušila svjetlo i konačno zaronila u baršunastu pjenu. Šum vode, polumrak i nježan miris stvorili su savršenu oazu mira ono što joj je najviše nedostajalo nakon iscrpljujućeg dana u uredu.
Mobitel je i dalje neumorno zvonio. Na ekranu se stalno iznova pojavljivalo ime Jadranka. Očito je prijateljica jako željela razgovarati pozivi su se samo redali, ali Marina nije čula ništa od toga. Zatvorila je oči, oslonila glavu na mekani jastuk i dopustila da je obuzme mir i toplina. Misli su joj lagano plutale, a napetost polako nestajala iz tijela.
Prošlo je gotovo sat vremena. Kada je napokon izašla iz kupaonice, omotavši se u debeli, mekani kućni ogrtač, prvo što je primijetila bio je svijetleći ekran mobitela. Uzela ga je u ruke i ostala zaprepaštena više od dvadeset propuštenih poziva od Jadranke. Prije nego što se uopće snašla, mobitel je opet zazvonio, kao da je njezina prijateljica nepogrešivo osjetila da se vratila.
Ipak, prije nego što je odgovorila, Marina je odlučila pročitati poruke. Njih je bilo gotovo jednako puno kao i propuštenih poziva. Marina, gdje si? glasila je prva. Ajde, javi se, moram ti hitno nešto reći! Za njom su slijedile poruke sve zabrinutijeg tona: Jesi li dobro?, Samo me nazovi, važno je!
Što je sad opet? promrmljala je Marina, blago uzdignutih obrva, osjetno nervozna, kao da već naslućuje da razgovor neće biti ugodan. Baš kao i svaki prije toga.
Predobro je znala koliko Jadranka voli kukati na svaku sitnicu bilo to zbog problema na poslu, ljubavnim jadima, pa čak i ako joj je prodavačica odbrusila u dućanu. U zadnje vrijeme, baš joj nije bilo do toga da ponovno sluša i tješi nekoga.
Prečesto je u zadnje vrijeme igrala prsluk za suze. Sve Jadrankine brige vrtjele su se oko mučne rastave s mužem. Marina se trudila biti podrška, slušati, suosjećati, ali osjećala je kako joj snage sve više ponestaje. Svaki put bi pružila dio sebe, a zauzvrat ostajala prazna.
Pa jučer je sve bilo u redu! promrmljala je tiho, kao da sama sebe pokušava uvjeriti. Jučer su se smijale sitnicama, razgovarale o glupostima ništa nije dalo naslutiti da će danas biti drukčije.
Smjestila se na kauč i zurila kroz prozor u tišini. Mobitel je i dalje bio u ruci, ali ruka nije išla prema pozivu. Sve što je sada željela bilo je upaliti neku laganu seriju i isključiti mozak barem na sat-dva. Samo nekoliko sati mira, bez tuđih problema i emotivnih izlijeva.
Privukla je jastuk sebi, još jednom pogledala na ekran. Poruke su i dalje pristizale Jadranka očito nije odustajala. Marina je duboko udahnula, pokušavajući posložiti misli. Znala je da će prije ili kasnije morati odgovoriti, ali sada su joj tišina i tren samoće bili važniji od svega.
Zadnjih pola godine za Marinu bilo je jedno neprekidno nizanje teških dana. Sve je počelo kad je Jadranka, njezina najbolja prijateljica, odlučila ostaviti muža. Proces je bio dugotrajan i mukotrpan i Jadranka se, ne mogavši više ostati sama, postepeno preselila kod Marine.
Isprva se sve činilo u redu prijateljica je u problemu, treba pomoć. Dani su postali tjedni, tjedni mjeseci, i Marina je ubrzo shvatila da njezin vlastiti život kao da stoji. Zaboravila je što znači večer za sebe, tiha šetnja ili dogovor s ostalim prijateljicama. Cijeli prostor i vrijeme ispunila je Jadrankina bol.
Svake večeri, kad bi Marina stigla iz ureda, Jadranka bi ju već čekala. Nije bilo važno koliko je bila iscrpljena ni što joj je u planu bio samo mir i tišina razgovor bi uvijek počinjao na isti način. Jadranka bi sjela nasuprot, gledala je onim bolnim pogledom i počela iznova i iznova.
