Marko je došao na selo posjetiti svoju tetu, majčinu stariju sestru, za koju ga je majka prije smrti zamolila da pripazi na nju. Teta Kata bila je sitna i već prilično stara. Marko joj je već više puta nudio da se preseli k njima u Zagreb, govorio bi kako će imati svoju sobu, da može svako jutro šetati dvorištem, a i da u naselju ima nekoliko drugih bakabilo bi joj zabavnije. Ali teta ni čuti nije htjela. Njezin dom je tu i gotovo.
Zato je Marko svakih par mjeseci uzimao pet dana neplaćenog na poslu i dolazio k njoj. Dva dana bi potrošio na put, a tri bi pomagao oko kuće i dvorišta koliko može. Srećom, bio je šef odjela pa si je mogao priuštiti te kratke odmore. A i direktor firme bio mu je dobar prijatelj. Ove godine nije stigao u ožujku doći, pa se evo pojavio tek krajem travnjazatrpan poslom.
Teta Kata bila je slaba nakon zime, a susjeda, teta Marica, rekla mu da su joj dvaput zvali hitnu.
Pa zašto mi niste javile? pitao ih je zabrinuto. Koliko god zvao, govorile ste da je sve u redu.
A, uzela me za riječ da ti ne javljam, da te ne brinem dok si na poslu. Rekla je: Kad umrem, onda mu reci.
Marko je otišao do lokalne trgovine po šećer i solšto mu je teta naredila. Naravno, kupio je još i malu zalihu drugih potrepština: riže, graha, konzerve, i kondenzirano mlijeko za nju. Na povratku je pred kućnim vratima ugledao štenca ovčara, starog kojih pet mjeseci. Bio je pomalo nespretan, s velikom glavom i duguljastom njuškom.
Teta Kata, otkud tebi pas?
Ma, došepao prije mjesec dana. Otvorim kapiju, a on sjedi, sav drhti od zime i gladi. Ja ga nahranila i ostavilada mi malo pravi društvo.
Marko pomazi psa po glaviodmah mu je glavu spustio u krilo, kao da mu vjeruje cijelim srcem. Oduvijek je volio pse i kao dijete je sanjao o takvom prijatelju, ali roditelji nisu bili za to. Sad opetnemaju mjesta za psa, život se vrti oko posla i putovanja. Supruga mu je jednom dovela mačku; proživjela je s njima tri godine, pa nestala. Njih dvoje, Marko i Ivana, nisu imali djece, Ivana nije mogla zatrudnjeti i već su se s time pomirili. Živjeli su sami za sebe i često putovali.
Kako se zove tvoj pas, teta?
Zovem ga Ljubo. Moj pokojni mačak se tako zvao.
Marko se nasmije:
Pa kako pas može imati mačje ime?
Ma, što ima veze. Odaziva se.
Dok je Marko bio kod tete, Ljubo mu je stalno bio za petama. Kad je došlo vrijeme odlaska, Marko joj je još jednom rekao da mu bez ustručavanja javi ako joj treba išta, ili ne daj Bože, kad joj bude lošeda uvijek može doći, donijeti lijekove, što god treba.
Već sam ti previše gnjavaže zadala, dijete drago. Ali šta ćeš, nije mi još dugo.
Ma daj, teta, nemoj tako, živi što duže možeš. Nisi mi teret.
Marko, mogu li te nešto zamoliti? Ako umrem, nemoj Ljubu ostavitiipak je to živo biće.
Neću, naći ću mu dobar dom.
Ne, molim te. Uzmi ga ti. Mislim da se nije slučajno pojavio kod mene.
U tom trenutku pas je još jače prislonio njušku Marku na koljena i pogledao ga baš u oči.
Dobro, teta Kata. Ako bude trebalo, Ljubo ide sa mnom.
Mjesec dana kasnije, teta Kata je preminula. Marko je sve obavio oko sahrane, devet dana proveo sa susjedima u pijetetu. Onda su on i Ljubo zajedno posjetili grobljepozdravili se još jednom.