Nisam mogla ni u trgovinu otići bez njega, izgovarala bi zapaljivo odmah čim bi Marina ušla. Glas joj je bio čas uvrijeđen, čas bijesan, a ponekad bi zadrhtao od suza. Možeš li zamisliti? Sve je trebao znati, sve kontrolirao. Ako bih zakasnila pet minuta, opet bi bio skandal.
Marina bi šutke radila čaj, trudeći se prikriti koliko je umorna. Priču je već čula desetak puta, ali nije joj padalo na pamet prekinuti. Jer znala je usudili se nešto predložiti ili nedajbože odbiti, čekaju je sati histerije i prigovaranja da je nikome nije stalo do nje. Lakše je bilo samo slušati, pa makar i dvadeset i prvi put.
Sve sam činila za njega, plakala bi Jadranka, i suze su joj vlažile rupčić. Kuhala sam, čistila, bila najveća podrška. A on on me izdao. Našao je drugu! Kako uopće vjerovati muškarcima?
Marina bi diskretno spustila šalicu na stol i srdačno rekla:
Onda je bolje da ste se razišli. Sada imaš priliku pronaći nekoga tko će te zaista cijeniti. Ne bi više trebala plakati.
No Jadranka kao da nije čula. Smještena u svom svijetu boli, svaka uspomena bila je življa i bolnija.
Nikad nisam na nikog ni pogledala, snuždeno bi ponavljala, stiskajući rupčić. Sve sam za njega radila. A on čak je i dignuo ruku na mene! Vjeruješ li ti to?
Marina je duboko uzdahnula. Osjećala je Jadrankinu bol, željela joj pomoći, ali iznutra je osjećala kako polako nestaje. Svaki dan iste priče, mora uvijek biti tuđa podrška, a za njene vlastite snove i život odavno nije bilo mjesta.
Tiho ju je dotakla po ruci i rekla:
Znam da ti je teško. Ali ti si jaka i uspjet ćeš. Sve će biti dobro, vjeruj mi.
Jadranka joj je zahvalno pogledala, ali joj je bol i dalje titrala u očima. Marina se zapitala kad se zadnji put osjećala odmorno.
Čak i kad se Jadranka polako povratila, rastava završena, dokumenti riješeni, vraćala se Marini gotovo svaki dan. Nije bilo važno je li radni dan ili vikend, ni ima li Marina druge obaveze. Prijateljica bi sjela na kauč i krenula: Zamisli što je sad napravio ili Sjećaš li se kako se ponašao?
Marina bi ponovno slušala, klimala glavom, govorila sve što treba. No u njoj je sve više bujala čudna iscrpljenost. Nije više mogla glumiti da joj je lako ponavljati istu priču iznova, ali nije imala srca reći to bojala se povrijediti Jadranku, smatrala bi da joj nije stalo.
Konačno je, prije dva tjedna, Jadranka preselila nazad u svoj stan. Marina je dugo stajala uz prozor, gledala kako prijateljica trpa stvari u taksi i osjećala kako joj ogroman teret pada s leđa. Te večeri je po prvi put nakon dugo vremena otišla spavati bez tjeskobe da će sutra opet morati slušati isto.
Prvih nekoliko dana nakon njezinog odlaska bio je pravi blagoslov. Marina je napokon mogla sama rasporediti večer: otići u kino, susresti se s drugim prijateljicama ili jednostavno čitati knjigu pod dekicom. Po prvi put u pola godine osjećala je da ponovno može slobodno disati.
A onda se sve vratilo. Mobitel je cijeli dan zvonio, ekrana je neprestano prikazivao poznato ime. Jadranka nije prestajala pisati poruke: Marina, molim te, javi se, hitno je! Jako je važno! Ne mogu više šutjeti!
Marina je gledala u ekran i nije znala što osjeća. S jedne strane briga; što ako je Jadranki stvarno nešto ozbiljno? S druge strane osjećala je žal tek što se počela navikavati na slobodu, sada se sve vraća u stari ritam.
Evo ga, opet, pomislila je, osjećajući kako joj rastu nervoza i ljutnja. Dobro je znala Jadranku sada uopće ne zanima što ona radi, je li tek došla doma s posla ili je imala drugačije planove za večeras. Postoji samo njezino hitno i važno.
Duboko je udahnula i pokušala se sabrati. Znala je da prijateljici možda zbilja treba pomoć, ali teško je ne biti ogorčen kako Jadranka uvijek ulijeće u njezin život bez pitanja je li spremna ponovno biti prsluk za suze.
Mobitel je opet zasvijetlio nova poruka od Jadranke. Marina se zagledala u njega, prošla rukom kroz kosu i tiho rekla:
Nazvat ću sutra. Valjda neće nastupiti smak svijeta.
U njezinu glasu bilo je više umora nego uvjerenosti. Svjesna je bila da će Jadranka sigurno biti povrijeđena, možda i ljuta. No sada je Marini bilo najvažnije samo večer za sebe, bez tuđih problema, bez obveze da na svaki poziv odmah odgovori.
Nakon kraćeg razmišljanja ugasila je mobitel. Pokret je bio odlučan, čak pomalo prkosan. Odložila je uređaj u ladicu i nije ga više pogledala do sljedećeg jutra.
Večer je, na iznenađenje, prošla u miru. Skuhala si je kakao, umotala se u topli pokrivač i napokon gledala seriju koju si je dugo željela priuštiti, ali nije imala vremena. Prvi put mjesecima napetost je polako popuštala. Nije morala osluškivati korake po hodniku, birati riječi utjehe ni prekinuti svoj mir.
Noć je bila tiha. Marina je brzo zaspala, duboko, bez brige i misli o tome da ujutro mora opet biti rame za tuđe probleme. Probudila se odmorena, s nekom lakoćom u srcu, kao da je stara Marina ponovno ušla u njezin život.
Ujutro je izvadila mobitel iz ladice i upalila ga. Zasvijetlio je ekran, stizala su obavještenja, jedna za drugom poruke prava lavina. Desetci SMS-ova, nekoliko propuštenih poziva, govorne poruke.
Marina je instinktivno stresla glavom gledajući količinu notifikacija.
Marina, gdje si? Zašto se ne javljaš?
Zvala sam te, a ti si isključena! Zar ti nije stalo do mene?
Jako je važno, molim te, javi mi se!
Svakom novom porukom ton je bio zabrinutiji, pa zatim ogorčen i donekle očajan. Zadnje poruke odisale su uvrijeđenošću:
Dobro, nema veze. Ako te nije briga, naći ću nekog drugog da pričam s njim.
Marina je uzdahnula. Znala je da Jadranka vjerojatno ima nekakvu važnu vijest. Ali osjećaj umora opet se uvukao u njezinu nutrinu. Opet sve ispočetka silni pozivi, zahtjev za trenutnim prisustvom, osjećaj da njezin život nema prostora.
Polako je odložila mobitel, na trenutak zatvorila oči. Trebala je odlučiti: odgovoriti sada ili još malo pričekati.
Nakon kraće borbe sama sa sobom odlučila je, ipak, nazvati odmah. Bolje sad čuti sve prigovore, nego da se stvore nove drame.
Duboko je udahnula i utipkala joj broj, već toliko puta poznat po prstima. Nakon nekoliko zvonjava, s druge strane oglasio se zadihan, pomalo ljutit glas.
Zašto nisi spavala noćas? Opet te mučila nesanica? upitala je Marina, želeći umiriti situaciju.
Imam nevjerojatne vijesti! Jadrankin glas bio je napet, i blago ljutit. I ti se ne javljaš! Kakvo ignoriranje!?
Marinin stisak na mobitelu bio je čvršći nego što je mislila. Očekivala je nešto ovakvo, ali opet ju je preplavila ljutnja.
Ozbiljno? mirno je pitala. Možda mi se ispraznio mobitel? Radila sam do kasno, nisam stigla.
Naravno, naravno, počela je ona s poznatim tonom optuživanja, ja sam očito zanemariva u tvom životu…
Marina je zašutjela. Te riječi pogodile su ju dublje nego što bi priznale. Unutra se sve stisnulo od nepravde.
Zar ja ne mogu imati svoj život? glas joj je zadrhtao, ali nastavila je odlučno: Ajde, pazi što govoriš. Što je sad opet toliko bitno?
S druge strane nastala je kratka tišina. Jasno je čula Jadrankino disanje. Znala je da joj je možda stvarno teško, ali na njezine osjećaje nitko nije mislio.
Dobro, oprosti reče Jadranka mirnije. Ali, stvarno je važno. Jedva sam čekala da ti javim.