Dok je kretalo vrijeme za povratak, Marko je nabavio brnjicu i povodac te su otišli na stanicu odakle je polazio vlak. Uzeo je karte za kupe gdje su psi dozvoljeni. Čim su ušli, Ljubo se odmah nakostriješio i zarežao na muškarca kraj prozora.
Tip se okrenuo i zakolutao očima:
Od kud vama vuk u vlaku?
Čovječe, nisi ti normalan, ovo je moj pas Ljubo, nije nikakav vuk.
Ja ti kažem, to je pravi vuk. Ja sam lovac i znam kakvi su to psi.
Ljubo je ponovno pokazao zube.
Odvedi to čudo van dok ga ne ubijem.
Radije ti šuti, ako želiš sigurno putovati. Nitko te ne dira, budi miran.
Ja do svoje stanice imam sat vremena, bolje da sjedim u hodniku.
Ostali su Marko i Ljubo sami u kupeu. Marko je gledao u psa i polušašavo pitao:
Ljubo, jesi li stvarno vuk?
Pas spusti glavu u krilo i zamaha repom.
Ma dobro, i da jesi, ti si najbolji.
U kupe je ušla kondukterka:
Vi imate psa ili vuka?
Je li vam onaj luđak to rekao? Koji vuk? Ovo je posebna pasmina ovčara, radi kao tragač.
Aha, dobro. Imate papire?
Naravno, samo tren
Marko je kopao po džepovima i sjetno rekao polu kondukterki polu psu:
Ljubo, zaboravio sam ti papire kod šaltera kad smo uzimali karte. Jasno je, bez papira ne bismo ni dobili kartu, a kondukterki je to bilo prihvatljivo budući da je teta Marica, susjedina kćer, radila na šalteru.
Ujutro su stigli. Marko odmah odvede Ljubu u veterinarsku ambulantu na uglu njihova kvarta.
Vi ste možda iz cirkusa? upita veterinarka čim ga ugleda.
Nismo, otkud sad to?
Pa, imate vuka.
Marko slegne ramenima:
Je, vuk. Ali nije iz cirkusa, nego iz sela. Moja pokojna teta ga je uzela, zamolila me da ga dovedem.
Veterinarka ga promotri pa kaže:
Ovo je križanac jedan od roditelja mu je njemački ovčar. Takvi vukopasi su često jako mirni i vjerni, ne brinite. Registrirat ćemo ga, dat ćemo mu sve potrebne cjepivada ne budete u problemu u budućnosti.
Ivana se brzo vezala uz Ljubuona ga je šetala, hranila, kupala. Prošlo je deset mjeseci. I tako, za vrijeme zimskih praznika, taman predvečer, Ivana i Ljubo krenu vani ona sama je željela protegnuti noge nakon dana provedenih u stanu. Zaputili su se u park, desetak minuta od kuće.
Dok su šetali, Ljubo iznenada naćuli uši i krene trčati u tamu.
Ivana ga zove i viče, ali nema ga dobrih pet-šest minuta. Baš kad je planirala zvati Marka, Ljubo izlazi iz mraka vukući neku zamotuljak u zubima.
Ivana potrči prema njemuu zamotuljku je bila beba. Živa! Iako je liječnica, odmah je zvala hitnu i policiju.
Svi su došli za čas. Nije mogla poći dalje jer je bila s Ljubom, pa ga prvo otprati kući i s Markom se zaputi do Dječje bolnice. Tamo su joj rekli da je djevojčica, stara oko mjesec dana i potpuno zdrava. Uz nju je bila porukica: Zove se Lucija, molim vas da je date dobrim ljudima.
Ivana je zamolila da vidi djevojčicu i čim je ugledalasrce joj je bilo prepuno.
Pogledala je Marka; on je znao o čemu misli i tiho kimnuo. Ivana reče dežurnoj sestri da su ona i suprug spremni usvojiti djevojčicu i neka je ne smještaju nigdje drugdje.
Dva mjeseca kasnije, mala Lucija, pronađena zahvaljujući psu Ljubi, stigla je u njihovu obitelj. Kako je teta i govorilapas se nije slučajno stvorio kod njihove kuće.