Marina je zatvorila oči, pokušavajući izbrojati do deset. Znala je da sad nema povratka.
Dobro, reci.
Htjela sam podijeliti s tobom nešto lijepo, a sad ni ne znam ima li smisla Jadrankin glas bio je povrijeđen, čak dječji.
Marini je dojadilo glumiti euforiju. Dan joj je bio prepun sastanaka, išla je frizeru kasnije, navečer šetnja s jednom drugom prijateljicom s kojom se već mjesecima dogovarala. I sad joj Jadranka krade vrijeme…
Ajde, reci što je, rekla je iznenađujuće naglašeno. Imam danas pun raspored i ne bih to odgađala.
S druge strane opet je nastala tišina. Mogla je gotovo opipati oklijevanje.
Udajem se, gotovo svečano izjavila je prijateljica, razvlačeći riječi kao da očekuje eksploziju oduševljenja.
Marina je zanijemila. Mozak nije uspijevao shvatiti informaciju udaja? Nakon svih tih suza, žaljenja nad bivšim i kuknjave oko muške (ne)vjernosti? I to samo dva-tri tjedna otkad se Jadranka vratila svojoj kući!
Za koga?, neprestano joj se vrtjelo kroz glavu. Kako je uopće stigla upoznati nekoga, početi vezu, i odjednom svadba?
Zbunjenost se miješala s laganom nelagodom. Nije imala pojma kako reagirati. Radovati se? Raspitivati se o detaljima? Ili oprezno pitati je li sigurna da ne ponavlja staru pogrešku?
A tko je mladoženja? na kraju je upitala, progutavši bezbroj drugih, neugodnijih pitanja.
Pa Milan, naravno! Nedavno smo se opet susreli, popričali i odlučili krenuti ispočetka. Zar se ne raduješ zbog nas?
Marina se nehotice nasmijala. Prvi joj je refleks bio pomisliti da se Jadranka šali. Kako netko nakon mjeseci suza, kletvi i žaljenja sada najavljuje svadbu?
Presretna sam, očito, nasmijala se. Ali ozbiljno?
Ozbiljna sam, odgovorila je Jadranka bez trunke šale. Toliko ga volim da bih mu sve oprostila!
Unutra se nešto skršilo. Jasno je osjetila da Jadranka zaista misli ozbiljno. Vjeruje da je sada, konačno, sve drukčije.
Fenomenalno! Samo neka znaš jedno kad idući put nešto pođe po zlu ili te povrijedi, nemoj opet trčati k meni! I, čestitam.
Nije čekala odgovor, ne slušajući iznenađene uzvike s druge strane. Prekinula je poziv i spustila mobitel na stol. Ruke su joj se lagano tresle.
Zar joj tih pola godine nije ništa značilo? zamišljeno je promrmljala gledajući kroz prozor. Dovoljna je bila jedna riječ i ona opet ide nazad. I na kraju opet ću morati biti njezin prsluk?
Pred očima su joj prolazili zadnji mjeseci: Jadranka uplakana na njezinu kauču, drhtavim glasom ponavlja kako ju je Milan gazio, kako nije cijenio, čak je bio nasilan. A sad svadba? Nakon par susreta?
Marina je polako šetala po dnevnoj sobi, pokušavajući potisnuti rastuće nezadovoljstvo. Ne ljuti se na Jadranku, već više na situaciju. Na činjenicu da su njezino vrijeme i energija nestali u jednom trenu. Na to što će ponovno biti prsluk kad sve krene po starom.
Nek radi što hoće! odlučila je. Samo nek zna: više ne može računati na mene.
Prišla je ogledalu i dugo gledala vlastito odražavanje. U očima se vidjela umornost, ali i nova čvrstina. Marina je konačno shvatila: više ne želi biti ona osoba kojoj svi dolaze s problemima, a nitko se ne pita što ona osjeća.
Prsluk se istrošio kiselo se nasmijala. Ako želiš opet patiti možeš, ali ovaj put bez mene.
I tog je jutra, nakon dugo vremena, osjećala mir na duši. Naučila je biti tu za druge je humano i lijepo, ali ne smijemo zaboraviti ni na sebe. Da bi mogli pomoći drugima, prvo moramo naučiti postaviti granice i čuvati vlastiti mir. To je, na kraju krajeva, najvažnija lekcija za svaki odnos.
